Luko Zore - "Dubrovčani su Srbi"
A što
da mu na ovo odgovorimo?
Eto
svakomu prosto da pročita književne i naučne radove oba Adamovića, pa Banove,
Bogišićeve, Bunićeve, Budmanijeve, Kastrapelijeve, Gradine, Kazalijeve,
Kaznačićeve, Lepeševe, Pucićeve, Rešetarove, Stojanovićeve, Vodopićeve,
Vučetićeve, Vuličevićeve, Vuletićeve, Zorine i još koje, pa će iz sabrane te
kite razabrati kako su mislili već umrli i misle neki još živi izmegju
rečenijeh Dubrovčana. Oni naginju na srpstvo i Srbima se mahom priznavaju,
naglasujuć ipak slogu megju našijem bratskijem plemenima. To je i prirodni
zadatak grada Dubrovnika na vratima od istoka, a Dubrovčanima, zapadnjacima po
vjeri a istočnjacima po narodnosti, najbolje je dolikovao taj posao. Za to neki
od njih, koji su se i u politiku miješali, bili su u narodnjačkijem redovima,
gdje se pripoznavala ravnopravnost obojemu plemenu.
No
pisac anonimne knjižice izmotava se i veli da su ti Dubrovčani ¹) bili za
sjedinjenje s Hrvatskom, čemu je nova omladina protivna.
Postulat
rodoljublja u svakog gragjanina jest da nastoji, e da se narod sabere u što
veću skupinu. Tako se može lakše odupirat navalama i najezdama tugjinskijem. Za
to su oni rečeni Dubrovčani, i već umrli i koji su još živi, zanosili se i
radili za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, a to
¹) Osim gore spomenutijeh
Dubrovčana književnika i učenjaka spomenuo je pisac kao politične ljude Nika
Velikoga i Rafa Pucića, Klaića i Čingriju. Pa i druga ta piščeva kita svegj je
svoje Hrvatstvo smatrala političnijem a nikako etnografskijem.
Нема коментара:
Постави коментар