Dubrovčani su Srbi - Stranica 3

  Luko Zore - "Dubrovčani su Srbi"

Zlatarića i ost. u pjesničko čakavsko pisanje. A ko je njih uputio u taj strani način pisanja, kad je u Dubrovniku bio od vajkada pučki govor štokavsko-jekavski? Mislilo se na uranku gragjanske knjige, da su se Dubrovčani ugledali u Marulića i druge dalmatinske čakavske pisce: ali po svoj prilici Držić i Menčetić nijesu ni znali za Marulića. Istom kasniji pjesnici Vetranić, Nalješković, Bobaljević i ost. znali su za dalmatinske pjesnike i dopisivali su se s njima. A ko je dakle prvijem umjetnijem dubrovačkijem pjesnicima put ukazao? Niko drugi nego crkvene knjige, koje su došle u Dubrovnik sa sjevera i bile prepisivane u našem gradu.¹) Iz tijeh pak prijepisa lako se razabira, kako su dubrovački prepisači pravi štokavci, jer ih pučki jezik zavodi u prepisivanju čakavskijeh knjiga. Kako je uprav prilično, prvi su se stari naši pisci obazirali na uzvišeniji jezik od pučkoga, a taki im se svigjao ovaj jezik u crkvenijem knjigama, jezik crkveni; pa onda i kao neka novost, taj je jezik pjesmi prionuo kao izraz svečani i izvanredni, koji se od pučkoga govora odvajao, po onom Horacijevom načelu: Odi profanum volgus et arceo.²) Nije čuda da je tako davno bilo, kad se i u novije vrijeme isto ponavlja³)  

Mislimo da je ovo prilično bistro; a koga je volja, lako može po gornjim navodima razabrati da: prije tobožnje čakavštine u dubrovačkijeh pjesnika, za njezino vrijeme i poslije nje, nije bilo u Dubrovniku čakavštine.⁴)

Ovo koljence završujemo riječima iz Arhiva: “Čakavština nije nigda do Dubrovnika doprla, i ovaj grad bio je od početka štokavski”.⁵)

¹) Poredi Lekcionare: Spljetski (V. knjiga djela Akad.), pa Zadarski i Ranjinin (XIII. knjiga djela Akad.), a suviše poredi Rešetar (Rad Jugosl. Akad. 134 i 136.). Ovo pišemo u kratko ne gubeći se u velike navode, jer list „Dubrovnik” nije organ kakve Akademije, a uz to granice su mu tijesne.

²) „Zazirem od prostačke svjetine i suzbijam je“.

³) U naše vrijeme pok. Rafo Šarić, farmacista, poznati šaljivac, počeo je njeku svoju smiješnu pjesmu “Kuljen”: “Vazmi” (recipe; ovako su se počinjali latinski liječnički propisi); jer mu se činilo da pučki ,,uzmi” nije dosta svečano.

⁴) Oblici tega, temu, ovega, onemu i ost, novijega su vremena, jer u starijeh pisaca Držića i Minčetića ima i toga, ovomu i ost. Za ostale tobožnje čakavštine nije mi potreba razbijat glave, jer je već dokazano, da je to hvatat muhe po vazduhu. Da ne ponavljam iste stvari, poredi: Die Čakavština und deren eiustige und jetzige Grenzen von Milan Rešetar" (Archiv für slay. Phil. Band XIII.)

⁵) Archiv für slav. Phil. Band XIII. obr. 385.