Rudolf pl. Saraca - Javno izračunjanje s dopisnikom u Crvenoj Hrvatskoj

 

Lastovo 7. Dećembra. 

(Pozdrav „Dubrovniku“. — Hrvastvo uvedeno amo.— Gadna potvora. — Pravda je pobijedila. — Zloduh). 

I sa ovog dalekog otoka slavne srpske republike, primi junački “Dubrovniče“ srpski pozdrav. Tvoj pošteni glas dopire i do nas. Pa hvala ti, što nas svijestiš i budiš iz drijemeža. Dakako i mi smo amo svi Srbi pa Srbi, i ako vjerni sinovi sv. naše katoličke crkve. Protivna struja nekog uvedenog dogonima hrvastva bila neke obuhvatila, osobito naše neke popove i ljude na općini. 

Mjesto svjetila naroda, postadoše crni gavrani. Ali skorašnja osuda Korčulanskeg suda, valjda će opametiti mnoge. Tu neki dan Korčulanski sud osudi na 20 dana zatvora našeg načelnika i prvog prisjednika. A zašto? Za crnu, gadnu potvoru, Sramota velika! 

Smetao im ovdašnji mirni, pošteni oružnički stražmeštar Pavle Simić, s toga što je Srbin, i ako se ne bavi nikakvom politikom. Pa da ga ostrane izmišlili i tužili ga da je u pjanstvu negdje ostavio sablju. Dokazala se crna, gadna potvora, a pravda je pobijedila. A sad gospoda nek drže, što su tražili, pa uz to nek zahvale onom zloduhu, koji ih je naveo na tanak led, s kog su pokliznuli, i ako bi on po položaju svom imao samo da nastoji o ljubavi, miru i slozi uzajamnoj, 

Za danas ti mili „Dubrovniče" i ovoliko dosta.                                                                                                                                                                              X

Dubrovnik br. 24    11 Dećembra 1893

 Lastovo 25. Januara 1893. 

(Javno izračunjanje s dopisnikom u Crvenoj Hrvatskoj). — 

Molim časni gosp. Uredniče, da bi ste izvolili uvrstiti u cijenjenom i dičnom Vašemu Dubrovniku nekoliko redaka, eda stvar, koja se mene tiče, bude razjašnjena, a istina dogje na vidjelo. Najprije molim Vas, da u Vašemu listu objelodanite, jesam li ja dopisnik. koji sam pisao dopis iz Lastova 7. Dećembra 1892. i koji počima: Pozdrav Dubrovniku i t. d. uvršćen u časnom Vašemu „Dubrovniku“ 11. Dećembra 1892. Br. 24. jer za taj dopis ja sam bio nepravedno napadnut u Crv. Hr. u jednom dopisu „Na pogled Lastovu 18. Dećembra 1892.“, Crv. Hr. Br. 52.*). 

Siguran da ćete gosp. Uredniće, u Vašoj nepristranosti mene pravedna opravdati, polazim da odgovorim na rečeni dopis Crv. Hrv. 31. Dećembra 1892., u kojemu sam pod slovom X nedužno napadnut od nekoga gospodina "Gjl“ koga ja ipak poznajem, sakrivao se on ma pod kojim mu drago pseudonimom. Evo me dakle gosp. „Gjl“ da ti krinku s obraza skinem. Ti veliš u tvom dopisu da sam se ja „Х“ usudio onako grozno izmišljati u Br. 24. t. zv. "Dubrovnika“. Kojim prezirom ti govoriš o „Х“ i o časnom listu Dubrovniku? Da  bi ko, nego ti! — Pitam te ja, znaš li ti i razjmiješ li što je list "Dubrovnik“, što se u njemu piše, zašto se taj list bori? Zaista ne znaš, jer takovi ne mogu za stalno velike ideje nikad shvatiti! — Kažeš, da kad si jednoć došao u kuću jednog tvog prijatelja (a zašto ne rečeš novog prijatelja i uzrok toga prijateljstva) da te on upitao: jesi li pročitao Br. t. zv. "Dubrovnika?" Ti da si mu bahato odgovorio: ne bavim se njim. On da te je usilovao, a ti da si učinio i tu ludost, jedna više u tvom životu. Oh moj dragi „Svrzimantija", a ko bi nabrojio ludosti koje si učinio u kratkom tvom životu? A kad je tvoja pamet začela išta drugo već koju ludost? Te ludosti koje si učinio jesu male stvari, ali žalibože one krupne, koje ćeš do svrhe života učiniti, ne dao Bog. na škodu trećima! — Kad si pročitao riječ „Srbi pak Srbi i ako vjerni sinovi katoličke crkve“ nasmijao si se i izrekao talijanski „е se non ridi i t. d.. . . E di fatti, ja ti odgovaram, bisogna ridere, e ridere per forza“. Govoriš o tvomu dostojanstvu, i da znaš od koga je potekao i ko je stvorio taj dopis. Tvoje dostojanstvo! Mili Bože; još malo pak ćeš postati kakvim čambrlanom (Ečelencija) kukvog Kineskog Mandarina. Pa si ti dostojanstvenik? Ci vuol altro za to! — Sto se tiče Srba i Srpstva u Lastovu o tomu ti ne znaš ništa, ali imao bi ipak štogod i znati. Istina da većina dobrijeh, poštenijeh i ргоstijeh Lastovjana, koji se ne pačaju u politiku, ne znaju što je Srpstvo, što li Hrvastvo. Ali od inteligencije što znaš ti? Znaš li što koja pojedina osoba politički misli? Ne znaš, niti ćeš ikada znati. — Srba ima u Lastovu, a ako ispitaš starinske uspomene Lastova, ako istražiš korjen prezimena nekijeh uglednijeh Lastovskijeb obitelji, uvjerićeš se da su Lastovci po krvi uprav Srbi. Dičnih prezimena u Lastovu ima, bez da govorim o nekijem ljudima, koji časnijem prezimenom svojijeh djedova ne će da se pišu (kao da se srame) već, vrag zna zašto, pišu se prezimenom što im ni po pravu, ni po zakonu ne pripada. Jesi li razumio? A un buon intenditore poche parole ...... Pogledaj na crkvu u pročelju, pod zvonikom, pak ćeš vidjeti glavu (po predaji) Uroševu. Je li taj Uroš bio Mongol, ili Gjiaponez! Odgovori, ako znaš ...... Što veliš da je cigli jedan Srbin na Lastovu, a da je i  taj dogon, time pokazuješ, mile moj, svoje natražnjaštvo i svoju tikvu bez soli. Pokle to hoćeš meni reći, kazaću ti da ja nijesam dogon, da ja živem s mojijem, te da mi nije potreba biti tugja prirepina, kao ko drugi. U isti mah očitujem javno, da sam Srbin i da ću taki ostati do vijeka. Častim i ljubim svoju braću Hrvate i sve ostale Slavjane, ali moj značaj ne mijenja moje načelo. Ima dosta dogona u Lastovu, ali ti su kremen poštenjaci. Reci mi otkuda su tvoji stari u Lastovo došli, ili iz Pariza ili iz Rima? Ne budaii, i misli dobro prije neg pišeš. Ako Lastovci znadu o Srbima kao i Ottentoti, isto tako znadu i o Hrvatima. Patta! Na ono što pišeš „da je lako činit dopise kad ih drugi kalupi“ i da je „mnogo rečeni dopis u Dubrovniku stvoren po svemu šestu prije, ili na, ili po nekoj večeri na Konalu Dubrovačkom“, evo što ću ti primjetiti. In primis ima tu mnogo slovnice, prislova, predloga, i što ti ja znam. Vidi se po tom da si učio slovnicu, ali zalud trud kad pameti nema. Ja pišem kako znam, a time se ne hvalim. Imam ipak prijatelja, koji će te kad god hoćeš naučiti pisati, moj dragi Svrzimantijo. O večeri na Konalu Dubrovačkom, mile moj, pamti da to nije bila večera, već prosta užina megju prijateljima, a da je ti, dragane, nijesi platio. Na  Konalu je sve bilo časno i pošteno, o tom slučaju nema prigovora. Gledaj ti dobro na večere i na „tet a tet“ što se u zadnje doba zgagjaju u nekoj starinskoj zgradi u Lastovu, pomisli na nekakve noćne maškarate „а braccetto”, na večere koje se ne plaćaju, i na   mаškarade „а buon mercato“. Shvaćaš li stvar? Ne? Gore za tebe! Sto pitaš Gosp. X. biva mеne, što ga ima osuda Korčulamkog Suda sa Lastovskijem Srpstvom i Hrvastvom, evo da ti kažem. Ja jasno očitujem da gorirečeni dopis u Br. 24. časnog lista  Dubrovnik“ nije moj, da o njemu nijesam ništa znao, ali, kao predbrojnik „Dubrovnika“, dakako da ga pročitah. Čitajući ga grozno sam se uznemirio, pomislivši da će moji neprijatelji, u koje i tebe ubrajam (al te se ne bojim), pomisliti da sam ga ja napisao. Vjera i Bog žao mi je bilo. Najviše pako žalio sam neke osobe u tom dopisu imenovane, a osobito dvojicu, koji su mi u svojbini, i koje zajeduo s drugom gospodom ja častim i štujem. Misleći o prijašnjijem dogagjajima i o cijelom slučaju uvjerih se, da si o svemu ovom poslu ti sam kriv, moj dragi "Svrzimantijo“. I tako je. Ti za tvoju privatnu osvetu uvalio si u nevolju poštene Ijude, koji su u tebe bili postavili cijelo svoje povjerenje. Ne čudim se tomu, već se čudim kako, iza svega onega što se je zbilo, još imaju u tebe povjerenja, koje povjerenje, ne dao Bog, uvaliće ih možda u goru nevolju. Da sam ja bio š njima, ja bih te bio ipso facto poslao alle callende Greche. Ali svak je gospodar misliti i činiti kako mu se svigja. Chi ha la rogna, veli poslovica, che se la gratti. Jesi li, moj Ijubljeni Svrzimantijo, razumio sve? Jesi li zadovoljan, ili ne? ... Pazi dobro, jer ovo nije već početak povijesti, a ima još mnogo vreća krcatih da što ću ja i učiniti, ako me budeš za brk potezao. A ti znaš da sam ja od riječi! — Još da ti nešto rečem. Onaj dopis u Crv. Hrv. nijesi ga ti sam uskalupio, znam da si imao valjanog učitelja iza pleći. Ja pako da ti pokažem da što govorim jest prava pravcata istina, i da dokažem da se ne plašim nikoga, potpisujem se javno. Po tom možeš razumjeti, da sam ja napisao u "Dubrovniku“ onaj dopis, na koji si ti onako bljutavo odgovorio, ne bih se bio sramio potpisati svoje ime i prezime, kao što sada radim i kao što ću i u naprijed raditi. Ovo dosta dokazuje moju nevinost. Ako imaš značaja potpiši se i ti, nek se javno poznamo, kao što se tajno razumijemo. 

Napokon, bude li potreba, do skora vidjenja; a uz to, moj mudri Svrzimantijo, primi šaku ruke od tvog 

Rudolf pl. Saraca (Rudolf Božo Julio de Saraca)

 *) Drage volje izjavljujemo da nam Vi nijeste onaj dopis poslali, niti znate ko nam ga je napisao i poslao. Svakako bolje bi uradili  dopisnici „Crv. Hrv.“ da se drže načela non quis sed quid, ali oni to ne rade, briga je njima da o stvari govore, debljaju kad napastuju Petra ili Pavla, a uvjek ostaju na cjedilu, kao i s Vama. —

(Uredništvo). 

Dubrovnik br. 32 8.februara 1893

Радовина више Љубиња, у Јануару.

 

Dubrovnik br. 31  1. februara 1893

Радовина више Љубиња, у Јануару.

(Самоук. — Мучење животиње. — Судац Грабијански и учитељ Божић. — Срба само у Србији). — 

Прво да Вам кажем, г. уредниче, да сам ја готово самоук, јер нијесам учио Бог зна каквијех школа, али сам ипак научио толико, да могу по гдјешто прочитати и забиљежити, па ми мило кад ми који варошанин даде какви стари лист, који ја однесем у моје село, па га ту прочитам. У њима сам читао свега и свашта, а највише, гдје се свијет тужи на неправду, а читао сам и Ваш цијењени лист „Дубровиик“ који ја од свијех другијех листова најрадије читам, јер видим да он брани српство од којекаквијех нападача, те се ево и ја смислих, да и ја неку неправду преко Вашег цијењеног листа изнесем на јавност, коју сам ту недавно у Љубињу чуо и видио. 

Ја иђах цестом покрај љубињскога града; на пољани крајем цесте вјежбаху се војници, а нека говеда која су ишла цестом бијаху сврнула мало на речену пољану, док ти војнички капетан нешто њемачки завика на војнике који потрчаше пут говеда, те их почеше тући кундацима. Ех брате! У срцу ме је забољело за јадном марвом, а чуо сам, да закон забрањује и животињу тући и мучити. За тако што препоручујем надлежнијем, да на таково поступање са нашом марвом мало боље припазе. — Сад да Вам друге јаде причам. Опет иза тога до мало дођох једном у Љубиње, гдје и замркнем, те пошто сам вечерао, одем у Кнегину бутигу, на чашу вина. Ту дођоше и нека господа, а то: љубињски судац, порезник са женом, контролор са женом и два љубињска учитеља, који сви сједоше за један сто. Почеше и они пити и разговарати се, једни говораху српски а други њемачки. Док у неко доба рече учитељ Божић: „Господо, кад смо једно друштво, онда да једнако сви српски и говоримо, па да се боље разумијемо“. Кад на те Божићеве ријечи плану судац (кажу да је Пољак и да се зове Грабијански) као разјарени рис вичући Божићу: „гдје сте се ви родили“? Божић му одговори да се је родио у Херцеговини у љубињском котару и т. д., онда ти се судац још више развика: „откуд Срба у Херцеговини! Нема Срба нигдје изван Србије! Ко је Србин нека иде у Србију“!? И то сам му једва разумио, јер не умије чисто српски говорити, а још је много нешто дробељао. Чух гдје му учитељ Божић на те ријечи одговори: „Господине, ако ви до сада нијесте знали да у овијем странама живе Срби, а ви узмите историју и прочитајте, па ћете се увјерити, а ако сте знали, па не трпите чути српскога имена, онда ви не бијасте амо долазити међу Србе“. Док опет судац поче викати и више пута потворавати оне ријечи: Ко је Србин нека иде у Србију! Тад му Божић рече: „Ми знамо гдје је Србија, али кад нас влада тамо не гони, не можете нас ни ви господине тамо слати“. Ту је међу њима још било препирања, које не ћу све овдје да побрајам, јер мислим да је и оволико доста.

Ми смо тврдо увјерени, да висока влада не брани нама звати се својијем старијем именом — Србима — што нам ни Османлије нијесу бранили, па се чудим, који је бијес уљегао у неке чиновнике, те нам бране називати се својијем именом и почеше нас ни криве ии дужне гонити у Србију. За таково што молимо високу владу да би мало опоменула суца  Грабијанскога, да се мало љепше према нама Србима понаша; јер му ми нијесмо криви што он не трпи чути српскога имена.

А сад, драги госп. уредниче, прими српски поздрав од твога: 

Љубомира Правдића.

Srdj - Dopis i otpis (reakcija na knjigu "Dubrovčani, jesu li Hrvati?")

 

Dopis i otpis

Primili smo ovu kńigu (pismo) od običnoga našega dopisnika, i eto je iznosimo na javnost.

 
Dragi Srđu,
 
Velika ti hvala na tvomu obilnom i temeptom odgovoru u br. 7 tvoga kńiževnoga lista. Ugodilo mi je sve ono, što si ondje raspravio, i uvjerilo me, jer je sve bistro, čisto i na istini osnovano, pa sad sam ti mirniji. No još me nešto tišti, pa evo ću ti da izvalim svoju žeju. Uzdam se da ne ćeš glavu obrnut i ako ti dosta zanovetam, jer u tvome potońem odgovoru na koncu ti mi se sam nudiš, da ćeš mi po voļi učinit, ako me još što ometa; za to nukaš me da ti pišem. Evo me dakle. Bićeš čuo za neku kńižicu prof. Kušara „Dubrovčani, jesu li Hrvati?“, koja je ovdje u Dubrovniku na svijet izašla g. 1892. Eto pozabavi se ńom, pak mi što o njoj kaži, jer, kako znaš, ima i kod nas lakovjeraca, koji odma nasjedu ne misleći svojom glavom nego kako što pročitaju ili čuju. To će mnogo ploda donijeti, ako mi se srčano odazoveš kao pređašńi put. Nemoj mi se dakle oglušiti.Oprosti i unaprijed ti lijepa hvala.
 
U Dubrovniku na 1 Maja 1902.                               Tvoj odani
 
                                                                              .............................
 
 
 
Dragi prijane,
 
Bićeš se uznemirio što ti nijesam odma odgovorio. Ali što ćeš; dok sam našao kńižicu, za koju me pitaš; dok sam je pročitao i učinio svoje opaske, proteklo je vremena. I evo me na migu. Kńi­žici, o kojoj govoriš, ovaj je naslov: — Dubrovčani, jesu li Hrvati?, preštampano uz ńeke promjene i dodatke iz „Crvene Hrvatske“, (ci­jena 50 novč.). U Dubrovniku nakladom uprave „Crvene Hrvatske“ 1892. — Ti govoriš da je kńižicu napisao prof. Kušar. Biće, ali toga na kńižici nema, nego na kraju stoji: Hrvati u Dubrovniku; pak pošto je stvar anonimna, znači da pisac nije htio, da ga na glas iznose za razloge, koje on nikomu ne kaže, a nije ni potreba da kaže. Za to nije ni skladno otkrivat pisca, kad se on sam krije; kako nije skladno srnut na maškarano čeļade i htjet mu skinut obrazinu. Pak nije potreba znat ko je napisao, nego što je napisao.
Kńižica se dakle dijeli:
I. Stari Dubrovčani. A. Narodnost Du­brovčana, B. Politično-vjerske prilike staroga Dubrovnika. C. Stara Dubrovačka kńiževnost
 
II. Današńi Dubrovčani. A. Današńi odlični Dubrovčani. B. Današńi narod Dubrovački. C. Dubrovački „Srbi“.
 
A sad da ti istinu kažem, nerado se laćam ovoga posla, jer rečena kńižica polemične je naravi; to su članci iz političnoga lista, skupļeni u jednu svesku na po se; a ti znadeš da se u političnijem listovima obično mute pojmovi i brka historija. Ne može se odatle očekivat trijezno i ozbiļno raspravjańe sine ira et studio. Na­mjera je kńižice očita, no ipak evo me da ti pogodim.

*

U prvom dakle dijelu svoje kńižice anonimni pisac bavi se starijem Dubrovnikom i davnijem Dubrovčanima. I naj prije tu ra­spravļa o jeziku u Dubrovniku i u staroj Dubrovačkoj kńiževnosti¹), pak se onda hvata historijskijeh dokumenata, da tobože dokaže Du­brovačko hrvatstvo.
 
Ja sam ti u „Srđu“ ²) na dugo raspreo niti stramputične čakavske pojave u Dubrovačkoj kńiževnosti, pa kako i ti sam kažeš, ono te je smirilo i ugodilo ti. Sad ti opet naglašujem, da u prozi suvremenoj onom dubrovačkom pjevańu nema čakavštine, a po tome nema je ni u pučkom govoru.³)
 
Rekao sam ti ondje u „Srđu“ , da su se Dubrovčani ugledali u Marulića i druge dalmatinske čakavske pisce. A sad ću ti to u kratko boļe razjasnit. Ono bi moglo gađat donekle za kasnije pjesnike, kao za Vetranića, Radinu, Zlatarića i ost,., biva da su u čakavskom pisańu bili im primjer dalmatinski pisci; ali kažiput su im bili sami stariji Dubrovčani, naši dioskuri pjesnici, Držić i Menčetić, koji po svoj prilici nijesu ni znali za Marulića.    
¹) Pisao anonimne kńižice navodi iz starijeh Dubrovčana što mu prija, a izostavļa što mu ne ide u prilog. Tako n. p. iz Zlatarićeve posvete prijevoda Elektre Banu Zrinskomu izostavio je što je poglavito, biva riječi: Spjevańa od vrijednijeh Latina i Grka, koji vam u vaš hrvatski jezik govore³), iz čega se vidi da Zlatariću nije bio svoj hrvatski jezik“.
 
²) V. br. 7. (biļeška).
 
³) Poredi Arhiv für Slav. Phil. Band XIII (Rešetar), pak B ant X X I (Jireček ); onda daje: „Prilozi k istoriji kńiževnosti (1868) (J a g ič ); pak iz treće kńige „građe za povjest kńiževnosti Hrvatske“ (Rešetar). Napokon priviri u sudbeni arhiv, ili ako se ne ćeš mučit, u protokole iz našega arhiva, što je bivši predsjednik našega tribuuala Milić iznio i štampao u Zagrebačkom Vijencu.
 
A ko je ńima put ukazao? Niko drugi, dragi moj, nego crkvene kńige, koje su nam došle sa sjevera i bile prepisivane u našem gradu.¹) Iz tijeh pak prijepisa lako se razabira, kako su Dubrovački prepisači pravi štokavci, jer ih pučki jezik zavodi u prepisivańu čakavskijeh kńigâ.
 
Osim ovijek razloga tobožńe čakavštine u pjesnika Dubrovačkijeh ima i taj, da su se pisci obazirali na uzvišeniji jezik od pu­čkoga, a taj im se sviđao ovaj jezik u crkvenijem kńigama, jezik cr­kveni; pa onda i kao neka novost, koja se od puka odvajala, taj je jezik pjesmi prionuo kao izraz svečani i izvanredni.²)
 
Mislim, dragi moj, da sam te za ovo uglavio; a ako ti je do toga, po gorńijem navodima razabraćeš lako, da i prije tobožne ča­kavštine u Dubrovačkijeh pjesnika, za nezino vrijeme i poslije ńe, nije bilo u Dubrovniku čakavštine.³)
 
Ovo ti koļence završujem riječima iz Arhiva⁴): „Čakavština nije nigda do Dubrovnika doprla, i ovaj grad bio je od početka štokavski.
 
“Štokavski je dakle bio pučki govor u Dubrovniku, a to ti do­kazuje sva proza pisana u Dubrovniku počińuć od XV. vijeka.⁵)
 
A ako me zapitaš kako ja nazivljem taj jezik, odgovoriću ti čisto „srpskijem“; a zašto? Razumjećeš kasnije.
 
¹) Poredi Lekcionare Spļetski (V . kniga djela Akad.), pa Zadarski i Ranjinin (XIII kńiga djelâ Akad.), a suviše poredi Rešetar (Bad. Jugosl. Akad. 134 i 136). Ovo ti pišem u kratko ne gubeći se u velike navode, jer Srđ nije organ ka­kve Akademije, a uz to granice su mu tijesne.
 
²) U naše vrijeme pok. Rafo Šarić, farmacista, poznati šaļivac, neku svoju smi­ješnu pjesmu „Kuļenu” počeo je: „Vazmi“ (recipe); jer mu se činilo da pučko „uzmi“ nije dosta svečano.
 
³) Oblici tega, temu, ovega, onemu i ost. novijega su vremena, jer u starijeh pisaca Držića i Menčetića ima i toga, ovomu i ost. Za ostalo vidi : Die čakavština und deren einstige und jetzige Grenzen von Milan Boietar (A rliiv für Slav. Phil. Band XIII).
 
⁴) Band XIII. s. 385.
 
⁵) V. opasku 3 na obr. 570 — Prof. Nodilo uspoređujuć stare Anale i Kronike, što su talijanski napisane, veli: „Doduše srpski idiotizmi nijesu rijetki u ta­lijanskome jeziku sviju ļetopisaca Dubrovačkijeh; ali tima idiotizmima umočeno je, ńima je uprav probijeno, sve ļetopisno govoreńe, koje siže do posjedne četvrti vi­jeka XV .“
 
A ima li i štokavaca Hrvata? To je kazao i Daničić,¹) ma da nije lako oborit tvrdu Miklošićevu teoriju, kojom je ograničio Hr­vate na same čakavce. Za ovo bi trebalo da Hrvati prvo viču na svoje ļude, koji su istoga Miklošićeva mnijeńa. N. p. Stanko Vraz²) kaže: „Ро (pravu) jeziku to dakle ide ime (hrvatsko) jedino 1Har­vate čakavce, t. j. onu granu južno-slavensku, što treba u svom go­voru ča m. šta ili kaj , a ti Harvati stanuju od starine u Primorju, po većoj strani primorskih varoših, Zadarskom okružju, i po otocih primorskih i Dalmatinskih“ . — N. Nodilo veli³): „Srbi zar štokavci, a Hrvati čakavci“ . — Vežić⁴): „Hrvati, kako rekoh, uvedoše i sami jezik štokavski, akoprem ih je to stalo i stoji neizmjernoga truda, jer im je od svagdańega domaćega govora dosti daleko.“ — A na­pokon poredi što kažu A. Tkalčević⁵) i Iv. Kukujević,⁶) pa i drugi, među kojim Ļudevit Gaj u svojoj Danici, Hrvatskoj, Slavonskoj i Dalmatinskoj od godine 1846 u broju 31 a na obrazu 124, pa ćeš uvidjet, da veći dio rečenijeh pisaca izjavili su svoje mišjeńe prije  Miklošića, koji je znanstveno obradio tu misao. No ipak Daničić go­vori da ima štokavaca Hrvata i osniva svoju teoriju na tome, što ima naroda, koji štokavski govoreć, kaže da je hrvat.⁷) 0 tome će presuditi s vremenom zdrava kritika. No kad se osvrnemo i na to da je još prijeporno pitańe, koji je bio govor Srba i Hrvata, dok su još bili u zajednici, i koji je dijalekat (ča ili što) stariji,⁸) nije čudo, pošto su Srbi i Hrvati naj bliža dva slovenska plemena, da je nastala zbrka u vijestima o ńima bilo kod stranijeh bilo kod domaćijeh pisaca. Jagić⁹) spomińe nekoliko kńiževnika iz 18. vijeka, koji su pisali štokavski, a jezik su svoj zvali h r v a t s k i j e m; a naprotiv na nekijem č a k a v s k i j e m kńigama, koje su štampane u 16. vijeku u Nemačkoj stoji u natpisu n. p. ovako: „Catechismus mit Auszlegung in der S y r n i s c h e n Sprach (1561).”¹⁰)

¹) Dioba slovenskih jezika (iz lekcije prof. Velike Škole u Biogradu dra Đ. Daničića), v. Vidov Dan 1874 g. br. 192 i 193.
 
²) Kolo, III. (1843) obr. 13.
 
³) Rad Cl (1890) obr. 58.
 
⁴) Neven 1855, obr. 190.
 
⁵) Danica 1847, obr. 203.
 
⁶) A rhiv IX, 318.
 
⁷) Ko zna da nijesu u ovome pobrkani pojmovi politički i etnografski!?
 
⁸) Jedno je samo čisto, da je akćenat čakavski najstariji.
 
⁹) Kńizevnik I.
 
¹⁰) v. o српском имену об р . 46. 5.
 
Budi dakle, da su štokavci i Srbi i Hrvati, što tad luči Srbe od Hrvata u jeziku — Aко su jedni i drugi štokavci, ipak ima i u tome razlike, jer se štokavci dijele na i k a v c e, e k a v c e  i  j e k a v c e po izgovoru staroga slova Ѣ; dakle n. p. b i l o, b e l o, b i j e l o; l i t o, l o t o, leto. I u tome je prijepor, jer Miklošić govori da su i k a v c i Hrvati a ekavci i j e k a v c i Srbi; Jagić pak govori, da je jekavština nikla od ikavštine, a da isprva nije bilo nego i k a v a c a  i  e k a v a c a , od kojijeh ikavci su Hrvati a ekavci Srbi.
 
Eto i tu je nesloga u misleńu glavnijeh našijeh učenaka; da­kle dok je i tu lis sub judice, slušaj, dragi prijo, da ti i ja rečem svoju.
 
Ovdje ću ti samo naglasiti, da sam tvrdo uvjeren da Jagićeva teorija jako hranile, jer nema nikakvog fiziološkog temeļa, a ni inoga. Mislim da drugom prilikom Jagić ne bi bio ovoga mneńa, kad bi se povratio na ovo pitane.²)
 
¹) Za čudo je kako Miklošićeva teorija o oblasti ikavštine gađa od prilike s vi­jestima Porfirogenita, koji, kako je poznato, proteže prama jugu do Cetine granice hrvatske.
 
²) Poredi Rad Jugosl Akad. CXXXIV obr. 132-133. 
 

*

Po Platonu i Aristotelu s o f i s t i k a je umjetnost, kojom se istina s neistinom miješa krivom dialektikom, a na sve rasprostire lažna svjetlost. Tako su s o f i s t e radili u staro grčko doba navlaš krivijem zaglavcima i zavodlivijem upitima, kojima bi svoje protivnike zabuńivali i smetali. I u naše doba ima sofistike, koja se može na­ zvati nadri-znanošću prama pravoj znanosti, a ogranak je prave zna­nosti zdrava kritika, koja ustaje proti lakoumnijem ili zloumnijem ocjenama i presudama.
 
Ovo sam ti za to, dragi prijo, premetnuo, jer anonimni pisac rečene kńižice drži se Jagićeve teorije, da se od  i k a v š t i n e raz­vila j e k a v š t i n a , te po tome, veli on, izvrćuć i prevrćuć i po Miklošiću, kojemu su ikavci Hrvati, i po Jagiću, koji iz ikavaca izvodi jekavce, Dubrovčani su plemenski Hrvati.
 
Polako! Da je i Jagićeva teorija neosporna, što nije, mi u Du­brovniku nemamo tragova ikavštine p a s s i m nego s p o r a d i č n o ³).
³) Za to i u štokavskijem krajevima, gdje čakavština ni privirila nije, a ma nigda, ima cakavskijeh oblika, kako n. p. gospoja za gospođa. 
 
Jedan od tijeh tragova jesu prijedlozi p r i d  za  p r e d , i  p r i  za  
pré.¹) P r i d  se i sad samostalno govori, a  p r i  vazda u složenijem
riječima. No kad se promisli da p r i d imamo u ekavskoj formi u
riječi n. p. s p r e d ń i , a  p r i u složenijem riječima p r e t i o²) i
p r e t ļ a t i , očito je da ni p r i d  ni  p r i  nije se isprva govorilo u Dubrovniku, jer i u složenijem imali bi i dan danas  s r i d ń i,  p r i t i o      p r i t ļ a t i  kao što ikavci govore. No ovo su prave sitnice, na koje se ne treba obazirati nego po stečevinama prave znanosti konstatovati: 1 ) da  je
ekavski govor najstariji³); 2) da su se iz ekavskoga govora razvijali
u različitijem krajevima ikavski i jekavski⁴); 3) da se u Dubrovniku,
može specialno konstatovati jekavski govor u naj starijim negovijem
ćirilskijem listinama XIII vijeka⁵), i kasnije u prozi XV i XVI vi­jeka latinskijem slovima⁶).
 
Kad je ovo ovako, a ne inako⁷); i kad je opće priznata čińenica da, gdje su Hrvati, govor se razvio i k a v s k i , a gdje su Srbi j e k a v s k i ⁸), logično sila nam je zaglaviti da i po tome Du­brovčani su Srbi.
 
Trijezno razložeći i raspravļjajući moći ćemo kad li tad li uskliknuti, da smo iznašli glavne niti u zamršenomu klupku. Ali tako ne misli pisac anonimne kńige nego očito svojata Hrvatima j e k a v š t I n u, a posve je poriče Srbima, i kao dokaz tomu navodi što je Vuk kazao⁹): „da sam sve (pjesme) napečatao H e r c e g o v a č k i (štokavsko-jekavski), onda bi rekli Sremci: pa što ovaj nama sad nameće H o r v a t s k i j  j e z i k . . . . “ I ove Vukove riječi činile su da pobijesne od veseļa V. K laić¹⁰), a s ńim i anonimni pisac¹¹).
¹) Kńiževnost se nameće pučkom govoru; i ko pročita radńu prof. Budmani (Rad Jugosl. Akad. LIV. 155-179) „Dubrovački dijalekat kako se sad govori“ , lako se uvjeri, kako kńiževni jezik može zavesti pučki govor.
 
²) Puk je i izgubio svijest da je to složeno.
³) V. Rad Jugosl. Akad. obr. 122-123.
 
⁴) Ibidem obr. 124.
⁵) V. Arhiv für slav. Phil. X V I 352-353.
 
⁶) Rad Jugosl. Akad. C X X X IV obr. 133.
⁷) v. Rad Jugosi. Akad. CXXXIV i CXXXVI (primorski lekciouari X V vijeka, Rešetar).
 
⁸) O tobožńem izuzetku na Lastovu vidi daje.
 
⁹) Narodna srbska pêsmarica II, 1815 (u predgovoru).
 
¹⁰) Hrvati i Hrvatska obr. 47-48.
¹¹ ) V. obr. 42 kńižice „Dubrovčani jesu li Hrvati“.
 
 
Treba se uprav čudom čuditi prama ovakijem pojavama!
 
Naj prije u onom navodu Vuk govori: „da sam sve (pjesme) napečatao Hercegovački“. Pod tijem imenom on razumijeva štokavsko-jekavski govor ¹), naj boļi srpski dijalekat, jer ga je on sam s Daničićem prisvojio za kńiževni srpski jezik, kako je svakomu urbi et orbi poznato. Dakle Vuk nije mislio da je hercegovački govor H o r v a t s k i j  j e z i k , nego su to mislili Srijemci. A što on nije za obzir od prostodušnijeh Srijemaca sve pjesme onda napeča­tao jekavski, da mu ne kažu da im nameće H o r v a t s k i j jezik, ko će razuman iz toga zaglaviti: Vuk je mislio da je jekavština
H o r v a t s k i j  jezik i da je ta jekavština h r v a t s k a? Ako Srijemci,
zaļubļeni u svoju ekavštinu, nijesu vidjeli daļe od nosa, i mislili da izvan ekavštine srpskoga jezika nema; ako je Srijemcima bilo tako uzano obzorje, zar odatle ex c a t h e d r a javit svijetu, da jekavština nije s r p s k a nego h r v a t s k a? A nijesu li i danas Srijemci, a i Biograđani, i to učeni (uđi, radi praktičnosti u pisańu i od ļubavi prama domaćem dijalektu, upiti tako u svoju ekavštinu, da sve no­vine i politične i kńiževne, i pa sva učena i kńiževna djela pečataju ekavski?²) I za to kazat da nema Srba izvan ekavštine? Ima neznalica i licumjeraca, koji kažu da nema Srba izvan Pravoslavļa. Ali ko će pametan po tome istisnuti ostale vjere iz Srpstva? kao da je vjera narodno obiležje, a ne jezik i ostalo?
 
¹) To je ńegov rodni govor u selu Tršiću u Srbiji.
 
²) Jedan nam je kńiževnik poslao za neku radńju napisanu ekavski iziskujuć da se tako štampa. Na naše temejite prigovore, evo što nam je odgovorio: „Kad vam je već draže da moja stvar izide južnim narečjem, neka vam bude; pri­stajem da moj prilog (i sve od sada) izide južnim narečjem. Čudnovato da se kod vas ne trpi u književnosti naše istočno narečje!? Vidite, a ja čvrsto verujem da je njegova budućnost! Pa, onda, istočno je narečje i mnogo točnije; južno je više za razvučene, epske stvari.“ — Mi ovo ne ćemo pobijati, nego ćemo prosto naglasiti da će onaj dijalekat napokon održati slavu i zavladati nad ostalijem za svagda,
koji poda svome narodu naj boļa književna i učena djela, kao što se zbilo kod Grkà.
 

*

 
Ali da baš ni u granama štokavštine, biva u ikavštini, ekavštini i jekavštini, nema nijedne razlike u jeziku između Srba i Hrvata, ima za cijelo između ńih plemenske razlike, koja se je zazvila u toliko vijekova samostalnog o sebi živovana nihovijeh dvaju ple­mena, i razlučila se u protivne pravce. Tako se i dva brata, recimo Petar i Pavao, otuđe kad izišavši iz očine kuće, svaki se o sebi okuci i zapaše svoju imovinu. Tako se dogodilo Srbima i Hrvatima. Rastadoše se, osnovaše svoje posebne države,¹) ne stopiše se više nigda²); a kad su im se države razbile, oni se tad prilično izmiješaše³). Ali pošto su Hrvati ispred srpske seobe⁴) izmicali svagda put sjevera i zapada, kako je i naravno, jer kamo će u vučje zvalo, od koga Srbi bježe; tako je očito da se u Dubrovnik i okolo nega nijesu mogli naseļavati, jer k jugu put nas od Cetine i naj daje od Neretve nije ih nigda ni bilo, kako ćeš se do malo, dragi prijane, potpuno uvjeriti. Međutijem ti napominem, kako je kod nas odavna zavladalo mišjene, da Neretva dijeli; a što dijeli, izrijekom se ne kaže; ali, kad se navali upitima, čuje se svakojakijeh; biva da su amo druga čeļad, drugi običaji, druga nošńa, drugi nagoni, a
napo­kon da amo drugačije i govore. I to je tako bez pogovora, jer zaludu kńige prevrtale i izvrtale, N e r e t v a  dijeli naše primorje.
 
No anonimni pisac rečene kńižice nije toga mišļeńa, nego plemensko Hrvatstvo proteže amo preko Neretve na Dubrovnik, pak daļe na Kotor, i još daje na Crnu Goru i čak na Podgoricu. A na što to svoje mišļeńe osniva? Na jetopis popa Dukjanina i na riječi u ńemu „Crvena Hrvatska“, koja bi se protezala „od Duvanskoga poļa niz čitavo primorje do grada Drača“.⁵)
¹) V. Daničić u gornjem citatu.
 
²) Ibidem.
 
³) Ibidem.
 
⁴) Tu se razumije n. p. seoba srpska u Ugarsku, Dalmaciju ispred Turaka i ost. Tako se dogodila mješavina, a u malenu to se dogodilo po našijem otocima, gdje su se bjegunci s kraja sklanjali, kao n. pr. na Braču, Korčuli, Lastovu i ost. Tako se n. pr. na Lastovu stvorio osobiti dijalekat s nekijem harasteristikama čakavštine, a u ostalom je škokavsko-jekavski. I akćenat je ondje čakavski. Tu su se jedni pomiješali s drugijem i stvorili čudnovati jezik. To se n. pr. na Korčuli nije dogodilo, jer se uskoci nijesu smiješali s urođenicima, nego osnovali svoja osobita sela, kao n. pr. Kačiščani. — Otok Mļet čisto je štokavsko-jekavski, a nije kako Lastovo, ko što misli anonimni pisac knjižice u pretresu. — U ostalom poredi Menis u djelu „Il mare adriatico“ Zara 1848; i Goracucchi u knjizi „D ie Adria
und ihre Küsten, Triest 1863.“ Oni iznose etnografske razlike između Srbâ i Hrvata u Dalmaciji.
 
⁵) V . Ime Hrvat [1890] V. Klaić, obr. 9. — Odavle vadi pisac rečene kńižice.
 
Ja ti ne ću, dragi pobro, ovdje pretresat o popu Dukļaninu, ni pobijat ga, jer bi to bilo suvišno, pošto su to učinili tri zlamenita Hrvata, biva Kukuļević, S. Ļubić i Rački; a u potońe vrijeme na­došao je i akademik srpski g. Ļ. Jovanović.¹) To ću ti samo kazati da je ļetopis popa Dukļanina smatran b a j k o m kod ozbiļnijeh kńiževnijeh historika. A do malo ćeš se o tome uvjerit. No da u opće naši čitaoci shvate što je ļetopis popa Dukļanina, evo ćemo im to u kratko iznijeti.
 
Do sada u učenom svijetu općenito se je mislilo da je ļeotopis popa Dukļanina, u kome je glavna historijska građa za srpsku prošlost prije Stevana Nemańe, napisao neki katolički svećenik u Baru (u sadašńoj Crnoj Gori) krajem prve polovine XII vijeka. Neki su uzimali da je taj spis jednostavna cjelina, ali su drugi mislili da je početak toga djela tako zvani „libellus Gothorum“ (kńižica o Go­tima) napisan nešto ranije, bilo da ga je napisao sam pisac Dukļanin u mladosti, bilo neki negov zemļak.
 
U potońe vrijeme naprotiv dokazao je akademik g. Jovanović, da u takozvanom Dukļaninovu ļetopisu, osim jednoga sredneg, po svoj prilici Dubrovačkoga odjeļka, imaju još dva glavna dijela: jedan Hrvatski ļetopis (libellus Gothorum) i jedan Zećanski. Nadaļe je akademik dokazao, da je hrvatski ļetopis napisan u XV vijeku u sjevernoj Dalmaciji u primorju, u nekomu hrvatskom kraju, a Zećanski u Zeti u XIII ili početkom XIV vijeka, i da je na posletku XVI vijeka neko u Dalmaciji sve te česti sastavio u cjelinu, koju su poslije nazvali D u k j a n i n o v o m   h r o n i k o m.²)
 
¹) Ne će bit suvišno da ti u primjedbi kažem mnijenje još kogagod pisca. —
Evo što je Otac Basić pisao o popu Dukjaniuu, i što se između ostaloga čita u Zibaldunu Oca Mattei na str. 648: . . . „se pure si debba dar credito ai Diocieate Autore del X III secolo, che conta dei sogni”-'. — 0 istomu piscu ovako se izrazio prof. Brunelli u svom djelu o Filipu Dediversis-u: „Ma la critica moderna ha trovato la fonte di tutte queste favole nella Cronaca dell’ anonimo prete di Dioclea le cui inverosimiglianze, gli anacronismi e le narrazioni prive affatto di fondameuto, perohè non avvalorate da altri scrittori e da documenti, fanno ragionevolmente dubitare dell’ autorità sua, come fonte storica“ . — Asboth u svom djelu „Bosnien und Hercegovina [Wien 1888] piše na str. 35 ....Nach den Aufzeichnun­gen einer übrigens wenig verlässlichen Chronik, welche der Presbyter von Dioclea, wie der croatische Historiker Rački glaubt, zu Anfang des 12. Jahrhunderts in Antivari verfasst hat.
 
²) v. Коло, књижевни и научни лист y Биограду г. 1902 о б р . 331-332.
 
 
Za ovaj dakle ļetopis Rački kaže¹): „Odgovarajući dakle na pitańe o vrijednosti historičnoj prvoga diela Dukļanskoga ļetopisa, možemo bez svakoga okolišala reći : d a  t aj  l i b e l l u s  G o t h o r u m  
z a  h r v a t s k u  i  s r b s k u  p o vi e s t  l i c i  m a  b a š  n i k a k v e
v r i e d n o s t i  n i t I  u  m a t e r i a l n o m  n i t i  u  f o r m a l n o m  o b z i r u –
 
S. Ļubić veli²) da bi trebalo da se taj ļetopis „n a l o m a č i  s p a l i “ ; a I. Kukuļević³) isto tako od prilike misli. Po ovomu, mili pobratime, bistro vidiš kakva oslona ima historijsko hrvatsko državno pravo na srpske zemje između Cetine i Bojane, a ono se osniva j e d i n o na tijem podacima i vijestima. „Crvena Hrvatska“ spomińe se samo u ovom izvoru⁴) (u prijevodu je izostavļeno), pa u tome j e d i n o nalaze hrane jadna razmahivańa i sańarije nekojih zaneseńaka. Eto dakle na čemu su!
 
Pošto se dakle „n a  l o m a č i  s p a l i “ , kako Ļubić veli, ļetopis popa Dukļanina, padaju po sebi sve vijesti crpene iz toga ļetopisa. A zanago su iz ńega crpali neki kńiževnici, pa i katolički bokeški, (ali ne svi), i nazvali se H r v a t i m a , a svoj jezik H r v a t s k i , jer s r p s k o ime koje je bilo svezano s vjerom, nije im na ruku išlo. I sam anonimni pisac govori da je S. Sava po primjeru bizantinskom vjeru prozvao državnijem imenom, biva v j e r o m  s r p s k o m , te su se sļedbenici te vjere nazivali S r b i za razliku od K a t o l i k a , koji su se ponajviše zvali L a t i n i.⁵) Nije čuda dakle da se i koji bo­keški pisac, ne moguć se zvati Srbinom, naslonio na bajku Dukļaninova ļetopisa.
 
¹) Ocjena starijih izvora 1865 obr. 60 i 65. — V. i Književnik I. 222, pa Kad
Jugosl. Akad. L I. 207.
²) Rad Jugosl. Akad. X L III (18 7 8 ) 148.
 
³) Arkiv I. 2.
 
⁴) Po Račkomu prvi je dio ļetopisa libellus Gothorum, koji je pop Dukļanin
preveo sa slovenskoga jezika, i u kom se jedino pomińe Crvena Hrvatska. A što je taj libellus Gothorum? Evo što: „Gotski kraļ Svetopelek (koga nije bilo) razdi­jeli u vrijeme Ćirila i Metodija u skupštini (koje nije nigda bilo) svoju državu (koje nije nigda bilo), i jedan dio te države od Dalme do Drača nazva (vocavit) Crvenom Hrvatskom. Na ovo nadodaje Iv. Crnčić (Popa Dukļanina Ļet. 11 a ): „A li prava historija ne zna ni da je Svetoplek . . . bio ni tada ni drugda Hrvatskijem knezom ili krajem, a ni Srbskijem. Moravskim knezom biaše tada Svatoplk, pak naj brže da je to smutilo ovoga pripovedalca.”
 
⁵) V . Dubrovčani jesu li Hrvati? obr. 29.
 
 
A da je to baš tako, dokazuje omaška našega čuve­noga pučkog pjesnika Andrije Kačića, koji sve zemļe od Trebińa do Drača zove „krajine hrvatske“, a Boku Kotorsku „diku od Hrvata¹). To je pogreška, koja je potekla iz onakvijeh basana kao što su popa Dukļanina. Treba imat na umu same Ivačićeve riječi: „Različiti pisci različito kažu i kako oni pisaše, onako ti ja pridajem“. Kad bi se na Andriju Kačića gledalo kao na  i s t o r i k a,  onda bi bilo istinito ono što kaže o ńemu Iv. Kukujević: „Bunca vriedni naš Kačić“.²)
 
Eto na što dovodi izrabļivat glasovito ime kako je Kačićevo u stranačke svrhe, ne osvrćući se na rodoļubļe starca Milovana, koji je i s r p s k o ime smatrao s v o j i m , jer je kazao: „Smederevo, srpsko stolno misto, gdi stari n a š i kraļi i bani pribivaše“.³)
 
Hoćeš li, mili brajane, čut i daje? Čuj dakle. Što da sudim o kńižici, koja temeļi Hrvatstvo Dubrovčana na poznatoj izjavi Du­brovčanina Gundulića, sina pjesnikova, koji je bio pukovnik u vojsci Leopolda I, i koji se ponudio g. 1670 franceskomu poslaniku na Bečkomu dvoru, vitezu de Gremoville-u, da će poći, ako poslanik želi, u svoju zemju, biva u Dubrovnik, da ondje sakupi 3000 H r ­v a t a i A r b a n a s a za službu Franceskoga Kraja.⁴) D a je anonimni pisac trijezno stvar razmislio, bio bi odista zastao na tomu, da se ta Gundulićeva vojska imala sastojati ne samo od Hrvata nego i od
Arbanasa. Odakle opet i Arbanasi u Dubrovniku?! I toliki broj?! No pisac anonimne kńižice izvrće i kaže da je Hrvate imao Gundulić sakupiti u Dubrovniku, a Arbanase u Arbaniji. Ali to Gundulić nije kazao, nego da će „u svojoj zemji“ sakupiti vojsku od Hrvata i Arbanasa, biva „u Dubrovniku“ . Uzimļući stvar a d  l i t t e r a m , po ovome bi dakle Dubrovnik bio nekakva h r v a t s k o - a r n a u t s k a  d r ž a v a. Risum teneatis!!!
 
Ali očito to nije tako, nego naprotiv ko trijezno razabira, doći će do uvjereńa da je Gundulić, ono nudeći, htio da kaže da će poći u Dubrovnik i odanle kao iz središńe tačke između Hrvata i Arbanasa kupiti vojsku od sjevera i od juga.
 
¹) V. Razgovor 1889 obr. 408.
 
²) Putne uspomeno 1873, obr. 64. — Poredi i: „О  С р п с к о м  и м е н у, написао В. Ђ у Београду 1900, обр. 40, опаска 4.
 
³) Korabjica 1782, obr. 432 kod 1438 god.
 
⁴) V. rečenu kńižicu na obr. 39, i v. Bogišič, acta conjurationem Petri a Zrinio et Francisci de Frankopan nec non Francisci Nadasdy illustrantia. (Izd. Jugosi. Akad. 1888 na obr. 20-5). — Tekst franceski glasi: ,,d’ aller lever en son pays, qui est Raguse, un regiment do trois milles Cravates et Albanois pour le servicede Votre Majesté“ .
 
 
Tako se jedino može ra­zumjeti smjesa vojske hrvatsko-arbanaške. Tako uči zdravi razum da se misli. A kad se pak tomu doda, da je tako republika dubro­vačka i radila, onda ti je sve ovo još bistrije. Treba se dakle obazrijeti na historične dokumente, po kojima je dokazano da je Dubrovačka republika i izvan svoje oblasti kupila vojsku za svoju obranu. Dosta bi samo bio jedan dokumenat da svakoga uvjeri. Ali evo ih tri.
Serafin Razzi u svojoj povijesti Dubrovnika kaže ovo:¹) ,,Le porte sue (della citta) sono continuamente guardate da soldati Un g a r i; e la notte altresi si fanno perpetue guardie d’ ogni intorno per le mura della citta dalla plebe e dal popolo a vicenda e per vigilie. Et in certa loggia su la piazza, sempre le notti fa soggiorno un corpo di guardia de i prefati soldati U n g ari . I quali dal Senate sono benissimo trattati, per la loro fedeltà, e sempre al mezzo del mese, tirano le loro intere paghe e salarij“ .Da su pak i u Arbaniji i drugda kupili Dubrovčani vojnike eto dokaza: „Domino Romanorum et Hungariae regi (omišsis) ut nunc omittamus incumbentes graves et inportabiles nobis expensas, quas p a t i m u r  i n  s t i p e n d i a r i i s  d u o b u s  m i l l i b u s,  p a r ­t i m  I t a l i c i s  e t  p a r t i m  A l b a n e n s i b u s,  quos ad n o s t r a  s t i p e n d i a  c o n d u x i m u s  et  habemus, ut nos ab ipso hoste tueamur.²)
 
I topģije su naravno kupili iz vana „ad inveniendum et soldandum ballistarios“ ³).
 
Eto dakle kako je Gundulić htio skupiti 3000 Hrvata i Arbanasa !
 
Da pak kod Razzi pod riječi „U n g a r i“ razumijevaju se Hrvati⁴), o tome nije sumńe; ta i Gundulić, pjesnik, nabrajajuć pokra­jine n a š e g a jezika veli:
 
¹) Storia di R a u g I a in Lucca, per Vincentio Busdraghi obr. 126. Navod u pri­ jevodu glasi ovako: „Ñegova vrata (grada) neprestano čuvaju Ugarski vojnici, i također noćno neprekidno čuvaju straže svud naokolo po zidinama od grada puk i građani na izmjence i na razmake doba noći. I u nekoj luži na placi vazda je obnoć na straži četa rečenijeh vojnika Ugarskijeh. Nih vijeće miluje za ńihovu vjernost, i vazda na po mjeseca oni primaju cijelu svoju platu u novcu.
 
²) Lettere e Comm, di Lev. 1430 Aug. 31 (Diplomatarium etc. Gelcieh —
Thalloczy obr. 349), gdje se kaže da Dubrovčani su natovareni troškovima za dvije hiļade vojnika iz Italije i Albanije, koje drže za svoju obranu.
 
³) Die XX Oktobris 1378 (v . Diplom, ut supra obr. 700).
 
⁴) Tako misli od prilike i pisac anonimne kńižice, v. obr. 70.
 
 
Krune u g a r s k e veći dio a stanovnike u g a r s k e slovenske krvi zove često Ugričićima; h r­ v a t s k o pak ime ne ulazi uopće nikad ni u poznatijem „p a c t i o n e s“ nego se vazda spomine „Ugarska“. I hrvatski akademik Matković kaže¹): U to isto doba kad je Dubrovnik došao pod
U g a r s k u zaštitu, nije prestao plaćati dohodak od 2050 perpera u zlatu kraļu srpskomu“ ; a daļe²) isti Matković zove ovu nagodbu — nagodbu s Ugarskom — a ne s Hrvatskom.
 
I po ovome, moj dragane, bistro vidiš, koliko temeļa imaju tobožńi dokumenti Dubrovačkoga Hrvatstva u kńižici anonimnog pisca.
 
Što god je pak na uhar S r p s t v a  u Dubrovniku, to pozna­tome piscu ne vaļa i svakako se izmotava: n. p.  za  s r p s k e pisare veli on, da su to bili izvańci, koji su pisali ć i r i l o v i c o m  u dopi­sivańu republike s vladarima srpskijem. — Ali to nije tako. I evo dokaza:
 
G. 1550 piše Dubrovački pisar na „srpskom jeziku“ : Subscriptio(nem) l i n g u e  s e r v i a n e  feci hic scriptam per Шс. Pasq. de Primo, cancellarium dicte lingue, de mandato d(ominorum) c(onsulum).³)
 
Za g. 1564 imamo sličan dokumenat, a prof. Rešetar dokazuje da su srpski Dubrovački pisari bili pravi Dubrovčani a ne izvańci.⁴) 
 
 
¹) V . Trg. polit. hist. obr. 15.
 
²) Ibidem obr. 17.
 
³) Arhiv für slav. Phil. XXI (1899) obr. 500.
⁴) Ibidem XVI (1 8 9 4 ) obr. 336-7.
 
 
A da sve ovo ne hramļe, eto je poduprto od zapisa g. 1638 iz našega arhiva, koji glasi:
 
A di p.mo Nbre 1638
De cnto de Sig.n T Offli si grida e proclama l’ infrsto tenore in lingua S e r v i a n a  p maggior intelligenza d’ ogniuno alla Loggia del Col p Ivan Kiviero plagente me Florio Stay quanto segue:
 
Po zapovijedi Gospode Off.ST od Pramatike dava se na znanje svakomu od kojemugodi drago jes vrste, da su došle bile zabranjene i u naprijeda se zabranjuju haljine vezene iliti malo iliti veļe, izvan čeljadim zdvora za deset godina samo, i druzijem u gradu po kući i po gardinu i na dvoru izvan kuće, ma pod haljinam skrovito za pet godišta samo. — Također zabranjuju se libe i izbrizi od kojemugodi drago vrste i razplijet izvan mjere i njegova kosta, kakono u Pramatici, i to zabranjuje se iliti po kući iliti na dvoru iliti u gradu u svako vrijeme. — Za to svak u tri dni od danas bit će pokušat rečeno odzgara, inako će bit kastigan i stavjen u pienu
bez nijedne skuše.¹)
 
Hoće li na ovo kazat pisac anonimne kńižice da su razglasivali ove naredbe i vikali ć i r i l o v i c o m! ?
 
A ne dokazuju li ovo isto i spomenici izvan arhiva?U jednom rukopisu u biblioteci Male Braće u nas u Dubrov­niku br. 3,12 obr. 185-6 ima ovo: „In un libro S e r v i a n o dove visono l’ Epistole e li Vangeli che si leggono per tutto l’ anno in s e r v i a n o , dopo poi pur in s e r v i a n o  si legge cosi: „Neka sc zna kada se počeo Dubrovnik graditi od Zaptata na 626 godišta Isukrsta na XKS“.²)
 
Za okolicu pak Dubrovačku imamo nebrojenijeh dokaza s r p ­s t v a, za koje treba poredit osobito knižicu “0 српском имену” već dosta puta spomenutu, jer u ńoj ima dosta toga na uhar istini.
 
Da je pak sve to tvrđe, uzgred ti spomińem, dragi prijo, na­šega glasovitoga Dubrovčanina Anselma Banđuri, koji g. 1711 u Parizu u svomu djelu „Imperium Orientale“³ ) riječi Porfirogenitove0 Konavlima τῶν τῇ Σκλάβων διαλέκτῳ prevodi S e r b l o r u m   i d i o ­m a t e. Ako ti to još nije dosta, eto ti još mnogobrojnijeh dokaza srpstva naše okolice u srpskijem spomenicima Miklošića, M. Pucića i Jirečka.
 
Nego mislim da ti je dosta, dragi prijane, i da ćeš se bit već uvjerio o vaļanosti kńižice anonimnog pisca što se Dubrovnika tiče, a za Bosnu i Hercegovinu, za Boku Kotorsku, Crnugoru i ost. budi miran, jer te zemļe ne trebaju moje obrane; one se brane po po sebi.
 
¹) V. „0 ср п ск о м  имену и ост . В. Ђ. обр. 19. — Dobavili smo potpuni tekst, koji je pisan latinicom, a jezik je nazvan srpski. Samo smo promijenili ortografiju.5) V . Makušev: Изслѣдованія одъ историческихъ памятникахъ и бытописателяхъ Дубровника (1867) обр. 1-2. I danas imamo još tijeh kńigâ, gdje su Epistole i Vanđeja za katolike. A da su te kńige baš bile za katoličke srpske župe dokazuje riječ Isukrst, koja je forma iskjučivo katolička. — Ovo isto potvr­đuje i Mattel (Zibaldone N. 267).
 
³II (I — И). Tu je Banduri naštampao s popravcima i kńigu Konst. Porfirogenita „de administrando imperio“ s komentarom “animadversiones in Constantini Porphyrogeniti II de thematibus et de administrando imperio“. 
 
No ako ti je do čega da i o tome se uvjeriš, eto ti srpskijeh spomenika Miklošića, Pucića, Jirečka; eto ti povijesti srpske Kalajeve i Majkovļeve; eto ti fratra Jukića i ńegova „Kola“; eto ti kńižice „о srpskom imenu V. Đ.“ ; eto ti Račkoga, Matkovića, Kukuļevića, Nodila i ost., pak ti ne će ostat ni sjene dvoumļena u srpstvo rečenijeh zemaļa. 
Da kad je sve to tako, zašto pisci Dubrovački nijesu zvali svoj jezik srpskijem? Čujem da me pitaš. A ja ti odgovaram što sam ti već rekao u Srđu,¹) i što pisac anonimne kńižice priznaje,²) da ime srpsko osim što je bilo plemensko bilo je i vjersko; Srbin je bio pravoslavni hrišćanin, a i sad postoji donekle ta zbrka. To je jedan od glavnijeh uzroka, za što stari Dubrovčani nijesu nazivali svoj jezik s r p s k i j e m . Osim toga srpsko ime bilo je i državno, a Dubrovčani nijesu se htjeli pretopit u Srbe, biva u državu srpsku. To je i razložito, ali ne za to da nijesu bili plemenski Srbi. Za to je i Bosna čuvala svoju osobitost od straha da se ne pretopi u dr­žavu srpsku.³) No ipak to nije izbjeglo opreznom oku istorikâ Kalaja i Majkova, koji u svojijem poznatijem djelima govore o razvijańu srpstva sredńega vijeka u Srbiji, Bosni i Dubrovniku.
 
Mislim, dragi prijane, da ti je ovo sad bistro i da te u ovome pitańu ništa ne smeta. A ako ćeš još jednu primjedbu, slušaj. — Dubrovčani su (grad, razumije se, a ne okolica) bili do poznijeg sredńega vijeka r o m a n i; nije dakle čuda i za to da su se otimali imenu srpskomu. Ali i oni kao i svi gradovi na obali našega mora klonuše ispred okolice, koja pružajuć se do grada i prodirući u ń, promijenila je staru fizionomiju u tijem zatvorenijem tvrđavama⁴). Gradovi se posloveniše malo po malo; naš grad i Kotor specijalno se posrbiše, a ostali sjeverni gradovi se pohrvatiše, ili idu da se
pohrvate, sve kako je koga plemena okolica pojedinoga grada.
 
Ovo ti je, dragi moj, istina; a ti promišļaj i presudi.
 
¹) V. br. 2 (biješka).
 
²) Obr. 29.
 
³) A nijesu li i Crnojgorci Srbi, ali ipak ńjeguju svoju Crnugoru; pa da smo u sredńjemu vijeku, i Crnogorci bi se uklanjali od svake napasti, da sačuvaju svoju nezavisnost.
 
⁴) V. Die Romanen in den Städten Dalmatien vährend des Mittelalter’s von Con­stantin Jireček (Denkssebriften der kaiserlichen Akademie der Wissensehalten in Wien, philosophisch-historische Classe. Band XLVIII).
 
No kad smo na okolici na ino mi se ne može; a da se časom ne dotaknem onijeh česti srpske stare postojbine, koje su prodajom ili darom pripadale Dubrovniku.
 
Sve zemje oko Dubrovnika dopale su Dubrovčanima od srpskijeh vladara¹). Ali anonimni pisac nečuvenijem sofizmom govori da u titulaturi srpskijeh vladara napose su spomenute Travunija i Hum­ska zemļa, a odatle su ocijepļene česti Dubrovačkoj republici da­rovane ili prodane; dakle one nijesu srpske. On to raspravja po V. Klaiću²), i ja ću ti ovdje navesti mišļeńe ovoga, što je isto kao u anonimna pisca, da lakše shvatiš stvar. Dakle Klaić kaže, govoreći o srpskom kraļu Stefanu Prvovjenčanom: „Veoma je zanimjivo pro­matrati titulatum novoga kraļa u to doba. U jednoj poveļi, kojom dariva samostanu sv. Marije na otoku Mļetu neka sela, imade on naslov: az  g r e š n i j  S t e f a n, v e l i j kr a lj , n a m e s t n i k   i   g o s p o ­d i n  v s e  s r p s k i j e  z e m l j e  i  D i o k l i j e  i  D a l m a c i j e  i  Tr a v u n i j e  i  h l m s ke  z e m l j e, a potpisuje se na koncu poveļe: S t e f a n  po  m i l o s t i  b o ž i j o j  v e n č a n i j  k r a l j  i  s a m o d r ž ’c  v s j e  s r p s k e z e­ m l j e  i  p o m o r s k i j e. Stjepan dakle razlikuje u potpisu točno „vse srpske zemlje“ i onda opet „pomorske“, zemļe, koje nisu srpske. No koje su to pomorske zemļe, a nisu srbske? To nam tumači sam naslov kraļev u istoj poveļi, gdje najprije spomine „vse srpske ze­mje“ i onda p o i m e n c e  nabraja zemļe, koje nisu srbske, a te su
D i o k l i ja,  D a m a c i j a, T r a v u n j a  i H l m s k a zemļa. Prvi dakle
kraļ od porodice Nemańića jasno priznaje, da pomorske zemje ńegove, poimence Dioklija, Dalmacija, Travuna i Hum nisu srbske zemńe, jer ih inače ne bi posebice izbrajao, nego bi ih naprosto zvao srpskimi i uvrstio medju ,,vsu srpsku zemlju“³). Da to točno razli­kovane srpske zemje od nesrbskih nije možda slučajno, svjedoči namah druga poveļa Stjepanova, kojom osniva Žiču.
 
¹) V. Monumenta Ragusina, libri reformationum, Tornus II. Zagrabiae 1882, — ile dividendo totum terrenum et vineas et arbores plantatas in dieto terreno, nobis donato per dominum imperatorem Schlavonie . . . Tako je rečeno od prilike tri puta u protokolu sjednice velikoga Vijeća Dubrovačkoga na 20 Maja 1357. — Osim toga V. Mon. Serb. Miklošićeva, Puciéeva i Jirečkova passim.
²) V. Ime Hrv. obr. 28-9.
 
³) Tako je učinio na mnogijem mjestima, kako ćemo kasnije vidjeti, ali historik Klaić to ne iznosi, jer mu ne ide u prilog.

 
U toj poveļi imade on naslov „v e n č a n i  p r v i  k r a l j  v s e  s r p s k i j e  z e m ļ j e,  D i o k l i j e  i  T r a v u n i j e  i  D a l m a c i j e  i  Z a h l m i j e, pa se tako i opet konstatuje da ća i prvi Nemańići nisu Dioklije, Travunije, Dal­macije i Zahumļa (pomorsku zemļu) smatrali srpskimi“. Onda opet
Klaić kaže¹): „Nasļednici Stjepana Prvovjenčanoga neprestano razli­kovahu točno s r p s k e  ili  r a š k e zemļe  od  p o m o r s k i h. Tako pri­mjerice Stjepan Vladislav (1231-1243) imade u jednoj poveļi naslov „hral vseh raških zem’l i Dioklitije i Dalmacije i Travunije i Zahlmije“ , a u drugoj se podpisuje opet „hral vseh srbskih zem’l i po­morskih“. Jednako rade redom svi Nemańići. Napokon i sam D u­ š a n  S i l n i (1331-1455) radi tako, te se naročito prije krunisana za cara redovito zove „kraļ vsijeh srpskih zemalj i pomorskih“ ili u latinskih spisih „гех Servie, Dalmatie, Dioclie, Albanie, Zente, Chelmenie et maritime regionis rex“. 
 
Evo ti, dragi pobro, ovako razloži glavni hrvatski historik, a za ńim i ostali  p o z n i j i, među kojijem je i pisac anonimne kńižice. A ja ti kažem da ovo Klaićevo tumačenje ne gađa ni malo. I eto ću ti to i dokazat.
 
Treba najprije premetnut da su vladalački naslovi v r l o  n e ­p o u z d a n a građa za istoriju. Pogledaj titulatum našega cara, pak n. p. kraļeva franceskijeh, španolskijeh i ost., i odma ćeš se uvjerit da je tako. N. p. naš Car je kraj Dalmacije, a u isto doba naslo­vnik gradova Zadra, Dubrovnika i Kotora, koji su u Dalmaciji. Eto uput zbrke. Za tijem što bi kazali Hrvati, kad bi im se reklo da D a l m a c i j a  i  S l a v o n i j a  nijesu  h r v a t s k e  zemļe, er se na pose nižu u titulaturi uz H r v a t s k u ? U titulaturi bosanskijeh kraļeva spomine se U s o r a  i  S o l i  na po se, ali ipak to je sve Bosna. Ovo ti kažem primjera radi.
 
Da pak boje razumiješ stvar, treba znati da se Srbija u starovrijeme zvala S r p s k a  z e m ļ a  i prosto S r b ļ i 2), n. p. u naslovu despota Stefana ima jedno i drugo. Prema tome je : Kraļ „sve srp­ske zemje i pomorske“ , u današhem jeziku kraj „sve Srbije i primorja“, a to nas uči zdrav razum, pa i latinski i talijanski prijevod tijeh naslova, n. p. „Stefano Radoslavo . . . re de Servia e de Ma­rina“; „Stephanus Vladislavus . . . . rex totius terre de Bassi a, Dioclitie, Dalmatie, Tribunie, Zahulmie“;
 
¹) V. Ime Hrvat obr. 30.
 
²) Za ovo povedi Monumenta Serbica Miklošićeva, Pucićeva i Jirečkova na nmogijem mjestima.
 
 
„Ego Stephanus Uros dei gratia rex totius terre Rassie et Marine“¹) i ost.
A značeńe se ne mijeńa ni onda, ako je u množini „Srpske (Raške) zemļe“, kad se zna da se stvar nije promijenila, nego se upotrebjava jedno pored drugoga. I danas se kaže n. p. on ima m n o g o  z e m ļ e (kolekt.) ili mnogo
z e m a ļ a (biva mnogo komada zemļe). Jedno je s r p s k a  z e m ļ a,
S r b i j a, S r b i, a drugo je s r p s k i  n a r o d. No savjesni historik navodi sve naslove i upoređuje. N. p. Stefan se prvovjenčani potpisivao i ovako: „Stefan’ kraļ i s’ bogom samodrž’c’ srbski“ , a drugi put: „Stefan’ кгаļ srbski“ ²); Stefan Vladislav: „Stefan’ Vladislav pomokiju božiow’ kraļ srbski“³); tako i „Stefan’ Uroš’ kraļ’ vse srbske zemlje⁴); i „Stefan’ Uroš’ кгаl’ srbski“⁵), i „Stefan’ Uroš’..............кгаl’ vsêh sr’bskie zem’l“ ⁶). Ovi naslovi dokazuju baš sveprotivno od onoga što hoće Klaić poričući srpstvo Trivuniji, Zahulmiji i ost., jer se granice srpske kraļevine nijesu bile promijenile.
 
I naš Car je nadvojvoda gorńe i dońe Austrije, pak kraļ Češki,
Ugarski, Dalmatinski i ost. i ost”  ali i onda kad je gdje potpisan
prosto „ A u s t r i a e  i m p e r a t o r “ , tu se razumijevala i Ugarska i
Hrvatska i češka i ost.
 
Kad se ovomu doda feudalno ustrojstvo sredovječnijeh država i položaj vasalnijeh vladara i nihove sveze prama feudalnom gospo­daru; pak suviše kad se zna da Zetom, starom djedovinom Nemańića, kojoj je u širem smislu pripadao i Kotor, upravjao je obično nasjednik srpskoga prijestoja; da n. p. Vukan sredńi sin Stjepana Nemańe vladao je Zetom i Humskom zemjom, i da se on u latinskijem listinama nazivļe „rex Dalmatiae⁷) et Diocliae“ , tad je. bistro kao dan s r p s t v o i Zalumja i Travunije i Dioklije i ost. 
Istina, može nam pisac na sve ovo reći: Ali ja ne poričem da su Zahulmija, Travunija, Dalmacija i Dioklija bile česti srpske dr­žave, ali poričem srpstvo tijeh zemaļa.
 
¹) V. Ead Jugosi. Akad. I. 130-1(141); Mon. spect. hist. slav. Merid. I. 38-59 i I. 398, II. 111, 278.
 
²) Miklošić Mon serb. 16. 17.
 
³) Ibidem 27.
 
⁴) Ibidem 50.
 
⁵) Ibidem 53.
 
⁶) Ibidem 76.
 
⁷) Ne u starom rimskom smislu, po komu je Dalmacija osim primorja zapasivala svu Bosnu i Hercegovinu, nego Dalmacija ovdje se razumije samo primorje Zahumja i Dioklije (v. Rački, Rad Jugosl. Akad. I. 125-127).
 
A mi mu odvraćamo da o srpstvu tijch zemaja u staro vrijeme, dok su nepobitni historijski dokazi Miklošića, Pucića, Jirečka, Račkoga, Majkova, Kalaja, Novakovića i drugijeh, nema sumńe; a za sadašnost, naj boji je dokaz srpstvu rečenijeh zemaļa svojatańe hrvatsko i srpska svijest u onijem zemļama.
 

*

Nije dosta piscu anonimne kńižice protezati p l e m e n s k o
h r v a t s t v o na Dubrovnik, Boku Kotorsku i još daļe, no rekao bi
da ou osniva na te krajeve i p o l i t i č n o  h r v a t s t v o na temeļu
čuvenijeh „pactiones“ s Ugarskom. Mi smo već o tome govorili u Srđu¹) i u ovoj istoj radńi malo prije, a svi razboriti učenaci u tijem ugodbama ne vide ino nego prostu zaštitu Ugarsku nad Dubro­vnikom bez uticaja Hrvatske²). Za to ti o tome ne ću daļe govorit, jer bi bilo suvišno. No pisac se hvata drvļa i kamena, pa mu i riječ „ban“ služi kao tobožńi dokaz, da su Hrvati vladali daļe od Neretve put juga. Ali čuj me, moj dragane. Riječ je „ban“ zamjenična i Hrvatima i Srbima, upotrebļavali su je i bosanski vladari, kao n. p. Kulin, Ninoslav i ost. I Bańaluka to nam napomińe³).
B a n se čuje i u Konavlima u zdravici „ban domaćin“, pa tu ima i selo B a n i. I kod Slanoga u Dubrovačkom primorju imaju sela B a ń a  i  B a n i ć i. U Bokama ima manastir pravoslavni Ba ń a. U narodnijem srpskijem pjesmama ima B a n kao sjajni gospodar, n. p.
Kada kńige B a n i razumješe.
 
A ima i narodna poslovica: „Gdje mu je b a n, tu i stan“ . I srp­skijem velikašima dolikovao je taj naslov; n. p . — b a n Ugješa i vojvoda Gojko; netko bješe Strahińiću bane. — A i srpskijem kraļevima pjesme su dodavale taj naslov,  n. p.  b a n  M i l u t i n, b a n  V l a d i ­m i r. Nijesu zajsto bili Hrvati U g j e š a, G o j k o, M i l u t i n i drugi. A nuti planina B a n i č i n a (banice, gospođe) u Šumadiji, gdje do­puštaju i hrvatski zaneseńaci da Hrvata nije nigda bilo, i da su ondje čisti Srbi. Tu ima i B a n o v o  p o ļ e neko selo. Pak i u Staroj Srbiji ima n. p. selo B a ń e u Suhogrъle (Mon. Serb. 564, Miklošić).
 
¹) v. Srh, obr. 317-19.
 
²) V. u. p. Matković, Trg. polit, historija. — Također poredi Rad Jugosl. Akad. VII obr. 191, gdje isti akademik Matković izrijekom ovako k a že : „Republika Dubrovačka stupa pod zaštitu kraja Ludevita“ i ost.
 
³) V. Daničič, rječnik hrvatski ili srpski Jugosl. Akad.
 
 
Napokon i glagol  b a n i t i  s e  rasprostrańen po srpskom narodu
kaže očito da je riječ b a n  svoja i Srbima. A što bi kazao naš Matija B a n da po svome prezimenu on nije Srbin?¹) 
Dakle zaludu je širit Hrvatstvo i to političko na srpske zemļe osnivajući se na riječ  b a n.
 
Ali pisac anonimne kńižice ne odustaje za to, nego znajući da mu sve to ne vaļa, potkopava Porfirogeneta i ne vjeruje mu ondje, gdje mu nije u prilog, (a Porfirogenit je jedina zubļa u debeloj onoj tmini zaglušnijeh vremena); pa vadi svjedočanstvo svojoj namjeri iz drugijeh usporednijeh bizantiskijeh pisaca, kao što je  K e d r e n, S c y l i t z e s i drugi. A kakva su oni osnova za našu povjest, čujmo Račkoga:⁴) “Nu ako pomenuto mjesto kod K e d r e n a  sravnimo s drugim mjestom kod S c y l i t z e s a po priobćenom izvoru dolazimo do neke dvojbe, koja još ne bi do sada na svjetlo izne­sena. S c y l i t z e s na ime m i e š a Hrvate i Srbe, držeći ih za jedan narod ne samo po jeziku nego i po poviesti i državnom biću. Ova
se p o m e t n a kod S c y l i t z e s a ističe osobito u opisu bugarskoga ustanka“ .
 
Ove je p o g r e š k e upotrebio V. Klaić, a za ńim i pisac ano­nimne kńižice kao d o k a z e za izvrtańe istorije i za zaslijepjivańe neuka svijeta. U ńih je d o k a z o no što je u Račkoga z b r k a; zato oni ne pomińu, da su te pogreške ponajviše nastale tako, što su pisci prepisivali jedni od drugijeh i to ne samo misli nego i riječi i rečenice. Da bi boļe zaslijepili neuki svijet, ispisuju oni i riječi Račkove o toj stvari, ali  s a m o  o n a j  d i o, u kom Rački kazuje ili tumači ono, što stoji u pisca, a izostavjaju onaj dio, u kom Rački kazuje kako je ova ili ona p o g r e š k a nastala.³)
 
Eto, dragi, vidiš čisto da i političko Hrvatstvo kod nas nije nego dim, koji se razmeće ispod sunčanijeh zdrakâ prave historije i zdrave kritike.
 

*

U drugomu dijelu svoje kńižice bavi se anonimni pisac sadašńijem Dubrovnikom i novijem Dubrovčanima. Osobito pak nabraja one Dubrovčane, koji su se bavili kńigom i naukom, pak raspravļa na svoj način i zaglavļa da i ovi kao stari Dubrovčani osjećaju se H r v a t i m a  i
H r v a t s k i  misle.
 
¹) Poredi riječi ban i baniti se u rječniku Jugosl. Akad.
²) Rad Jug. Akad. LI 166-71.
³) V. 0 Srpskom imenu. V. Đ . Obr. 44-45.
  
A što da mu na ovo odgovorim?
 
Eto, moj prijo, pročitaj kńiževne radńe oba Adamovića, pa Ba­nove, Bogišićeve, Bunićeve, Budmanijeve, Kastrapelijeve, Gradine,
Kazalijeve, Kaznačićeve, Pucićeve, Rešetarove, Stojanovićeve, Vodopićeve,¹) Vučetićeve, Vuličevićeve, Vuletićeve, Zorine i još koje, pa
ćeš iz sabrane te kite razabrati kako su mislili već umrli i misle neki još živi između rečenijeh Dubrovčana. Oni nagińu na srpstvo i srbima se u opće priznavaju, naglašujuć ipak slogu između dva naša bratska plemena. To je bio i naravni zadatak grada Dubrovnika na vratima od istoka, a Dubrovčanima, zapadńacima po vjeri a istočńacima po narodnosti, naj boļe je dolikovao taj posao. Za to neki od ńih, koji su se i u politiku miješali, bili su u narodnačkijem redo­vima, gdje se pripoznavala ravnopravnost obojemu plemenu.
 
No pisac anonimne kńižice izmotava se i veli da ti Dubrov­čani²) bili su za sjedińeńe s Hrvatskom, čemu je nova omladina protivna.
 
¹) Istina, Vodopić je kao biskup u jednoj poslanici na pravovjerne kazao da piše hrvatski. Pa je tako naivan pisac anonimne kńižice, i odatle izvodi hrvatstvo Vodopićevo i Dubrovačko. Zar bi iko pametan od katoličkoga biskupa Vodopiča tražio da kaže srpski? A da je to Vodopić učinio, bi li bio pametno postupao?! Ali može na ovo ko opaziti, da je mogao kazat slovinski ili naški. — Nije mogao, jer bi svak kazao da se izmotava, a oba ta naziva u poslanici i и ono vrijeme nijesu već prstojala ni gađala, pa je trebalo da kaže ili srpski ili hrvatski. Kao biskup katolički kazat srpski nije nikako mogao, pa je kazao hrvatski, isto tako kao oni Crnogorci i Bokeļi u Carigradu, pokle je zazorno bilo turskijem vlastima ime srpsko, uzeli su hrvatsko, jer su tako mogli živovati, i bit' suviše pod moćnom zaštitom Austrijskoga poslanika. Tako su oni postupali kao praktični ljudi. Dakle
Vodopićevo hrvatstvo može se pripisati oportunizmu, a tako isto još koga Dubro­vačkog katoličkog svećenika kao n. p. Kazali; ali za Pulića, Kukujicu i Skurlu znamo pozitivno da nijesu bili prikloni imenu hrvatskomu i ako se Srbima nijesu krstili. Kanonika pak Stojanovića ništa nije smetalo da se očito ne nazove Srbinom i srpski ne osjeća. Ovo će potvrditi svaki razumni Dubrovčanin, koji od strasti nije slijep kod oči. A hvala Bogu imamo još svećenika mirskoga i redovničkoga čina, koji srpskijem svojim osjećajima potvrđuju ove naše riječi.
 
²) Osim gore spomenutijeli Dubrovčana kńiževnika i učeńaka spomenuo je pisac kao politične ļude Nika velikoga Pucića, Rafa Pucića, Klaića, Čingriju, a mogao je ne izostavit Marinicu Giorgi, Jera Natali, Matijevića i još koga od novijeh, koji nebi bili nagrdili kitu, nego je dapače i začinili. Pa i ta druga piščeva kita sveđ je svoje Hrvatstvo smatrala političnijem a nikako etnografskijem. 
 
Postulat rodoļubļa u svakog građanina jest da nastoji, e da se narod sabere u što veću skupinu. Tako se može lakše odupirat navalama i najezdama tuđinskijem. Za to su oni rečeni Dubrovčani, i već umrli i koji su još živi, zanosili se i radili za sjedińene Dal­macije s Hrvatskom i Slavonijom, a to je jedino narodno sabirańe moguće u našijem prilikama. Ali su oni žeļeli to sjedińene u trojednu kraļevinu, gdje bi ravni bili Srbi i Hrvati, a ne gdje bi jedno pleme dušilo drugo. Pa baš da u toj skupini vodi prvu riječ  h r v a t s k o  pleme kao mnogobrojnije i kao starosjedalačko, Bogom prosto, ali
samo bratski kao što je u našoj zadruzi, gdje su n. pr. dva brata ožeńena s porodicom, a jedan je od ńih domaćin i vlada duševno i pravično kućom i imovinom, imajući pred očima dobrostańe sviju ukućana. Tako su mislili već umrli novi Dubrovčani i koji su još živi. 
Nadaļe pisac osniva hrvatstvo nekijeh Dubrovačkijeh kńiževnika na to što oni šiļu svoje radńe u Zagreb i štampaju ih u kńige Jugoslavenske Akademije. Istina je, da Dubrovčani šaļu u Zagreb svoje kńiževne radove, i to u opće, a to se zaklańa za pravac i ime Jugoslavenske Akademije u Zagrebu, pa to je i ńihov program. A da toga i nije, po tome ih krstit hrvatima, čini nam se ne samo malo ozbijno nego i malo pametno, jer i pravoslavni Srbi učeńaci, n. p. Daničić, Novaković i još koji, nijesu postali Hrvatima, što su pečatali u kńigama Jugoslavenske Akademije u Zagrebu svoje radove.
 
Pisac anonimne kńižice osvrnuo se je pri koncu na puk Du­brovački i zaglavio je da u svoj oblasti nekadašńe Dubrovačke Re­publike općine su h r v a t s k e. A mi nadodajemo da je to sad i u samom gradu Dubrovniku. Ali odatle izvodit h r v a t s t v o Dubrov­čana čini mi se nesmisao.
 
Mi smo još imali prilike da o tome progovorimo u Srđu, pak ćemo eto ponovit to isto za one naše čitaoce, koji nijesu ono pročitali¹).
 
Mi se postariji sjećamo kad su sve naše općine bile A u t o n o n o m a š k e, a sad su Hr v a t s k e. To je svakako narodni napredak, a u n a š i j e m  p r i l i k a m a  nije za sad ni moguće drugačije; to je njekakav oportunizam i praktičnost, što će prestati netom se uklone protivnosti  i m e n u   s r p s k o m u, koje jedino ima pravo na Dubrovnik i ńegovu okolicu.
 
¹) V. Srđ br. 1 (bilješke).
 
 
Među tijem hrvatske općinske uprave spravļaju zemjište i utiru stazu budućnosti.
 
Na svrhu pisac anonimne kńige, pokazujuć na svoje tobožnje dokaze, pitańu postavļeńu iz početka „Dubrovčani jesu li Hrvati?“ oblo odgovara „Dubrovčani jesu Hrvati.“

 
Potom je pisac smatrao potrebnom ovu kńižicu, znak je da nije sve čisto, kako bi on htio. On je htio ovom kńižicom osvojit Dubrovnik i ńegovu okolicu za Hrvatstvo. Nije čuda da i iza ńega, o Gunđulićevoj slavi u Dubrovniku, došlo je političara iz Zagreba, koji su kazali da su došli osvojit i otet Dubrovnik. Otimļe se i osvaja samo ono što se nema i što je tuđe.
 
Ja mislim da ni pisac učene kńižice ni političari iz Zagreba nijesu oteli Dubrovnik. Preko ńega je promahalo i bijesnijih bura od ove, a on starac na hridini još čuči i u otegnutoj pomrčini vje­kove broji što je presukao u slavnomu putu, a kad ter kad osmijehne se put zaleđa svoga izgledajuć zoru s istoka. Među tijem smi­rene mu zahvati grudi i upirući oči u rodno brdo Srđ nad sobom, uzdiše i kliče svom staromu svecu:
 
S v e t i   S r đ u, n e  d a j  g r đ u!
 
Sad bi bilo već vrijeme da izrečeni svoju presudu o rečenoj kńižici¹). Ali to nije potreba, jer po mojim riječima svak, ko ovo čita, zna što ja o ńoj mislim. Nego, dragi brajane, na ino mi se ne može, a da opraštajuć se od tebe ne iznesem ti što o njoj misle dva naša glavna učenjaka Jagić i Bogišić. Počeću ti s Jagićem; on je blaži prama piscu, a razumije se i zašto.
 
Jagić dakle veli:²)„Počastili su me pošiljkom ove polemične kńižice (Dubrovčani jesu li Hrvati?) koja tiče politička, etnografska, historijska i filološka prijeporna pitańa, po svoj prilici za to, da mi pruže priliku da 0 ńezinoj sadržini nešto kažem.
 
¹) Mi smo se osvrnuli na poglavite tobožńe dokaze anonimnog pisca za hrvat­stvo Dubrovčana, a na sitnice nijesmo se ni obazirali, jer i tako smo mnogo otegli ovu radńu, o kojoj više od jednoga čitaoca kazaće: „Grehota! Čemu prodiranje kroz zidine, kad su gradska vrata ra stvorena?!“
 
²) Arhiv für Slav. Phil. Band X V . s. 144. Mi o .d je prevodimo iz njemačkoga Jagičevo mišljenje.
 
Da, dobro, šta da kažem? Da me je anonimni pisac uvjerio? Trebalo bi da rečem neistinu kad bih to htio tvrditi. Dakle imaju li pravo oni, proti kojima ondje se polemiše? Ni to. Ja mislim da cijelo pitańe kako je postavļeno ne vaja. To ne bi u opće ni pomolilo, da mir i sloga u kući gospoduju, da zavađena braća većijem razborom a mańom strašću hoće da urede svoje domaće posle.
 
Bilo je vrijeme, a to je žalibože pošlo u nepovrat, kad se je razumijevala sveza među onima, koji se nazivļu Hrvatima i onima koji se nazivļu Srbima, posve drugačije, nego se to sviđa naraštaju koji sad na riječ dolazi. Onda se bjehu dobro uputili da se snose i sporazumiju, jer su osjećali, da su jedni drugima pozajmice upućeni. Sad se je na obje strane potegao nekakav zanos za veličan­stvom, koji nikako ne odgovara stvarnijem prilikama nihovijeh sila; svaki hoće na troškove drugoga ne samo da živi nego uprav da gospoduje. Hrvatima nije dosta da plod nihove pregalačke radńe na poļu kńiževnosti i prosvjete počińe da zori; oni hoće pomoću svakojakijeh starodrevnijeh vijesti da istisnu silom osjećaje prikladno­sti. Srbi zaboravļaju jako brzo da ńihovom prilično nezavisnom poli­tičkom položaju imala bi istom sad uz bok stojati naprezna prosvjetna radńa, da postignu cijenu, koju oni prerano sad bi već htjeli za se da imaju. Ele, s obje strane jako premeću iznad ciļa, tako se čini kao da svakojake neuspjehe, koji vazda zlovoļu uzrokuju, hoće uprav da nadoknađuju od onoga, koji se nalazi u istom stańu slabosti ili neuspješnosti. Nije nikako veliko junaštvo napanuti na hrvatstvo ili srpstvo onijeh, koji to jesu ili hoće da budu. Tu nema nikakva rizika, dapače je u mnogočem i korisno. U takijem prilikama naj boļe pustit stvari da teku kako hoće dok se izviču;
znanost, kako je ja shvatam, nije se od toga ništa okoristila. U i s t i n u   u   o v o j   k n i ž i c i   z a m a n  s a m  s e  o b a z i r a o  n a  k o j e  n o v o  z r n c e, n a  k o j i  n o v i  p o g l e d. S v e  o n o  š t o  s e  t u  r e k l o  o  j e z i č n i j e m  r a z l i k a m a, k o j e  t o b o ž e  l u č e  H r v a t e  o d  S r b a,  o d a v n a  s m o  z n a l i, a  n e š t o  za  n a j  m a ń e   i   b a c i l i  u  m o r e, j e r  ne  g a đ a. Mi se i ne obaziremo na nove dokaze, po kojima jedno ili drugo ime ima bit istisnuto.“
A evo što govori naš Bogišić:¹) „Vaļa mu priznati (piscu) da je vrlo vješt u izvrtanu istine; ta je kńiga jako pogibeļna u rukama jednog neznalice, jer u ńoj ne ćeš naći nego istinu umjetnički izvinutu.“
 
I ovijem završujemo.
 
A sad, dragi prijane, da si mi zdravo i veselo
Tvoj Srđ.
¹) V. Bogišić „Dubrovnik“ br. 14 g. I
 
 
Срђ : list za književnost i nauku / Antun Fabris ‐ бр. 13, јул 1902.