Naš
jezik tijekom naše književnosti
u Dubrovniku
Bolje išta, nego ništa.
nar. posl.
1.
Radi tijesnijeh granica ove moje rasprave, nije mi moguće
govorit o staroj našoj knjizi, kako bi trebalo kad sam naumio o dubrovačkom
govoru zavrć dva slova. Pristupajuć ipak treba da spomenem ono što je svakomu
odgojenom južnom slovenu poznato da u nas knjižnost je počela u IX. vijeku po
svetijem Ćirilu
i Metodu. Kako u svijuh naroda, megju ostalijem u Rimljana sveštenici sami
vogjahu iz početka knjigu kao pontifices, tako i u nas isprva osta knjiga
baštinstvo popovsko; zato su nam pobožne stvari na prvom redu, prijevodi svetog
pisma i svetijeh knjiga grčke crkve.
Krivovjerje staro slovensko još nije bilo sa
svijem utrnulo i iščezlo iz gradi naroda, jer u Bugarskoj oko polovine X.
vijeka razvije se jerezis bogomilska, tako zvana od popa Bogomila, koja
okaljena dualismom Manikea ožive staru slovensku vjeru. Ona se kasnije i po
Bosni rasprostrani i postane ogromna.
Uslijed nje obogati se knjižnost prevodima knjiga koje se
zovu Apokrife i basnama i još koječem. Ali i to se još može smatrat kao crkvena
knjižnost samo što vidimo prijelaz sa dogmatične na jeretičnu knjigu.
U XII. vijeku država se srpska podiže i osniva se knjažestvo srpsko. Pravoslavje nad krivovjerjem pobjedi a tim reakcijonarno i knjiga dogmatična. Nu kako pri svakoj reakciji popusti se od prvašnje plahosti rad pretrpljenog opora, tako sada i naša knjižnost nije više samo prijevod nego i izvorno djelo, a to su kronologi, pohvale kraljeva i svetaca srpskijeh, razumije se po primjerima bizantinskijem. Osim toga imamo povelja, diplomatičkijeh listina, koji nam pokazuju da se napreduje. U ovim zadnjijem spomenicima vidimo jezgroviti govor, jasnost i lijepi jezik.
U XIV. i XV. vijeku obrvane bijahu srpske zemlje i bugarske od Turaka. Propade sloboda a š njom okršjavi i knjiga te se razvoj nje ustavi i sve joj se žile ukorijepe. Samo mali dio našeg naroda ostane slobodan a to bi grad Dubrovnik. Tu se je iskra velike vatre zatajala, pak poslije buknuo oganj. Odriješito Dubrovčani trgnu uze koje su knjižnost do tada veživale sa starijem crkvenijem jezikom.
Najprije se pjesnici na svijetlo pokazaše pak kasnije i proza ali kakim se jezikom obavljala knjižnost, eto cijeli ovoj mojoj raspravi.
Ono što je još u povijesti tavno, to nam bjelodano isti jezik pokazuje, na ime da je latinsko pleme smiješano sa grčkijem(¹) od vajkada u Dubrovniku bilo, i da je to pleme došlo sa slovinskijem u doticaj. To nam očituje dvostruki naziv našega grada sa različnoga pogleda. Latinci ga nazvali Raugja(²), pa odatle došlo Ragusa, a slovinci Dubrovnik, pak i danas se oba imena uzdrže.
Dugo je vrijeme borba trajala, i dosta je krvavoga znoja stalo slovincima dok su poslovjenčili Dubrovnik, ali napokon latinsko pleme ustupi slovinskomu zemljište jezika, a slovinsko pleme poprimi latinski duh te tako je postala amalgama ali šarovita, jedno tijelo ali klijentavo. Nu latinskomu jeziku i 11 njegovijem promjenama i prijelazu ka romanskijem, ostalo je traga, koji se dan po dan ojačavo i uzmnožio, jer su Dubrovčani odma s Talijanima u saobraštaj stupili. Nije to ni za čudo, jer i za vremena preseljenja pukova, netom su se Slaveni primakli u susjestvo kakomu narodu, obnarodili su mnogo riječi koje nam dan današnji vrijede kao narodne. A da je to tako, dosta je proštit „Fremdwòrter in den slavìschen Sprachen” od Miklošića, pak ée odma svanut.
To ide i po naravi kad koji narod dogje u susjestvo drugomu. Pogledajmo Nijemce, koliko riječi nijesu oni obnarodili iz latinskoga! A gle! Rumunje; nijesu li nas oni do žive kosti iščupali! Svak drži te prve poprimljene riječi za naše jer se cijelina naroda sukobila sa inostrancima, pa primila te riječi, a Dubrovnik mali dio našeg naroda za cijelinu ne dostaje, niti se može natovarit svemu narodu riječ ukradena od šake ljudi.
rag je nekoliko riječi dakle osto od latinskog jezika u djalektu dubrovačkome. Te riječi zauzele su oblik naš, te je na prvi mali trudno koju od njih razabrat. Evo ih nekoliko najprije iz latinskoga, pak redom sto je poglavito i iz talijanskoga. Lukijerna i lukijernar (lucerna, lucernarius), podumjenat(³) (fundamentum), kelomna (columna), rekesa(⁴) (recessus t. j. maris), dokes (decessus t. j. rnaris), penga i pengati(⁵) (pingere), punjestra a poslije i funjestra (fenestra), strolog pak stroligati (astrologus), kavsa (capsa), odalibati (delibare), gjogat (iungere), klojstro (claustrum), mojstro (monstrum), lojstro (austrum, slap morski po caklima) (⁶), navo, navla (navalis, tal, nolo), a otole navližat se (noleggiarsi), tantati (tentare), voga (alga), sumpor (sulfur), trupika (hydropica), ranketljiv (rancidus), soklin (saculus), intaciti (incitare), otpongjavat (respondere), liksija (liscivia), odeleksat (lascare) (zaušnicu) (⁷), opat (abbas)(⁸), remeta (eremita), intijernica(⁹) (lanterna), plaker (piacere, inf. subst.) siglo (sitlus i situlus)(¹⁰), spenga pak spengati (spongia), tovjerna i tovjernar (taberna i tabernarius), dublijer (doppiere), gustijerna (cisterna), kovsa (coscia) (¹¹), gjestro (destro, gje se ide na potrebu) gjontat (aggiungere), romijenča (ramenza), sud za hitat vodu ali bakreni), pantaruo (puntaruolo), pretengjat (pretendere), spengjat (spendere), posat (fossato), pikat (fegato), blanak (banco), mjentovat (mentovare), škrima i škrimati se (scherma), rebuškati i rijušiti (riuscire), delubija (diluvio), popjagjerat se (piacersi, divertirsi), sic (secchio), star (staro), sovrnja (savorra), skačatur (scoccatojo, scattatojo), zasaljati (serrare), kupijerta (od kuće), kuvijerta (od broda) (coperta), gratakijež (graticaccio), škina (schiena), pataškina (puntaschiena), čiružik (chirurgo), puč (pozzo), lac (laccio), stando, — ala (stendardo), bota (volta, svod), divona (dogana), trepilja (trepiede), funkjela (filugello), puncjela (pulcella), krcat i krcati (carico, caricare), pustić (posticcio, kapetan), tradiskat (tradire), kanjuo, — la, (cannone), peča i pečica(pezza), presa (pressa), umbuo (lombo), okorunati (coronare),galatina (gelatina), cunj (zono), bacio, — la (bacile), senjati (segnare), kača (cazza), korisma (quaresima), skogjat, nakogjat (riscuotere t. j. denaro), gradikulje (graticola), dumna (domina, donna “koludrica“, kao donno, il signore, od domino), ingvast (česki inkoust, a otole tal. inchiostro) (¹²), fenjer (fanale) (¹³), čošak (chiosco) (¹⁴).
Naravno je da jedan narod, dolazeć u doticaj s drugim, poprimi što od njega, po čem se pak stvar razbistri i povijest pomogne.
Eto nam Srba u doticaj u s Turcima; oni su obnarodili mnogo turskijeh riječi. Eto nani Magjara, eto Vlaha koji su prisvojili golemu množinu našijeh riječi. Istinabog da se mi saVlasima i Magjarima priličiti ne možemo jer pored inostrane riječi imamo i našu, što gorirečenijem nije možno(¹⁵), ali ipak narod je na mjesta prisvojio stranu riječ a svoju pometnuo i zaboravio. Ni isti dubrovački pjesnici nijesu u tome bez ljage.
Može se, mogo bi ko primjetiti, i na drugi način ova smjesa jezika razumjet i istumačit. Eto n. p. Bosne, čistog našega plemena; Bošnjaci su poprimili turske riječi uslijed poznog saobraštaja s Turcima, a nipošto da se tursko i naše pleme smiešalo u Bosni od vajkada.Tako i u Dubrovniku latinsko se pleme kasnije sa slovinskijem sastalo. Na to bi ja odgovorio najprije da se to protivi povijesti koja priča da potom se Epidaurus srušio, preostavši gragjani odoše u tvrdo mjesto i sagradiše grad Dubrovnik, a ti preostavši gragjani nijesu nikako Sloveni bili. Pak je proti tome i dvostruko ime grada i mnoge porodice latinske kojim je i sad latinsko prezime, a od davnina su u Dubrovniku. Pak se proti toga bore mnoge riječi koje su upućene u Dubrovčanima.Napokon to se protivi i preranom razvoju i prosvjeti dubrovačkoj obziruć se na cijelinu naroda, a to nam je blagodat, možemo bez oklijevanja rijeti, latinskog plemena. Sa svijem da su Dubrovčani živjeli u najbližem doticaju i čestim općenjem sa Srbima, ipak u njihovu govoru i knjižnosti vidi se neka razlika koju bi se mogio pripisati raznijem uzrocima, a osobito preranom razvoju prosvjete i uljudnosti dubrovačke prama svojih susjeda, osobinama života njihova slobodna, vlaštita i ograničena, a nekoliko, za lasno, i razlici vjere.
Sve riječi koje su češće bile na jeziku Srbima, i za koje im se činilo da su tvrgje u izgovoru, odbacili su kao “vlaške“, n. p. “mati“ im nije zvonila, jerbo su cijenili da je skladnije rijeti “majka“; “djevojka“ je divlja riječ, a ,,dikla“ je pitoma; „djevojka“ je sluga, a „djevojčiea” je cura; tako ,,dijetić“ je sluga a “mladić“ je momak; “zboriti“ je za brda, a “govoriti“ gracki; i “pehar“ je neskladno, a “žmuo“ je uljudno; ,,kisa“ je seoski, a “dažd“ je u gradu, i ovako još mnoge i mnoge. U ovijem riječima se i vidi neka razlika i svak će uvidjeti da je slagje majka nego mati; ali n. p. „roditi” u vospitanijem krugovima kad ko govori o gospogji kakoj, sramota je reći, nego mjeste rijet „rodila je“ reće se „povila je“. Zazorno je rijet “tegotna“ “noseća“ nego treba rijet “ta je i ta s malahnijem”. Divlje je rijet “lažeš“ a pitomno je “varaš“ a najskadnije „prostite, čini mi se da se varate“. I ovako, kako je i naravno, odbacajuć mnogo naših riječi, ili primajuć ih u tješnjem značenju suživale su granice riječniku dubrovačkomu, i zato trebovalo je primat talijanskijeh riječi koje, nešto uslijed ovog rešetanja a nešto pak uslijed saobraštaja s Talijanima, nagrdiše nam jezik.
Nijesu samo riječi mijenjali Dubrovčani nego i akcenat, te su suviše rastezali riječ, tako da inostranac koji je vješt jeziku odma vidi promjenu izmegju seljačkoga i grackoga jezika.
Na isti način pometnuše narodnje nazive različitijeh godišnjijeh svetaca, i mješte ”o Nikolju-dne“, “o Mratinju-dne“, “o Vlasićima”, i ost. govori se „o svetomu Nikoli” “o svetomu Vlahu“ i ost.
I narodni običaji, osim badnjaka koje se još u mnogim kućama uzdrži, zaboravljeni su i o njima ni spomena nije.
Iz dosadanjeg razlaganja dubrovačkijeh osobina, vidimo da ta pohlepa za uglagjenosti, ako i u nečemu suvišna, u cijelini je štetna za narodnu stvar, jer se tim Dubrovnik ostranio od ostalog naroda. Ali Dubrovčanima bila je poglavita namjera na pameti pri tome prebiranju jezika, — spravit jezik za umjetne knjižnosti, a jezik knjižnosti nije smio da bude narodni, nego nešto uglagjenije, te u tu svrhu ugladili su i oblike.
Svaki narod, nije o tom ni zbora, ima jedno izabrano i poglavito mjesto koje je megju ostalijem izuće i u kome nastane cavtjeti knjižnost jer se u njemu razvija prosvjeta i sastavljaju se kao pravila po kojim pak i ostali gradovi i mjesta istog naroda vladaju se, te sve to kao zakonito primaju.
U grka Atina, a u latina Rim spravili su uglagjeni jezik za inokupne Grke i Latine, a nama je punijem pravom i bez oklijevanja govoreći, nama je Dubrovnik, Atina i Rim. I kako u Grka, dok se narod još nije popeo na savršenost, nijesu svi Grci izgledali se u Atinu; tako i u nas, jer smo u takomu stadiumu, još nije vas narod pripozno gramatikalne uglagjenosti koje su se u Dubrovniku razvile, i to nikomu nemamo upisati u grijeh do samim Dubrovčanima, koji se ne brinu da objave čitavomu narodu teoretično i praktično savršenje jezika u različitijem gramatikalnijem oblicima.
Najprije Dubrovčanima nije bilo protreba iskat pravi dijalekt, jer su pravi jekavci vazda bili (¹⁶). Osim toga Dubrovčani su bili nadareni dragom slobodom i niko ini nije stajo na put, nego u lasti i slasti provodili su svoje dni.
Pri uglagjenju oblika na prvom su redu samoglasi. Oni su slijevali dva samoglasa u jedan dugi i pisali tako: n. p. ao na svrhu riječi uo. pisao, piso; rekao, reko; zao (zal) zo; po srijedi riječi, jaoh, joh; zaova (zalva), zova. Ovo niklo je i u Slavoniji, pak se vidi da je narodnja klica. Istina je da počeo govori se i počo, ali to nije u svijem slučajevima, jer pomeo ne slijeva se u pomo. Iz ovoga se vidi da se nijesu sve uglagjenosti do svrhe razvile kako sto su se n. p. u grčkome, i kako se je bilo nadat, ali opet bilo je i smetnje u razvoju, jer se je uvlačio talijanski jezik. Skup uo i io ostanu netegnuti, maknuo, bio.
Što se pak suglasa tiče, u Dubrovniku sva su se pravila razvila što se preporučivaju od pristaša uz fonetiku, i Dubrovčani su prvi u pismu ne znajuć, a u govoru po naravi razvili zastavu fonetike. I još koješta što nije zabiljezeno u gramatikama, razvilo se u Dubrovniku do najskrajnje mekote. N. p. ć i gj pretvaraju se u j pred k, n. p. vojka (vodka), Cavtajka (cavtaćka), iz Cavtata, jer Cavtaćanin, Lopujka, jer Lopugjanin, s Lopuda. č pred k pretvara se u š, kao Dubrovaški, vojniški, maška(¹⁷). d pred sk, što se u Vuka sa s u c slijeva, u nas je j, n. p. grajski. Ova je svojta izmegju d i j proklijala u narodu, jer d i j kao umeci zamijenjuju se, znaju i znadu; li se izgovara kako nani je u starini bilo, a po ostalom narodu pretvorilo se u v ili se ispustilo. Kako nije i u Dubrovniku li islinjalo! Kineska je zidina bila izmegju Dubrovnika i naroda. Kako istok da se sa zapadom smijesi! Niti je Dubrovnik primo što je narod činio, niti je narod primo što je Dubrovnik činio. Nijesmo mi kako Grci jednako stupali naprijed. I u Grka ima sličnijeh fenomena t. j. da je koje slovo iščezlo iz njihova alfabeta.
Dubrovčani su hlepili za uglagjenosti, da se razlikuju od svog naroda još u tminama prama zapadne svijetlosti. U svijem uglagjenostima klicu su u narodu našli, te su iz klice mladike udrile i razgrano se dub. Lebdio im je pred očima n. p. dragahmi oblik (il vezzeggiativo) koji je niko u narodu, kao rode od rogjače, seje od sestra, te su to Dubrovčani navrnuli na sva vlaštita imena krštena, kako zapovijedaju pravila zvukova.
S toga se ovi oblik u nas savršenije razvio nego u Talijanaca. Ženska imena poljepšali su na e, a muška na o, a i ova na e, gje treba po pravilima zvukova. Maria, Kata, Lucija narod zove, a Dubrovčani su to oslačali i zovu Mare, Kate, Luce (¹⁸). Petar, Luka, Andrija istanjili su u Péro, Luko, Andro i ost.(¹⁹) a Vice od Vicenzo. I na općene su imenice produžili koje se gje te gje i po narodu čuju, kao téte od tetka, zóre od zora, tice od tica i idu po drugoj sklonidbi kao lale. I u umaljenom obliku htjeli su se Dubrovčani odlikovat. Od umaljenog oblika koji je u narodu, oni su opet napravili drugi red, n. p. riba, ribica, ribičica. A opet u oko udara što od umaljenoga narodnoga napravili su dragahnoga, kao djevojka, djevojčica, djevojčice(²⁰).
Ko bi nabrojio sve osobine dubrovačkog govora i sve uglagjenosti koje su se u Dubrovniku razvile!
Iz navedenijeli primjera može svak razumjeti težnju Dubrovčana. U svem tome, rijeću i opet, namjera je Dubrovčanima bila spravit jezik za umjetne knjižnosti jer te umjetne knjižnosti u narodu nije bilo. Knjižnost narodna, to je prirodna; ona sastoji u narodnijem pjesmama, u basnama, pripovijestima, zagonetkama i poslovicama. Svi ovi proizvodi narodnog uma nijesu bili cijenjeni kako zaslužuju od nikoga do najnovije dobi; a sad svaki učenjak svrće pogled na ovo narodno blago i već su se i u Italiji naš Tommaseo i Pellegrini bavili, a u Germaniji mnogi a spomenuću samo Goethe, koji je reko da je stoprva sad razumio što je epika nova kad je proštio naše narodne pjesme, i tim ih je procijenio kako je pravo. Što da rečem o ženskijem narodnijem pjesmama koje u prostoti, ljepoti i poletu poetičkomu nemaju prilike ni takmaca! Što o ostalom narodnom blagu! Neću ni slova već o ovom, što je do zvijezda uzdignuto; svakomu se, mislim, u tom poslu ugagja i zadovaljava, kad mu se spomene čim je steko neumrlo ime i počitanje opće naš starina Vuk.
Svaki narod iz početka ima svoje epičko doba, i to doba plodi pjesmama narodnijem. Grci n. p. imaju Omira, Nijemci Nibelungen, Frinì Kalevala a Francuzi Chanson de Eholand, a mi imamo narodne pjesme, i mogli se sa rečenijem eposima usporediti premda svi gori spomenuti Eposi nižu nekoliko pjesama zajedno, a naše su u isoliranom stanju. Ovo epičko doba teče, dok jedan narod vlada se po običaju, dok vjeruje u udes, dok prostota caruje, dok nenia pravca životu napisana. Jesu li se napisali zakoni, vlada li se taj narod po njima, zajme li način življenja u drugoga naroda, eto počimlje prijelaz na umjetno doba.
Iz povijesti znamo da su Dubrovčani već u XV. vijeku bili prešli na umjetno doba jer su imali napisanijeh zakona, jer su zamljavali u bližnjih Italijana pravac životu, jer su popuštavali od običaja narodnoga, u jednu riječ, jer su primali uglagjenje i ljustvo od inostranaca.
Po onom što spomenuh o našem narodnom blagu, lasno je razumjeti u čem se razlikuje prirodna knjižnost od umjetne. Prirodni pjesnik vjeruje sve što pjeva, a umjetni ako i pjeva ne vjerojatne dogagjaje, ne vjeruje što pjeva; prirodni pjesnik ne ide preko svojih granica t. j. pjeva dogagjaje svog naroda, a umjetni pjeva inostrane dogagjaje te i u tugje življe zasijeca; prirodni pjesnik drži se oblika u pjevanju koji je u narodu, a umjetni zamlje i u drugog naroda što cijeni da se može presadit na svoje zemljište; prirodni pjesnik napokon pjeva o vilama, divovima, vukodlacima, vješticama i vjeruje u njih, a umjetni drži sve to za puku mitologiju. Ovo su poglavite crte kojim se prirodna od umjetne knjižnosti razlikuje i kojim se karakteriše umjetna i prirodna knjiga. Dubrovčani su počeli u XV. vijeku umjetno pjevat, dakle su bili prešli sa prirodnog stanja na umjetno. A to možemo lako razabrat osim povijesti iz tadašnjik knjižnijeh plodova u Dubrovniku.
Kojim su jezikom ti knjižni plodovi pisani? Iz dosadanjeg što rekoh o uglagjenju jezika, svak će rijeti da su ti prvi dubrovački knjižnici pisali onim jezikom, koji se razvio u Dubrovniku uslijed težnje za usporegjenjem s inim savršenijem narodima, da tako i Dubrovčani popnu svoj jezik na umjetnost. To je bilo lako ugonetat, ali ima tuj nešto treće po srijedi što nam ometa poso, a to je da su Dubrovčani postali brže no munja čakavcima u knjizi, a pometli štokavštinu, pravi puški naš govor. Učeni istraživaoci tih dubrovačkijeh prvijeh plodova, razdijeliše se na dvoje. Jedni misle, Dubrovčani od iskoni bili su čakavci, a to su pokazali u prvim knjižnijem plodovima. Na prvi pogled reko bi da je ovaj razlog nepokolebiv, jer ima i istine na oko. Ali nepristrano motreć stvar, ja pristajem uz druge koji tu čakavštinu cijene kao knjižnu meteoru i kao stranputicu kojom su bili zabludili dioskuri naše knjižnosti u Dubrovniku, jer sagjoše sa pravoga puta. I u istinu ako pogledamo stare dubrovačke rukopise i pomìjivo ih razgledamo, naći demo da je umetnuto i koje što megju mnogijem ča. To je vrijedni znamen da je pučki govor dolazio na jezik pjesniku i da mu je nehote pobjeglo u pismu ono što je svagdano govorio. Naturam expellas furca tamen usque recurret, veli Horacij, i baš je tako. Nu ajdemo dalje.
Uvodi tim čakavskijem pjesmama napisani su
štokavski, i to od istijeh pjesnika koji su stihove sastavljali. Dakle u prozi
su štokavci bili, a u pjesmi čakavci. I ovo je vreliki dokaz da su se Dubrovčani
u pjesništvu ostranili od puškog govora. Zašto su se dakle služili Dubrovčani
čakavštinom tada? Najprije znamo da štokavskoga primjera u knjižnosti nije bilo
nego spomenika u starom crkovnom jeziku, koga su Dubrovčani hulili jer je smrdio
vlaharijom. Bilo je dakako narodnijeh pjesama, ali se tim Dubrovčani nijesu
bavili, niti su ih kupili, jer su narodne pjesme za njih udarale opancima(²¹).
Ovo su dva razloga negativna, a jedan je pozitivni da su imali primjera
čakavskoga u Marulića Splećanina, koji je prije njih pjevo čakavski. Pak da i
nema ovih razloga znamo da skup umjetnijeh pjesnika u svijuh naroda hoće da
pjeva veličanstveno, t. j. jezikom koji je nepristupan svijetini, koji je za
izabranog učenog zbora, jer su cijenili da tako visočije lete poletom uprav
poetičkijem. To se i u Rimljana dogodilo za Augusta. Svi tadašnji rimski
pjesnici pod obranom Mecenata biše da tako rečem privatni pjesnici, zato
Horacij veli u od. III. 1. odi profanum vulgus et arceo, i još na drugijem
mjestima u satirama što je suvišno navagjat.
Iz svega ovoga zaglavićemo da su Dubrovčani od početka bili štokavci, a da su slučajno u pjevanju čakavcima postali čakavski dijalekt namjenili na knjižnost.
Jesu li se Dubrovčani izgledali u kakav narod pri izvedenju umjetne knjižnosti? Dubrovčani su se uzirali u bližnje Talijane, po njihovim su stopama išli, i ko pozna talijansku knjižnost, odma vidi da je naša u Dubrovniku po prillici nje uzrasla.
To se obično i dogagja; jedan narod izgleda se u drugoga koji je na višem stepenu savršenosti; u njega nam oblik pozajme, te tako osnova mu je narodna a potka umjetna, jezik narodni a način pjevanju i stvar inostrana. Pogledajmo Rimljane; oni su na grčkom temelju zgradili veličanstvenu polaču knjižnosti, a u nečem su i iste Grke natkrilili. Da se to zgodi treba da narod koji se penje na umjetnost izuči jezik tog naroda u koga se uzire da uzmogne uspiješno presaditi na svoju zemlju što mu se vidi. U Rimu za vremena Ciceronova i prije njega svaki učeni Rimljanin trebalo je da zna Grčki. To se i u Dubrovniku dogagjalo za vremena kad je knjižnost cavćela. A da bi se to mogio postići, u Rim su se uvlačili grčki učitelji. A tako je i u Dubrovniku bivalo jer vidimo talijanske učitelje da tu vode nauk(²²). Nijesu se Rimljani zadovoljili učiteljima grčkijem u Rimu, htjeli su suviše da im se mladost savrši u grčkijem znanostima, i eto šalju djecu na nauke u Atinu. Bio je i Cicero, a poslije i Oracij.
Isto tako i Dubrovčani siali su djecu na visoke nauke u Italiju. Čim bi pali mladići Rimski osladili uši grčkijem mekijem jezikom, tad bi se klanjali suncu grčkomu, gojili grčki jezik, a svoj prezirali.
Na isti način i u Dubrovniku mladost se
oblaznila na sladost talijansku i postala talijanomanima. Za igricu su je iz
početka bavili Dubrovčani narodnijem jezikom, jer u njima nije bilo iskre
narodnoga čuvstva. Stoprva kasnije za Gundulića i Gjurgjevića spominje se
slovinski jezik ushitno, i pjesnici se njim diče i pričaju mu prostranost(²³).
Kad su se pak Rimljairi stavili da su zabludili, i počeli presagjivat na svoj
jezik što su iz grčkoga isisali, sintaksu su grčku i način mišljenja grčki
uveli u latinsku knjigu.
Tako i Dubrovčani malo po malo naški su pisali a talijauski mislili, te je izišlo nešto treće. Na ti način nastala je mržnja megju Dubrovčanima proti rodnog slova, jer ovo nije bilo vitko za umjetnosti kao talijansko, te imamo od toga i dan današnji poslijedica.
Stari Dubrovčani još se drže tih načela, čim mladi naraštaj bori se za pobjedu svog rodnog jezika. Prvi stadium uskrsa jednog naroda vazda je plodan ovim natražnjačkijem načelima, i taj narod brzo se otrese tugjinštine ako mu nije krv ištećena. U Dubrovniku je bila krv svoja smiješana s tugjom, zato nadrvo je tugji duh. Ali gje je čisto zlato, nema pogibelji, ako se i pokaže ovaj fenomen zanesenja za tugjinštinom. Eto nam Nijemaca.
Znamo da ne davno Galicizam ćaše da poplavi njemačku zemlju i u zapovjednicima našla je poplavica potpore, jer zabliješteni mekotom francuskog jezika, vapijahu „njemački jezik nije podoban za znanosti, treba da prisvojimo francuski, jer slagji uglagjeniji i mekši.“ Da, hrabreni njemački učenjaci ne skočiše da ta himbena načela činom unište, njemačka bi bila malo po malo popustila od jezika, popustila od narodnosti, kako je Dubrovnik a još više Dalmacija, jer su se u to bujno doba a žalosno po naš jezik, naseljivali Talijani u Dalmaciju. Na vrijeme su Nijemci oprli opore poplavici Francuskoj, što naši nijesu učinili jer su ih uže skopčavali interesi s Italijom i jer su bili amalgama i jezgra im je bila istećena.
Dubrovčani dakle napojeni talijanskijem duhom i zaneseni za skrajnom uglagjenosti, porodili su knjižnih plodova, koji mnogo puta nijesu razumljivi onomu koji nije iskvaren. Nije čuda da koji naš učenjak čitajuć kakav dubrovački umotvor, izreče “ne razumijem; pisano je naški, ali su misli tugje, način razlaganja inostran, u jednu riječ nešto što je samo na očigled naše.“
2.
Sad da pregjemo na dio, u kom je razloženo
gdje su Dubrovčani stavili u djelo ovi uglagjeni jezik. Istina da sva ta
uglagjenost nije u jedan put ušla u djalekt Dubrovački, nego malo po malo, ali
je sve to do toga sto isti Talijani nijesu marili za svoj jezik, jer se bila
probudila ljubav za klasicizmom u
Italiji. Po tom su se Talijani otresli klasicizma i na
svoje pazili i u svojoj njivi radili, te tako uglagjivali svoj jezik, i
Dubrovčani uziruć se u Talijane i po njihovim stopama idući načeše knjižnost
Dubrovačku, a to u XV. vijeku. Ova se može razdijeliti na četvero.
I. Čakavska, ili doba od postanka knjige u Dubrovniku do Čubranovića.
II. Doba Čubranovića, ili ti prijelaz s čakavštine, na štokavštinu.
III. Vrijeme Gundulića i poslije njega, t. j. za ono doba kad je štokavština sa svijem zavladala nad čakavštinom u Dubrovačkoj knjizi; to doba teče sve do početka našega vijeka.
IV. Doba kad se i ostale strane našega naroda počeše razvijat, a Dubrovčani tegle za usporegjenjem s čitavijem narodom; oni hoće da postami u knjižnosti sa svijem narodom „jedno stado.“
I. Harakteristika prve dobi na ime čakavske jest: Odi profanimi vulgus et arceo; svaki pisalac toga doba hoće da postane egregius, da nije pristupan svjetini, da visočije leti. To je bilo i naravno onoga doba, jer samo šaka ljudi učenijeh izvojšti trudom da se naš jezik popne na umjetnost i počme se njim razvoj misli, a preziro se niski puk, zato i njegov jezik. Vidi se i za tog vremena kako je počela nicat Akademija u Dubrovniku, kojoj je bila zadaća spravit jezik za sve grane kujižnosti. I narodni teatar bio se počeo razvijat jer privatno na posjedima prikaživali se drami prevedeni ili izvorni a paka i javno, ali te rodoljubne namjere žalibože su se ojalovile kasnije uplivom stranijem a poslije oskudio i okršljavio broj tih ljubimaca narodnog napretka. Jezuite se udomili u Dubrovnik pozvani od vlade u prvoj polovini XVII vijeka. Oni počeše rasprostranjivat duh strani, ljepotu i uglagjenost talijanskog jezika. Odma kao rijeka poplavi talijanski duh dubrovačke učenjake, te se posvetiše učenju talijanskog jezika, zlo po našu knjigu. Sasvim tim nije ti duh prodro u obitelj, jer je ona ostala naša, i dan današnji se uzdrži.
Kako je kod Rimljana grčki jezik bio žile pustio, i obujmio srca i zanio plahe glave Rimljana do tog stepena da su Pictor, Alimentus, Acilius i Postumius, prvi knjižnici (²⁴) rimski, grčki pisali a na svoje ne pazili, pače prezirali, tako i u nas prvi knjižnici latinski pišu kako je vlado duh u Italiji gdje se u to vrijeme razbudila ljubav za klasicizmom koji kao vihar ćaše da otruni voće na polju talijanske poezije Petrarke, Danta i Bocaccia.
Po duševnom talijanskome pokretu idu i naši Dubrovčani, megju kojim smiješani su i stranci, t. j. talijanci, te pišu latinski. Nije dugo vrijeme postojalo, evo nam se javlja nekoliko domaćijeh pjesnika koji slovinski pjevaju. Bilo je već prepravljeno zemljište tugjim jezikom i kod Rimljana, kako smo vidjeli, pak su se brzo pojavili Cato, Hemina, Piso Frugi koji latinski pisahu. To se dakako i u nas dogodi, a prvijenci su nam Šisko Menčetić i Gjore Držić po svjedočanstvu sve prošlosti, a jedno nam najviše vrijedi našega, kasnijega pjesnika Dinka Ranjine. Ovi pisahu slovinski ali djalektom naučenim, prisvojenom čakavštinom.
Da ne spominjem zanesenje za kavaljeratom otprije u Italiji i utemeljenje feudalnijeh zavoda, kojim bijaše cijel ljubav i slava, da ne spominjem trubadure i poznije dvorske pjesnike, svrnimo pogled na početak lirike u Italiji na pravom talijanskom jeziku.
Poznato je da prvi talijanski lirici Guinicelli i Cavalcanti, opiti Platunom započeše talijansku liriku, kojoj ljubav je predmet. Oni žrtvovaše stvar formi; t. j. mješte mudrovati u prozi, mudrovahu u poeziji. Ova vrsta lirike savrši se pak u Dantu. Malo po malo Talijanci odlučivahu formu od stvari namjerom da forma jednom postane nezavisna. Cino da Pistoja predhodnik Petrarkin zasluži mnogo u tom poslu. Na svrhu Petrarka formu oslobodi i u njega nam je pomenuta namjera ovijenčana uspjehom. Za Petrarkom dolazi lik Petrarkista, koji malo više malo manje čuvaju formu.
Naši stariji lirici u Dubrovniku imadijahu pred očima primjere prije Petrarke i poslije Petrarke, i budući imali primjere ne dostatne i savršene i crpeći iz obojuh, sastavili su nešto što se čini da nije Platunom nadahnuto sasvijem, a s druge strane da je formi žrtvovano. Zato Jagić (u Rad IX str. 214) priliči narodnu liriku s umjetnom prvoga doba, te zaglavlja da je velika razlika izmegju njih dvijuh. Dinko je Ranjina nama kao Talijancima Cino da Pistoja, a Gjurgjević kao Petrarka jer su se ovi zadnji naši uzirali samo u pozniju talijansku liriku i crpili iz nje, gdje je forma trgnula uze, koje su je sa stvari veživale. Zato lirika Ranjine a još više Gjurgjeviéa natkriljuje mnogo liriku Držića i Menčetića.
Kod Italijana najprije je lirika fìlozo-fičko-religjozna, pak š nje prešlo se po svezi na svijetovnu. Zato ja ne bi reko kao Jagić (Rad IX. str. 212) da svijecka ljubav porodi pobožnu, zato, baš što je pjesnik ostario pak misli umrijeti te se okrene s pjesmama k Jezusu i Bogorodici, nego da su naši imali primjera svijecke i pobožne lirike talijanske, pak da je u nas Dimitrović pobožnoj se lirici posvetio, a drugi svijeckoj.
Filozofičko-religjozna lirika u Italiji ako se i bila zatajila i ustupila zemljište svijeckoj, poslije je opet buknula i napredovala i doprla do toga da je pobudila epiku umjetnu koja od fantastične progje malo po malo na historičnu u Tassovoj “Gerusaleme liberata” u kojoj, ako je i zapretana jezgra lirike pobožne, u obličju je posve drugačija, i ima jedan datum više, na ime da se u njoj vrši djelom (žrtvuje se i život), što je u pravoj lirici samo u riječima(²⁵).
Lirici su dakle prvi naši pjesnici, a ljubav
im je zadatak pjevanju. Ali u kome su snošenju naši lirici s Provencalskom
liričkom ekonomijom? Diez nam je neiscrpivo vrelo te ekonomije trubadurske i
čitajuć raspravu Jagićevu u IX Radu „Trubađuri i najstariji hrvatski lirici”
možemo bez muke suočiti neka mjesta zanimiva u Diezu i spoznat istinu. Ali mi
je trudno stavit u snošenje našu liriku s trubadurima. Istina je da sva lirika
srednjega vijeka ima pojava trubarskijeh, zato i naša u Dubrovniku
ali nebi reko da su trubaduri, kao Jagić veli (Rad IX
str. 228) posredno imali upliva na našu liriku, nego da su naši preko
talijanskijeh primjera poprimili harakteristiku poezije trubadurske. Naši za
razvojom talijanskijem su hodili, i kao majmuni imitirali su Talijane, dapače
su crpili iz njih tako slijepački da ima u Držićevoj i Menčetićevoj poeziji
pjesama do slova prevedenijeh iz Petrarke. Iz ove prve dobi dična su po nas
imena Menčetića i Držića Gjore da ne spominjem druge, pak i Vetranića koji se
zanio za klasicizmom grčko-latinskijem te prevagja drama, a nešto i izvorno
sastavlja. Sad pregjimo na drugu izvrsniju dobu, srećniju nam po jezik.
II. Svako je zanesenje za novosti isprva plaho, žestoko, pak malo po malo izvodnji i išumi, ako nije ta novost na ruku, ako nije korisna. Isto kao da naumiš usaditi kakvo bilje u zemlju gje ne može da se primi. Zaludu brazdiš, u sampas vodu mamiš, jer te to oblaznilo što je sjeme proklijalo ali na brzu ruku uvehlo i otrunilo se. Tako i u Dubrovniku čakavština. Bržebolje ustupila je zemljište pučkom govoru, jer nije mogla da se održi izmegju štokavaca. Kad je i niski puk počeo pjevat umjetno, to e prvijem mahom potkopalo žile učenomu tijesnomu krugu. Tad nije vrijedilo više ono „odi profanimi vulgus”, jer Čubranović kao homo novus, razvije novi stijeg i počme pjevat malo drugačije. Ta se razlika uzdrži u tome što se u njegovim pjesmama javlja početak štokavštine. Ovdi je na mjestu pitanje, zašto nije sasvijem uveo štokavštinu? Cijelo ovo pitanje o čakavštini u Dubrovniku škakljivo je i nije posve na čistu, ali odgovor bi na pitanje bio od prilike ovi. Nekoliko vremena iza kako se tići izlegu u gnijezdu, počme mah po njima nicat, pa se ti mah ojača u perje, pak tad stoprva tići bivaju poletari. Ni tada se još ne usugjuju poletjeti da nebi im oslabila krila pa se sunovratili; nego malo po malo od granice do megje, od patrljka do busa, vježbaju se dok im se let osili. Tako i Čubranović imao je svu narav štokavsku, ali je bio slab, nije imo vele snage; a s druge strane imo je primjera Dubrovačkijeh čakavskijeh, pak je bio samo poletar, a Gundulić je stoprva u tome oro, te se diže u visoke visine na let. Čubranović nam je dakle oko po vijeka poslije Menčetića i Držića vogja te lijepe promjene i kao preteča Gundulićev. On prvi poče uvagjat što, a izbjegavat ča, ali je svaki početak trudan i zato uz što u njega nam se nahodi i ča. Jekavština pak još ne pomoli u njega, koja poslije svane u Gundulića.
Za ovo doba čudo se razbudi zanesenje za klasicizmom u Dubrovniku, jer
Ovidij, Katul, Tibul i Propercij najdraži su; iz njih Dubrovčani crpe za svoje
lirike, a nadasve Dinko Ranjina, u koga ima lirika više razvoja, i on nam ima
više elemenata platonske filosofije premda je forma slobodnija, nego u naših
prvijenaca lirike u Gjora i Šiška; a neka ih Dinko potvara da su ljubimci
pisama platonovih (Dinko Ranjina, Zagr. izdanje. XIY). Osim dva pomenuta,
poznata su imena ove dobi Mišetića, Lukarića, Zlatarića, koji kako su u istom
vijeku, a može se rijeti i vrsnici Čubranovića, tako su mu i u jeziku manje
više slični, a pjesmama Zlatarićevijem reko bi da je štokavština bolje
prionula. Vrijedno je da spomenem da sva tri zadnja pjesnika ponajviše su
dramatici posvećeni, i da Lukarić ima jedan prevod iz talijanskoga „vijerni
pastijer“, veliki zlamen da je narodna talijanska knjižnost bila po Italiji
preuzela mah, a oduševljenje za klasicizmom popustilo ali ostavilo dosta ploda
i nagrnulo na vrpe valjanijeh pjesnika. Po Talijanima se vladaju i naši, pak
lice talijanske narodne primjere i prevagjaju ih. Suviše treba da spomenem da
su se sad Dubrovčani počeli zanosit za talijanskom uljudnosti i šiljat djecu na
nauke u Italiju i tako odgajat valjanijeh državnika. Tako Dinko Zlatarić ugladi
se u Italiji, a zatim vrne se u Dubrovnik i posveti se pjesništvu. Na ti način
duh talijanskog jezika sve otimlje viši mah u našoj knjizi, te ako je i bilo u
naših starijeh pjesnika jezgrovite jakosti našem jeziku prirodne, ona sad na
brzu ruku iščezava, a na njezino mjesto uvlači se talijanska uglagjenost.
III. Sedamnesti je vijek po pučki jezik u Dubrovniku zlatnoga doba. Gundulié
sad dovrši što načne Čubranović, uvede pravi naš govor u knjigu. Najprije se
posveti naš Gundulić dramatici, ali nije mu dano požnjeti koliko je posio;
razvoj bo narodnog teatra smete talijanska skula u Dubrovniku. Dubrovački
naraštaj osladi uši mekijem talijanskijem jezikom, te okrene legja svom rodnom
slovu. Već od tada poče se zabacivati narodni jezik i mržnja na njega nastane
koja je sve to više napredovala. Gundulić koji je ljubio svoj
jezik, htio je da se ma kako opre talijanskoj poplavici a to uglagjivanjem
materinskog jezika. Tako baš i ogradi gatove odebljanoj rijeci, da sve ne
poplavi. Uziruć se Gundulić u talijanske primjere izuči dobro talijanski jezik,
koji mu je tako bio omilio da je od jedne Tassovu „Gerusa lemme liberata” preveo(²⁶). Iz Tassa je malo ne svu ekonomiju iscrpio i
na svoje djelo neumrlo “Osman“ navrnuo. Sasvim da se talijanskijeh primjera dušom
i tijelom zauzeo, nije baš ni latinske pjesnike s oka izgubio jer je nešto i iz
Vergilija izvadio i u Osmana umetnuo(²⁷). Ne mareći za mane Gundulićeve kao što
je osmerac u Epopeji, razglagjeni jezik odviše, talijanske prevedene rečenice,
megju kojim mislim da još nijesu najgore „imat bolju“ (aver la meglio), „imat
goru“ (aver la peggio), i ne nabrajajuć sva njegova djela nego samo upiruć oči
u Osmana, možemo izrijeti bez trepetanja, da i nema drugijeh u Dubrovniku, on
nam je sam „vjekovita dika našega naroda.“
Svi pisavci koji iza Gundulića dolaze, svi idu po njegovim stopama, svi
pišu čisto štokavski, ali talijanski duh otimlje svegj viši mah, pak zato
naginjemo k oslabljenju prave dubrovačke knjige. I baš je tako. Što su do sad
bile mane u Gundulća, to u drugijeh postaje harakteristikom. Ako je Gundulić i imo još
nešto jezgrovite sile našeg jezika, u drugijeh je više nema baš nimalo; ako je
u Gundulića bilo još našega perioda, u drugijeh je talijanski našim riječima
odjeven. Eto Junija Palmotića u Kristijadi i u prevodima iz talijanskoga i iz
grčkoga, on je najbolji dokaz oslabljenju knjige Dubrovačke. Nije mu koristilo
ni putovanje preko Bosne da se čistom našem slovu privikne;
zaludu kad je tle u Dubrovniku bilo napojeno talijanskijem sokom. Način
razloženja koga je srko iz talijanskijeh primjera zvonio mu je na ušima, pak bi
odjeknuo kroz usta. Tako je sve naprijed hmiljela ta zmičalina i nahodimo je
čak na daleko u Jakova Palmotića, a još dalje u Gjurgjevića, ovi bo je najmekši
izmegju svih naših pjesnika, i u njega nam je prećerana talijanska uglagjenost.
Tako nam je Gjurgjević preko mjere razmazo jezik! Dodaj ovo razglagjenje jezika
k onomu što je prije rečeno, na ime k formama razglagjenijem, k akcentu
razmazanu, k prisvojenju mnogih talijanskijeh riječi, k rešetanju jeziku, k
preinaci mnogih narodnijeh naziva, pak ćeš uvidjeti, da je to i dan današnji djalekt
Dubrovački. Taj se djalekt rasprostrani po selima koja su bila u čestom
saobraštaju s gradom. Tako se nehotice ogradi plot izmegju okolice i grada, i
po tome djalekt se gracki mnogo od seljačkoga odalečio. I Gjurgjević nam je
lirik, ali ne dosadni kao Držić i Menčetić nego zabavni, u njega bo nam je
jezik ljepši ako i razmazan, stili milozvučniji, on ne gmiže po tlima nego
leti, riječ je izabrana, fantazija raspaljena, u jednu riječ oro nad dubrovačkijem
liricima, a to sve zato što se forma oslobođila od stvari. U Gjurgjevića nam se
Dimitrovićeva klica u dnu razbusila a u vrhu rasklasila, psaltijer razumijevam
koga dovoljno ću pohvaliti ako ne rečem ništa.
Uglagjen je Gjurgjević do prećeranosti, to smo rekli; ali tu ima još
jedan momenat koga je grehota propustiti. Gjurgjević je bio neko vrijeme
Jezuita i odgojen na njihovu. Poznato je mnenje većine današnjili talijanskijeh
učenjaka o Jezuitima, koji ako su i zaslužili mnogo u sakupljauju narodnijeh
riječi, kudeći skovane (²⁸), što je u nas još većim dijelom „glas vapijućega“,
mnogo su pokvarili i svoj talijanski jezik prećeranom uglagjenosti. I to dodaj
uglagjenju Dubrovačkog djalekta, pak ćeš moć prosuditi jezik Gjurgjevićev. Nu
kako je naš Gjurgjević u poeziji može se rijeti omega, tako nam je u prozi
alfa; on bo počinje sistematizanu Dubrovačku prozu „život kralja Davida“ i „Benedikta opata.“
Kako kod grka i kod Rimljana proza je prilično kasnije počela, i kako
drugog jezika u knjištvu nije bivalo do pjesničkoga, tako prvi prozaiste n. p.
grčki logografi služahu se pjesničkijem jezikom. To isto opazi i kod
Dubrovčana. Gjurgjević prvi Dubrovački pravi prozaista služaše se pjesničkijem
jezikom, i njegovo je pisanje puka pjesnička milina, samo što stiha nema. Ne
obziruć se na talijanštine koje grozno grde naš jezik u Gjurgjevićevoj prozi,
ipak je svakomu našincu draže štiti i danas tu prozu, nego nekakvu pisariju znanstvenijem
kovanjem i bog zna kakijem preobrazivanjem riječi ogrnutu, koja u jeduu riječ
nije naša, nego izrod pokvarenijeh vremena i pokazuje da nije materinsko nego
naučeno.
Premda s Gjurgjevićem svršiva uprav dubrovačka poezija, ipak nijesu se
ni unaprijeda vile sasvijem od Dubrovnika, uklonile, te je poezija svegj našla ljubimaca.
Razlog propadanju poezije možemo nać i u istom vremenu, koje dogje za jedne
stvari pak progje, a opet i u još jednomu momentu.
Velika trešnja koja uništi Dubrovnik dovoljni je uzrok megju ostalijem
zapadu poezije u Dubrovnika. Obilnosti, lasti i slasti nije već bilo, pa ni
poezije. Komu je do suza i do jada, i koga tuga steže za stojbinom kako će se
od zle godine da sakrije, kako će gladom da se bori, tomu ni na kraj pameti ne
dolazi poezija. S druge strane vidimo da proza za ovo doba puštava žile, zlo po
poeziju, koja kao vo uboden, vojšti da se podigne u Ivana Gundulića i u vrsnika
mu Glegjevića, ali se vidi u njih zapadno sunce koje oku ne smeta.
Prije no naprijed stupimo, treba
da se uvjerimo da je Dubrovnik i početkom XVIII. vijeka ruža posred
trnja. Kako ne! S juga i s istoka opasuje ga, neznanstvo, a on po srijedi
dozrio stoji ispet i svijetli znanjem. Dozrio, rekoh, jer kad Della Bella ako i stranac prvi dubrovački gramatik i
lexikograf počimlje filologička istraživanja, odma tu vidimo početak knjižnosti
civilne, odma nam u oči udara obraćenje knjižnosti na javni život i na
znanosti. Prozi je dakle lijepo vrijeme, te stupa naprijed i isti Della Bella
zabrine se za nju te sastavi razgovore i pripovijedanja. Vrsnik je Della Belle
Brnja Cucerić najviši naš prozaista. On napiše „besjede duhovne”. Ali koja je
razlika izmegju ove proze i Gjurgjevićeve! U Cucerića proza se od poezije
otresla, nije veće njom poštapljena, nego sama stoji i ide, te može i danas
služit, pače i služi, ne gledeć na talijanštine, svakomu koji hoce da pravijem
našijem jezikom piše. U drugoj polovini XVIII. vijeka i Kalić nam prozom knjigu
resi, i istim načinom kao Cucerié, u razgovorima duhovnijem, koji uz
životopise, jedno jedinito je srestvo bilo kojim se je proza mogia razmicat.
IV. Sad nastaje po Dubrovnik žalosno vrijeme; dubrovačka sloboda
propada, a š njom i osamljena knjiga dubrovačka. Mogući Dubrovčani koji
proplakaše nad Dubrovačkom propasti, da bi zaboravili muku i omekšali bolest
koja ini je srca drmala, otputiše se u svijet. Učeni koji ostanu u Dubrovniku,
budući im inostranac trn u oku, ukloniše se od buke svijetovne, od državnijeh posala,
te u samoći učahu latinske pjesnike, kao Higja Horacija i Vergilija; njih
obojice imamo od njega prevoda. A Bunić da se razgovori, okrene na šaljivu
stranu i dade naputak satiri i kolendi koje oboje procavti poslije u Antuna
Kaznačića. Ovi još nam žive i obeseli nas gjegje kakvom vrijednom satironi i
kolendom, ali nam je on zadnji tračak stare dubrovačke svijetlosti (²⁹), zato
je i poštovan od mladoga naraštaja. Njegov je jezik pravi Dubrovački djalekt,
kako su nam ga spravili Gimdulić i Gjurgjevié. Opazi da i u Rimljana kad je
posve za Augusta propala Republika a mogući i učeni Rimljani proklimaše glavom,
razvije se satira u Horacija do današnjega zlamenovanja riječi.
U toliko nam u Dubrovniku civilna knjižnost napreduje u Frana Appendini,
istina kukavo, ali po visini tadašnjega znanja u Italiji.
Tako smo doprli do vremena kad je našemu narodu počela svitat zora, i
kad u Srbiji i u Hrvaskoj započe civilna slovesnost upravljena i namijenjena
javnom životu. Tu pazimo zaslušne muževe Dositeja, Vuka, Kukuljevića,
Milutinovića, Petra Petrovića Njeguša, Daničića, Šuleka, i novijega Jagića koji
svijetle narodu da se isporedi s inijem savršenijem narodima. Sad se naravno i
od Dubrovčana zaiskivalo da ispune svoju dužnost, da stranputicom naprijed ne
idu kojom su bili zabludili, nego da se sjednače u jeziku knjižnomu s cijelijem
narodom. Oni su tu potrebu lijepo razumjeli, i da nebi opet sašli s puta kao
njihovi pregje, ali u posve protivnom smislu, t. j. da nebi posve zabacili
dubrovački uglagjeni djalekt a prionuli sasvijem uz narodni jezik, staviše ruke
na poso, da skopčaju jezgrovitost našega jezika s uglagjenosti u Dubrovniku
razvitom; tom su namjerom oni isti pokazali da su spoznali kako su uprav
jednostrano izvrsni bili.
slijed težnje zatom novom promjenom nastanu u Dubrovniku dvije stranke; prva stara koja uzme isključno stare dubrovačke
pisaoce za izgled, druga mlagja koja udari pravcem gorirečenijem. Mlagja
stranka razumije se predobi, a stara u kratko vrijeme iščezne i izgubi se s
oka. Malo drugačije za
Augusta kod Rimljana razviše se dvije stranke megju
učenjacima; prva stara, koja se samo za prastare latinske primjere oduševljeno
zauze, a druga mlagja koja pomoéu Alekxandriske skule na to težaše da
jezgrovitost starijeh latinskijeh primjera s ukusnijem starijem grčkijem
spomenicima izvrsno skopča. Mlagja je stranka sačinjavala krug Mecenatov koji
prepravi i začini jezik, te tako utemelji granice budućijem pisaocima u
knjižnom jeziku. Tako i pisaoci našega vijeka u Dubrovniku k istoj cijeli hrleć
ovijenčaše dosad svoje težnje s odličnijem uspijehom. Ostalo s punim pouzdanjem
čekamo od naše Akademije Jugoslavenske koja će nam prepraviti riječnik crpeći
iz usta puka riječi i čisteći tako jezik od skovanoga smeta. Brzo je mlada
stranka u Dubrovniku omjerila koplje na polju knjižnosti sa starom i
pobjedila.Ne gledeć mane u današnjib Dubrovačkijeh knjižnika, može se rijeti da
svijetle s visoka svakomu koji hoće da kakvim novijem cvijetkom ukrasi kitu
knjižnosti naše. Zato je željeti barem od Dubrovčana za sad da
pišu slovo po slovo kako se u Dubrovniku govori štogod je tu čista. Kad se ovo
sve zbude i kad bude riječnika te se na nj naslonimo, i budemo po njemu snovat,
onda će mo stoprva postati „jedno stado“.
Na badnji dan 1870.
Luko Zore
0 p
a s k e
¹) To se vidi i u imenu starog Dubrovnika ,,Epidaurus“ i
u nekijem riječima koje su ostale u pučkom govoru, kao kerostat, bastali, pare
stata, perivoj. Suviše u predsudama današnjijeh grka koji dolaze sa nekim
knjigama da ištu blago oko starog Dubrovnika, današnjega Cavtata, a navlaš na
otok Mrkan.
²) Otočič na komu je sagragjen sprednji dio Dubrovnika, zvo se laos, stijena, pak otole Lausa, zatim kako od causa došlo je cagione tako i Lauggia, pale najposlije Rauggia, odakle se opet Ragusa stvorilo. I ovo je svijedočanstvo za bivanje u Dubrovniku grčkog plemena.
³) Kako f nije u našem alfabetu, tako nije mogo ni da se primi. Ima još doli koja riječ gje se ovo isto zgagja.
⁴) Iz ove i iz još nekoliko doli iznizanijeli riječi vidi se da je c latinsko z zvečalo kao u nas k. Ovo bi moglo i služit kao gragja za latinsku paleografiju.
⁵) Gjegod je latinski g i u nas je g
kao noga, a ne kao današnje tal. g . Isto opazi što i gori.
⁶) l mislim da se prilijepilo od tal. l’ austro, tàda riječ nije uzeta ni iz srednje ni iz niske latinštine nego iz talijanskoga; to je isto kako lagj od l’ aggio.
⁷) Pregnanto je rečeno, jer se govori „oslabit ruku pak dat zaušnicu“.
⁸) Kao soklin, saculus; taberna, tovjerna, svegj a latinsko u nas je o.
⁹) U svijem sličnijem imenima od e latinskoga došlo je u nas ije ili je , kako bi uprav od jat staroslovinskoga.
¹⁰) Govori se siglo i sidlo, to je isto kao i glijeto i dlijeto; tu, mislim, spada i dći i kći.
¹¹) Možebit bilo je copsa u srednoj latinštini, te otole kovsa, kao od capsa, cavsa.
¹²) Zabilježio sam i ovu rijeć ovdi jer, mislim, premda je iz grčkoga da je u nas preko latinskoga niskoga došla.
¹³) Ovo je preko turskoga, kao berber od barbiere.
¹⁴) Žao mi je što nijesam mogo tanko po tanko razabrat riječi koje spadaju u media latinitas, a koje u infima latinitas, jer u Dubrovniku nije moguće toliko pomoći naći.
¹⁵) A razlog je pravi tomu što su Magjari i Vlasi u prvorn sukobu s nama prisvojili te naše riječi.
¹⁶) Proti ovome ne vrijedi ništa predlog pri koje se zamijenio sa pre, jer je ovo samo osobina dubrovačka. Prestupiti (violare) i pristupiti (accedere) izgovora se i piše se jednako. Pak prid je zasjelo na mjesto pred, ali naprijed se govori a ne naprid. Tako isto preko ide u priko, al prijeko (jedna ulica) ostalo je. Ovakih osobi na dubrovačkog govora ima nekoliko. I predlog kod u nas je kola i kala, stani kala mene, isto kao dovle od do ovdi, donle od do ondi i ost. Ovi predlog kod kad zlamenuje apud, u nas se vazda zamijenjuje sa u s gen. n. p. U Grka. A kad zlamenuje blizu, onda je kala, stani kala njega. Osobine druge vrste jesu: n. p. rijeti, donijeti i ost. od pokraćenog i ojačanog korjena mješte rek. Tako od pokraćenog i ojačanog korjena mi govorimo ijem mješte, jedem od jed. Na isti način nam je od starine ostalo živem, eš, e od žiti koje se negovori u infinitivu nego življeti, a potpuno nam je ostalo spati, spim, iš, i, i ost.
¹⁷) Uslijed saobraštaja s Talijanima ištetio se u čem organ izgovora, jer kako u Talijana nema dva zvuka različita ć i č , nego jedan koji je izmegju ć i č, to se prenijelo i u nas, te u govoru se ne razlikuju ova dva zvuka, kučak i kuća izgovara se jednako. To je i naše pjesnike okužilo; zato u njih vidimo rimano reče sa veće. Izopačilo se u nas i z, te ne glasi kao slatko talij. s, nego kao z u zio. To nije u svijem riječima, ali toga ima n. p. zora. To je prodrlo daleko i u Crnugoru.
¹⁸) Ovako gospogje zovu, a sluškinje po
narodnu. Ovo služi i za muške.
²⁰) Razlog je ovomu što Dubrovčanima je djevojka sluga, a djevojčica dikla.
²¹) Poslije nekoliko vidimo da su se i Dubrovčaui bavili nešto narodnijem pjesmama, jer Gjuro Mattei u XVIII vijeku, kupio je dvanest narodnijeh pjesama, a zatim Ferić prevede u latinske exametre 37 pjesama narodnijeh. Premda su ih kupili, vidi se da nijesu štovali narodne pjesme, jer su ih prevagjali. Koliko bi bilo bolje da nam je Ferić ostavio narodne pjesme onako kako ih je skupio!
²²) Giovanni di Ravenna, pak Filippo de diversis, i ostali.
²³) Kad su se počele javljat pobjede poljske i ruske, tad se pojavilo i slovinstvo u Dubrovniku.
²⁴) Premda prozaiste, ali ipak mogu se u tome priličiti.
²⁵) Vigji Rad IX str. 231.
²⁶) Ne nalazi se ovaj prevod potpun, nego samo dva prva pjevanja, koje sam ja glavom prepiso iz rukopisa u zadarskoj gimnazijalnoj biblioteci i prodo akademiji. Nadam se da će mi doć do ruka još jedno pjevanje što prije.
²⁷) Poredi Verg. Aen. I. 221—494, s Osm. pjev. XI. do strofe 125.
²⁸) Posnato je da Jezuita Bresciani i njegovi pristaše veoma su ustrpljivo polazili ne davno kovačke vignje, rukotvorne gragje, težačke kolibe i draga vrela narodnog blaga, te ne umorno ispitivali riječi odnoseće se na pojedine zanate, i tim su mnogo skupili zakopana blaga, ne poznata megju znancima.
²⁹) Njegove će poezije skoro uvidjet dan.
|
"Dubrovnik" zabavnik narodne štionice
dubrovačke 1870 |
