Pismo iz Slavonije

 

Pismo iz Slavonije.

Evome iz ovoga kraja, gdje Srbin živi i osjeća, da ti stisnem bracku ruku, mili „Dubrovniče,” što si poveo kolo, koje dolikuje staroj slavi, dičnom Dubrovniku, a koje je istaklo za lozinku svoga rada: „brat je mio koje vjere bio“.

Odjeknuo je glas iz toga kola širom srpskijeh krajeva, pa i u našoj Slavoniji, gdje se čuje čista srpska besjeda, gdje se njeguju narodni običaji.

Žalibože nečisti duh, što je zapuhnuo iz zagrebačkijeh mješina, da srednjevjekovnijem mrakom i glupošću raspinje vjersku mržnju megju jednokrvnom i jednojezičnom braćom, hoće da okuži i naš ovamošnji narod. Sljedbenici proroka Antuna zagrljeni podlijem obzoraštvom po onoj: dva dedaka oba dva jednaka, hoće silom da ukalame svoje „horvatsvo“ i na srpsko deblo u Slavoniji. A kad ne mogoše s onom glupom rečenicom: „nema Srba“! postići uspjeha, smisliše da to postignu vjerom.

Poznato ti je, mili “Dubrovniče“, da je većina naroda u Slavoniji rimokatoličke vjere, te zato po nauci zagrebačkijeh bukvana, taj bi narod imao biti hrvacki. I oni tako uče i tu svoju nauku šire.

Ali kad progješ kroz ubava sela slavonska, kad vidiš onaj mirni narod, pa čuješ njegovu besjedu i pjesmu, promotriš njegove običaje i osobine — pa da i ne listaš istorije — odmah se osvjedočiš, da je to čisti pravi srpski narod, koji se razlikuje od „Hrvata“, što ih ima u Slavoniji. U jugozapadnom dijelu Slavonije naseljeni su u nekojim selima Hrvati i oni govore hrvacki t. j. kajkavski, nošnja im je sasvijem drugačija od srpske, običaji drugačiji, pjesme drugojačije nego li „Srba slavonskijeh“. Oni sami nazivaju sebe "hervatima“ a tako ih i Srbi zovu.

Naš narod vidi razliku izmegju ovijeh Hrvata i Srba, te nikada nije pomiješao pojmove da je rekao e su i Srbi rimokatolici Hrvati. Istina rimokatolički Srbi ne nazivaju se otvoreno ni Srbima, nego se zovu Slavoncima, Sokcima a svoj jezik zovu „rackim“, kao što svuda po Ugarskijem zemljama Srbi tako zovu svoj jezik, jer je velik dio doselio iz zemlje Raške. Tek djeca iz nove Mažuranićeve hrvacke hoće da nazovu srpski jezik hrvackim; a stariji svijet klima glavom, čudi se, otkada su slavonski Srbi progovorili hrvacki i ne pravo mu. Ta niko ne može reći da oni jednako govore sa Hrvatima, što dolaze u Slavoniju prodavati sirće i vrijeći žito. U tom starijem svijetu još životari duh onijeh rimokatolika slavonskijeh, koji su svakad javno i bez zazora — kad se u Slavoniji nije ni znalo za Hrvate — isticali i borili se za svoju srpsku narodnost.

Pa koji su to bili?

To su bili dični književnici slavonski iz prošloga i početkom ovoga vijeka, a koje su zagrebački Hrvati strpali pod svoju hrvacku kapu, isto onako kao što su strpali dične književnike dubrovačke i kao što hoće sada da strpaju sav srpski narod iz Slavonije u hrvacki.

Kome god su poznata djela našijeh rimokatoličkijeh Srba: pjesnika Matije Relkovića, umnoga Matije Petra Katančića, Ignjata Brlića, Andrije Brlića, sve Ijudi rogjenijeh iz sredine narodne u Slavoniji, čudom se mora čuditi, te krstiti i desnom i lijevom rukom smjelosti zagrebačkijeh lažitoraba, koji sada drsko pripovijedaju da nema u Slavoniji Srba, čak da su rimokatolički Srbi tamo Hrvati. Oh gluposti, gluposti, kud ćeš ih dovesti?!

A proučimo li pak djela samo rečenijeh pisaca slavonskijeh, mi se zagrijemo srpstvom, a za kakvo hrvastvo tamo i ne osjećamo.

Nije li Relković zapjevao:

 

Oj Slavonče! ti se vrlo varaš

Koji god mi tako odgovaraš

Vaši stari jesu knjige znali.

Srpski štili, a srpski pisali.

 

Zar nije Katančić naučno dokazao, da su Slavonci i rimokatoličkoga zakona srpske narodnosti, jer kao što lijepo reče: vjera ne čini razlike u narodnosti?

Nijesu li Ignjat i Andrija Brlić dokazivali da je jezik kojijem govore slavonci, srpski jezik; nijesu li radili na tom da se postigne narodno jedinstvo, te da i rimokatolici prime ćirilsko pismo?

Pa i mudri oci Franjevci Slavonski nijesu nikada dokazivali da su Hrvati, nego su svoje manastirske zapisnike kao sinovi srpskoga naroda vodili srpskijem jezikom i ćirilskijem pismom. Da su se hrvatima osjećali, držali bi se glagolice hrvacke. A i danas se oni baš ne ističu hrvastvom.

Poslije svega ovoga, mili Dubrovniče, je li de, kako је smiješno a ma i glupo slušati hrvacke književnike, kako neznanjem i mračnjaštvom prikrivaju istinu, te zavode Srbe rimokatoličkog zakona sa pravoga puta i zaslijepljuju im oči hrvastvom.

Samo ćemo prosvjetom pomrsiti im račune. A ti si, mili „Dubrovniče", preteča vijesnik ljepšijeh dana, koji moraju nastati i za nas rimokatoličke Srbe u Slavoniji, jer ti prosvještavaš istinito a ne lažno. A istina kad-tad pobjediti laž.

Grad Dubrovnik, ta srpska čelenka, nova Atina rimokatoličkijeh Srba, uvijek je znao se oteti od mraka i ostati "do danas naš bijeli dane“ pa se uzdamo da ćeš i ti, koji nosiš njegovo ime, onaj duh svjetlosti, što tamo caruje, prenijeti i na nas amo na obalama Save i Drave, ispod Psunja, Papuke i Krndije i ne ćeš dati, da glupaci vjerom trgaju i razdvajaju naš srpski narod. Vjera je data, da nas miri i sjedinjava. Brat je mio koje vjere bio!

Srpsko ti pozdravlje!                              Graničar

1893.

Otimačina

Otimačina. —

U osmom broju „Bosnische Post“ ima članak o našemu slikaru gosp. Vlahu Bukovcu. Taj je članak napisao neki Fr. Selak i naslov mu je: „Ein kroatische kiinstler“. Neka nam kaže "Crvena“ kako se nazivlje onaj koji tugje prisvaja, jer bi poručili „Bosnische Postu“ da se jako vara pišući o hrvastvu gdje mu mjesta nema. Gosp. Fr. Selak pak nazivlje Bukovca „ein kroatischer kiinstler" a u drugoj radnji u praškoj „Politik“ Br. 32. nazivlje Fra Grga Martića " ein bosnischer Dichtergreis“. Sve, samo ne srpsko. 

Horvat, Harvat i Hrvat.

„Prag od kuće najveće brdo“.

Poslovica dubrovačka.

 

II.

 

Što su Hrvati?

Dan današnji zovu se Hrvatima ona velika masa Srba štokavaca Uskoka, koji su pritiskom sudbine morali ostaviti svoju prijašnju domovinu pri dolasku Turaka i pozvani od raznijeh vlada ugarskijeh, austrijskijeh i mletačke, naselili su domovinu prvašnjijeh pravijeh Horvata i Harvata, koji su je bili pustu ostavili, te se razbjegli svuda po svijetu pri strahu turske provale, čak do Pulje i do Moravske, i u svijem susjednijem pokrajinama, gdje su se manje ili više i dan danas sačuvali njihovi ostanci, a veoma malijem brojem su ostali ili su se kašnje u nju povratili. Štokavci zauzeše kroz pet vijekova srednju i sjevernu Dalmaciju, Liku i Krbavu. Istriju dijelom, Gornju i Donju Slavoniju, Južnu Ugarsku manje ili više, Banat i Bačku, osim onijeh što se izgubiše u tugjijem narodima još daIje, u njemačkoj, talijanskoj, magjarskoj, rumunjskoj, arbanaskoj, osmanskoj i ruskoj. Ti Uskoci Srbi moradoše gotovo iznova naseliti i sasvijem napučiti te zemlje neprestanom seobom od preko pet vijekova.

Osim vjere, u ničemu se ne razlikuju od ostalijeh pravijeh Srba, niti u govoru, niti u običajima, niti u ostalome. Prave svegjer novijeh pjesama, što uz stare pjevaju, dobrijem dijelom drže badnjak, njeki slave slavu u onoj mjeri koliko im svećenici to ne zabraniše, tobože iz štednje. Isto vrijedi za prerasude narodne, za priče, pripovijetke, zagonetke, poslovice, za nošnju i t. d. Govor im je pravi čisti štokavski ikavski, ili jekavski kao i naglasak. U jednu riječ to su vam pravi ovejani pohrvaćeni i pokatoličeni Srbi, koji većinom nemaju dan danas svijesti svoje srpske narodnosti, nego dapače fanatizmom i intolerancijom svećenstva oni su postali dijelom najbjesniji barjaktari hrvastva, najskoli po starijem srpskijem pokrajinama: Boka Kotorska, Dubrovačka, Neretvanska, Vrgorska, Makarsko Primorje, kao i po novijim kasnije posrbljenijem neprestanom seobom od pet vijekova od Cetine do Drave i Dunava. Sada se počinje buditi kod njih svijest srpska, najskoli kod katolika bokeškijeh, dubrovačkijeh i dalmatinskijeh, ušljed zaslužnog djelovanja Vuka, Miklošića i njihovijeh učenika, potpomoženijeh od radišne žurnalistike n. p. „Srpskog Glasa“, „Srbobrana“ a sada i novog „Dubrovnika" pripomoženijeh od novijih liberalnijeh struja, koje teže da sjedine razdvojenu braću ne obzirajući se na vjeru.

Mi vigjamo dakle da ogromnom većinom svi ti današnji Horvati, Harvati i Hrvati više ili manje jesu potomci čisti ili manje čisti od tijeh bivšijeh velikom većinom štokavskijeh Srba ikavskijeh, jekavskijeh i ekavskijeh, koji su sudbinom povijesti pribjegli megju čakavce i Kajkavce, kojima su donijeli našu lijepu štokavštinu i sve ono što naš narod čini narodom, a u zamijeni od njih primiše naslov hrvacki i obred latinski.

Kako vazda i svuda i ovdje se opetovala stara pojava: da je poturica gori od Turčina, to jest da srpski za nevolju rinegati postali su najboIji Hrvati, najvatrenije propagandiste hrvastva, n. p. Smičiklaš, ali sve ti je to jedna zgragja na pijesku gragjena, jedna vatra niti stalna, niti trajna, koja će pasti — da, mora pasti ta zgrada nenaravska i neprirodna, kao i svaka druga slična stvar, što vigjamo iz povijestii iz iskustva, mora ustupiti mjesto pojavima prirodnijem i sličnijem zahtjevima novije kulture, nadahnutijem pravijem duhom slobode, načelima narodnosti bez utjecaja vjere ili crkve, već duhom liberalizma i moderne demokracije, snošljivosti vjerske i gragjanske, jednakosti pri zakonu. Takim duhom i načinom je samo moguće stvoriti i sjediniti u jednu duševnu bracku zajednicu naš troimeni i trovjerski narod, bez potlačenja i bez uništenja ničijega dijela njegova. Mi nijesmo još dozreli za uski centralizam, nego treba još za dugo slijediti i štovati pokrajinske i plemenske i vjerske osebnosti i osobitosti, a u opće vigjamo po svemu svijetu kako teže k tomu, da uz tiji samo centralizam puštaju svuda mah i izlijev svakomu pohvalnomu samovladanju i decentralizaciji u svakome pogledu, svakoj emancipaciji, svakomu self-gouvernement-u, to u obitelji, to u općini, to u društvu, bilo to u kotarskoj ili u pokrajinskoj, ili u državnoj i u općenarodnoj sferi; dakle niti dušiti hrvastvo na štetu srpstva, niti ovo širiti na štetu onoga, veće puštati vremenu, iskustvu, a najviše većoj pravoj prosvjeti i kulturi, što će znati sve izravnati i izgladiti. Rodoljubna i slobodoumna struja uzdržati ima pobijedu nad klerikalnom obskurantističnom, bilo koje mu drago strane, zapadne ili istočne, sve su ubitačne za pravu slobodu, bilo iz sjevera ili iz juga! „brat je mio koje vjere bio, samo bracki kada misli i postupa". 

Jedan Srbin Katolik na ime svoje i sumislenika.

1893.

Dum Andro Murat - Pismo "Dubrovniku"

                             Marko Murat - portret brata Dum Andra Murata

Orašac, 19. Februara. 

Molim sve rodoljubne novine u ovoj pokrajini i u drugijem pograničnijem da pečataju kojijem im drago slovima ovo što ću sad kazati, neka bude kako prosvjed jednoga sveštenika proti nekijeh surovijeh našijeh propalica u kojijem nema iskre uljudnosti ni kršćanstva, i kako njegovo žigosanje tijeh nepoštenijeh tugjina i izroda, koji najsramotnije kvare ovaj mili narod; a to, ništa manje, nego u ime bracke hrvacke.... kulture.

Pišem pod živijem uticajem vele žalosna prizora, pišem zbunjen, preneražen, zgagjen, pišem smrtnom mukom u duši, jer bi htio da slavim čovještvo, sreću i napredak ovoga našega kraja; a tamo sam nemilo usilovan da iznesem jednu vele tešku ljagu, crnu i žalosnu, čemu nije kriva ova krajina, koja je svegj bila dična i pitoma, nego neki bezdušni nesretnici s dvora. Eh teško im bilo što nam prag opoganiše!

Čujte, pošteni ljudi svijeh vjera i svijeh stranaka, pa se zgrozite!

Ja katolički sveštenik i paroh često prolazim kroz Zaton (veliki), koji je jedno malo katoličko mjesto na moru blizu moje parohije. Tri su cijele godine da ga pohodim; ali neke grdobe grdne do Boga, neke divlje parodije srpskijeh popjevaka počео sam da u njem slušam stoprv odlanjske stranačke zadjevice u septembru, i to 0d... . đjece od kojijeh deset dvanaest godišta. Tu raspuštenu razvratnu djecu čuo sam češće da pjevaju te gnusne parodije na žalost izazivno, na vas glas, da sve mjesto čuje; ali kako sam se sjetio u više puta da to rade netom ugledaju.... mene, odmah sam razumio da su ih otrovale i naučile neke nesretne duše odgojene u krčmama, u ulicama i na raskrsnicama, koje nemaju milosrgja ni od nevina dječijega srca radi nekakvog hrvastva(?) kolik ni od ljudi srama ni od Boga straha. Zaista veoma me je ljuto u srce dirnulo i strašno potreslo mojijem vjerskijem i rodoljubnijem čust"om svaki put kad sam se na tako nedjelo namjerio samo za to što ne igram kako svire potištene narodne izdajice; ali je moje ogorčenje večeras došlo do vrhunca, jer mi uvrijeda nije nigda bezobraznije bila nanesena, niti sam igda bistro razumio sve one nedostojne riječi kako što sam ih večeras razumio. Oni poznati derani poznatijeh roditelja, koji možda ne će za ovaku sramotu što im djeca nanose ni znati, igrahu se malo prije i zabavljahu se megju sobom, nu netom vidješe da ja minuh, udriše urlikati baš ovako: 

Vesela je hrvatija — kad hrvacka banda svira.
U Hrvata čaše zveče, — a u Srba koze ječe...
                                                 Veselo, veselo ej! 

i

 

Rado ide Hrvat u vojnike
Da podavi Srbe nesretnike ...

 pa, kako da je to malo, na svrhu uzeše i zviždati bježeći kojekuda. 

Jadnijeh li roditelja ako im ponarastu ovako krasno uspitomljena djeca, koja su ovako rano i ovako krasno naučila poštovati ime brackoga naroda hrvackoga svoj obraz, svoje mjesto, svoga ....sveštenika i svoju vjeru. 

Sličnijeh stvari u ovome Dubrovačkome kotaru nije ni vragu u snu na pamet dohodilo prije nego je u gradu na bijeli dan izašla ona zlosretna pogana „Cloaca Maxima“ poznatijeh propalica, koje imaće svega, ali samo ne razloga ni obraza. Evo kojijeh vas ljepota naučiše te propalice, evo koju nam kulturu doniješe, evo u što se obraća onaj hrvacki katolicizam (! !), evo kako su pametni oni bezdušnici s dvora koji cijene, da sam ja onaj koji se u „Dubr.“ obično piše „Mali Radojica", pa nagovaraju ludo i nesvijesno da mi prave onake blutave demonstracije, koje me ne će Ije nikada pritegnuti, ja im vjeru dajem, na stranu moralnijeh propalica ko što su oni. Evo koji su oni Ijudi kršćani. Pa da nam oni idu govoriti o katolicizmu, o kulturi i o uljudnosti! Vidjeli smo ih kako su se podnijeli i o Sv. Vlahu. Podli farizeji koji su, neka se sakriju sto kilometara pod zemlju, da se sunce ne mrlja njih gledajući! Bi li ovako podlo radili, bi li ovako i krvnički bunili kako oni najdivlji Otentoti i Mameluci, koji krsta ni vidjeli nijesu. Stavljam ovo na dušu svome časnome kolegi Dum Ivu Prodanu i nekijem drugijem koji regbi da se uzdaju u katoličanstvo ovakijeh neljudi, neka popravlja što se ima popravljati. Ko se je igda nadao da će njeki neljudi ovakvi atentat učiniti proti našoj uljudnosti i skladnosti, proti našoj vjeri! Ruku na prsi, crne duše, zmijinje leglo, rode nevaljali! Na što ćemo doći, ako nastavite kako ste besramno počeli! Kakva bi vam bila i ta, pitoma Hrvacka s ovakijem naukom što nam ga davate! Bi li iko drugi u njoj mogao živjeti izvan vas i zvijeri? Bog vas prosvijetlio i prostio vam! 

Mislim, da me niko razborit ne će ukoriti s ovoga dopisa: nijesam se na ovo riješio da branim sebe, jer nemam od koga da se branim; nego bio bi se ogriješio o svoju dvostruku dužnost; patriote i sveštenika da sam premučao; jer te velike dužnosti nalažu svakome da čisti bez ikojega milosrgja i bez ikojeg obzira ono što je red da se čisti, da se svijet ne okuži. A nadam se paka da će na ovo planut famozni ortakluk; nu za to ne ću ni najmanje mariti, niti ću mu se odazivati jer je ispod moga dostojanstva i ljuckoga i svećeničkoga da raspravljam sa sličnom felom, i jer ta fela nema ništa istinita da ovom dopisu prigovori. Na svrhu mi je dužnost preporučiti roditeljima one već spomenute djece, da bolje gledaju na svoj porod kakva će im roda donijeti, i napomenuti im, ako mi se drugi put što slična dogodi, da ću bit usilovan učiniti da se vidimo na drugom mjestu. Za djecu odgovaraju roditelji. Bude li potreba, još ću ih i imenovati javno u novinama. Da sam ja u svome djetinjstvu na Šipanu učinio najgorem hrvackome krpinaru, koji ide kupiti krpe i kosti u nas po selima, ono što su njihova djeca učinila meni svome svešteniku, drugi put bila bi me prošla volja; a da sam učinio ono što njihova djeca, moji roditelji od srama radi mene suviše ne bi bili za mjesec dana iz kuće izašli, a mjesto bi ih prekaralo dokle su živi. 

Dum Andro Murat

kat. sveštenik, paroh.

1893.

Baron Živković - Izjava

 

Baron Jovan Živković Fruškogorski

Izjava

 „Crvena Hrvatska”, koja izlazi u Dubrovniku, donosi u svome broju od 15. Jula „lzjavu“ potpisanu od „najbliže“ svojte pokojnog Kneza Meda Pucića, u kojoj ista, u pogledu dne 27. Juna po podne, na grobu toga slavnoga pokojnika od strane „srpskijeh izletnika” skupa sa „nekijem Dubrovčanima“ zbivšega se posjeta i odane mu počasti položenjem vijenca na grob, veli: — „dalim je istina milo, da se Medova uspomena časti, ali pošto je očito(?!) da su ta gospoda htjela upotrebiti Medovo ime, da sebi u prilog naprave demonstraciju(?!) protiv političke hrvacke ideje (sic!), to oni ne mogu mukom mimoići; jer je Medo prvi ustao u Dubrovniku, da u javnoj štampi zagovara naše sjedinjenje sa braćom preko Velebita i to na temelju državnoga prava i narodnog načela i t. d., zato svi oni, koji hoće da prikažu Meda kao protivnika sjedinjenja (?) vrijegjaju ne samo istinu no i uspomenu njegovu i t. d., te na svršetku prosvjeduju protiv zahvale, koju bi Gjuro konte Vojnović tom prigodom izrazio nazočnijem”. 

Ako po riječima „izjave“ ne mogoše potpisana na izjavi presvijetla „najbliža svojta pokojnikova“ mukom da mimoigju taj iskreni čin pijeteta „srpskijeh izletnika“ i „nekijeh Dubrovčana“, te ga u svojoj izjavi oštroj kritici i samome prosvjedu podvrgoše, to još manje mogu ja, koji sam u dogovoru sa ostalom svojom braćom „srpskijem izletnicima“ taj pohod i tu počast na grobu slavnoga pokojnika odredio i vogj bio moga društva, koje je u tome učestvovalo, ovu i ovakovu „izjavu“ mukom mimoići i dopustiti, da se naš i nas sviju isključivo čin pijeteta prama slavnome pokojniku Medu Puciću, na takav način izopači i „političkom demostracijom” žigoše! 

Jest, mi svi Srbi dobro znamo, ko je bio Medo i kakav je bio njegov javan politički rad i život, i ne dotaknusmo se mi našijem pohodom toga njegova uzor-političkoga života i rada, da ga učinjenom počašću potamnimo, kako nam to „izjava” nedostojno podmeće; ali nam je dobro poznato i to: da je dični pokojnik u cijelom životu i radu svome uvijek kao oduševljen Srbin srpski mislio, osjećao i radio, i da je on dubrovačku „srpsku omladinu“ odgojio, koja u njegovom prosvjećenom duhu i pravcu i danas opstoji, djeluje i cvate! 

To nam je svima „srpskijem izletnicima“ pa i „onijem Dubrovčanima“ kao „Srbima“ jedini čisti i ničim ne pomućeni razlog i povod bio, a nikakova pak još „očita“ primisao na „demostriranje“ protiv „političke hrvatske ideje“, da smo iz čiste blagodarnosti išli odati dužnu poštu milom pokojniku i položiti vijenac na njegov grob. 

Ako dakle potpisana na izjavi svojta „svečano prosvjeduje“ protiv „zahvale“ koju je Gjuro knez Vojnović tom prigodom ne u ime „potpisanih“ no u ime najstarijeg člana pokojnikove porodice nama izrazio, budi im odgovoreno: da mi, koji smo tamo nazočni bili za taj naš čin pijeteta nijesmo ni očekivali, pa zato ni od potpisane „najbiiže svojte“ pokojnikove ne tražimo nikakove “zahvainosti“, jer na nama je bilo, da se tijem činom mi zahvalimo blaženoj sjeni slavnoga pokojnika, što položenjem vijenca na njegov grob izvedosmo — i time po riječima D. V. Matijevića tvoreno dokazasmo, da nas vjera ne dijeli. 

Zato kako onda tako i sada: Slava budi Medu Puciću! a najstarijem članu njegove porodice G. Matu L. Puciću, u čije ime nam je Gjorgjo Knez Vojnović zahvalio, pa kroz dični „Dubrovnik“ ponovio zahvalu, u ime moje i cijelog društva izjavljujem srdačnu zahvalnost. 

U Zagrebu 20. Jula 1893.

Baron Živković

1893.

U Konavlima 20. Julija

 

U Konavlima 20. Julija 

(Kako su Konavljane vodili na svečanost otkrića Gundulićeva spomenika. — Životopis Dum Crnoga. — Svečanost nove ceste Gruda-Mrcine-Trebinje). — 

Evo i mene da ti što god pričam, a obećajem ti da se ne ću oglušiti ni u naprijed. Kadgod bude naša domaća Crvena ili bolje Crna nesreća laži sipati, i ja ću se čuti, jer da ti pravo kažem ne mogu trpjeti da neki dogoni varaju ovaj bezazleni konavoski puk. 

Štije se u nemoćnoj “Crvenoj“ u škrabalu perovogje Supila, kako hvale do zvijezde one plaćene Konavljane, kojima su bili priboli trobojnice na prsima. Da su Supila amo poslali prije svečanosti i prije dijeljenja trobojnica, uvjerio bi se, da tri puta više šćahu doći na otkriće Gundulićeva spomenika. Da tri puta više samo da je Općina razvila starinsku općinsku zastavu a ne nekakvu novoskovanu trobojnicu. „Crvena“ hvali objed konavoski u klaustru Franjevačkog samostana, ali no veli od svijeh Konavljana koji su u gradu bili koliko je na tom objedu bilo. Morala je kazati da nije tu bilo ni po njih.  Lukavo je radio Dum Crni, Glavić e compagnia bella, jer da su kazali u naprijed za pripravljene trobojnice, posve bi malo bilo Konavljana a ne bi ni svi Crkveni barjaci bili, i premda neki vjerovahu a neki ne, ipak većina njih ostadoše u kući. U toliko Grudska gospoda u onoj prigodi ocijepiše u ime Hrvacke iz općinske blagajne jedno 800 fiorina! Žao mi je da Bianchini i njegovidrugovi ne upitaše prije svog odlaska Dum Crnoga, jesu li Konavljani razumjeli njegove govore i koji utisak učiniše. Čuli bi, jer ovaj put ne smije slagat, jer kad smo ih mi upitali, staše Dum Crni ne daleko od nas, te će biti potpuno čuo i razumio. 

Dum Crni, koji svijetu prodaje da zapovijeda Konavljanima, a bogme neki i misle, ne zna jadan da su svi Konavljani bez razlike zakleli se, da ga ne će nikako u novom općinskom Opraviteljstvu, toliko su njega siti, da je i istijem Hrvatima postao to crnji. 

Dne 25. Junija došao Dum Crni u Cavtat da čeka i uredi (njegove su ovo riječi) Konavljane. Prikaza i jedan telegram primljen od Gosp. Marojčića kotarskog Poglavara na odgovor (njegove su riječi) njegovog privatnog razgovora prije nekoliko dana. Taj je telegram proštio i pokazao u Kafani Suknovoj i glasio je: „Hrvati iz Dalmacije dogjoše sa trobojnicama na prsima....“ Dični Crni tvrgjaše da je taj brzojav od Kotarskog Poglavara, ali smo mi uvjereni da je lagao, jer takovo što ne možemo mi pomisliti a kamo li vjerovati, te slijedi da se je služio kotarskijem Poglavarom da prevari puk. Na naslonu tog telegrama počeše dijeliti trobojnice muškijem i ženskijem. Na 26. u jutro, prije nego se je parni brod odalio iz Cavtata, počeše opet dijeliti dolazećijem Konavljanima trobojnice, prijetiti onijem, koji je nijesu htjeli pridjesti, da će ih na kraj tisnuti paplapješke pogju u grad, jer da je taka naredba od kotarskog Poglavara, vičući, ako ne vjerujete evo vam telegram. Ne mislite da je ovo laž, jer su mornari od parnog broda još živi. Potvrdiše to pak mnogi Konavljani u kafani Kate Kekove, koja na to reče: „imali ste ga bacit u more, bili biste dobili proštenje veliko za ovoga i onoga svijeta“. 

Dum Crni bijaše odlučio nekoliko dana prije, da će poslati parosima velike vrpce trobojnica za crkovne barjake, ali mu to nije uspjelo, jer mu se opriješe dva paroha, odvrativši mu da oni to ne smiju staviti bez dozvole kapitularnog Vikara, i tako barjaci pogjoše bez te zakrpe. 

Dragi Bože! Koliko se pisalo o tom crnom čovjeku, koliko mu se u brk kazalo, ali sve u taman. Nije mu dosta da je bio osugjen, i da je sjedio na klupi optuženika, već traži nešto više, a to će mu, ako Bog da, doći, bude li sjesti u novom Općinskom Opraviteljstvu. Croato del giorno, a nazad malo godina autonomaš, a sjutra ako mu obećate da će postati Kanonikom ili Biskupom, postaće vam turčin, ciganin, što god hoćete; ali ne zna jadan da mu može osuda oproštena, ipak ne može mu biti izbrisana. Hvata se jadnik gdje se bolje može da se dočepa Kanonikata, ali je uvijek isti, duga nosa, crn pa crn, svak ga pozna. 

Ah! koliko mi je žao, mili „Dubrovniče”, da neki moj prijatelj ne će da objelodani životopis Dum Crnoga otkada je bio gimnazijalac do danas. Imali bi što čuti. Obećao mi je da će slijediti da piše sve dok bude imenovan kanonikom. Dogodi li se to, pokloniće tada rečeni životopis našoj tiskarnici. 

Dne 3. Septembra o. g. otvara se svečanijem načinom nova cesta Gruda-Mrcine-Kunak; a istog dana u Hercegovini cesta Kunak-Grab-Trebinje. Za tu svečanost dolazi i Namjesnik a biće mnoge druge gospode iz Dubrovnika. Ta nova cesta široka je 8 metara, od granice do Graba 4, a od Graba do Trebinja 5. Cesta vrlo je lijepo napravljena, a što je više, putniku koji će njom ići, pruža veličanstveni naravni prizor, nadasve kroz Mrcine i kroz Zupca. Od Grude do Mrcina ima 8½ kilometara, a od Mrcine do Kunka 5½. Toliko računajte od Kunka-Grab-Trebinje. 

Dum Crni i lijepa mu družina misle prihvatiti i ovu zgodu da prave demonstracija, da nabave hrvacku glazbu iz Dubrovnika. Zato nastoji, jer se boji od gornje strane gdje ima više Srba, da središte te svečanosti bude Gruda. Ne znam, koliko istine ima u toj stvari, znam samo da su Mrcine središte te nove ceste. Dum Crni je već razglasio po Grudi, da niko ne pripravi objed za Namjesnika i za ostalu gospodu koja će doći, jer se on za to misli. Bilo kako bilo, jer drukčije ne može biti, sve kočije i svi barjaci s pukom dopratiće do granice do Kunka Namjesnika, a tu će ga pak dočekati naša braća Zupčani. Na Mrcinama u parohjalnoj Crkvi biće služba božja a po tome blagoslov na sredini ceste, a to je upravo kod iste Crkve.

Grudskoj gospodi Mrcine su uvijek bile trn u oku a danas to većma radi ove ceste. 

Do vigjenja.   

Epidauritanus

1893.

Trebinjski Hrvati

 

Trebinje, 11. Aprila 

(Trebinjski Hrvati. —- Društvo „Slavulj“. — Gdje je vjerski fanatizam? — Nekada i sada. — Pohvalna naredba). — 

Evo me u Trebinju, gdje zdravo i veselo stigoh. Prva mi je briga bila da se spoznam o trebinjskijem Hrvatima, koji su, kako kaže „Crvena“ probudili hrvacku svijest u Trebinju da je divota. Grehota je samo što g. Supilo nije odgovorio još dopisniku iz Trebinja biće jedno tri mjeseca, kad ga je pitao da mu kaže imena hrvacke trebinjske inteligencije, koja mu je kitu cvijeća poklonila. Barem danas bi ih i ja poznao a ovako molio sam Petra i Pavla, da me njima prestave, pa dobio odgovor da trebinjskijeh Hrvata nema, a ako ću pridošlicama se prestaviti da otidem po krčmаmа, po konjušnicama i po radionicama i da ću ih tu naći. Dakako moje dostojanstvo nije mi dopustilo da se toliko ponizim, jer ne želim da me takvi ni pogledaju a kamo li da se sa mnom rukuju, i prodivane. 

Propitao sam ipak da me izvijeste o hrvackoj zabavi datoj na 12. Februara o. g., o kojoj neki dopisnik iz Trebinja piše u „Crvenoj” Br. 11. taman poslije mjesec dana. Rekoše mi da su je izveli sve zgoljni Hrvati kao Picek, Šejcar, Klein, čisto hrvacka imena. Ne znam da li i ovi dovode svoje porijetlo iz kojeg kraja ove naše kršne Hercegovine. Htio sam što doznati o hrvackom pjevačkom društvu „Slavulj“, ali mi niko ne znade ni riječ kazati, a blaženi dopisnik “Crvene“ još muči a dao je riječ otragu mjesec dana, da će g. Supilu moći o ustroju tog društva potanje pisati. 

Taj dopisnik reče, da će se tome društvu priključiti i mnogi muhamedanci. Željeli bi, kad bude, da nam imena njihova obijelodane te da nas svečano u laž utjeraju, jer mi kažemo da ne će ni jedan, kao ni pravoslavni, ne radi vjerskog fanatizma, kako dopisnik kaže, nego radi svoga dostojanstva. Da je kod trebinjskijeh Srba pravoslavne vjere takav fanatizam ne bi se nijedan izmegju njih našao da iza smrti u oporuci ostavlja i katoličkoj trebinjskoj crkvi. Neka pridošli katolici Hrvati jedan takav primjer dadu, i vjera im je tvrda da ću pokloniti stotinu kruna fondu hrvackog “Slavulja“. 

Pitao sam prijatelja, koji je još star bio prije okupacije, da li zna on što god o tom hrvastvu u Trebinju, pa mi reče: „е moj sinko, čujem da govore da je Hrvat ko je god katolik. Koliko je istine tu ne znam. Znam samo da mjesec dana prije okupacije, da ne idem dalje, u Trebinju bio je samo jedan katolik i taj iz Dubrovnika, te ako je istina što prije napomenuh, otkud hrvastva u Trebinju? Pravoslavni dakako svi su se Srbima priznavali, muhamedanci u to se pačali nijesu, znam toliko da od njih ko je god znavao pisati, pisao je ćirilicom, a ovo je obilježje „ostanak srpstva ovijeh krajeva”. — Ja bih želio da pobije ovo „Crvena” preko svog dopisnika, jer pravo je da se oba zvona čuju; pak tada da gosp. Supilo zavapi: „Zivjeli junaci! Živjeli Hrvati trebinjski”. 

Dakle što sam mislio naći u Trebinju našao nijesam. Naprotiv našao sam nešto, čemu se nijesam nadao, i što je pohvale vrijedno. Od starine ovdje je bio pazarni dan Nedjelja. U ovaj dan dolazili su iz obližnjijeh sela u grad. To je dakako s kršćanskog gledišta bilo neuredno, po onoj: šest dana radi, a sedmi počini i posveti ga Bogu. Po prijedlogu Mostarskog Mitropolita g. Serafima vlada je ukinula taj običaj, a za pazarni dan odredila je subotu. Ta je naredba u djelo prešla već od 1. Marča o. g. Vrlo dobro. 

Ovoliko napisah na brzu ruku, da ti, dragi „Dubrovniče“, na vrijeme stigne, a ako Bog da, brzo ću ti se opet javiti. 

Putnik

1893.