Don Ivo Rajič - Šišano kumstvo

 

Šišano kumstvo

Srpski narodni običaj iz Južne Hercegovine

 

U našoj srpskoj Toskani (Hercegovini) ima običaj tako zvanog „šišanog kumstva“.

Kad se u jednoj obitelji rodi dijete (osobito muško), otac djeteta traži sprijateljiti se tješnje sa kakvijem znancem, koji mu je blizu srca stajao od kad se poznadu. U opće, kad se djetetu navrši treća godina, otac će zazvati u kuću znanca da se kumuju. To kumovanje postaje ovako: budućemu kumu metne se dijete u krilo, i kum treba da nôžicama ostriže djetetu kosu, a kad to svrši, sjedne dijete kraj sebe, poljubi ga i nazivlje kumčetom. Za tijem se obraća ocu i materi djeteta, pruža im ruku, poljubi se s njima i za zdravlje ispitâ: „kako si kume i kuma: sretno nam kumovanje bilo da Bog da, i dugovjeko, ne mogli nam dušmani nauditi, a mi se vazda veselili.“ Kad se promijeni nekoliko riječi radovanja sa jedne i druge strane, kum djeteta, oblači malome novu košuljicu, ustiče mu lijepu novu kapicu a obuva na noge papučice. Tijem kum dariva svoje kumče.

Ocu i materi djeteta šalje kašnje kakav dar, a oni kumu opeta zajam vraćaju. Otac djeteta spravio je lijep i masan ručak da se s kumom kod svoje kuće porazgovori i uz čaša dobra vina proveseli. Preko ručka, drži kum dijete na svome krilu, i pita ga, jedi sinko: „da Bog da ti sreća priskočila pa bio kô su ti i stari bili: junak i poštenjak, da ne budeš nikada gledati preda se, nego vazda: čela vedra a poštena obraza sa ljudima se sastajati“, a tad čašom u ruci napije ocu i materi djeteta: „zdrav kume i kuma: i do sad smo se sastajali, ali nijesmo ni dosle megju sobom nikada grke imali, unaprijed sve bolje i ljepše ako Bog da. Ako nam ko htjeo nauditi, ne dao mu Bog, kô bi nam htjeo nauditi, ne mogao to uraditi. već se on o sebi zabavio, okrenuo se tamo doli kud niz lugove da naplaćuje dugove; niti dugovâ naplatio, niti se kući vratio: smela ozgar drača a ozdal ploča, niti mu drača dala gori, ni ploča doli, on se smeo pa ne mogo tamo ni amo, a mi vazda ostali kao pravi i izabrani prijatelji“.

Otac djeteta zahvaljuje kumu na zdravici: „eh zlatom ti se kovala, kume i prijatelju, fala ti kô pravome i izabranome prijatelju: sve nam cvalo, sve nam sretno i čestito bilo: kô na nas mrzio, u kući mu čedo ne plakalo, u toru mu blago ne blejalo, a pred kućom pijevac ne pjevao, sve mu pusto ostalo, a mi se veselili i u junačko čelo ljubili“.

Od toga časa postaju takovi kumovi megju sobom veliki prijatelji: jedan drugoga pomaže, dijele grke i slatke, jedan drugoga u nevolji tješi i sokoli.

Šišano kumstvo postaje osobito megju katolicima i pravoslavnijem, negdje megju katolicima i muhamedancima. Ako hoćemo dublje razmatrati zašto se takovo kumstvo želi, zašto se takovijem načinom sprijateljuje katolik i pravoslavni, ja mislim da ne ću daleko od istine biti kad tvrdim: e se to dogagja s uzroka, što narod jednoga jezika, jednijeh običajâ, jedne narodnosti Srpske, premda različite vjere, traži ipak sebi neku unutarnju utjehu, po kojoj će postići ono, što bez prijateljstva nikako u spoljašnosti imati ne bi mogao, a to je pošten glas i pribranost kod svakoga čoeka.

Zabilježio: Don Ivo Rajič

Vid Vuletić-Vukasović - Kako je postalo Babinopolje na otoku Mljetu

 

Kako je postalo Babinopolje na otoku Mljetu

 

Otok je Mljet, kao i ostali otoci na Sinjemu moru, naseljen od davnijeh davnina, pa mu se eto ona bajna prošlost gubi u dalekoj dobi, to kad je ištom pucala zora čovječanstvu, a narodi se pod različitijem mjesnijem imenima komešali i kolebali, te se pritiskivali dosta puta bez traga i obilježja. — Što god je Jelen i Latinin zabilježio, to je samo po debelu, pa nije dovoljno, a da ispuni i iz daljega zgode i nezgode ovijeh krajeva, što su do jučer bili na promahi svijeh naroda, te su im otvarali vrata i pokazivali milu volju za ljutu nevolju . . . Povijest u praskozorju ljuckoga bića, osamljena je, te joj u toj gluhoj dobi rasvjetljuje tmaste pute priča, a to je cigli živi vrutak, koji se nikad ne suši niti gine, no žive i pomlagjuje se, ali se preinačuje, biva, žive životom naroda, te nikad ne gine, no se samo stâpa u druge narode, to kao voda, koja se ne gubi, neg uvire u drugu vodu i prima drugo ime. I priča nigda ne gine, jer je to duh naroda, a duh je neumrli, te tijem duhom vlada neizmjerno biće, božja providnost, što vodi narode, pa ih povisuje ili ponizuje . . . Tako ti je priča cigla baština, što je primaju u nasljedstvo različiti narodi, te je to bogastvo narodnoga duha, a u tomu su najbogatiji, oni te je njihovo carstvo nebesko, biva, prosti duhom, jer se priča udomljuje u kolibici siromaha, a daleko bježi od gavanovijeh srebrnijeh dvorova . . . I Srbinova je ponosita priča, jer mu se vazda pomlagjuje duh, te srpska povijest kroz vjekove ide od usta do usta, a to je živa povijest, jer je iz duše čitava naroda, a duša narodna nije varka, nego svetinja, a toj svetinji upravlja pute samo božja providnost. Priča nam kaže, da su na Sinjemu moru bili Grci, pa sve što je staro, narod kaže, da je grčko, te eto u staro doba i Mljet je bio pod Grcima. Nezna se koliko su na Mljetu Grci gospodovali, al nas to ne utišti, nego samo, kako su se našli na poprištu u srednjemu vijeku sa slovinskijem elementom, biva sa Srbljima, a u tomu nas pomaže ova priča, te mi je zabilježio pokojni Luko Kusić, onda učitelj u Babinupolju.

*

Kralj ti Dešin udari na otok Mljet, te će da ga osvoji i da predobije Grke. Dešin je imao golemu vojsku, a nije bilo, da se šali, jer je Mljet bio jak i bogat, kaonuti što je vladao na Mljetu grčki duka Remin. Zavade se, pa se i zarate, a to je bilo teško ratovanje izmegju duke Remina i kralja Dešina, jer tu se nije praštalo ni staru ni nejaku... Dešin je robio i palio po cijelomu Mljetu sedam punijeh godina, te zavio u crno dosta grkinjica, a ucvilio puno siročadi, jer nije praštao ni čedu u koljevci; al mu se nikako nije hotio predati lukavi duka Remin, kaonuti što se namjerio junak na junaka. — U sedam godina, baš rata žestokoga, počela je teško sustajati Dešinova vojska, a to, jer je izginula od grčkoga ognja i od britka mača, pa eto će kralj Dešin da ratuje drugijeh sedam godina sa samijem vrhom Bijećem. Al se nigda nije znalo čiji je boj i čija će vojska predobiti, jer je sreća obojici zlogodnica bila, eto za četrnaest godina. Junacima se bilo dodijalo, al niko ne će da popusti, jer je još svakomu živo srce u njedrima, pa je svak junak dok mu srce kuca... Tako prošlo punijeh četrnaest crnijeh godina, te se vojske smicale, a nikomu fajde, kad evo ti neke gare Babe u tabor, a da svjetuje Grke kako će predobiti kralja Dešina. Dobro se kaže, da vrag nije imao drûge, pa stvorio babu, a s toga je baš domišljata, te znade što god ti je u gjavljoj torbi. Ona će ti onako krezuba pred duku Remina, pa se štapa i jedva vuče korame od starosti i od grdne muke i nevolje, al isto o vraštvu misli i svemu se domišlja, te je domišljata, kaonuti vražja žena. Ona ti se nakesi, pa se onako u sebi smije junačkoj muci i gleda duku kao, da ga hoće da ponizi ona prava trce, te je žuta i suhonjava. Ona će Reminu: — „Moj duka, svijetli gospodaru, eto ti je izginula vojska, pa ti se valja predati oholomu Dešinu do sedam dana.“... — To reče, pa lukavo gleda onoga duku, a on se teško zamislio, kaonuti što ga crne brige more, jer je i kalpak skinuo s glave, pa je sjetan i neveseo kao da ga je svak na svijetu ostavio, te mu se eto iznevjerila i dobra sreća. On se samo zagledao u garavicu, pa traži očima pomoći, a usta ne otvara, no mu se pusto uzdahlo... A baba će: — „Jadna baba svemu se domislila, al onako staru i zgrčenu, svak je mrzi, pa si i ti plah duka, a ne može ti se toj plahosti oprostiti...“ Na to će duka: — „Zbori babo, jer me svijet ostavio, pa neka bi me i gjavo pomogô, kad sam svece utamah prosio, da bi mi bili u pomoći...“ — A baba: — „Sinko duka, ti bi staru odrinuo od sebe, a da bi ti bila u pomoći, nego sine, čisto kaži, jer je srebro čisto i bijelo!..“ — Bilo je sunce na zahodu, a vojvoda pogledao u sunce, pa mu se triput poklonio, te će sam sobom:

„Budi mi u pomoći moje žarko sunce, te nemoj mi tako krvavo zalaziti!“ — To će plaho, pa onda ti odvrne babi: — „Kaži babo, imaćeš što ti srce želi, a bićeš mi kao majka, a ne prva uz koljeno!“ — Ispravi se baba, pa ti pokaže štapom put vode Blatine, te će duši onako kao majka: — „Jadan bio, a što ne ogradi prije Blatinu, gdje će ti neprijatelj vazda po vodu?“ — Razvedri se čelo jadnomu Reminu, jer vidio, da je baba pogodila, a tomu se eto on nije domislio ni u sedam godina. Ovako će: — „Ti si mi majka, ti sve dobro moje, pa eto ću sve harno učiniti po tvojoj želji . . .“ Stara nije rekla, al je držala, da će se neprijatelj predati u tri dana, pa je tako i bilo, jer bi bili svi skapali od žeđe. — Onda je bilo baš u vrijeme žetve, al narod nije ni sijao, a kamoli žnio, jer je u ratu za toliko godina . . . Remin ti se tržne, te će skrovito zapovidjeti, što ga je baba naučila, pa ti Grci još one noći ograde vodu Blatinu, te eto ti neprijatelja, sve vojske Dešinove, u škripcu bez vode, kaonuti ilijnštaka, pa će svi jadni trećega dana u polje, a da kušaju prsimice sreću junačku, jer ih Grci opkolili, te udarili na njih ognjem i kamenjem. To je bilo dnevimice na Ivanjdan, kad je vojska sašla s vrha Bijeća, te se u polju zavrgla teška bitka, da je take niko nije upamtio na otoku Mljetu. Tu se prolijevala krv junačka dokle teče i jedne desnice, da može mačem iza ramena mahati. Kralj je Dešin okupljao do tri puta izmorenu i izranjenu vojsku, te navaljivao mačem u desnici, al mu se sreća iznevjerila, jer dopao ljutijeh rana ondje na krvavomu razboju. Vojska mu je bila sasvijem poražena, te se ono polje na vječnu uspomenu onoga boja prozvalo Ivanopolje, a nakon toga Babinopolje, jer su ga Grci darovali radi zahvalnosti ovoj babi, pa se i sada zove sve ono selo Babinopolje¹). —

¹) Vazda je baba u pričama domišljata, te je napućivala i druge vojvode, a slična je navedenoj priči neka druga, gdje je baba izdala Turcima Prozor (u Bosni).

Nezna se kako je obrŝio Remin, al regbi, da nije dobro, jer je Grkâ brže nestalo s otoka Mljeta, te ga je opeta osvojio kralj Dešin s jačom vojskom i zgradio divnu zadužbinu u Lagu, gdje je i pokopan u crkvi Sv. Marije. — U samostanu je Sv. Marije od Laga kip one babe, te je uzidan u zid, pa se još priča, da ona baba nije izdala Dešinovu vojsku, no da je bila plaho bogata i veoma bogoljubna, te da je zapisala crkvi Sv. Pankracija silnu baštinu, a to je baš Ivanopolje, biva današnje Babinopolje. I u davnijem je grčkijem knjigama zapisano Babinopolje, pa ti još stari i to kazuju, da su onu babu častili kalugjeri, te je ukopali u Lag, gdje bi joj svake godine čatili svete mise, jer je to bila velika dobrotvorka onoga čuvenoga manastjera u Lagu“. —

Ovo je samo priča po rakopisu pokojnoga učitelja Kasića, pa sam je eto samo uredio i riječi nagodio. Svakako i ova nam priča nagoviješta borbu izmegju grčkoga elementa sa slovinskijem, a to su svakako Rašani (Srblji), jer nam to dobro kaže ime kralja Dešina, a to je glavom Deša Nemanja, biva šukundjed carske loze Nemanjića. — Manastjer je Sv. Marije utemeljen XII. vijeka, te je to bio izmegju prvijeh manastjera reda Sv. Benedikta, a ktitori su mu bili Zahumski i Raški vladari, te je ovdje u crkvi ukopan spomenuti Deša, a to nam svjedoči natpis, što sam ga objelodanio u Viestniku Hrv. Ark. Dr. u Zagrebu. Oko X. vijeka Poganski su knezovi imali upliva na O. Mljet, a XI. i XII. v. to je eto bila plemenita baština zahumskijeh vladara, pa onda uz Humsku zemlju pripadao je Raškoj Oblasti, biva porodici Nemanjića, to do godine 1357. Srpski ga je car Stjepan Uroš IV. poklonio u leno svojoj vlasteli Basetu Barinćenu Bivoličiću i Tripeti Mihoviću Kučiću, te ga oni dadoše za čast Općini Sv. Vlasi, te je tijem poklonom vladala dubrovačka republika. Na čelu Mljocke oblasti bio je dubrovački knez, a dvor mu je bio u Babinopolju. Dakako, da su Mlječani željeli vazda prvu oblast, biva Rašane, pa su se češće bunili i latili dubrovačke knezove, a osobito godine 1402. za dni Sigismunda i Ladislava Napuljskoga, jer su vojštili, da postanu vlaštiti. Ovdje mi nije pitanje, da tratim zgode i nezgode toga otoka pod upravom Sv. Vlasi, te regbi, da to nije bilo vazda bez krvoprolića, a to će nam sad i ova priča za uvijeke utanačiti te proslaviti Mlječane, kao domišljate i energične ljude: —

Malo Vijeće: Ko je ubio kneza?

Mljećani: Bat.

Malo Vijeće: Ko je držao za bat?

Mljećani: Svak.

Po tomu ti je Vijeće na dobro priznalo, da je sredina svijeta Babinopolje, baš tu gdje je Mljećanin usadio štap, pa rekao knezu, da ako ne vjeruje, to neka lijepo izmjeri. — I to ti je bilo za dni Mudroga Ćosa, još davno, to dosta prije slavnoga Galilea i Newtona!

U Brsečinama, dne 23. septembra 1896.

Vid Vuletić-Vukasović

Uspomene о ustanku u dubrovačkoj zemļi g. 1813. i 14

   

Uspomene 

о ustanku u dubrovačkoj zemļi g. 1813. i 14

Eto nije još projurilo stotinu jeta otkad je nestalo repu­blike u Dubrovniku, a mi po gotovu danas i ne znamo što se u ono doba dogodilo: dà, čujemo mnoga pričańa, jer je pre­daja još živa, neki od nas i vidjesmo i govorismo s ļudima te su živjeli za doba republike; ali sasma slabo do nas dopre što pisana, što bi nama potomcima predočilo i predstavilo pra­vu sliku, ili dajbudi priličnu sliku i pojam onog doba, kada je propadala dubrovačka vlada, kada je naime taj dični starac izdisao. Možemo, reći da od g. 1806. do 1813. gojena, je bila stavna nada, da će umirući starina, opet u boļe krenuti, te na noge skoknuti. Izgledalo je, da ima još nešto duha u kostima; i doista malko se prene, pak mu se prsa nadimati stanu, a neki životni duh poče ga pokretati uprav spomenute g. 1813., i ako je dotle kao mrtav na samrtnoj steļi i ležao i kao pokoj­nik smatran bivao. Izlazim iz alegorije, te velim, dai je neko­jim patrijotima Dubrovnika bilo puklo pred očima g. 1813., pak stadoše da dižu ustanak, koji je loše sreće u potońi kraj bio, te svi napori u batal pogjoše radi nesloge i ambicije pojedinijeh, kako će se uvidjeti, što se možda došle nije ni znalo, iz uspomena, koje neki savremeni učesnik napisa na talijan­skom jeziku, što ja na srpski danas prenosim.

A. P. 

*** 

1806. General francuske divizije Lauriston sa svojom voj­skom, pod izlikom kratkog počinka u prolazu iz Dalmacije za Boku Kotorsku, zaposjede vojničkim redom cijelu dubrovačku oblast (27 Maja 1806). Po tom isti general dade proglas u ime svoga cara Napoleona, u kome govori, da će francuska vojska ostaviti Dubrovnik kad zaposjedne Boku Kotorsku i  Jonske otoke; ali da će se uz to sačuvati vlada, zakoni i politički
odnošaji Dubrovnika sa svijem vlastima te su prijatne Fran­cuskoj.

Francuski vođe, vavijek odlučni u svojemu prevratnom sistemu, stadoše da prave bunu i spletke protiv a stare vlade Dubrovnika, bilo u gradu bilo vanka. 

1807. Mjeseca decembra g. 1807. dozna se, da je g. Federik Chirico, generalni konsuo republike dubrovačke, pred visokom Kapijom u Carigradu, po nagovoru ministra francus­koga Sebastiani, predao arhive i kancelariju svojega konsulata rečenom francuskom ministru. Senat odmah odredi, da se stro­go i bez obzira bude raditi, i na vas mah bi opremļen vlastelin Karlo Natali, vijećnik, kao poslanik pred Visoku Portu, da bi se tužio radi povrijeđenijeh prava naše republike sa strane francuskog poslanika, te da bi se arhivi i kancelarija naša povratili. U Jedreni susrete se Natali s velikim vezirom, kojemu kaza о svojemu poslanstvu, i tu se neko vrijeme ustavi, i ako je imao uprav da putuje u Carigrad. Uz to je francuski poslanik na vrijeme za to poslanstvo saznao, to sve in­trige i prijetńe upotrijebi kod Porte; i za to je Nataliju nare­đeno bilo, da se u Dubrovnik povrati. U to doba u Dubrovniku nije već bilo republike, te Natali ne imađaše pred kim da se opravda, i dosjedno da dade razlog о svome boravku u Je­dreni. General Marmont zavidnim je okom gledao na ovo poslanstvo Natalijevo, te je odmah upotrijebio sve najzlobnije varke, e da bi vlastelu, te su sačinavali republiku, prisilio na ostavku. Svaki je od ńih uza sve varke i spletke nepomičan ostao na svome mjestu. 

1808. Tada general naredi, da se sakupi Senat (a to baš na 31. januara  1808), da francuska vojska opkoli palaču vladinu, da se s tvrđava svi topovi prema gradu okrenu, a da uz to u Senat pođu nekoji francuski oficiri i nekoji mutikaše iz Dubrovnika, da bi se pročitala nekakva drzo­vita odluka, kojom se je raspuštala aristokratska vlada Dubrovnika. 

Privremeno osta Dubrovnik podvržen kralevstvu talijan­skom, ali pokučen pod tegotnim jarmom vladavine, sastavjene dijelom od nekojih Dubrovčana i Dalmatinaca, koji su prija­hali uz Francuze, a to sve pod vlasti nekoga Domenika Garagnini iz Trogira, koji je onda bio generalni upraviteļ Ko­tora i Dubrovnika.

Napokon iza rata s carevinom austrijskom g. 1809. du­brovačke zemļe s Bokom Kotorskom sačinavale su jednu po­krajinu u francuskoj Iliriji, premda Dubrovnik nije zaokružen bio odlukom, koja je sastavļala pokrajine Ilirije na ugovoru u Prezburgu, kada su ustupjene bile te pokrajine. Eto, kako su na silu Francuzi zaposjeli vladu u Dubrovniku. Eto kako je senat vavijek čuvao svoja prava u korist republikanske vlade, čekajući da kucne čas, da bi se nanovo služio istim svojim pravom. 

1813. Mjeseca februara (1813) pobudi se nada u Dubrov­čanima glede dobijańa svoje slobode. Eto se engleska vojska iskrca na otok Lastovo, koji je Dubrovniku pripadao, te protjera francusku stražu a povješa engleske zastave; nu uz to stanovnicima onoga otoka povrati stare dubrovačke zakone. 

Tako isto engleska vojska zaposjedne tri druga dubro­vačka otoka, t. j. Šipan, Lopud i Kalamotu, i tu svoje zastave poredaše, a zakone dubrovačke opet uspostaviše. Po tom prvijeh dana oktobra 1813. nekoji engleski brodovi usidriše se pod Cavtat, a na ńima je bio Ab. Brunazzi, austrijski kome­sar. Vlaho Brńa Kaboga, vlastelin dubrovački, otrag neke da­ne sretao je engleske brodice po moru, u zalijevu župskome, i iskazivajući se neprijateļem francuske vlade (premda je do onda služio kao potkonsuo Napuļa pod vladom Joakima I.), stane se dopisivati i dogovarati s engleskim vođom, eda bi sa­znao kakovu novost о ratu. 

Mnogo su se puta već Englezi iskrcavali u Cavtatu, ali za malo časa, jer su se bojali 0stati duļe na onoj zemļi, gdje pro­strani dio Konavala gospoduje, te bi na oružje mogla podi­gnuti silan broj narodne straže i pandura. 

Neko doba pošto se brodovļe engleško onamo usidrilo, za­povjednik istoga kradimice pošaje Kabozi, koji je stanovao u Cavtatu, proglas, koji potpisa isti zapovjednik engleške vojske s kopna, Lowen, sa datumom s Lopuda 10 oktobra, a proglas je upravļen bio Dubrovčanima. Evo mu sadržaja: “Eto se va­ma približaju austrijske i engleške zastave, da vam povrate slobodu i narodnu neodvisnost. Združite se s nama, e da se vaša zemja oslobodi pritiska Francuza; spomenite se, Dubrovčani, svojega slavnoga imena, i borite se za sebe same, kako su radili Špańolci i Rusi za slobodu svojega doma.”

U istom smislu bio je sastavļen i proglas na Dubrovčane austrijskog Maršala Hillera, upravļen narodima Ilirije.

Pošto nam je dao taj proglas, brodovjo englesko otplovi put Boke da je osvoji, jer su se onamo već borili Crnogorci protiva Francuza, prijeteći, da će navaliti na Konavle. 

Već se sigurno držalo da će engleska i austrijska vojska poduprijeti naša prava, da bi se obnovila republika. Onda Kaboga, pošto tajnu povjeri Markizu Franu Boni, stade hra­briti Cavtaćane, a drugi Konavļane, da bi se trsili francuske vlade. 

Trebalo je nadjačati prirodni strah puka, koji je vavijek jači pod samosilničkom upravom.. Trebalo se je opriječiti te iz­bjegnuti istodobno pažńi činovnika vladinijeh u Cavtatu i u Konavlima. Trebalo se je uprav izložiti, te na kocku i život metnuti, pripremajući ustanak u Konavlima, gdje je pod oruž­jem bila narodna straža i panduri, koji su radi platâ i slo­bode privrženi bili francuskoj vladi, i gdje su obigravah svako mjesto oružnici za veću pažńu i strah. 

Već danom 29 septembra prosu se lažna uzbuna zbog dolaska Crnogoraca na Debeli Brijeg, na međašu Konavala. Vas taj narod stane da bježi iz svojijeh domova. Koristio je taj strah, da uvjeri iste Konevļane, da će Englezi, koji su zapo­sjeli Boku Kotorsku, sasvim lasno Crnogorce suzbiti. 

Ali je još straha bilo u onome puku, dok je neprestano pak oko ustanka radio Markiz Bona, koji je stalno na Grudi stanovao, te se sastajao na dogovore s Magudom, Pajetkom, Tvrtkovićem, Banom, Tarašem i ostalijem prvacima. Na 18 Oktobra jedva se trefi zgodno vrijeme, da bi buknuo toliko snovani ustanak. Obilatost jela i pića zgrijalo je dobro glavu vođa mnogobrojnog naroda, jer se taj dan slavio sv. Luka, kr­sno ime Bačeva Dola i Radovčića. Smatralo se, da je to zgodan čas, te se u isti mah stane širiti glas о novoj uzbuni; viče se, da su Crnogorci već stigli na Debeli Brijeg: „Dižite se, о Konavjani, na obranu i na oružje!“ Svi iz Bačeva Dola i iz Radovčića hitaju put Debelog Brijega, mećući iz pušaka, a sta­novnici ostalijeh sela, preplašeni radi puškarańa, brzaju i oni put istog mjesta, kamo se silan narod uputio. Pandure pak, koji su na međašu bili, uz kapetana Moretti, začudi ta nenadana pobuna. Više od hiļade Konavļana u čudu se gledahu, kada nijednoga Crnogorca ne nađoše; oni pak, koji su znali za izmišļenu osnovu, stadoše u glas vikati, da su puku već dodijalo ove strahotne pogibli i nevoļe, te da se daje snositi ne može jaram francuskog vladańa, i da ga se mora narod trsiti, a od dušmana se braniti. Pak uz to viču: Sami nas Englezi mogu da spase, spas nam eto nuđaju i obećavaju. — Brzajmo do nih, odgovara narod. 

Onaj čas se odabraše dvadeset i pet Konavļana, kapetan Moretti bi prisiļen da nakiti pismo odanosti na zapovjednika engleskoga, te odmali krenuše put Boke Kotorske. Lijepo ih primiše na engleskom brodu „Baccante“ i otpustiše s obezbjednijem pismom zapovjednika Hoste-а i kapetana Lowen-a. 

U tom je pismu bilo kazano, da su Konavli pod zaštitom vlasti, koje su se združile da rade u zajedničkom poslu. Obećaše također Konavjanima, da će poslati oružane vojske, da ču­va kotar konavoski, i napokon ih nukahu, da im predadu žandarme francuske, koji su bili u konavoskom manastiru. Vratiše se Konavļani na Debeli Brijeg i činiše pročitati kapetanu pandurskomu što su odlučili i postigli od zapovjednikâ engleskiјеh. Naložiše kapetanu, da s te stope krene sa svojijem pandurima; raspustiše sve straže zauzete od narodne obrane; ali velikodušno obavijestiše žandarme francuske i pukovnika na­rodne straže Petra Papi, koji je bio s ovijem, da prtļaju na miru iz toga kraja. Doista pukovnik Papi povede odmah sve žandare natrag u Dubrovnik. 

Više u Konavlima nije bilo ni sjene vlade ni oružane sile francuske. Sve bijaše mirno; ali Englezi nikako da se prekažu u Konavlima, kao što bijahu obećali. Već Konavļani počeše klonuti duhom, i sam markiz Bona uviđaše pogibao, u koju se bijaše s nima uvalio. Četiri dana docnije vlada francuska htjede da tačno upozna namjere Konavļana, i doznavši da ni jedan Englez nije tamo stigao, opremi opet u Konavle pukovni­ka Papi. 

Ovaj odmah izda naredbu, da se obnavļa narodna straža i panduri; neki se Konavļani pokoriše toj naredbi. U isto do­ba civilna uprava naredi kaznacu od Pločica, da radi utjerana zemjišnog poreza proda neke stvari vlasnika Konavļana, te pošaļe oglase za tu dražbu u ime cara Napoleona. 

Stanovnici kaznačine Pločica ne znaju više na koju će stranu, te hoće još da čuju mnijeńe markiza Bone. Ovaj sveđ postojan u preduzetom pothvatu stavi im živo pred oči, da bi se Englezi rasrdili i da bi bili kadri poharati iz osvete cijele Konavle, kad bi se Konavļani, pošto su zaiskali zaštitu saveznijeh vlasti, usudili lijepiti i nadaļe ime Napoleonovo i dopustiti da mu se plaća i pare poreza na zemļu u Konavlima. Gospodin ih Bona dakle uputi, da obavijeste zapovjednika engleskoga о tom novom dogođaju i da pošaļu k nemu još koga, da mu predoči pogibao u koju su pali. 

Taj svjet bi prihvaćen; odmah se na Grudi sasta zbor poglavica konavoskijeh, da se dogovore о novom poslanstvu. 

Predloži se gospodinu Boni, da pođe on glavom na sasta­nak zapovjedniku engleskomu, kao vođa poslanstva kona­voskoga, i da mu razloži potrebe i žeļe svega onoga naroda. On se poboja, da Francuzi ne svale bijes svoje osvete na ńegovu porodicu, te bijaše još ostala u blizini grada Dubrovnika, te iz slabosti se ne primi. Konavļani ne će da se prignu na te razloge. Mi smo već jednom išli, vele oni gospodinu Boni, ali zaludu ; mi ne znamo s nima govoriti, dođite dakle, i mi ćemo moliti zapovjednika engleskoga, da vi budete imenovan namje­snikom u Konavlima. Markiza Bonu ganu u živo tolika privr­ženost Konavļana; zahvali im i ne umjede se primiti; na svrhu obeća, da će napisati spomenicu zapovjedniku engleskomu u ime naroda konavoskoga a u smislu kako su oni žeļeli. Na svaki lijepi način na svrhu ih nagovori, da je to dovojno, te da oni sami ponesu i predadu. 

Sastavivši doista spomenicu u duhu engleskoga proglasa od 10 oktobra, markiz Bona pošaļe to novo izaslanstvo konavosko zapovjedniku Hôste-u u Boci Kotorskoj. Tom je spomeni­com cio narod konavoski otvoreno tražio: „da bude primļen pod zaštitu saveznijeh vlasti; zahvaļivalo se Englezima na ńihovom zauzimańu za obnovļene drevne slobode Dubrovnika; spomińalo se još, da se naša republika nije nikad odrekla svojijeh prava, i tražilo se na svrhu, da se u Konavlima opet uvedu stari dubrovački zakoni, dok cijela država ove republike ne preuzme stari ustav. 

Među tijem u Cavtatu zadavaše straha potmuli glas, da će mladi judi narodne straže bit odvedeni u Dubrovnik, da čuvaju one tvrđave. To silno uznemiri sve stanovnike; svi, čak i starci, svojevoļno pograbiše oružje, podvostručiše se straže, varoš uze prevratno lice, ma da se nije kazalo što je predmet te uzbune. Doista vodila se i nadaje prepiska između toga mjesta i grada Dubrovnika, a vlasti francuske bile su slušane i štovano. U toliko grof Vlaho Kaboga, čuvši od Engleza za uspjehe saveznog oružja, govoraše odviše slobodno protiv Fran­cuza. Vlada posumńa, da je u prepisci s Englezima, promisli da političke vijesti, koje on širaše, utječu na stanovnike u Cavtatu, i pošaļe onamo žandarme da ga dopotežu u Dubrovnik. 

Svi Cavtaćani skočiše oružani da ga brane; žandarmi biše pošteđeni, ali vidješe da im treba uzmaći u Dubrovnik. Grof Kaboga, kojemu bijaše pošlo za rukom da se spasi sakrivši se, ode u Boku Kotorsku, samo da se zakloni na brodove engleske. No sreća je vodila negove korake. Prispje na fregatu, te je za­povijedao kapetan Hôste, malo časa iza izaslanstva konavoskoga.
Isti kapetan Hôste kaza mu, što su iskali Konavļani, i pokaza mu spomenicu pisanu mu od markiza Bone. Grof Kaboga umjede se okoristiti tom zgodnom i nepredviđenom prilikom; uvjeri zapovjednika Hôste-a, da su jednake žeļe Cavtavćana i da i oni žude zaštitu oružja britanskoga. 

Hôste tad opozva naredbu, te bješe već dao kapetanu Lowenu da pođe u Konavle, te da udovoļi usrdnom nastojańu grofa Kaboge, a pošto je već bio uvjeren о cijelom narodu Konavala, koje vladaju nad položajem u Cavtatu, vrati onamo grofa Kabogu uz pratńu oružanijeh brodova pod zapovijedi poručnika Macdonalda. 

Na 28 Oktobra bi izvješena u Cavtatu zastava engleska. Zapovjednik engleski ukide kako u Cavtatu tako i u Konavlima vladu francusku i povrati na snagu stare zakone repu­blike dubrovačke; no na mjesto obnoviti i vladu, grof Kaboga uspje, nakon malo dana, da bude on sam imenovan privremenijem namjesnikom Cavtatskijem i Konavoskijem. To imenovańe, koje je Kaboga ispod mukla izradio, iznenadi svu vlastelu, koja su bila u Cavtatu, kao i dobre rodoļube Cavtatske i Ko­navoske. 

Među tijem i grad Ston i poluostrvo peļeško biše osvojeni od Engleza udruženijeh s nekoliko Hrvata, te bijahu ostavili stijegove francuske. U tom preduzeću imao je učešća i jedan naš vlastelin, gospodin Pijerko markiz Bona. No u Stonu izvjesišo austrijsku i englesku zastavu; namjesnikom u Stonu i Peļešcu bi postavļen grof Antun Marinica Kaboga i bi mu na­ređeno od Engleza, da brani to mjesto proti svačijoj oružanoj sili izim vojske austrijske, kad bi tu došla. 

I stanovnici naše primorske pokrajine htjedoše stresti ja­ram francuski, te markiz Bona bi tu postavjen namjesnikom od zapovjednika Hôste-a, pa i tu biše povraćeni stari zakoni dubrovački. 

Bijaše došao čas, u kome je sam narodni ustanak prisilio silu francusku, da se zbije u okolicu grada i tvrđave Dubrovnika. Pa ipak još ne gledahu da se viju barjaci nihove stare slobode republikanske, niti da se obnovila vlada u obliku re­publikanskog ustava. 

U prvijem časovima kad je vojska engleska stala nogom u Cavtat, markiz Bona predloži grofu Kabozi i ocu mu, starom i čestitom senatoru, da se odmah obavijesti gospodin Miho Božović, Dubrovčanin u Carigradu, sa strane one vlastele te su bila u Cavtatu, koliko о oslođenu ispod jarma francuskoga, toliko о žeļama naroda za obnovļeńem republike. 

Moglo se je nadati, da će onaj ministar pruski, ali pori­jeklom Dubrovčanin i vrlo revan rodojub, probuditi u Oto­manske Porte interes i staru zaštitu, koju je uvijek hranila za neodvisnost Dubrovnika. Grofovi Kaboge ne bijahu mnijeńa da se pokuša taj korak, navodeći kao razlog, da bi se mogao naći uvrijeđen zapovjednik engleski. 

Tada neka vlastela, te boravļahu u Cavtatu, navališe ne­posredno molbama na engleskog zapovjednika Lowena, koji bijaše već stigao u Cavtat, da se obnovi vlada i izvjesi zastava naše republike. „Ja za to nemam nikakova naputka, odgovori on, obratite se admiralu, koji zapovijeda silom britanskom u Jadranskom Moru.” 

Isti gospodin Löwen uputi ih, da tu misiju povjere gospodinu Franu markizu Boni, i vlastela, te bijahu u Cavtatu, pristadoše jednodušno. Grof Kaboga nije mu se mogao javno pro­tiviti, ali privatnijem putem odvraćaše gospodina Bonu, da se ne primi toga posla. Kad pak ona vlastela htjedoše da prihvate zgodnijeh odluka i da se dogovore među sobom о predloženoj misiji, zaiskaše da se u tu svrhu sastanu u kući grofa Kaboge, koji je bio namjesnik u onom kraju. Ovaj odbi to, govoreći, da ńemu, kao predstavniku vlade britanske, ne ide u račun da se promisli, e on nije zadovojan onom vladom. Pored svega toga nije gospodin Bona oklijevao, snabdjeven samo pismima za­povjednika Lowena, krenuti put Trsta, gdje se nalažaše engle­ski admiral. 

U to je doba poručnik Macdonald također predlagao, da se pokuša pobuniti narod i povesti ga na grad Dubrov­nik. Grof Kaboga neprestano isticaše poteškoće, na koje bi se moglo naići. Grof Ivo Natali, pukovnik republike dubrovačke, i markiz Frano Bona ne prestajahu nukati i izmišļati sredstava, i političkijeh i ekonomskijeh, kojijem bi se moglo navesti na­rod, da se lati oružja i podržava ustanak. 

Kaboga ne hoćaše da pristane na to, nalazeći da su svi ti prijedlozi, te bi se imali iznijeti pred Engleze, suvišni.

Malo docnije dođe u Cavtat kapetan Hôste, i spoznavši duh, kojijem je bio zadahnut vas puk dubrovački, i ńegovu pri­vrženost staroj vladi, naredi, da se na 15-og Novembra na naj­svečaniji način razvije barjak dubrovački, a bojna lađa La Baccante, koju je on zapovijedao, pozdravi je kraļevskijem hicima.

*) Ove je memoare na talijanskom jeziku pod naslovom „Ein Gedenkbuch der Erhebung Ragusas in den Jahren 1813-14.“, objavio već g. 1882. prof. J. Gelcich u „Arhivu za austr. povjest“ sv. LXIV, u Beču, i, po ńegovoj tvrdńi, oni su bez sumńe potekli iz pera dubrovačkog vlastelina markiza Frana Bone, onoga istoga te se u ovim memoarima spomińe. — Ured. 

U isto doba ponuka grofa Kabogu, da naoruža puk i da ga povede na podsjedańe grada i tvrđava dubrovačkijeh. Doista Kaboga nije se više mogao otimati, da predloži ustanak Cavtaćanima i Konavļanima. Poručnik Macdonald, žeļan da se pro­slavi u tom pothvatu, podsticaše ga neprestano. Izda se naredba, da se Konavļani pod oružjem i s hranom krenu na opsjedańe Dubrovnika. Prije toga ne bijahu se uzele nikakve prethodne
mjere potrebne u takvim pothvatima. To je dovoļno iskazivalo, da Kaboga ne želi ustanka, već da je izdao onu naredbu samo da ga Englezi više ne podstiču, uvjeren da puk konavoski, koji se ne bješe nikada izložio bojnijem pogiblima, za cijelo ne će poslušati. 

No Konavļani onaj čas planuše bojnom vatrom; zgrnuše se pod narodne zastave i zahtijevahu, da se ide na osvojeńe domovinskijeh zidina. 

Upozna tada grof Kaboga, da on sam nije dorastao za upravu tako teškog pothvata, te se odluči da savlada duh egoiz­ma, koji ga držaše u neprestanoj surevńvosti proti svakomu, te bi razvio revnosti i talenta. Tekar tada роčе se dogovarati s grofom Ivom Natali. — Bilo je dosta spomenuti tu stvar
Nataliju: s mjesta uze on na se zadaću, da pođe buniti svijet i nagovarati Župļane i Brgaćane, u blizini samoga grada Du­brovnika, da se i oni naoružaju i pridruže ustašama, koje će voditi grof Kaboga. Taj pothvat pođe sretno za rukom srča­nome Natali. 

Na 23 Novembra vas puk konavoski, cavtatski, župski i brgatski, pod vođstvom grofa Kaboge, pukovnika Natali i druge mlade vlastele dubrovačke, banuše iznenada na vrhuncima brda to se izdižu nad gradom Dubrovnikom; usudiše se napasti na Carsku Tvrđavu, koja je izviše ńih, i dopriješe do samijeh vrata; ali što mogahu učiniti oružani samo puškama? I ako bijeni od svijeh baterija gradskijeh, s Lokruma i s Carske Tvrđave, ipak zataknu barjake republikanske na tvrđavi Delgorgue, koju bjehu Francuzi napustili, i zauzmu selo Bosanku. Ci­jeli sutrašni dan (24 Nov.) ostadoše u tim pozicijama izloženi bez straha vatri neprijateļskoj. 

Dne 25. Nov. u jutro general francuski Montrichard koji je zapovijedao u Dubrovniku, opremi četu dobrovoļaca pod pu­kovnikom narodne straže knezom Mihom Đorđi, da dovede u grad svu vlastelu i ńihove porodice, te su ļetovale u Gružu i Lapadu. Upozna on na svrhu i poboja se od uticaja, te ga uzdržaše nad pukom stari gospodari. 

Kakav je to prizor bio vidjeti stare vijećnike i vladike u sred. bajoneta ustaškijeh?! A kakva srģba pobuđivaše ti se u srcu vidjeti glavom jednoga vlastelina, da opkoļuje takvijem pustahijama drugu vlastelu, pa i samu svoju porodicu! 

Srce ustaša živo se gane na tako žestoku pogrdu. Od ńih se odvoji jedna četa i side u dolinu riječku, uđe zatijem u Gruž, i pod vođstvom gospodina Pijerka markiza Bone prodre u pred­građa dubrovačka, natjera one stanovnike da im se pridruže, i gordom smjelošću i mahnitom srčanošću, pod narodnom zasta­vom, usudi se nasrnuti na zidove i sama vrata od grada i od tvrđava dubrovačkijeh. 

Od toga dana posada se francuska drža zatvorena u ogradi zidina, i tvrđave i grad ostaše sa svake strane okruženi, a poglaviti stan ustaški smjesti se u varoši gruškoj.  

Bi poslan zatijem u Primorje markiz Pijerko Bona na čelu šake Konavļana. Proleti on u malo dana sav onaj kraj, noseći razvijen barjak republikanski, da ga zatakne u svakome selu i digne na oružje onaj narod, e da i on poteče na obranu stijega svoje slobode. Svugdje bi dočekan s radosnijem uzvicima i sa suzama od dragosti. 

Ipak on ne mogne proslijediti u Ston ni na poluostrvo peļeško, jer malo dana prije austrijski generô Tomašič, s naslovom privremenog namjesnika Dalmacije, države dubrovačko i Boke Kotorske, bješe poslao iz Knina načelnicima krajine stonske i primorske naredbu, da primaju prisege odanosti i pokornosti će­saru austrijskomu Franu I. To se izvrši u kotaru  stonskomu i peļeškomu; ali namjesnik primorski ne posluša, veleći da je ńega postavila ondje vlast engleska, i da su već u ńegovom kotaru opet postavļeni zakoni i stijeg republike dubrovačke. On također krene u Gruž i spoji silu primorsku s drugom ustaškom. 

Kapetan Höste slijedio je naše ustaše, te se bijaše usidrio u konalu kalamotskom. Kapetan Lowen upravļao je vojnijem pohodom i odredio podsjedańe grada i utvrda dubrovačkijeh. Oba hoćahu da imaju glavno vođstvo u preduzeću, i ni jedan ne hoćaše zavisiti od drugoga. Već izbije na javnost surevńivost između ta dva zapovjednika. U isto vrijeme žeļa da se istakne nad ostalijem namjesnicima države dubrovačke osvoji srce Kabožino. Cijenio je, da će lakše postići od Lowena nego li od Hôste-a kakav stepen viši; zaiska ga, a Löwen, zadovoljan da može tako pokazati e je on vrhovni zapovjednik, imenuje tad grofa Kabogu „vrhovnijem upraviteļem kopnenijem dubrovačke republike“ i ujedno podijeli mu naslov „glavnog zapovjednika ustanka za opsjedańe Dubrovnika“. 

Mogao je lijepo razumjeti Kaboga, da taj korak nerazmišļenog častoļubļa bijaše u opreci s ńegovom dužnošću i s politikom, koje su se Dubrovčani imali držati. On je bio postavļen od Hôste-a, a ne od Lowena, upraviteļem Cavtata i Konavala; od Hôste-a je, a ne od Lowena, primio barjak dubrovački, kojim je imao dići ustanak. Lowen pak nije imao već malo vojnika i dvije male ubojne lađe, dok je Hôste mogao raspolagati i to­povima i tobġijama i ġebanom i svijem onijem te je nužno za opsjedańe kakvog utvrđenog mjesta. Doista, kapetan Hôste sma­trao se jako uvrijeđen takvijern postupkom. 

Evo, kakvijeh je to posjedica donijelo: 

U noći između 8 i 9 Decembra cijela posada francuska pokuša da iznenada zaskoči naš glavni stan u Gružu. Grof Ka­boga bi obaviješten о tomu tekom onoga dana. Javi on to i pu­kovniku Natali, koji se s poručnikom Macdonaldom i sa četom ustaša, kojom je zapovijedao, držao na visovima bosanskijem proti carskoj tvrđavi, jer se nije znalo hoće li proti nemu ili proti onijem u Gružu biti upravjen onaj napadaj. U smrknuće uputi se upraviteļ Kaboga put grada i porazmjesti svu svoju vojsku u predgrađe Pile, da dočeka neprijateja. Nije se umio domisliti, da će Francuzi po svoj prilici izaći s protivne strane, to jest kroz vrata od Ploča, gdje je promislio staviti samo je­dnu stražu i odakle je neprijatni svakog dana bio u saobraćaju s carskom tvrđavom. Oko ponoći Kaboga povuče svu svoju vojsku natrag. Kad je došao u Gruž, pusti da svak ode u svoj konak, a on sam s onijem, te bijahu ostali u glavnom stanu, zavali se mirno u posteju i zaspi.

Срђ : list za književnost i nauku ➜ br. 5, 7 i 8 1903.

Proglas u listu “Srdj - Срђ”

 Antun Fabris

Proglas

Stari Dubrovčani stekoše dugijem tijekom vremena dragocjeno iskustvo, iz koga su crpli sjajne plodove, presudne za budućnost našega naroda. 

Njihovi nasljednici, prekaljeni razlikama zgodâ, dodali su iskustvu iskustvo. 

Na temelju te stečevine odlučilo se je pokretanje u Dubrovniku lista za nauku i književnost. 

Po zaključku sastanka, u kome se izmijeniše misli o programu, list će se zvati Srgj. Na podanku ovoga brda odnjivio se i cvao je Dubrovnik za tisuću godina svoje slavne historije. 

Dubrovnik, koji je za tamne balkanske noći čuvao žižak srpske prosvjete prekaljene latinskijem humanizmom; i koji se, kao nezavisna država i kao književna republika svoje vrste, nije nikada odrekao zajednice sa srpskijem zalegjem na Balkanima — kako to utvrgjuju i politički i književni spomenici njegovijeh arhiva — zastupao je u vijeku već minulomu, i onako rascaren i obezglavljen, pravac umje­renosti i širokoga humanizma u preporodu srpske knjige. „Zabavnik Štionice Dubrovačke“, u kome birani umovi s ove strane Neretve zastupahu znatnu epohu naše književnosti, pa pozniji „Slovinac“,
dvije su lijepe stranice Dubrovačkoga umnoga života, koje se ne će oteti od njega. 

Nadahnut ovijem ugledima, Srgj će nastojati da iznese svijetu na vidik plodove srpske knjige poglavito primorske, koja za ovijeh decenija žestoke političke borbe nije u opće imala ni vremena, a ni prigode da iznese svoje radove na božje vidjelo. 

Naš će Srgj nastojati da odgovori ovome pozivu i ovoj potrebi. Po njemu ima da se na naučnom i književnom polju ponovno začuje glas Dubrovnika, a s njim i primorskoga Srpstva. Njegove su stranice otvorene svima Dubrovčanima, svima Srbima, pa i brackijem plemenima na jugu, a ne traži drugo nego jednu misao vodilju, kojom su njegovi osnivači zadahnuti: 

Misao srpskoga književnoga jedinstva na osnovi zdravoga razvitka narodnijeh sila, koje je naš besmrtni Vuk na vidik iznio i objavio. 

A tome razvitku ne će smetati, nego će ga dapače popuniti i ojačati, gajenje onoga humanizma, о kome je veliki franceski mislilac rekao, da „nalik na ognjeni stup, koji vogjaše Mojsiju, prati čovjeka na zemaljskomu putu, grijući ga svojim plamenom, obasjavajući ga svojim zdrakama“. 

Ovaj Dubrovački glasnik, treći u novije vrijeme, kitice se i jednijem i drugijem pismom, kojim Srbi pišu, i ako je uvjeren da je azbuka slovenskoga Apostola Ćirila jedino pismo narodno, a ovo mu je narodno obilježje priznavala i Dubrovačka država, dopisujući
ćirilovskijem pismenima sa susjednijem jednokrvnijem vladarima. Ali, kako Ljudevit Gaj pjeva:„Dvostruka azbuka „Lijeva, desna ruka, „Muka, аl’  nauka“.Pa kako se naš narod na primorju, silom prilika i tijekom vremena, priučio na latinsku azbuku, dvostruka će azbuka biti dojsta nauka, jer ako slova dijele, duh ujedinjuje i spasava.Bez svake vjerske strasti, Srgj će nastojati da sve svetinje Srpskoga naroda jednakijem poštovanjem pazi. Ne zaboravljajući da je Srpstvo u tri vjere razdijeljeno držaće se naj šire vjerske snošljjvosti i zdrava liberalizma.Mnogi su odlični književnici obećali Srgju saradništvo. Pomoću tijeh sila po načelima gore u kratko nacrtanijem Srgj stupa u život s nove godine 1902. s tvrdijem uvjerenjem, da će uspjeti imenom ovoga brda, oko kojega su srpske vile, za usudne duge pomrčine Balkanskoga svijeta, vodile skladno kolo narodne prosvjete; i nada se da će mnogo godina pronositi svoj glas po našijem zemljama gdje jednako traje odjek pregalaštva, književne i državne slave grada Dubrovnika. 

U Dubrovniku о Božiću 1901.   

Antun Fabris
vlasnik i urednik
 
Prof. Luka Zore
glavni saradnik
 

G.G. Skupljači dobijaju za pet pretplatnika list u pola cijene, za deset besplatno. Ko ne vrati prvi broj smatra se pretplatnikom.

 

 

“Srdj - Срђ” br. 1 1902.

Luko Zore