Nikša Matov Gradi - Dualizam i narodnost

 

  

Ko zbori u ime čovječanskog prava nalazi svoje opunomoćenje u vječnim zakonima prirode, i njim ga opravdava. 

Mazzini

Razgledajući tek uljudnosti, uvigjamo da se ona razvijala s početka sa velikom mukom, pa malo po malo  svegjer lakše i sve to brzijem korakom, dok napokon u ovo zadnje, a osobito u današnje doba, rekao bi da će stignuti skoro do idejalnoga svoga vrhunca. Njoj se opirahu interesi pojedinaca i kasta. Pojedinci i kaste, budi da se lukavštinom, iliti srećom posiliše, i ako znadijahu za hristovu nauku, ne razumješe joj duha, te je zanijekaše u djelu: ljudi smatraše ko stvari, a narode kano stoku bez razloga i prava, što je prosto kupovati, prodavati, strići i klati bez najmanje odgovornosti. To je sve bilo, a govore da se sad spominje samo: blažena im majka! Šta više? Upliv napredujuće uljudnosti zateče i prostranu državu, kojoj mi pripadamo, pa u članku XIX zakona 21 Dekembra 1867 B. 142 c. z. 1. čitaju se ove zlatne riječi: svi narodi opstojeći u državi imadu jednako pravo, i svaki narod ima neovriedivo pravo da brani i razvija svoju narodnost i svoj jezik. Jednopravnost svijuh jezika, kojim se služe pomenuti narodi, priznata je po državi u školi, uredu pa u javnonie životu — Ovo je zbilja slobodoumno načelo, ali ipak da se potpuno izvrši stoje mu na putu Njemci i Magjari. Sami slučaj dovede Njemce o davna, a malo po malo i Magjare do političkoga prvenstva u Austriji nad ostalijem narodima, pa su se navikli da ove smatraju ko da im moraju, po samoj naravi, biti potčinjeni za svegj. Bože dragi! velika ti je sila navade! a zdruge strane i ako je milo čovjeku razvijati se bez zaprjeke i težit k savršenstvu, još mu je milije nad drugim gospodovati, premda i bez ikakvog prava a na svoju korist izključivu. Nije pak ni čuda da se Magjari, izobražem samo po skorupu, priprodavaju za slobodoumne, i tim teže, gdjegod ž ali Bože! i sa uspjehom, da obmame svjetinu, ljuljajući se potajno u ćustvima, koji bi se jedino dali izgovarati da smo još u punom srednjemu vijeku; no im može podnijeti, i veli­ka je ljaga čovječanstvu, da većina duboko izobraženih Njemaca, sveudilj se puštava zaslijepiti navadama i strastima. Toga svega žalosna je posljedica da, ko što s prva centralizam, sad smeta dualizam da se potpuno udjelotvori već zakonom priznata ravnopravnost naroda, koja ne može naći mjesto već jedino u federalnome sustavu. Dualizam inače i ne spominje Slavene t. j. ne spominje narod najači po broju u čitavome carstvu. Svakako u koliko se š njim razbio led neumitnog centralizma, te su se usporedili Nijemcima i Magjari, mora se  priznat da je naš ustav za korak napredovao; ali pošto jedan korak je sami posve malo, i pošto jednostavna načela ne mogu se bez protuslovlja stranom primati a stranom odbijati, dualizam koji to radi, ko što vigjosmo, nema unutrnje životnosti te su mu dani opstanka već pribrojeni. Mi Srbi ljubimo i počitujemo opstojeći ustav kano dragocjenu svetinju, ne, e bismo mislili da je bez ikakve mane, što je posve nemoguće u čovječjem djelu, no jer uz sve njegove mane, ima u sebi toliko dobra, da zakonitim putem dopušta, gdje je potreba, popravljati, pa postepeno izvagjati sve što iziskuje napredno i pravedno društveno živovanje, koje po svojoj naravi teži te mora težiti potpunome savršenstvu. Mi se ne klanjamo ustavu sljepačkim odanjem kano divljaci svojim drvenim ili kamenim nepromljenivim kumirima, no ga ljubimo i poštujemo razložito kano pravi organizam, komu je postepeno razvijanje i usavršavanje bitni uvjet života. Njemački ustavovjerei i Magja­ri kad govore o dualizmu, reko bi da govore o kakvom kumiru, ali je to sve prividno. Njima je dualizam Prokustov odar gdje oni po sreći mogu se pružit i počivat po volji, pa što im je stalo ako drugi narodi emogu na njemu naći zgodnoga mjesta.? Ako su prem dugi, treba da se osakate: ako su kratki, mogu im se kosti malo protegnuti. Prilijepo zanago! ali za koliko vremena, pitamo ih mi, biće vam moguće protezati i sakatiti osamnest miliona Slavena, u kojima se odavna probudila savijest svoje narodnosti, i koji dobro znadu da im pripada, ne samo po razlogu, no i po gori pomenutome zakonu 21 dek. 1867, posve jednako pravo ko što i vama? 

Budi dakle da su, ko što zbilja i jesu, zle navade i strasti goleme sile, ne treba za to klonuti duhom. Mi ćemo im se protiviti junački bez prestanka, u krepkoj vjeri da će do brzo istina i razlog održati na nji­ma konačnu pobjedu; borićemo se riječju i štampom na zemaljskome saboru i na carevinskome vijeću. Mi Srbi smo najviši neprijatelji svakog fizičnog nasilja, i uzdamo se jedino u nedobitnu silu prava, na koju se osnivaju sve naše težnje, jer smo uvjereni po riječima Sv. Augustina da države, gdje pravo ne vlada, nijesu drugo no velika hajdukovanja*) i da sve što se naslanja na samu fizičnu silu ne može da za dugo opstoji. Naše nade nijesu inače bez temelja. Na početku prošloga vijeka ljudi su se stavljali na muke i bilo je još robova u Evropi; no obe te dvije goleme sramote čovječanstva, napredujuća uljudnost već je za svegj pomela e se svak uvjerio o unutrnjoj im nepravdi, pa kako bi bilo moguće da pošto sad i samo dijete, netom počme razložit, uvigja da svijem uarodima pripada jednako pravo, pa pošto je to načelo već priznato i pozitivnim zakonom; kako bi bilo moguće da još za dugo ustraje, u uljudnoj državi, faktično i neopravdano preimučtvo ma koga naroda nad drugom? — 

Nikša  Matov Gradi

*) Remota iustitia quid sunt regna nisi magna latrocinia Aug. d. cio. 4.

 

 

Br. 2 1885

Nikša Matov Gradi - O jeziku u Dalmaciji i Dubrovniku

 

  

Populum falsis dedocet uti vocibus

Horat.

Poučava narod da se kani lažnih imena.

Is Horatija.

 

Po svoj Dalmaciji, ako izuzmeš otoke, svud se govori sa neznatnim razlikama Srpski. *) Pišu skoro isključivo ćirilicom svi koji su kršteni pravoslavnim obredom, a katolici nasuprot latinicom; prem ako, u ovo zadnje doba, neki od njih iz domoljublja, i uvigjajuć koliko je nepametno dijeliti se rad posve ispraznih razlika, služe se zamjenice latinskim i ćirilskim pismenima.

*) To jest,: po mome mnjenju, najčišće nariječje Jugoslavenskog jezika.

Stanovnici gornje Dalmacije do Neretve, nazad po prilici četiri vijeka, pripadaše doista za koje vrijeme trojednoj kraljevini; ali za to ne bijahu nikada Hrvati, ko što i Slavonci, koji i sada pripadaju pomenutoj kraljevini, niti se zovu, niti su Hrvati. Da si prije šezdesete i druge godine rekao komu Dalmatincu da je Hrvat, on bi se bio zagledao u te kano zablenut, pa bi se bio krstio, ko što vele, lijevom nogom. Samo pošto preuzvišeni biskup Strossmajer i koji drugi imućni domorodac u Hrvackoj poželješe da se ponovi zastarala zajednica; pa u tu svrhu, nešto uljudnošću i časti a nešto, ko što sam čuo, a ne bi htio vjerovati, baš i gotovim novcem, dobiše nekoliko privrženika; ova potonja fela ljudi, da se valjda sve to bolje udvori svojim velikodušnim pokroviteljima, pobrine se kako bi pokrstila i sebe i sve ostale Dalmatince s obije strane Ne­retve krasnim do duše, ali svakako nezasluženim imenom Hrvata. Od tada se poče kod nas da se zbori o tobožnjim Hrvatima u Dalmaciji, u Dubrovniku i po Bokama. Ali ne samo da ovo bijaše dotle nečuvena novost i čudo, no je uprav u sebi laž, e se ne sudara sa gori navedenim stvarnim odnosima, koji su svakomu pred očima, pa je suviše posve nepotrebna stvar i od štete narodu. Mi svi osjećamo da smo srodni s Hrvatima; da smo ko što i oni, grane jednoga te istog Jugoslavenskog naroda, ali opet da smo grane, koje imaju svoju osobitu posebnost i općenitiji harakter Srba, koji nas od njih po nešto luči; pa i ako se, kano Srbi *), ne možemo odreći tih posebnosti i tih naravnih razlika što nas luče i od nas stvaraju podregjenu, no svakako po sebi stojeću etnografsku individualnost u Jugoslavenskom narodu, ipak smo voljni i pripravni da stupimo s braćom preko Velebita, u političku zajednicu, netom i kakvu bi je zaiskala naša, a suvremeno i njihova korist, ali svegjer pod uvjetim slobodno ugovorenim i stvarno zajamčenim, te uzdržavajući sve pomenute pose­bnosti, što nam davaju posebni život, koga se ne ćemo odreći nikad i nipošto. Hoćemo dakle kad i ako bude potreba, združit se sa Hrvatima, no se u njih pretopiti, ne ćemo nigda za nigda. A pošto je to tako, ne možemo nikako razumjet koja je potreba da nam se nameće ime što nas ne ide. Ne samo da nije potreba, no nam se čini da je od velike štete.

*) Neumrli nаš pjesnik grof Medo Pucić g. 1867 u Talijanskoj Antologiji nazivlje Dubrovnik Srpskom republikom.

 A kako ne? Mnogi od nas vele: „zašto privrženici Hrvacke nazivlju Hrvatima Dubrovčane i Bokelje, kojim se nije nikad ni u snu prikazalo da su Hrvati ? Nemojte se čuditi nimalo. Imadu rašta da tako rade. Čim bi Dubrovčani i Bokelji bili pravi Hrvati; moralo bi ih se za nago ćerati u tor na silu i bezuvjetno kano zagubljene ovce. No moji mili! mislimo da ste udarili posve krivim putem. Nijesmo, hvala Bogu, ovce ni zagubljene ni pobjegnute iz tora; pa zašto pri kakvoj budućoj sadruzi sa Hrvatima, ne bismo mogli tražiti i dobiti zbilja nešto bolje uvjete nego nam nametnuše tugjinci ne samo, no uvjete uprav dostojne naše i njihove prošlosti? Što vam se čini ? — S druge strane očevidna laž sluti na druge lažice za koje se za sad i ne zna. Oni doista mute vodu, da što i za se ulove u mutežu, a za korist naroda nije im stalo, ko ni psu „za petu nogu.“ — Ove sumnje što se naravno pojavljaju bude malo po malo preziranje i mržnju ne samo na gori pomenute privrženike, no i na njihove vjerojatno sasvijem nedužne pokrovitelje s one strane Velebita, pa tim uzmnožavaju broj važnih zaprijeka i razloga što nas za sad odvraćaju od svakoga pojama združenja sa Hrvackom.

Osim bezumnog nametanja, na silu i prevaru imena Hrvackog, ima zbilja i drugih, a ne malih uzroka prekomjernome i izvanrednome antagonizmu, što se sad pojavi u Dalmaciji izmegju Srba i Hrvata. Nije vele da o nekim tih uzroka bi govor u listu naše zemlje, i to plemenitim primjerom e skoro se za prvi put u njemu zače rasprava o načelima, te pokuša da se prenese iz meteža niskih i osobnih strasti u vedri predjel, gdje samo razlog svijetli a umjerena ljubav i čista, ogrejava duše žedne da se napoje istine, ljeposti i dobrote. Ove će se staze nepomično držati i „Glas Dubrovački” ako Bog da! Njemu je zadaća uskoravati za sad vrhu svega moralno jedinstvo svoga milog naroda, ali pod imenom toga i ma koga drugoga s vremenom tijesnijega jedinstva, ne podrazumijeva ni pošto onu nezgrapnu smješu ljudi, koju bi zahtijevali naši tobož vatreni a u dnu srca posve ledeni zanesenjaci, no slobodnu sadrugu i živi organizam, u kom svako udo imalo bi svoju osobitu djelatnost i svoje ime posebno. Za to će budit s jedne strane neophodno osjećanje narodnog jedinstva a spominjati z druge sa sinovljom ljubavi sve svetinje i slave pojedinih plemena, da na svrhu ukupni narod bude izgledati kano četa plemenitih junaka, a ne kano divlji čopor bezimenih robova, koji po želji Hrvackih privrženika, morali bi se zvati samo Hrvat Br. 1, 2, 3, itd. ne drukčije od osugjenih u Sibiru, što lišeni za svegj svog krštenog i porodičnog imena, samim se brojevima razlikuju jedan od drugoga.

Nikša Matov Gradi

Br. 1 1885

Писма и расправе о националном питању

 Писма и расправе о националном питању

Dum Andro Murat - Pismo "Dubrovniku"

Gundulić i Hrvati

Tomaseo i Hrvati

Pismo iz Slavonije

Otimačina

Baron Živković - Izjava

U Konavlima 20. Julija

Trebinjski Hrvati

Vitaljina u Konavlima mjeseca Aprila

Мехмед ефендија Спахић - Џеваб ала кавли ћеззаб

Pismo Ivu Grgureviću i Luki Hanzi

Marko Periš - Dragi moj Prijatelju!

Hrvati i slava na Obodu

Dr. Lujo knez Vojnović - Pismo "Jedinstvu"

Петар М. Колендић - Босанчица или “српска писмена”

"Hrvatska misao" - Nosioci velikosrpskog pokreta

Срђ-Srđ - Преписке о националном питању Дубровника

 

 

 

 

 

Gundulić i Hrvati

 

Gundulić i Hrvati

Često se sa strane našijeh protivnika čuje prijekor da su Hrvati bili oni, koji su tako rekuć iskopali iz praha sve naše klasike pa i Gundulića, te ih predali potomstvu na amanet, dapače da je Hrvat bio i onaj, koji je nadopunio onaj umotvor, radi koga najviše danas slavimo Gundulića, te da nije bilo Hrvata, njegov “Osman“ bio bi još i sada razdrt i bez onoga čаrа kojim otsijeva kao jedna harmonička cjelina (v. C. H. br. 23. o. g.).

Kad bi stvari tako tekle, mi bismo zbilja imali uzroka, da se iskažemo zahvalni prema brižijivljem Hrvatima, te su se trudili da svijet obazna za najznamenitijeg našeg pjesnika, kao što i za ostale naše pisce, što su, vaj žalosti! ležali kao Erkulan i Pompej zakopani pod gustijem prahom, dok ih milostiva hrvacka ruka ne iskopa, očisti i trgne vječitoj zaboravnosti. No vidimo tiho i nepristrano je li to upravo tako.

Očevidna je istina, da ko što nema, ne može da to drugome poda. Pa kako su se Hrvati mogli baviti o našijem piscima, kad se izmegju njih i nas sterao, u pogledu jezika, strahovit jaz. Ta svak zna da su oni stoprv 1835 god. počeli čistiti svoj vlastiti jezik, i da su tek onda prionuli k svomu preporogjenju. Ovo niko pametan ne će niti može zanijekati, e je tu narodnu evoluciju već istorija zabilježila. Nego zbilja stari dubrovački pisci, a poglavito Gundulić, bijahu za Hrvate sjajne zvijezde, koje im rastjeraše gustu maglušinu, te im put rasvijetliše, što ih je vodio k narodnom preporogjenju. Oni bo se ugledaše na naše klasike, te ih na svoju korist stadoše proučavati i svoj jezik prema našemu sve to više i više uglagjivati i čistiti. Kao što je malo modernijeh talijanskijeh pisaca, koji nijesu svoje siromašno ruho oprali u rijeci Arno, tako gotovo svi hrvacki pisci dogjoše u Dubrovnik da svoj još neuglagjeni jezik poprave i očiste. Gaj bi kod nas i pokupi dobru rpu dragocijenijeh rukopisa, što sa sobom odnese u Zagreb (srav. Slovinac, 1883. br. 2.). Pošteni Kukuljević sam ovako piše o svom boravku u Dubrovniku: „Neobičajna prijaznost, naobraženost i plemenitost onijeh ljudi, s kojimi obćah; divni ustroj i položaj grada i njegove okolice; bogate zbirke, iz kojih crpijah nauku i podatke za svoja književna istraživanja; napokon blago podnebje u kasno jesensko doba: sve to opojilo me njekim sladjahnim čustvom; sielom mladjahnih svojih uzora (Putna uspomene, 92). Kurelac, Smičiklas, Broz, Šrepel, Kišpatić i mnogi drugi hrvacki pisci napojiše se na bistrom izvoru dubrovačkijeh zdenaca, a kamo li da je Dubrovnik Hrvatima dužan, ako svijet zna za njegove stare pisce.

Dubrovnik je slovio kao oaza civilizacije, kao srpska Atina još onda, kada se nije ni znalo za kulturnu Hrvacku, dapače on se ponosio svojijem Gundulićem mnogo i mnogo prije nego su se Inglezi mogli podičiti svojijem Miltonom a Francuzi Voltairom. Mogli bismo ovdje iznijeti cijelu legiju učenijeh tugjinaca, koji su dubokijem poštovanjem pisali o našijem velikanima čak prije nego je hrvacka noga stupila na klasično ovo srpsko zemljište. Ali sve to ne smeta našoj braći, da nam se danas nameću kao kulturtregeri u pitomom Dubrovniku.

Gundulić je bio poznat narodu slavjanskom po radnjama drugijeh dubrovačkijeh pisaca (Volantić, otac Marković) još u početku ovog vijeka, a Italija i vas učeni svijet dozna za njega po prijevodima Appendini (1827.), Vidovića (1838.), Getaldića (1865.). Pa i za ona dva pjevanja (XIV. i XV.), kojijeh nestade, nijesu dubrovčani čekali da ih hrvacko pero nadopuni, e i to bijaše već davno dovršeno od Pjerka Sijerkovića, prije nego se Mažuranić toga posla latio. Pa sve da je to Mažuranićevo nadopunjenje i najsavršenije, zar se s toga može tvrditi, da su stoprv Hrvati postavili Osmana u potpunu svjetlosti, da su ga oni svijetu otkrili, da bi bez toga nadopunjenja bio ostao razdrt i lišen onoga čara kojim otsijeva kao jedna harmonička cjelina? Ako su se njemacki učenjaci (knez Ivan Saksonski i Blanc) stavili da rastumače Danta, može li se za to rijeti, da su Njemci izvadili iz praha ”La divina commedia” i s njome svijet upoznali? Nego na suprot onomu što C. H. tvrdi, valja nam spomenuti, kako je baš hrvacko pero nastojalo da sniži i umanji Gundulićevu literarnu vrijednost i slavu dokazujući, da u njegovoj glasovitoj epopeji nema harmoničke cjeline ni jedinstva, vee da je skrpana od dvije zasebne pjesni, čemu se, uz druge duševne pisce, junački protivio naš dični sugragjanin Prof. Luko Zore.

Mi ne namjeravamo s ovim da omalovažimo rad hrvackog naroda u ovo zadnje vrijeme, na književnome polju, dapače mi rado pripoznajemo da su u tome pogledu Hrvati vrlo zaslužni, ali ne možemo da dopustimo da nas snizuju, i da nam se nameću kako učitelji i prosvjetitelji.

Zdur

 

Оpet Gundulić i Hrvati II

Premda se rado ne povraćamo na isti prijedmet i da nam je odurno i mrsko upuštati se u polemiku s ljudima, koji tugje ako i istinito mnijenje krste za naduto ludovanje, koji nazivlju nadutijem i bezobraznijem piskarima sve one, što ne izvrću povijest po njihovu čejfu, ipak ćemo, samo za ovaj put, odgovoriti C. H.. ili tačnije onomu g. profesuru, koji se udostojio da uzme u kritično pretresanje naše zdurovetanje. Da, mi zdurovetamo, a tako se Zduru i pristoji; ali žalosno je i zazorno kad se učeni ljudi, kao što bi imao biti jedan profesur, ne drže dostojanstvenosti i uljudnosti, već se blatom bacaju na protivnika, te od jezika grade lopatu, da grde i ruže sve one što ne misle kao i oni, a to sve da prostome svijetu utjeraju maglu u glavu, pa da ovaj promisli da je s njihove strane pravica i razlog.

Mi smo u svom članku kazali u glavnome ove dvije istine:

a)   da se Hrvati nijesu mogli baviti klasičnijem proizvodima starijeh Dubrovčana, jer oni ne bijahu još dorasli za taj posao, pošto im jezik do 1835. god., pak još i docnije, bijaše neprikladan i nespretan, a da onda, kada su se na taj rad stavili, da su to učinili za svoju zasebnu korist;

b)  da su stari dubrovački pisci, a navlastito Gundulić, bili poznati svjeckijem učenjacima mnogo i mnogo prije neg se znalo za kulturnu Hrvacku.

Na to će nas C. H. da upita: što razumijemo kad spominjemo Hrvate. — E bogme, ne tobož Samojede ili Eskimeze već prave, vollblütige Hrvate, ili tačnije one, koji su, kako C. H. uči, prihitili i razvili dalmatinsko-dubrovačku kulturu, kad je s primorja
nestalo(!?) Tu se dakle razumiju i oni Zagrepčani, za koje C. H. veli da im je jezik iskvaren njemačkijem uplivom, što ako nehotice, ipak dosta jasno potvrgjuje onu našu, da se izmegju njih i nas sterao u pogledu jezika strahoviti jaz. Jedino nam je opaziti, da smo mi govorili o Hrvatima i o nama kao Srbima, a ne nipošto o „narodu dubrovačkome”, kako je valjda krivo shvatila C. H. Da pako naša tvrdnja nije pretjerana ili s temelja izmišljena, molimo naše protivnike, da zavire časkom u Voce dalmatica br. 19. od 1862. god., a tu će naći ove riječi N. Tomasea: „Mentre i Croati da quasi trent’ anni confessano e in fatti e in parole, che il ripulimento della rozza loro e informe lingua e debito allo studio di scrittori dalmati” (google prevod: Dok Hrvati već gotovo trideset godina priznaju – i djelom i riječju – da profinjenost svoga grubog i neoblikovanog jezika duguju proučavanju dalmatinskih pisaca). Nego Crvena će se okoristiti nazivljem — scrittori dalmati — pa će nam opet doviknuti: A što je sva dalmatinsko-dubrovačka književnost ako ne kultura hrvatska. Na to mi joj odvraćamo, da je toliko hrvacka, koliko li češka ili slovačka. Dalmatinsko-dubrovačka literatura, to je čisto srpska književnost obzirom na njezine osebine i na zemljište na kome je nikla. Ta svaka baba zna, da Dubrovnik nije nikada pripadao ni velikoj, ni maloj Hrvackoj, a za Dalmaciju evo kako se u pogledu školskijeh knjiga izrazio zemaljski odbor g. 1862: “Quei pochi (libri) che furono fatti per le scuole croate, e recentemente introdotti nelle
dalmate, non intendono allo scopo che la Griunta propone ne (pazite dobro!) al dialetto serbo, in Dalmazia predominante, pienamente si conformano“ (Voce dalma-
tica, br. 9).

C. H. opaža nam dalje, da bi za učenje jezika Hrvati ragje bili izabrali koje drugo mjesto u Bosni i Hercegovini, a ne Dubrovnik, gdje su talijanizmi izgrdili onako čisti naš jezik. Mi cijenimo da je svakako lakše i sigurnije bilo doći k nama, nego li krenuti put Bosne i Hercegovine, gdje prije okupacije nije bilo baš tako lasno putovati. Ali ima i ta, da su oni Hrvati, što su k nama hrlili, dobro znali da će u pitomome Dubrovniku naći i bogatijeh knjižnica, i rijetkijeh rukopisa, i svakovrsnijeh starina, a uza sve to ро školama nijesu ni Budmani, ni Castrapelli, nego skromne i vrlo čedne sile a i t0.... tugjinci.

Mi pak izrično kažemo, da se ne samo ne protivimo i ne zamjeramo, da učitelji po školama razvijaju kod djaka narodno čustvo, već nasuprot držimo, da im je to jedna od najglavnijeh cijelji, kao no ti onijeh, koji su pozvani ne samo da poučavaju već da i uzgajaju. Ali razvijati narodno čustvo u opće, nije jedno te isto, kako razvijati ekskluzivno bilo hrvacko, bilo srpsko narodno čustvo, već i učitelj ima učiti djaka da ljubi svoju narodnost, pak ako je Hrvat, neka slobodno postane dobrijem Hrvatom, biće nam milo, ali ako je Srbin, neka postane dobrijem Srbinom.

Treći faktor rekosmo, to je vjerski fanatizam. Kod svakoga naroda ima elemenata učenijeh, inteligentnijeh, ali ih ima na žalost dobrijem dijelom, osobito kod nas, praznovjernijeh.

Kad tijem elementima ljudi, u koje oni imaju povjerenja, kao n. p. popovi neprestance lažno dovikuju: Srpstvo to je pravoslavlje, zar se je čuditi, ako ih ima izmegju njih, koji zaziru od Srpstva, koji u svojem praznovjerju misle, da im Srpstvo vjeri prijeti?

Zaglavimo: otugjenje nekijeh političkijeh ličnosti od omladine, propaganda tugjinaca po školama, vjerski fanatizam, to su faktori, kojima imamo da zahvalimo, ako od nazad pet godina, ima kod nas nekijeh, koji se Hrvatima nazivlju a tijeh povici i tarlabuci što čine, reklo bi se da ih ima mnogo, ali im je faktično neznatan broj.

Ovijem smo razbistrili odakle je u ovoj čisto srpskoj zemlji nastalo do tu nedavno posve nepoznato Hrvatstvo. 

 

Opet Gundulić i Hrvati III 

(nastavak i svršetak).

U br. 27. C. H. nastavlja svoje kritično pretresanje našeg člančića u podlisku ovog lista br. 4., te započinje ovako: „I mi znamo za Valentića (recte Volantića) i Markovića i Sijerkovića. Nu sva njihova nastojanja nijesu cilj postigla”. Ali je g. kritičar zaboravio da nam kaže, koju su cijelj ti ljudi imali pred očima. Ako je valjda taj, da se naš narod upozna neumrlom radnjom našeg Gundulića, mi cijenimo da su taj cilj potpuno postigli, tim više što još i prije, nego su se oni toga posla latili, “Osman“ je vazda od svakoga, a navlastito od ljudi naučnijeh bio u velikoj cijeni i časti uzdržan i po mnogijeh država i kraljevind, ne samo slovinskijeh iskan, prepišivan i pomnjivo čuvan; ovako nam sam 0. Marković pripovijeda u predgovoru dubrovačkog izdanja od 1826. g. Tugjem svijetu pak Gundulić je bio poznat po talijanskijem i latinskijem prijevodima, a bogme i Francuzima omiije ta divna epopeja po onijem alomcima, što je na francuski preveo vojvoda Sijerković.

Da je gotovo dvjesta godina prošlo prije neg su Dubrovčani bili u stanju da ga štampom objelodane, to nam se razborito ne može upisati u grijeh, ni tobož pripisati našem nehajstvu i nemaru, e je stoprv 1783. g. Dubrovnik otvorio svoju prvu štampariju, a silno mnoštvo rukopisnijeh egzemplara, što se još nalaze, jasno dokazuju u kolikoj su cijeni stari naši držali Gundulićev glavni rad.

Što se Sijerkovićeva popunjenja tiče, i mi smo priznali, kao što i sada priznajemo, da će imati po koji nedostatak; no ipak stoji, da su Dubrovčani prvi popunili Osmana prije neg su u nj Hrvati stali zabadati ruke. To smo mi tvrdili i to sada ponavljamo.

C. H. postavlja nam pitanje: „А što su igda Srbi učinili da u stranome svijetu, najpače u našemu narodu, rašire slavu književnosti dubrovačke a Gundulića napose? Zdur na ovo pitanje nije odgovorio“. — Polako, g. profesure, ako su brzi volovi, zemlja je davno podijeljena. Ja se nijesam nikada hvalio da sam chiaroveggente, pa kako sam vam mogao da odgovorim na što me do danas nigda ne upitaste? No, pošto mi sad upravljate taj upit, evo vam i odgovora.

Prije svega da Srbi nijesu baš ništa u tom pogledu učinili ne bi bilo čuda, e je i tako Gundulić njihova slava, te je srpski narod dobro znao za Osmana i rado se podvrgavao mučnom poslu da ga prepisuje i na pamet uči. Ipak godinu dana kasnije kako štampom izagje na svijetlo prvo potpuno izdanje latinicom (1826. g.), Srbi se požuriše da ga i ćirilicom preštampaju (u Budimu 1827); pa kao što Talijanci imadu svog Danta ne samo u toskanskom narječju, nego su ga preveli i u napulitanski i još u koji dijalekat, tako su i Srbi preveli Osmana iz jekavštine u ekavštinu, da bude pristupan i onijem Srbima koji se tog govora drže. Tomu se g. profesur čudi i snebiva, e mu se čini čudno prevagjati iz jednog narječja u drugi, te nas sve jednako goni onom: šta su Srbi učinili da u našemu narodu rašire slavu Gundulića i drugijeh starijeh dubrovač. pisaca. Čujte dakle, g. profesure, kako je Srbin G. Nikolajević pisao o našijem starijem pjesnicima još 1835. g., dakle nekoliko prije nego je L. Gaj sakupio po Dubrovniku starinske knjige i rukopise: „Isti Rusi, kao Lomonosov, Sumarokov, Heraskov i proči, ne spominjući poljske i pemske (česke) stihotvorce, mnogo su docnije svoja stihotvorenija štampali nego li Minčetić, Držić, Cavčić i drugi, kojijeh sočinenija već su u 1500 gdjekoja na svijet izdana“. Isti Nikolajević, vas zanesen ljepotom našijeh starijeh klasika, kliče: „Kamo sreća da se hoće koji Srbin naći, da ova sočinenija, ako ne sva zajedno, a ono bar jedno po jedno, ili koje mu se bolje dopada, u svijet izda“. — Nije li tijem riječima Nikolajević možda potaknuo braću Hrvate na izdavanje starije našijeh pisaca? Taj isti rodoljub u životopisu Iva Frane Gundulića ne krije da je “Osmana“ popunio Petar Sorgo (Sijerković), dočim o tome „hrvatska čitanka za gornje gimnazije” Mažuranića, Webera i Mesića (Beč, 1856) mukom muči, a samo znade spomenuti Mažuranićevo popunjenje. I u pjesni na čast Kaznačića Nikolajević spominje stare naše velikane;

„Čubranović, Gondula, Minčetić,
Gjorgji, Giman, Ranjina, Palmotić,
Osim svoga tugj jezik su znali,
Talijanski, latinski pisali.
Аl’ tugjinci malo za nji kažu
Slaveni im spomenike dižu.

Srpsko-dalmatinski Magazin od 1844. g. objelodani Ferićeve pričice, a još iste godine izagje na svijet „Аntologija iz rukopisa dubrovačkijeh pjesnika” od našeg M. Pucića. A gdje su u zadnje vrijeme učene radnje jednog S. Novakovića, jednog Boškovića, jednog Živanovića? No, sve da Srbi nijesu ništa uradili u prilog stare dubrovač. literature, nijesu barem omladinu stramputice vodili, kao što se može reći da su gore spomenuti sastavljači „Нrvatske čitanke”, u kojoj stoji, da se Ivan Gundulić rodio po svoj prilici u samostalnome Dubrovniku!! Krasno li ti je ono „ро svoj prilici” u knjizi što je namijenjena omladini za nauk! Da ne bude po sreći Gundulić iz Like?

Eto kako su Hrvati nastojali da u našemu narodu rašire slavu dubrovačke literature. Nego, pošto je prvi dio spomenute čitanke napisan po primjeru Subotićevog „Cvijetnika srpske slovesnosti” (od 1853. g.) to bi se lasno moglo promisliti, da su hrvacki sastavljači izribali onaj famozni „ро svoj prilici” iz Subotićeve knjige. Ipak na našu utjehu to nije slučaj, jer Subotić započinje ono malo riječi, što je napisao o našem pjesniku, ovako: Ivan Gundulić dika i slava dubrovačke literature, rodio se u Dubrovniku ….. Pak sasvijem tijem, C. H. ipak napada na nas i hoće da obori našu tvrdnju, da je hrvacko pero nastojalo da sniži slavu Gundulićevu, te se u tu svrhu
oslanja na nekakvo privatno pismo Svetozara Vulovića, pismo što je izvadila iz Brozova izdanja „Osmana” (1887.). Mi žalimo njezin izlišni trud, e cijenimo, da, ko ima i malo soli u glavi, ne će zaista držati privatno pismo, koje obično potiče iz udvornosti i obzira prama drugomu, i koje je bačeno currenti calamo, za kakav literarni dokumenat od ma koje vrijednosti. To privatno pismo dakle, ne slabi ni za dlaku našu tvrdnju, o kojoj C. H. ipak veli, da je neslana i da drugo ništa ne kaže nego neznanje i izvrtanje činjenica(!!)

Mi se ne hvastamo dubokijem znanjem, pa ćemo drage volje pretrpljeti kad nam g. profesur prebacuje naše neznanje; ali kad nas na pravdu božiju hoće da bijedi da izvrćemo činjenice, dužni smo utjerat mu u žvalo to ljuto klevetanje, jer mi se nijesmo tome navikli, a je li to tako, neka sude nepristrani čitatelji s jedne i s druge strane. Nek nam C. H., nek nam Hrvati u opšte izagju na dvor s tijem našijem izvrtanjem činjenica, a u toliko nek znadu, da se to zove mjeriti druge svojijem aršinom. Mistifikacije i falsifikati nijesu naše oružje. Nama je samo do istine i pravice, pa s toga ne mutlovarimo, već gdje nagjemo da stoji „hrvatsko” ostavljamo hrvatsko, a ne mijenjamo riječi, da vodu na svoj mlin navedemo, kako to čine neki od njih. Eno čuvenog vam Pavlinovića, koji svijetu prišiva, da „Lukarić (Dubrovčanin) pripovijeda kako su Dubrovčani jur prije jedanaestoga vijeka pjevali junačke pjesme o slavi hrvatskih vladara” (Različiti spisi, str. 373), kad Lukarić o Hrvatima ni snijevao
nije. Lukarić piše: „da već prije god. 1000 knezi od Neretve vele ljubjahu Dubrovčane, jerbo oni u pjesmah slavljahu junačtva slavjanskih vitezova" (Srav. Pucić „Antologija”*).

Eno vam takogjer „Danice”, koledara (od 1881. g.) što izdaje Svetojeronimsko društvo, pa tu stoji, da je

Tommaseo najbolje označio svu važnost i slavu Dubrovnika veleći: „Dubrovnik je možebit jedini grad, gdje su se gojila tri jezika: talijanski, tako da ga Dubrovčani bolje
govore nego većina Talijana; hrvatski, stvarajući posebnu književnost, i latinski, u kojem jeziku Dubrovnik je stvorio više glasovitih spisatelja nego li cijela Italija skupa“ — dočim iz Tomaseova pera nije mogla da izagje, niti je izašla ona riječ “hrvatski“, pošto je on taj jezik vazda smatrao kao lingua rozza e informe **). No, evo vam
do riječi kako je Tomaseo napisao navedeni ulomak: Ragusa e forse l’ unica citta, сhе ad un tempo coltivo tre lingue; l’ italiana, da parlarla meglio сhе in molte citta. d’ Italia; la slava, da formarsi una propria letteratura; e la latina da produrre piu famosi scrittori сhе tutta insieme l’ Italia. (Sravni i Skurla: Cenni storici, str. 50).

Eto vam, ljudi okolo C. H., s koje se strane izvrću činjenice; no to vama ipak ništa ne smeta,

Сhе tra la gente arguta e disinvolta
Questo si chiama accomodarsi ai tempi.

Zdur

 

*) „Il Conte de’ Narentani” ……… intendendo ehe a Ragusa si serbavtmo le memorie e l’ imprese illustri de’ Capitani Slavi, volentieri abbraccio l’ amicizia de’ Ragusei”. Luccari „Copioso ristretto degli annali di Ragusa”; Ragusa, 1790 str. 39.

**) „Сhе diro de’ Croati, i quali, dopo lo sforzo animoso tentato dal 1835 al 1845 per purgare la lingua, sforzo riusoito imperfettamente e a pochi, si sfogarono in vanti di mal augurio, ohe sono indizii o di btrbarie, o d’ infanzia de’ popoli“ (Seeondo esilio, II. 6).

Tomaseo i Hrvati

 

Podlistak Tomaseo i Hrvati

Davno smo već znali, da veliki Hrvati svojataju svakoga, koji je i jednom samo izustio riječ: Hrvat, pa i ne bio s njima u rodu. Presiti smo slušajući ih, kako sve naše najbolje velikane uvode u svoj tabor, premda ovi nijesu nikada ni snijevali da su Hrvati. Sve smo to znali i slušali; ali da prisvajaju čак i one, koji s njima nijesu ni u devetoj kapi krvi, koji su od njih daleko kao što je nebo od zemlje, nijesmo znali; ispovijedamo naše neznanje i zahvalni smo “Crvenoj“, koja nam je i to pokazala, biva da je Nikola Tomaseo po rodu i po osjećaju Hrvat bio.

Doduše mi ne bi znali kako nazvati ovaj najnoviji izum. Da smo to čuli u kojoj ludnici bilo bi prosto i blagosloveno, ali to nama djeci kažu zreli ljudi, koji se razmeću visokom naukom, dubokijem znanjem i političkom uvigjavnošću, pa druge nije, treba da kažemo, da ih je navika svakidašnje otimačine tako zanijela da već ne znadu ni što misle, ni što pišu; ili da prosto kažemo zaslijepljeili, ne vide prst pred očima.

“Crvena“ nam dakle izrično kaže, da je Tomaseo bio Hrvat, i za dokaz nabraja neke stavke iz njegovijeh “Iskrica“, u kojima se spominje više puta ime: Hrvat. Po svoj prilici ona se je poslužila izdanjem Tomazeovijeh Iskrica „Matice Hrvatske“ godine 1888, jer niti je izdanje staro, niti izvor sumnjiv. To isto izdanje i pred nama stoji, te ćemo se i mi njim poslužiti, da “Crvenoj“ usta začepimo.

U predgovoru toga izdanja uprava „Matice Hrvatske“ javlja čitateljima od riječi do riječi ovo: „ovo izdanje priredjeno je za štampu vjerno po prvom izdanju, samo što je naziv “ilirski“, koji danas nema smisla, zamijenjen nazivom “hrvatski“. —

Da je “Crvena“ ovu Matieinu napomenu pročitala, ne bi tako nasjela i kazala, da je Tomaseo hrvacki osjećao, te ono njezino nabrajanje smatramo običnijem izvrtanjem misli i stvari, jedinom namjerom da zavede prosti i neuki puk. Nu hajdmo dalje.

Ovo isto izdanje okitio je Ivan Milčetić vrlo naučnom radnjom o Tomaseu, pa evo što nam i on pripovijeda: „U talijanskim Iskricama” upotrebljavao je Tomaseo samo “ilirsko“ (Illirico) ime, dok u hrvatskim dolazi godine 1844. ime „jugoslavensko,“ “slavensko“ i „ilirsko”, a godine 1848. “ilirsko“ i “slavensko“. — Dakle nikada ime Hrvacko, kako bi “Crvena“ htjela.

Nu ona ide još dalje, te pogagja što je Tomaseo mislio: kaže nam da je „Iskrice“ napisao za narod iz kojega je iznjihao, a taj narod ne može drugi biti nego hrvacki. Po tome Tomaseove misli i osjećaji bili su očevidno hrvacki.

Na ovo će nam najbolje odgovoriti sam Tomaseo, da li je hrvacki osjećao, ili drugovačije. Zavirimo časkom u njegove poslanice “ai Dalmati“ štampane prije u:
„Gazzetta di Fiume“ br. 30. 31. 32. i 33. a zatim u posebnoj knjižici na Senjskoj Rijeci godine 1861. Tu ćemo naći ove znamenite riječi: „Certo e che Diocleziano e S. Girolamo, nessuno finora si penso di chiamarliCroati“ (Google prevod: Naravno – no nikome nikada nije palo na pamet nazvati Dioklecijana ili svetog Jeronima Hrvatima.)

. — “Ne si senti mai croato, ne fu mai cosi detto il Comune di Sebenico“ itd. — „Se i Croati richiedono che Dalmazia sia data loro per la ragion del piii forte, per quella che li fece vincitori degli Avari; siano i piu forti, e di fraternita non si parli.“ (Google prevod: Ako Hrvati zahtijevaju da im se Dalmacija prepusti po pravu jačega – istom onom pravu zahvaljujući kojem su izvojevali pobjedu nad Avarima – neka onda budu jači, i neka ne bude govora o bratstvu.) — “Quando i Croati incominciarono a volere ingentilire la propria lingua agli scrittori di Dalmazia dovettero avere ricorso.“*

*(Google prevod: Kada su Hrvati počeli nastojati dotjerati svoj jezik, morali su se okrenuti dalmatinskim piscima.)

 — “Quella che e poesia daddovero, onorata per tale dal Goethe e da altri giudici autorevoli d’ Europa tutta, dico la poesia del popolo Serbico, puo dirsi dalmatica anche essa“. — „S’incomincia dalla struttura dei corpi, da’ lineamenti e dall’ espressione del viso, che distinguono le due schiatte tanto da far parere la Dalmatica e la Serbica affini piu alla Polacca che alla Croata.“

(Google prevod: Sve počinje fizičkom građom, crtama lica i izrazima lica koji razlikuju ta dva naroda – i to u tolikoj mjeri da dalmatinski i srpski narod djeluju srodnije Poljacima nego Hrvatima.)

Treba li razjašnjenja? Iz ovoga se jasno razabira kako je Tomaseo mislio o Hrvatima, i kako je osjećao. Nu ako bi ljudi oko “Crvene“ htjeli još da znadu, kako je Tomaseo osjećao, neka pročitaju njegovu remek-pjesmu „Аllа Dalmazia”; koja najbolje harakteriše ovog veleuma.

Kad ovu pjesmu pročitaju šta će nam oni tad kazati? Ako iole imaju svijesti ne će kazati, da je Tomaseo bio Hrvat, ili bolje, da je hrvacki osjećao. Mi nijesmo tako pohlepni za tugjijem, pa ga ne ćemo Srbinom proglasiti: i napisasmo sve ovo samo, da dokažemo kakvijem objektivnijem kriterijima služe se naši protivnici, kad hoće da prosude je li kogod Hrvat ili Srbin. Tomasea, proti njegovijem sopstvenijem,očitijem izjavama proglasiše hrvatom; pak, da se čudimo kad jednakijem izvrtanjem hoće i nas kao takove da naznače.

Tomaseo je svoje “Iskrice“ posvetio narodu u Dalmaciji, a taj narod nije drugo nego srpski, kako on sam kaže o Dalmaciji: Che in te, seconda Italia, Iddio compose, Serbica stirpe ……….. 

Golobrad*

(*Najvjerovatnije Stevo V. Vrčević)

1892.