Luko Zore - "Dubrovčani su Srbi"
ipak nakanismo se na ovaj posao u nakani da poučimo nevješte i neuke,
jer ima i kod nas lakovjeraca kao i svud, koji nasjedu ne misleći svojom
glavom, nego kako što pročitaju ili čuju. Po tome smo uvjereni da će donijet
ploda ovaj naš trud u kome ćemo osnovanijem razlozima odbijati smjer spomenute
knjižice a pobijati njezine zaglavke historijskijem tvrgjama i najnovijim
stečevinama trijezne nauke, te ćemo tako nastojati da Dubrovčanima iznesemo
pred oči istinu. A to je i posao današnje nauke, pa u to ime: Bože,
pomozi!
*
U prvom dakle dijelu svoje
knjižice anonimni pisac bavi se starijem Dubrovnikom i starijem Dubrovčanima. I
naprijed tu raspravlja o jeziku u Dubrovniku i u staroj dubrovačkoj književnosti,
pak se onda hvata istorijskijeh dokumenata, da tobože dokaže dubrovačko
hrvatstvo.
Čakavska književnost u
Dubrovniku nije samonikla, nego presagjena; a pošto je čakavština naprama
štokavštine gori oblik govora u našem jeziku, po tome mi velimo, da je čakavska
pojava u dubrovačkoj književnosti stramputična, jer u prozi savremenoj onom
čakavskom pjevanju nema čakavštine, a po tome je nema ni u pučkom onadašnjeni
dubrovačkom govoru.
Jagićev arhiv sa svijem je
obalio taj hrvatski oslon na staru Dubrovačku knjigu, pak sami primjeri pučkoga
govora u Dubrovniku za čakavskoga književnoga vremena i ostali izvori
potvrgjuju nas u toj misli.¹) Prvi dubrovački umjetni pisci, naši dioskuri
čakavski pjesnici, bjehu Gj. Držić i S. Menčetié. Oni su uputili naše kasnije
pjesnike Vetranića, Ranjinu,
¹) Poredi Archiv für Slav. Phil. Band XIII.
(Rešetar), za tijem Ban XXII ček): onda dalje „Prilozi k istoriji književnosti”
(1868) (Jagić); pak iz treće knjige “Gragje za porjest književnosti hrvatske”
(Rešetar). Napokon priviri u sudbeni arhiv, ili, ako se ne ćeš prašiti i
mučiti, u štampane protokole iz našega sudbenoga arhiva, što je bivši
predsjednik dubrovačkoga tribunala g. Milić iznio na vidjelo u Zagrebačkom
Vijencu. Da imaš pak pravu sliku dubrovačkoga pučkogs govora XVI. vijeka, dosta
ti je pročitat ulomke komedije M. Držića “Pjerin-a”, što je g. prof. Pero
Budmani lani (1902) objasnio u Radu Jugosl. Akademije. Odatle ćeš razabrati da
pučki dubrovački govor za vrijeme čakavske književne pojave bio je čisto
štokavsko-jekavski. Da je pak to očitije, poredi pristupe čakavskijem pjesmama
napisane od istijeh pjesnika, koji su pristupi štokavsko-jekavski.
Нема коментара:
Постави коментар