Luko Zore - "Dubrovčani su Srbi"
plemenu srpska, kako je i
sad. Za to je i Bosna čuvala svoju osobitost od straha da se ne pretopi u
državu srpsku, i ako je bila po plemenu čisto srpska,¹) kako je i sad. No ipak
to nije izbjeglo opreznom oku historikâ Kalaja i Majkova, koji u svojim poznatijem
djelima govore o razvijanju srpstva srednjega vijeka u trima središtima: u
Srbiji, Bosni i Dubrovniku.
Osim navedenog uzroka, za
što Dubrovčani nijesu htjeli u knjizi ime srpsko, ima i ovaj: Dubrovčani su
(grad, razumije se, a ne okolica) bili do poznijeg srednjega vijeka Romani:
nije dakle čuda i za to da su se otimali imenu srpskomu. Ali i oni, kao i svi
gradovi na obali našega mora, klonuše ispred okolice, koja pružajuć se do grada
i prodirući u nj, promijenila je staru fiziognomiju u tijem zatvorenijem
tvrgjavama²). Gradovi se posloveniše malo po malo; naš Dubrovnik i Kotor se posrbiše, a
ostali sjeverni gradovi se pohrvatiše ili idu da se pohrvate, sve kako je koga
plemena okolica pojedinoga grada.
Ovo je istina, i ako je
komu grka. Ona će prije ili poslije sebi prokrčiti put; dapače osjećamo je da
nam se primiče; za to radosno kličemo s duhovitijem Zolom: La verité est en marche!
U drugomu dijelu svoje
knjižice bavi se anonimni pisac sadašnjijem Dubrovnikom i novijem Dubrovčanima.
Osobito pak nabraja one Dubrovčane, koji su se bavili knjigom i naukom, pak
raspravlja na svoj način i zaglavlja, da i ovi novi kao stari Dubrovčani
osjećaju se Hrvatima i hrvatski misle.³)
¹) A nijesu li i Crnogorci
Srbi, ali ipak njeguju svoju Crnu Goru; pa da smo u srednjemu vijeku, i
Crnogorci bi se uklanjali od svake napasti, da sačuvaju svoju nezavisnost.
²) V. Die Romanen in den
Städten Dalmatien's während des Mittelalter's von Constantin Jireček
(Denkschriften der kaiserlichen Akademie der Wissenschaften, Wien,
philosophisch-historische Classe. Band XLVIII).
³) Za potvrdu ovome navodi
anonimni pisac Vodopića, koji kao biskup u jednoj poslanici na pravovjerne
kazao je da piše hrvatski, ali u
njegovijem književnijem djelima toga nigdje nema. Pa je tako naivan pisac one knjižice i odatle
izvodi hrvatstvo Vodopičevo i čak
dubrovačko. Zar bi iko pametan od kataličkog biskupa Vodopića tražio, da kaže srpski? A da je to Vodopić uradio, bi li
bio mudro postupao?! - Ali može na ovo ko opaziti, da je mogao kazat slovinski ili naški. A mi na to odgovaramo da nije mogao, jer bi svak rekao da se
izmotava, a oba ta naziva onoj poslanici i u ono vrijeme nijesu već pristojala
ni gagjala, pa je trebalo da kaže ili srpski ili hrvatski. Kao biskup katolički
kazat srpski nije nikako mogao, pa je kazao hrvatski, isto tako kao oni
Crnogorci i Bokelji u Carigradu, pokle je turskijem vlastima bilo zazorno ime
srpsko, uzeli su hrvatsko, jer su tako mogli životariti, i biti suviše pod
moćnom zaštitom austrijskoga poslanika. Tako su oni postupali kao praktični
ljudi. Dakle Vodopićevo hrvatstvo može se pripisati oportunizmu, a tako isto
još koga dubrovačkoga katoličkog svećenika, kao n. p. Kazali; ali za Pulića,
Kukuljicu, Skurlu i ost. znamo pozitivno, da nijesu bili prikloni imenu hrvatskomu
i ako se Srbima nijesu krstili. Kanonika pak Stojanovića ništa nije smetalo da
se očito ne nazove Srbinom i srpski ne osjeća. Ovo će potvrditi svaki razboriti
Dubrovčanin, koji od strasti nije slijep kod oči. A Bogu hvala imamo još
svećenikâ mirskoga i redovničkoga čina, koji srpskijem svojim osjećajima
potvrgjuju ove naše riječi.
Нема коментара:
Постави коментар