Dubrovčani su Srbi - Stranica 36

  Luko Zore - "Dubrovčani su Srbi"

snom smislu, nazivljući kraljevinu Srbiju isto tako kao i zemlje od nje ovisne ili gdje su nastanjeni Srbi”; a za tijem otiječi sclavus i sclabus govori da je isto u tijesnom značenju upotrebljena za Srbin.¹)

Za to zgodno je onda došao Dubrovčanima ovaj slovinski naziv radi vjerskijeh razloga, te polagano on postade naziv književnoga štokavsko-jekavskoga govora zauzimljući miesto imena srpskoga. Naziv se za tijem slovinski još bolje udomaćio u poznijoj našoj književnosti u Dubrovniku, navlaš kad su se raširili pogledi našijem književnicima i puklo im šire obzorje pred očima o prostranoj oblasti našega jezika i njegovijeh 0granaka, a to najprije na našem jugu.

Gundulić u Osmanidi opisuje gotovo i granice slovinskoj državi, a po tome i slovinskom jeziku, kad ono pjeva svomu milomu Dubrovniku:

Krune Ugarske veći dio,

Svu bosansku kraljevinu,

I gdje ’e Herceg gospodio,

Vlast poda se turska ukinu.

Još sred ustâ ljuta zmaja

I nokata b’jesna lava,

Oko tebe²) s oba kraja

Slovinska je sva država.

U ove dvije kitice zbijen je cijeli slovinski jug, kako se na prvi pogled lako raspoznaje.

Ove su granice opisivali slovinskom jeziku i drugi pisci, i to ne Dubrovčani, a izmegju njih najznamenitiji Kačić, koji opjevavši ratove i junake hrvatske, srpske i bugarske, nazva te svoje pjesme: Razgovor ugodni naroda slovinskoga.

Nas Palmotić pošao je dalje pjevajući:

¹) Bogišić, ibidem : Même restriction, même observation. - Kao potvrdu Bogišileva svjedočanstva navodimo da Papa Nikola IV. piše kralju Urošu ovako: „Viro magnifico Urossio regi Sclavorum.” Isto tako u drugom pismu: „Stefano Illustri Regi Selavorum“. Takogjer u pismu kraljici Jeleni isti papa piše: „Charissimae in Christo filiae Helenae reginae Schlavorum.“ (Bomman, storia civile ed ecclesiasties della Dalmazis II. 230). - I Miletius zove naš jezik lingua slavonica, a konsuo dubrovački, koji je starovao u Prizrenu, imao je naslov Console in Slavonia (Selavenia).

²) O Dubrovniče!