Dubrovčani su Srbi - Stranica 40

  Luko Zore - "Dubrovčani su Srbi"

je jedino narodno sabiranje moguće u našijem prilikama. Ali su oni željeli to sjedinjenje u Trojednu Kraljevinu, gdje bi ravni bili Srbi i Hrvati, a ne gdje bi jedno pleme dušilo drugo. Tako su mislili već umrli novi Dubrovčani i koji su još živi.¹)

Nadalje pisac osniva hrvatstvo nekijeh dubrovačkijeh učenjaka na to, što oni šilju svoje radnje u Zagreb i pečataju ih u knjige Jugosl. Akademije. Istina je, da Dubrovčani šalju u Zagreb svoje književne i naučne radove, i to u opće, ali to se zaklanja za pravac i ime Jugoslavenske Akademije u Zagrebu, pa to je i njihov program. A da toga i nije, po tome ih krstit Hrvatima čini nam se ne samo malo ozbiljno nego i malo pametno, jer i pravoslavni Srbi učenjaci, n. p. Daničić, Novaković i još koji nijesu postali Hrvatima, što su pečatali u knjigama Jugosl. Akademije u Zagrebu svoje radove.

Pisac anonimne knjižice osvrnuo se je pri koncu na puk dubrovački i zaglavio je, da u svoj oblasti nekadašnje dubrovačke republike općine su hrvatske. A mi nadodajemo da je to sad i u samom gradu Dubrovniku. Ali odatle izvodit hrvatstvo Dubrovčana čini nam se nesmisao. I u nekadašnjoj lombardsko-mletačkoj kraljevini nije bilo ni jedne narodne općine.

Mi postariji sjećamo se, kad su sve naše općine u oblasti stare republike bile autonomaške, a sad 75 su hrvatske. To je svakako narodni napredak, a u našijem prilikama nije za sad ni moguće drugačije; to je njekakav oportunizam i praktičnost, što će prestati netom se uklone protivnosti imenu srpskomu, koje jedino ima pravo na Dubrovnik i njegovu okolicu.

¹) Na ovo čujemo da nam stekliši graju: Čudni li ste vi Srbi! Vi kažete: Što je moje, moje je; a što je tvoje, to je moje i tvoje! - Tijem nas hoće da prekore što Srbija i Crna Gora tako ne rade bratski i dualistično, pak se oni to od nekog roka stadoše odupirati i zakonitom nazivu jezika u dalmatinskijem školama, srpsko-hrvatskomu, pritajavajuć nam srpsko ime ispuštanjem sprednjega dijela u nazivu, biva ono srpsko, a izgovarajući se da je taki složeni naziv prava nakaza. Budi tako; a za što tad jezik ne nazivlju srpski ili hrvatski jali obratno, kako je Jugosl. Akademija, u najboljem svom djelu, u rječniku, uradila? -- Što se Srbije i Crne Gore tiče, mi nemamo posla s vanjskijem državama osim prirodne simpatije, koja se ne da ugušiti, jer krv nije voda. Pa i onijem državama nijesu take prilike kako u Trojednoj Kraljevini. U Srbiji i Crnoj Gori nema Hrvatâ, a u Trojednoj kraljevini Srbâ ima dobra trećina svega pučanstva. Ovaj je jedan razlog dosta; a ima ih i drugijeh.