Luko Zore - "Dubrovčani su Srbi"

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 1

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 2

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 3

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 4

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 5

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 6

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 7

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 8

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 9

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 10

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 11

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 12

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 13

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 14

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 15

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 16

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 17

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 18

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 19

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 20

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 21

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 22

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 23

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 24

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 25

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 26

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 27

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 28

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 29

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 30

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 31

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 32

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 33

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 34

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 35

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 36

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 37

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 38

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 39

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 40

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 41

·     Dubrovčani su Srbi - Stranica 42

Dubrovčani su Srbi - Stranica 43

Dubrovčani su Srbi - Stranica 43

  Luko Zore - "Dubrovčani su Srbi"

A evo što govori naš Bogišić:¹)

“Valja mu priznati (piscu), da je vrlo vješt u izvrtanju istine; ta je knjiga jako pogibeljna u rukama jednog neznalice, jer u njoj ne će naći nego istinu umjetnički izvrnutu.“

                                                         *

Sad bi bilo već vrijeme, da i mi izrečemo svoju presudu o rečenoj knjižici.²) I evo ćemo da to čisto kažemo.

Oborivši historijskijem i stvarnijem istinitijem dokumentima političke, etnografske, historijske i filološke tobožnje dokaze u knjižici anonimnog pisca, kojim je hotio Dubrovčane krstiti Hrvatima, onijem ponosom, uvjerenjem i srčanošću što svagda prate istinu, mi velimo, da knjižica anonimnog pisca ne samo nije dokazala da su Dubrovčani Hrvati, nego je pače pružila gradivo i priliku, da iz ovog našega odgovora svak uvidi da su “Dubrovčani Srbi.”

Srbi Dubrovčani

Dubrovčani su Srbi - Stranica 42

  Luko Zore - "Dubrovčani su Srbi"

mi pruže priliku da o njezinoj sadržini nešto kažem. Da, dobro, šta da kažem? Da me je anonimni pisac uvjerio? Trebalo bi da rečem neistinu, kad bih to htio tvrditi. Dakle imaju li pravo oni, proti kojima ondje se polemiše? Ni to. Ja mislim da cijelo pitanje kako je postavljeno ne valja. To ne bi uopće ni pomolilo, da mir i sloga u kući gospoduju, da zavagjena braća, većijem razborom a manjom strašću, hoće da urede svoja domaće posle.

     “Bilo je vrijeme, a to je žalibože pošlo u nepovrat, kad se je razumijevala sveza megju onima, koji se nazivlju Hrvatima, i onima, koji se nazivlju Srbima, posve drugačije nego se to svigja naraštaju, koji sad do riječi dolazi. Onda se bjehu dobro uputili da se snose i sporazumiju, jer su osjećali, da su jedni drugima pozajmice upućeni. Sad se je na obje strane potegao nekakav zanos za veličanstvom, koji nikako ne odgovara stvarnijem prilikama njihovijeh sila: svaki hoće na troškove drugoga ne samo da živi nego uprav da gospoduje. Hrvatima nije dosta, da plod njihove pregalačke radnje na polju književnosti i prosvjete počinje da zori: oni hoće pomoću sva kojakijeh starodrevnijeh vijesti, da istisnu silom osjećaje skladnosti. Srbi zaboravljaju jako brzo, da njihovom prilično nezavisnom političkom položaju imala bi istom sad uz bok stojati naprezna prosvjetna radnja, eda postignu cijenu, koju oni prerano sad bi već htjeli za se da imaju. Ele, s obje strane jako premeću iznad cilja, te se čini kao da svakojake neuspjehe, koji vazda zlovolju uzrokuju, hoće uprav da nadoknagjuju od onoga, koji se nalazi u istom stanju slabosti ili neuspješnosti. Nije nikako veliko junaštvo napanuti na hrvatstvo ili na srpstvo onijeh, koji to jesu ili hoće da budu. Tu nema nikakva rizika, dapače je u mnogo čem i korisno. U takijem prilikama najbolje je pustit stvari da teku kako hoće, dok se izviču: znanost, kako je ja shvatam, nije se od toga ništa okoristila. U istinut u ovoj knjizici zaman sam se obazirao na koje novo zrnce, na koji novi pogled. Sve ono sto se tu reklo o jezičnijem razlikama, koje tobože luče Hrvate od Srba, odavno smo znali, a nešto za najmanje i bacili u more, jer ne gagja. Mi se i ne obaziremo na nove dokaze, po kojima jedno ime ima bit istisnuto.”

Dubrovčani su Srbi - Stranica 41

  Luko Zore - "Dubrovčani su Srbi"

U toliko hrvatske općinske uprave spravljaju zemljište i utiru stazu budućnosti.

Na svrhu pisac anonimne knjižice, pokazujue na svoje tobožnje dokaze, pitanju postavljenu iz početka: “Dubrovčani jesu li Hrvati?” oblo odgovara: „Dubrovčani jesu Hrvati.”

                                                       *

Potom je pisac smatrao potrebnom onu knjižicu, znak je da nije sve čisto kako bi on htio. On je pregao onom knjižicom osvojit Dubrovnik i njegovu okolicu za Hrvatstvo. Nije čuda da iza njega, o Gundulićevoj slavi u Dubrovniku, stiglo je političara iz Zagreba, koji su kazali, da su došli osvojit i otet Dubrovnik. Otimlje se i osvaja samo ono što se nema i što je tugje.

Ja mislim, da ni pisac rečene knjižice ni političari iz Zagreba nijesu oteli Dubrovnik. Preko njega je promahalo i bjesnijih bura od ove, a on starac na hridini još čuči i u otegnutoj pomrčini vijekove broji što je presukao u slavnomu putu, a kad ter kad osmijehne se …………………………………………………..

........... Megju tijem smirenje mu zahvati grudi i upirući oči u rodno brdo Srgj nad sobom, uzdiše i kliče svom staromu svecu: 

Sveti Srgju, ne daj grgju!

Na kraju ovoga našega razlaganja na ino nam se ne može, a da opraštajući se od našijeh čitalaca ne iznesemo im što o knjižici misle dva naša glavna učenjaka Jagić i Bogišić. Počećemo s Jagićem, on je blaži prama piscu, a razumije se i za što.

Jagić dakle veli:¹) „Počastili su me pošiljkom ove polemične knjižice (Dubrovčani jesu li Hrvati?), koja tiče politička, etnografska, historijska i filološka prijeporna pitanja, po svoj prilici za to, da

¹) V. Archiv für slav. Phil. Band. XV. obr. 144. Mi ovdje prevodimo iz njemačkoga Jagićevo mišljenje.

Dubrovčani su Srbi - Stranica 40

  Luko Zore - "Dubrovčani su Srbi"

je jedino narodno sabiranje moguće u našijem prilikama. Ali su oni željeli to sjedinjenje u Trojednu Kraljevinu, gdje bi ravni bili Srbi i Hrvati, a ne gdje bi jedno pleme dušilo drugo. Tako su mislili već umrli novi Dubrovčani i koji su još živi.¹)

Nadalje pisac osniva hrvatstvo nekijeh dubrovačkijeh učenjaka na to, što oni šilju svoje radnje u Zagreb i pečataju ih u knjige Jugosl. Akademije. Istina je, da Dubrovčani šalju u Zagreb svoje književne i naučne radove, i to u opće, ali to se zaklanja za pravac i ime Jugoslavenske Akademije u Zagrebu, pa to je i njihov program. A da toga i nije, po tome ih krstit Hrvatima čini nam se ne samo malo ozbiljno nego i malo pametno, jer i pravoslavni Srbi učenjaci, n. p. Daničić, Novaković i još koji nijesu postali Hrvatima, što su pečatali u knjigama Jugosl. Akademije u Zagrebu svoje radove.

Pisac anonimne knjižice osvrnuo se je pri koncu na puk dubrovački i zaglavio je, da u svoj oblasti nekadašnje dubrovačke republike općine su hrvatske. A mi nadodajemo da je to sad i u samom gradu Dubrovniku. Ali odatle izvodit hrvatstvo Dubrovčana čini nam se nesmisao. I u nekadašnjoj lombardsko-mletačkoj kraljevini nije bilo ni jedne narodne općine.

Mi postariji sjećamo se, kad su sve naše općine u oblasti stare republike bile autonomaške, a sad 75 su hrvatske. To je svakako narodni napredak, a u našijem prilikama nije za sad ni moguće drugačije; to je njekakav oportunizam i praktičnost, što će prestati netom se uklone protivnosti imenu srpskomu, koje jedino ima pravo na Dubrovnik i njegovu okolicu.

¹) Na ovo čujemo da nam stekliši graju: Čudni li ste vi Srbi! Vi kažete: Što je moje, moje je; a što je tvoje, to je moje i tvoje! - Tijem nas hoće da prekore što Srbija i Crna Gora tako ne rade bratski i dualistično, pak se oni to od nekog roka stadoše odupirati i zakonitom nazivu jezika u dalmatinskijem školama, srpsko-hrvatskomu, pritajavajuć nam srpsko ime ispuštanjem sprednjega dijela u nazivu, biva ono srpsko, a izgovarajući se da je taki složeni naziv prava nakaza. Budi tako; a za što tad jezik ne nazivlju srpski ili hrvatski jali obratno, kako je Jugosl. Akademija, u najboljem svom djelu, u rječniku, uradila? -- Što se Srbije i Crne Gore tiče, mi nemamo posla s vanjskijem državama osim prirodne simpatije, koja se ne da ugušiti, jer krv nije voda. Pa i onijem državama nijesu take prilike kako u Trojednoj Kraljevini. U Srbiji i Crnoj Gori nema Hrvatâ, a u Trojednoj kraljevini Srbâ ima dobra trećina svega pučanstva. Ovaj je jedan razlog dosta; a ima ih i drugijeh.