Dubrovčani su Srbi - Stranica 5

  Luko Zore - "Dubrovčani su Srbi"

dubrovački pisac nazvati svoj jezik hrvatskijem. Ali za gotovo tri duga vijeka ima toga samo 5-6 putâ: i po tome se vidi, da je to njekako sporadično a ne sve sebe (passim), kako bi se imalo očekivati u tri vijeka, jer druge nas literature svojim narodnijem imenom zablještuju sve mahom gotovo na svakom obrazu pojedine knjige, kao što je n. p. u francuskoj, talijanskoj, njemačkoj književnosti i u drugijem. No ipak nema kud ni kamo, jer stari dubrovački pisci svoj jezik kad i kad nazivlju hrvatskijem; a to je činjenica, s kojom treba računati. A trebalo je, da oni pisci zovu tako onaj jezik, i inače nije moglo ni da bude. I evo zašto.

Pošto su Dubrovčani, kako je već rečeno, uziruć se u crkvene knjige prispjele sa sjevera, uzeli čakavski dijalekat za književni jezik, a pošto čakavski dijalekat nigda nije bio pučki u Dubrovniku, nije čudo da su stari dubrovački pisci slabo i umjeli čakavštinu, a to se vidi iz samijeh njihovijeh pjesničkijeh djela, što je Jagićev Arhiv¹) izvrsno dokazao. Po tome ako su nazvali hrvatskom svoju naučenu, pak za to pokvarenu čakavštinu, pravo su imali, jer srpskom je nijesu mogli nazvati, pošto se čakavsko narječje uzdržalo isključivo u hrvatskoj jezičnoj oblasti. Za to mi možemo pripisat ovu pojavu našega književnoga razvitka prilikama onijeh vremena, a neoborivijem razlozima prosto konstatovati ovu jezičnu stramputicu²), s koje su svratili počinjući od Čubranovića na pravi put naši najbolji pisci, jer n. p. u Gundulića, Palmotića, Gjorgjića i u drugijeh boljijeh nema nigdje da nazivlju svoj jezik hrvatskijem, a kamo li sebe Hrvatima.

Dakle Dubrovčani su od pamtivijeka bili štokavci, a čakavština u knjizi njihovoj bila je meteora; pošto su pak Srbi,

¹) V. Jagićev Arhiv (für Slav. Philologie) sy. XIII. g. 1889, i poredi opasku 4 na obr. 5

²) Ibidem.