среда, 28. август 2019.

Dubrovčani su Srbi - Stranica 4

  Luko Zore - "Dubrovčani su Srbi"


Štokavski je dakle bio pučki govor u Dubrovniku, a to dokazuje sva proza pisana u Dubrovniku počinjuć od XV. vijeka.¹) A ako nas ko zapita, kako mi nazivljemo taj jezik, čisto odgovaramo „srpskijem", a za što? Kasnije će se razumjet.

                                                          *

Kad je to tako, čemu su stari dubrovački pisci zvali svoj jezik ”hrvatskijem“? čujemo da nas protivnici pitaju, napojeni na rečenoj anonimnoj knjižici. - Neosporna je istina, da u Dubrovniku XVI, XVII i XVIII vijeka pojedini su pisci nazvali naš jezik hrvatskijem,²) ali to su uradili ponajviše u dopisi vanju s dalmatinskijem pjesnicima, kao Nalješković s Brtučevićem (Hvaraninom), ili Vetranić s Hektorovićem (Starogragjaninom), ili opet kad su poklanjali svoje radove Hrvatima, kao Zlatarić Banu Zrinjskomu.³) No i bez toga mogao je kojigod


¹)Poredi opasku 3. na obr. 4 - G. Prof. N. Nodilo usporegjujući stare anale i kronike, što su talijanski napisane, veli: „Doduše srpski idiotizmi nijesu rijetki u talijnskome jeziku sviju ljetopisaca dubrovačkijeh; ali tima idiotizmima umočeno je, njima je uprav probijeno, sve ljetopisno govorenje, koje siže do posljednje četvrti vijeka XV.”

²) Od starijeh pisaca, koji su nazvali naš jezik hrvatskijem, jedan je Bruer Francez i ako dugo nastanjen u Dubrovniku. On je bio lijepo naučio naš jezik postao našijem književnikom. Pa ni Pavlović (1747) nije bio Dubrovčaniu; to je omaška Kukuljevićeva (Hry. bibliograf. br. 1426-1427). St. Zlatović (Eranovel obr. 473) kaže (bez potvrde), da je bio iz Stona; ali se ni to ne može vjerovati, jer je u Stonu i u njegovoj okolici južni govor (Rad CIII. obr. 69), Bernardin Pavlović piše zapadnijem.

³) G. Akad. T. Maretić Hrvat (Rad, knj. 89, obr. 236) pobijajuć svog zemljaka Broza kaže: „Na str. 160-161 navodi pisac potvrdu, da su još u drugoj polovini XVI vijeka zvali i Dubrovčani svoj jezik hrvatski. Ali trebalo mu je tražit jaču potvrdu od one, koju navodi. Ispisujući na ime riječi iz posvete Zlatarićeve Elektre nije držao na umu, da je Zlatarić samo iz kurtoazije prema hrvatskom velikašu Gjurgju Zrinjskomu mogao reći: „stavih se za tijem s jednakom požudom učinit hrvatsku Grkinju Elektru Sofoklovu”. Da je to bila samo kurtoazija, to se vidi in riječi: “Spjevanja od vrijednijeh Latina i Grka, koji vam i u vaš hrvatski jezik govore”, dakle je Dubrovčaninu Zlatariću hrvatsko ime dobro poznato, ali s tim je hotio samo toliko reči, da će njegovu knjiga i Hrvati veoma lako čitati i razumjeti, jer izmegju dubrovačkoga i hrvatskoga govora nema velike razlike. Za to ne možemo iz Zlatarićevijeh rječi izvesti onoga zaključka, što ga je izveo g. Broz veleći:
“po tome jasno izlazi da je Dubrovčanin Dinko Zlatarić zvao svoj jezik hrvatski”. Veoma bi nam drago bilo poradi same stvari, da je g. Broz naveo koju jaču potvrdu tomu, da su Dubrovčani svoj jezik zvali hrvatskijem, a sebe Hrvatima; a
ako su navedene potvrde iz Zlatarića jedine ili bar naj jače, onda se treba ogledati za drukčijim dokazima o hrvatstvu ili nehrvatstvu Dubrovčana.”
A naš Budmani (Stari pisci XXI., 1899. Djela Dominka Zlatarića, život i djela D. Z. obr. XXX.) o tome kaže ovako: „Ovo svoje književno djelo (Elektru) a i druga s njima naštampana pokloni knezu Jurju Zrinjskomu, te s obzirom na njega piše na naslovu: iz veće tugjijeh jezika u hrvatski izložene“, a u pismu na njega: „Stavih se za tijem s jednakom požudom učinit Hrvaćku Grkinju Elektru Sofoklovu“, i ,od vrijednijeh Latina i Grka, koji vam u vaš hrvatski jezik govore.”
ako su navedene potvrde iz Zlatarića jedine ili bar naj jače, onda se treba ogledati za drukčijim dokazima o hrvatstvu ili nehrvatstvu Dubrovčana.”













Нема коментара:

Постави коментар