Dubrovčani su Srbi - Stranica 27

  Luko Zore - "Dubrovčani su Srbi"

vse srpskije zemlje, Dioklije i Travunije i Dalmacije i Zahlmije, pa se tako i opet konstatuje, da ća i prvi Nemanjići nisu Dioklije, Travunije, Dalmacije i Zahumja (pomorsku zemlju) smatrali srbskimi.” Onda dalje Klaić kaže¹): „Nasljednici Stjepana Prvovjenčanoga neprestano razlikovahu točno srbske ili raške zemlje od pomorskih. Tako primjerice Stjepan Vladislav (1231-1243) imade u jednoj povelji naslov “kral vseh raških zem’l i Dioklitije i Dalmacije i Travunije i Zahlmije”, a u drugoj se podpisuje opet „kral vseh srpskih zem'l i pomorskih”. Jednako rade redom svi Nemanjići. Napokon i sam Dušan Silni (1331-1355) radi tako, te se naročito prije krunisanja za cara redovito zove „kral vsijeh srpskih zemalj i pomorskih“, ili u latinskih spisih „rex Servie, Dalmatie, Dioclie, Albanie, Zente, Chelmenie et maritime regionis rex."

Evo ovako razloži glavni hrvatski historik, a za njim i ostali uzgredni i pozniji, megju kojim je i pisac anonimne knjižice. A mi kažemo, da ovo Klaićevo razloženje ne gagja ni malo. I to ćemo i dokazati.

Treba najprije premetnut, da su vladalački naslovi vrlo nepouzdana gragja za istoriju. Pogledajmo titulaturu našega cara, pak n. p. kraljeva franceskijeh, španjolskijeh i ost., i odma ćemo se uvjerit da je tako. Naš car n. p. kralj je Dalmacije, a u isto doba naslovnik gradova Zadra, Dubrovnika i Kotora, koji su u Dalmaciji. Eto uput zbrke. Za tijem, što bi kazali Hrvati, kad bi im se reklo da Dalmacija i Slavonija nijesu hrvatske zemlje, er se na po se nižu u titulaturi uz Hrvatsku? U titulaturi bosanskijeh kraljeva spominje se Usora i Soli na po se, ali ipak to je sve Bosna. Ovo kažemo primjera radi. Da se pak bolje razumije stvar, treba znati, da se Srbija

n. p. u u staro vrijeme zvala Srpska zemlja i prosto Srblji²), naslovu despota Stefana ima jedno i drugo. Prema tome je: Kralj „sve srpske zemlje i pomorske", u današnjem jeziku kralj “sve Srbije i Primorja”, a to nas uči zdravi razum, pa i latin-

¹) V. Ime Hrv. obr. 30.

²) Za ovo poredi “Srpske Spomenike” Pucićeve, Miklošićeve i Jireškove na mnogim mjestima.