Luko Zore - "Dubrovčani su Srbi"
zdrava kritika, koja
upućuje u pravo historijsko kriterije. Ima jedan taki dokumenat iz XV vijeka.
Prekolani o Gutember- govoj obljetnici bila su na ogledu u bečkoj dvorskoj
knjižnici inkunabula štampe, pak na jednom listu, vodiču poklonicima u svetu zemlju,
mogao je svak pročitati ovo o našem gradu. što mi od prilike prevodimo iz
zastarjelog njemačkoga jezika¹): „To je lijepo sagragjeni tvrdi grad
(Dubrovnik) u kraljevini hrvatskoj;
oni (Dubrovčani) imaju ugarskoga kralja za svoga gospodara, komu svake godine
plaćaju danak. Ali su k tome dužni svake godine plaćati i Turcima neki iznos novaca, da
budu s njima u miru”.
Ovaj
dakle spomenik kaže čisto, da je Dubrovnik bio čest kraljevine hrvatske: dakle iznosi neko političko hrvatstvo grada Dubrovnika dosle nečuveno. No čudimo se,
kako se iko može i časom zadržati na onoj vijesti, kad kod nas i ženice znaju,
da Dubrovnik nije bio nigda čest
kraljevine hrvatske, nego je samo bio pod zaštitom ugarskoga kralja, kako
smo spomenuli, a ugarski kralj bio je u isto doba i hrvatski. Pa znamo i to, da je Dubrovnik mijenjao zaštite kao eno
ti slaba državica da sačuva svoju slobodu. Za to su mu i pakosno izvrnuli
značenje dvaju slova na njegovoj zastavi, biva S. B. (Sanctus Blasius) u sette bandiere.²) I s Turskom je
Dubrovnik očijukao i bio pod njezinom zaštitom, da i ne spominjemo Mletke,
koji, kako već vidjesmo, bili su mu naturili i svoje knezove, pa i za dugo
vrijeme; ali do početka pregjašnjega vijeka Dubrovnik je vazda i neprekidno
sačuvao svoju političku nezavisnost i slobodu.³) Ovomu nema prigovora, a i ne
može ga biti ni sa kakve strane, jer je ovo historija na osnovi tvrdijeh dokaza
poznatijeh svemu svijetu.
Eto
dakle na što se svodi ti tobožnji dokaz o političkom hrvatstvu grada
Dubrovnika!
No kad
se obazremo na doba, u koje je pisan rečeni njemački spomenik, nije čudo da se
je piscu omakla ona historij-
¹) Naslov
je listu: „Dy Schiffart über Mere zum Grabe Isu Xti des Vare”.
²) G. Gerard, nekadašnji poslanik franceski
na crnogorskom dvoru, pričao nam je da u Parizu, u zavodu za diplomate, uče
pitomci dubrovačku diplomaciju, koja nije puzala oko mogućnikâ, nego mudro
nastojala da zgodnijem svezama u presudnom času Dubrovnik sačuva svoju zlatnu
slobodu.
³) V. Engel, Gesch. des
Freist. Ragusa, etc.
Нема коментара:
Постави коментар