Luko Zore - "Dubrovčani su Srbi"
tvrdo smo uvjereni da svi rečeni tobožnji
historijski dokazi o političkom i etnografskom hrvatstvu našega grada
počivaju na vrlo slaboj osnovi, biva na hrvatskom imenu jezika u staroj
dubrovačkoj književnosti; a donekle je zaveden tijem i g. Jensen, komu je
zanago kriva tobožnja čakavština u staroj dubrovačkoj knjizi, koju smo prije na
dugo rešetali, zašto rečeni učenjak nije Dubrovnik okrstio isključivo srpskijem
gradom.
No
pisac anonimne knjižice hvata se drvlja i kamenja, pa mu i riječ „ban” služi kao tobožnji dokaz da su
Hrvati vladali dalje od Neretve put juga. Ali riječ ban zajednička je i Hrvatima i Srbima; uzimali su je i bosanski
vladari, kao n. pr. Kulin, Ninoslav i ost. I Banjaluka to nam napominje.¹) Ban
se čuje i u Konavlima u zdravici “ban domaćin”, pa tu ima i selo Bani. I kod Slanoga, u dubrovačkom
primorju, imaju sela Banja i Banići. U Bokama ima pravoslavni
manastir Banja. U narodnijem pjesmama
srpskijem ima ban kao sjajni
gospodar, n. p.
Kada
knjige Bani razumješe.
I
srpskijem velikašima dolikovao je taj naslov, n. p.
Ban
Uglješa i vojvoda Gojko.
Njetko
bješe Strahiniću bane.
A ima
i narodna poslovica: „Gdje mu je ban, tu
i stan”. I srpskijem kraljevima pjesme su dodavale taj naslov, n. p. ban Milutin, ban Vladimir. Nijesu zajsta bili Hrvati Uglješa, Gojko, Milutin i
drugi. A nu ti planina Baničina
(banice, gospogje) u Šumadiji, gdje dopuštaju i hrvatski zanesenjaci da Hrvatâ
nije nigda bilo, i da su ondje čisti Srbi. Tu ima i Banovo Polje, njeko selo. Pak i u Staroj Srbiji ima n. p. selo Banje u Suhogile.a) Napokon i glagol baniti se, rasprostranjen po srpskom
narodu, kaže očito, da je riječ ban
svoja i Srbima. A što bi kazao naš Matija Ban,
da po svome prezimenu on nije Srbin?
Dakle
zaludu je širit Hrvatstvo i to politično na srpske zemlje osnivajući se na
riječ ban.
Ali
pisac anonimne knjižice ne odustaje za to, nego znajući da mu sve to ne valja,
potkopava Porfirogenita i ne vje-
¹) V. Rječnik hrvatski ili srpski Jugosl. Akad.
pod riječi ban, Banjaluka i ost.
²) V.
Miklošić, Mon. Serb., 564.
Нема коментара:
Постави коментар