U Konavlima 20. Julija

 

U Konavlima 20. Julija 

(Kako su Konavljane vodili na svečanost otkrića Gundulićeva spomenika. — Životopis Dum Crnoga. — Svečanost nove ceste Gruda-Mrcine-Trebinje). — 

Evo i mene da ti što god pričam, a obećajem ti da se ne ću oglušiti ni u naprijed. Kadgod bude naša domaća Crvena ili bolje Crna nesreća laži sipati, i ja ću se čuti, jer da ti pravo kažem ne mogu trpjeti da neki dogoni varaju ovaj bezazleni konavoski puk. 

Štije se u nemoćnoj “Crvenoj“ u škrabalu perovogje Supila, kako hvale do zvijezde one plaćene Konavljane, kojima su bili priboli trobojnice na prsima. Da su Supila amo poslali prije svečanosti i prije dijeljenja trobojnica, uvjerio bi se, da tri puta više šćahu doći na otkriće Gundulićeva spomenika. Da tri puta više samo da je Općina razvila starinsku općinsku zastavu a ne nekakvu novoskovanu trobojnicu. „Crvena“ hvali objed konavoski u klaustru Franjevačkog samostana, ali no veli od svijeh Konavljana koji su u gradu bili koliko je na tom objedu bilo. Morala je kazati da nije tu bilo ni po njih.  Lukavo je radio Dum Crni, Glavić e compagnia bella, jer da su kazali u naprijed za pripravljene trobojnice, posve bi malo bilo Konavljana a ne bi ni svi Crkveni barjaci bili, i premda neki vjerovahu a neki ne, ipak većina njih ostadoše u kući. U toliko Grudska gospoda u onoj prigodi ocijepiše u ime Hrvacke iz općinske blagajne jedno 800 fiorina! Žao mi je da Bianchini i njegovidrugovi ne upitaše prije svog odlaska Dum Crnoga, jesu li Konavljani razumjeli njegove govore i koji utisak učiniše. Čuli bi, jer ovaj put ne smije slagat, jer kad smo ih mi upitali, staše Dum Crni ne daleko od nas, te će biti potpuno čuo i razumio. 

Dum Crni, koji svijetu prodaje da zapovijeda Konavljanima, a bogme neki i misle, ne zna jadan da su svi Konavljani bez razlike zakleli se, da ga ne će nikako u novom općinskom Opraviteljstvu, toliko su njega siti, da je i istijem Hrvatima postao to crnji. 

Dne 25. Junija došao Dum Crni u Cavtat da čeka i uredi (njegove su ovo riječi) Konavljane. Prikaza i jedan telegram primljen od Gosp. Marojčića kotarskog Poglavara na odgovor (njegove su riječi) njegovog privatnog razgovora prije nekoliko dana. Taj je telegram proštio i pokazao u Kafani Suknovoj i glasio je: „Hrvati iz Dalmacije dogjoše sa trobojnicama na prsima....“ Dični Crni tvrgjaše da je taj brzojav od Kotarskog Poglavara, ali smo mi uvjereni da je lagao, jer takovo što ne možemo mi pomisliti a kamo li vjerovati, te slijedi da se je služio kotarskijem Poglavarom da prevari puk. Na naslonu tog telegrama počeše dijeliti trobojnice muškijem i ženskijem. Na 26. u jutro, prije nego se je parni brod odalio iz Cavtata, počeše opet dijeliti dolazećijem Konavljanima trobojnice, prijetiti onijem, koji je nijesu htjeli pridjesti, da će ih na kraj tisnuti paplapješke pogju u grad, jer da je taka naredba od kotarskog Poglavara, vičući, ako ne vjerujete evo vam telegram. Ne mislite da je ovo laž, jer su mornari od parnog broda još živi. Potvrdiše to pak mnogi Konavljani u kafani Kate Kekove, koja na to reče: „imali ste ga bacit u more, bili biste dobili proštenje veliko za ovoga i onoga svijeta“. 

Dum Crni bijaše odlučio nekoliko dana prije, da će poslati parosima velike vrpce trobojnica za crkovne barjake, ali mu to nije uspjelo, jer mu se opriješe dva paroha, odvrativši mu da oni to ne smiju staviti bez dozvole kapitularnog Vikara, i tako barjaci pogjoše bez te zakrpe. 

Dragi Bože! Koliko se pisalo o tom crnom čovjeku, koliko mu se u brk kazalo, ali sve u taman. Nije mu dosta da je bio osugjen, i da je sjedio na klupi optuženika, već traži nešto više, a to će mu, ako Bog da, doći, bude li sjesti u novom Općinskom Opraviteljstvu. Croato del giorno, a nazad malo godina autonomaš, a sjutra ako mu obećate da će postati Kanonikom ili Biskupom, postaće vam turčin, ciganin, što god hoćete; ali ne zna jadan da mu može osuda oproštena, ipak ne može mu biti izbrisana. Hvata se jadnik gdje se bolje može da se dočepa Kanonikata, ali je uvijek isti, duga nosa, crn pa crn, svak ga pozna. 

Ah! koliko mi je žao, mili „Dubrovniče”, da neki moj prijatelj ne će da objelodani životopis Dum Crnoga otkada je bio gimnazijalac do danas. Imali bi što čuti. Obećao mi je da će slijediti da piše sve dok bude imenovan kanonikom. Dogodi li se to, pokloniće tada rečeni životopis našoj tiskarnici. 

Dne 3. Septembra o. g. otvara se svečanijem načinom nova cesta Gruda-Mrcine-Kunak; a istog dana u Hercegovini cesta Kunak-Grab-Trebinje. Za tu svečanost dolazi i Namjesnik a biće mnoge druge gospode iz Dubrovnika. Ta nova cesta široka je 8 metara, od granice do Graba 4, a od Graba do Trebinja 5. Cesta vrlo je lijepo napravljena, a što je više, putniku koji će njom ići, pruža veličanstveni naravni prizor, nadasve kroz Mrcine i kroz Zupca. Od Grude do Mrcina ima 8½ kilometara, a od Mrcine do Kunka 5½. Toliko računajte od Kunka-Grab-Trebinje. 

Dum Crni i lijepa mu družina misle prihvatiti i ovu zgodu da prave demonstracija, da nabave hrvacku glazbu iz Dubrovnika. Zato nastoji, jer se boji od gornje strane gdje ima više Srba, da središte te svečanosti bude Gruda. Ne znam, koliko istine ima u toj stvari, znam samo da su Mrcine središte te nove ceste. Dum Crni je već razglasio po Grudi, da niko ne pripravi objed za Namjesnika i za ostalu gospodu koja će doći, jer se on za to misli. Bilo kako bilo, jer drukčije ne može biti, sve kočije i svi barjaci s pukom dopratiće do granice do Kunka Namjesnika, a tu će ga pak dočekati naša braća Zupčani. Na Mrcinama u parohjalnoj Crkvi biće služba božja a po tome blagoslov na sredini ceste, a to je upravo kod iste Crkve.

Grudskoj gospodi Mrcine su uvijek bile trn u oku a danas to većma radi ove ceste. 

Do vigjenja.   

Epidauritanus

1893.