Pismo iz Slavonije

 

Pismo iz Slavonije.

Evome iz ovoga kraja, gdje Srbin živi i osjeća, da ti stisnem bracku ruku, mili „Dubrovniče,” što si poveo kolo, koje dolikuje staroj slavi, dičnom Dubrovniku, a koje je istaklo za lozinku svoga rada: „brat je mio koje vjere bio“.

Odjeknuo je glas iz toga kola širom srpskijeh krajeva, pa i u našoj Slavoniji, gdje se čuje čista srpska besjeda, gdje se njeguju narodni običaji.

Žalibože nečisti duh, što je zapuhnuo iz zagrebačkijeh mješina, da srednjevjekovnijem mrakom i glupošću raspinje vjersku mržnju megju jednokrvnom i jednojezičnom braćom, hoće da okuži i naš ovamošnji narod. Sljedbenici proroka Antuna zagrljeni podlijem obzoraštvom po onoj: dva dedaka oba dva jednaka, hoće silom da ukalame svoje „horvatsvo“ i na srpsko deblo u Slavoniji. A kad ne mogoše s onom glupom rečenicom: „nema Srba“! postići uspjeha, smisliše da to postignu vjerom.

Poznato ti je, mili “Dubrovniče“, da je većina naroda u Slavoniji rimokatoličke vjere, te zato po nauci zagrebačkijeh bukvana, taj bi narod imao biti hrvacki. I oni tako uče i tu svoju nauku šire.

Ali kad progješ kroz ubava sela slavonska, kad vidiš onaj mirni narod, pa čuješ njegovu besjedu i pjesmu, promotriš njegove običaje i osobine — pa da i ne listaš istorije — odmah se osvjedočiš, da je to čisti pravi srpski narod, koji se razlikuje od „Hrvata“, što ih ima u Slavoniji. U jugozapadnom dijelu Slavonije naseljeni su u nekojim selima Hrvati i oni govore hrvacki t. j. kajkavski, nošnja im je sasvijem drugačija od srpske, običaji drugačiji, pjesme drugojačije nego li „Srba slavonskijeh“. Oni sami nazivaju sebe "hervatima“ a tako ih i Srbi zovu.

Naš narod vidi razliku izmegju ovijeh Hrvata i Srba, te nikada nije pomiješao pojmove da je rekao e su i Srbi rimokatolici Hrvati. Istina rimokatolički Srbi ne nazivaju se otvoreno ni Srbima, nego se zovu Slavoncima, Sokcima a svoj jezik zovu „rackim“, kao što svuda po Ugarskijem zemljama Srbi tako zovu svoj jezik, jer je velik dio doselio iz zemlje Raške. Tek djeca iz nove Mažuranićeve hrvacke hoće da nazovu srpski jezik hrvackim; a stariji svijet klima glavom, čudi se, otkada su slavonski Srbi progovorili hrvacki i ne pravo mu. Ta niko ne može reći da oni jednako govore sa Hrvatima, što dolaze u Slavoniju prodavati sirće i vrijeći žito. U tom starijem svijetu još životari duh onijeh rimokatolika slavonskijeh, koji su svakad javno i bez zazora — kad se u Slavoniji nije ni znalo za Hrvate — isticali i borili se za svoju srpsku narodnost.

Pa koji su to bili?

To su bili dični književnici slavonski iz prošloga i početkom ovoga vijeka, a koje su zagrebački Hrvati strpali pod svoju hrvacku kapu, isto onako kao što su strpali dične književnike dubrovačke i kao što hoće sada da strpaju sav srpski narod iz Slavonije u hrvacki.

Kome god su poznata djela našijeh rimokatoličkijeh Srba: pjesnika Matije Relkovića, umnoga Matije Petra Katančića, Ignjata Brlića, Andrije Brlića, sve Ijudi rogjenijeh iz sredine narodne u Slavoniji, čudom se mora čuditi, te krstiti i desnom i lijevom rukom smjelosti zagrebačkijeh lažitoraba, koji sada drsko pripovijedaju da nema u Slavoniji Srba, čak da su rimokatolički Srbi tamo Hrvati. Oh gluposti, gluposti, kud ćeš ih dovesti?!

A proučimo li pak djela samo rečenijeh pisaca slavonskijeh, mi se zagrijemo srpstvom, a za kakvo hrvastvo tamo i ne osjećamo.

Nije li Relković zapjevao:

 

Oj Slavonče! ti se vrlo varaš

Koji god mi tako odgovaraš

Vaši stari jesu knjige znali.

Srpski štili, a srpski pisali.

 

Zar nije Katančić naučno dokazao, da su Slavonci i rimokatoličkoga zakona srpske narodnosti, jer kao što lijepo reče: vjera ne čini razlike u narodnosti?

Nijesu li Ignjat i Andrija Brlić dokazivali da je jezik kojijem govore slavonci, srpski jezik; nijesu li radili na tom da se postigne narodno jedinstvo, te da i rimokatolici prime ćirilsko pismo?

Pa i mudri oci Franjevci Slavonski nijesu nikada dokazivali da su Hrvati, nego su svoje manastirske zapisnike kao sinovi srpskoga naroda vodili srpskijem jezikom i ćirilskijem pismom. Da su se hrvatima osjećali, držali bi se glagolice hrvacke. A i danas se oni baš ne ističu hrvastvom.

Poslije svega ovoga, mili Dubrovniče, je li de, kako је smiješno a ma i glupo slušati hrvacke književnike, kako neznanjem i mračnjaštvom prikrivaju istinu, te zavode Srbe rimokatoličkog zakona sa pravoga puta i zaslijepljuju im oči hrvastvom.

Samo ćemo prosvjetom pomrsiti im račune. A ti si, mili „Dubrovniče", preteča vijesnik ljepšijeh dana, koji moraju nastati i za nas rimokatoličke Srbe u Slavoniji, jer ti prosvještavaš istinito a ne lažno. A istina kad-tad pobjediti laž.

Grad Dubrovnik, ta srpska čelenka, nova Atina rimokatoličkijeh Srba, uvijek je znao se oteti od mraka i ostati "do danas naš bijeli dane“ pa se uzdamo da ćeš i ti, koji nosiš njegovo ime, onaj duh svjetlosti, što tamo caruje, prenijeti i na nas amo na obalama Save i Drave, ispod Psunja, Papuke i Krndije i ne ćeš dati, da glupaci vjerom trgaju i razdvajaju naš srpski narod. Vjera je data, da nas miri i sjedinjava. Brat je mio koje vjere bio!

Srpsko ti pozdravlje!                              Graničar

1893.