Marko Murat - portret brata Dum Andra Murata
Orašac, 19. Februara.
Molim sve rodoljubne novine u ovoj pokrajini i u
drugijem pograničnijem da pečataju kojijem im drago slovima ovo što ću sad
kazati, neka bude kako prosvjed jednoga sveštenika proti nekijeh surovijeh
našijeh propalica u kojijem nema iskre uljudnosti ni kršćanstva, i kako njegovo
žigosanje tijeh nepoštenijeh tugjina i izroda, koji najsramotnije kvare ovaj
mili narod; a to, ništa manje, nego u ime bracke hrvacke.... kulture.
Pišem pod živijem uticajem vele žalosna prizora, pišem
zbunjen, preneražen, zgagjen, pišem smrtnom mukom u duši, jer bi htio da slavim
čovještvo, sreću i napredak ovoga našega kraja; a tamo sam nemilo usilovan da
iznesem jednu vele tešku ljagu, crnu i žalosnu, čemu nije kriva ova krajina,
koja je svegj bila dična i pitoma, nego neki bezdušni nesretnici s dvora. Eh
teško im bilo što nam prag opoganiše!
Čujte, pošteni ljudi svijeh vjera i svijeh stranaka,
pa se zgrozite!
Ja katolički sveštenik i paroh često prolazim kroz
Zaton (veliki), koji je jedno malo katoličko mjesto na moru blizu moje
parohije. Tri su cijele godine da ga pohodim; ali neke grdobe grdne do Boga,
neke divlje parodije srpskijeh popjevaka počео sam da u njem slušam stoprv odlanjske stranačke
zadjevice u septembru, i to 0d... . đjece od kojijeh deset dvanaest godišta. Tu
raspuštenu razvratnu djecu čuo sam češće da pjevaju te gnusne parodije na
žalost izazivno, na vas glas, da sve mjesto čuje; ali kako sam se sjetio u više
puta da to rade netom ugledaju.... mene, odmah sam razumio da su ih otrovale i
naučile neke nesretne duše odgojene u krčmama, u ulicama i na raskrsnicama,
koje nemaju milosrgja ni od nevina dječijega srca radi nekakvog hrvastva(?)
kolik ni od ljudi srama ni od Boga straha. Zaista veoma me je ljuto u srce
dirnulo i strašno potreslo mojijem vjerskijem i rodoljubnijem čust"om
svaki put kad sam se na tako nedjelo namjerio samo za to što ne igram kako
svire potištene narodne izdajice; ali je moje ogorčenje večeras došlo do
vrhunca, jer mi uvrijeda nije nigda bezobraznije bila nanesena, niti sam igda
bistro razumio sve one nedostojne riječi kako što sam ih večeras razumio. Oni
poznati derani poznatijeh roditelja, koji možda ne će za ovaku sramotu što im
djeca nanose ni znati, igrahu se malo prije i zabavljahu se megju sobom, nu
netom vidješe da ja minuh, udriše urlikati baš ovako:
Vesela je
hrvatija — kad hrvacka banda svira.
U Hrvata čaše
zveče, — a u Srba koze ječe...
Veselo, veselo ej!
i
Rado ide Hrvat u vojnike
Da podavi Srbe nesretnike ...
Jadnijeh li roditelja ako im ponarastu ovako krasno
uspitomljena djeca, koja su ovako rano i ovako krasno naučila poštovati ime
brackoga naroda hrvackoga svoj obraz, svoje mjesto, svoga ....sveštenika i
svoju vjeru.
Sličnijeh stvari u ovome Dubrovačkome kotaru nije ni
vragu u snu na pamet dohodilo prije nego je u gradu na bijeli dan izašla ona
zlosretna pogana „Cloaca Maxima“ poznatijeh propalica, koje imaće svega, ali
samo ne razloga ni obraza. Evo kojijeh vas ljepota naučiše te propalice, evo
koju nam kulturu doniješe, evo u što se obraća onaj hrvacki katolicizam (! !), evo
kako su pametni oni bezdušnici s dvora koji cijene, da sam ja onaj koji se u
„Dubr.“ obično piše „Mali Radojica", pa nagovaraju ludo i nesvijesno da mi
prave onake blutave demonstracije, koje me ne će Ije nikada pritegnuti, ja im
vjeru dajem, na stranu moralnijeh propalica ko što su oni. Evo koji su oni
Ijudi kršćani. Pa da nam oni idu govoriti o katolicizmu, o kulturi i o
uljudnosti! Vidjeli smo ih kako su se podnijeli i o Sv. Vlahu. Podli farizeji
koji su, neka se sakriju sto kilometara pod zemlju, da se sunce ne mrlja njih
gledajući! Bi li ovako podlo radili, bi li ovako i krvnički bunili kako oni
najdivlji Otentoti i Mameluci, koji krsta ni vidjeli nijesu. Stavljam ovo na
dušu svome časnome kolegi Dum Ivu Prodanu i nekijem drugijem koji regbi da se uzdaju
u katoličanstvo ovakijeh neljudi, neka popravlja što se ima popravljati. Ko se
je igda nadao da će njeki neljudi ovakvi atentat učiniti proti našoj uljudnosti
i skladnosti, proti našoj vjeri! Ruku na prsi, crne duše, zmijinje leglo, rode
nevaljali! Na što ćemo doći, ako nastavite kako ste besramno počeli! Kakva bi
vam bila i ta, pitoma Hrvacka s ovakijem naukom što nam ga davate! Bi li iko
drugi u njoj mogao živjeti izvan vas i zvijeri? Bog vas prosvijetlio i
prostio vam!
Mislim, da me niko razborit ne će ukoriti s ovoga
dopisa: nijesam se na ovo riješio da branim sebe, jer nemam od koga da se
branim; nego bio bi se ogriješio o svoju dvostruku dužnost; patriote i
sveštenika da sam premučao; jer te velike dužnosti nalažu svakome da čisti bez
ikojega milosrgja i bez ikojeg obzira ono što je red da se čisti, da se svijet
ne okuži. A nadam se paka da će na ovo planut famozni ortakluk; nu za to ne ću
ni najmanje mariti, niti ću mu se odazivati jer je ispod moga dostojanstva i
ljuckoga i svećeničkoga da raspravljam sa sličnom felom, i jer ta fela nema
ništa istinita da ovom dopisu prigovori. Na svrhu mi je dužnost preporučiti
roditeljima one već spomenute djece, da bolje gledaju na svoj porod kakva će im
roda donijeti, i napomenuti im, ako mi se drugi put što slična dogodi, da ću
bit usilovan učiniti da se vidimo na drugom mjestu. Za djecu odgovaraju
roditelji. Bude li potreba, još ću ih i imenovati javno u novinama. Da sam ja u
svome djetinjstvu na Šipanu učinio najgorem hrvackome krpinaru, koji ide kupiti
krpe i kosti u nas po selima, ono što su njihova djeca učinila meni svome
svešteniku, drugi put bila bi me prošla volja; a da sam učinio ono što njihova
djeca, moji roditelji od srama radi mene suviše ne bi bili za mjesec dana iz
kuće izašli, a mjesto bi ih prekaralo dokle su živi.
Dum Andro Murat
kat. sveštenik, paroh.
Нема коментара:
Постави коментар