Otimačina

Otimačina. —

U osmom broju „Bosnische Post“ ima članak o našemu slikaru gosp. Vlahu Bukovcu. Taj je članak napisao neki Fr. Selak i naslov mu je: „Ein kroatische kiinstler“. Neka nam kaže "Crvena“ kako se nazivlje onaj koji tugje prisvaja, jer bi poručili „Bosnische Postu“ da se jako vara pišući o hrvastvu gdje mu mjesta nema. Gosp. Fr. Selak pak nazivlje Bukovca „ein kroatischer kiinstler" a u drugoj radnji u praškoj „Politik“ Br. 32. nazivlje Fra Grga Martića " ein bosnischer Dichtergreis“. Sve, samo ne srpsko. 

Horvat, Harvat i Hrvat.

„Prag od kuće najveće brdo“.

Poslovica dubrovačka.

 

II.

 

Što su Hrvati?

Dan današnji zovu se Hrvatima ona velika masa Srba štokavaca Uskoka, koji su pritiskom sudbine morali ostaviti svoju prijašnju domovinu pri dolasku Turaka i pozvani od raznijeh vlada ugarskijeh, austrijskijeh i mletačke, naselili su domovinu prvašnjijeh pravijeh Horvata i Harvata, koji su je bili pustu ostavili, te se razbjegli svuda po svijetu pri strahu turske provale, čak do Pulje i do Moravske, i u svijem susjednijem pokrajinama, gdje su se manje ili više i dan danas sačuvali njihovi ostanci, a veoma malijem brojem su ostali ili su se kašnje u nju povratili. Štokavci zauzeše kroz pet vijekova srednju i sjevernu Dalmaciju, Liku i Krbavu. Istriju dijelom, Gornju i Donju Slavoniju, Južnu Ugarsku manje ili više, Banat i Bačku, osim onijeh što se izgubiše u tugjijem narodima još daIje, u njemačkoj, talijanskoj, magjarskoj, rumunjskoj, arbanaskoj, osmanskoj i ruskoj. Ti Uskoci Srbi moradoše gotovo iznova naseliti i sasvijem napučiti te zemlje neprestanom seobom od preko pet vijekova.

Osim vjere, u ničemu se ne razlikuju od ostalijeh pravijeh Srba, niti u govoru, niti u običajima, niti u ostalome. Prave svegjer novijeh pjesama, što uz stare pjevaju, dobrijem dijelom drže badnjak, njeki slave slavu u onoj mjeri koliko im svećenici to ne zabraniše, tobože iz štednje. Isto vrijedi za prerasude narodne, za priče, pripovijetke, zagonetke, poslovice, za nošnju i t. d. Govor im je pravi čisti štokavski ikavski, ili jekavski kao i naglasak. U jednu riječ to su vam pravi ovejani pohrvaćeni i pokatoličeni Srbi, koji većinom nemaju dan danas svijesti svoje srpske narodnosti, nego dapače fanatizmom i intolerancijom svećenstva oni su postali dijelom najbjesniji barjaktari hrvastva, najskoli po starijem srpskijem pokrajinama: Boka Kotorska, Dubrovačka, Neretvanska, Vrgorska, Makarsko Primorje, kao i po novijim kasnije posrbljenijem neprestanom seobom od pet vijekova od Cetine do Drave i Dunava. Sada se počinje buditi kod njih svijest srpska, najskoli kod katolika bokeškijeh, dubrovačkijeh i dalmatinskijeh, ušljed zaslužnog djelovanja Vuka, Miklošića i njihovijeh učenika, potpomoženijeh od radišne žurnalistike n. p. „Srpskog Glasa“, „Srbobrana“ a sada i novog „Dubrovnika" pripomoženijeh od novijih liberalnijeh struja, koje teže da sjedine razdvojenu braću ne obzirajući se na vjeru.

Mi vigjamo dakle da ogromnom većinom svi ti današnji Horvati, Harvati i Hrvati više ili manje jesu potomci čisti ili manje čisti od tijeh bivšijeh velikom većinom štokavskijeh Srba ikavskijeh, jekavskijeh i ekavskijeh, koji su sudbinom povijesti pribjegli megju čakavce i Kajkavce, kojima su donijeli našu lijepu štokavštinu i sve ono što naš narod čini narodom, a u zamijeni od njih primiše naslov hrvacki i obred latinski.

Kako vazda i svuda i ovdje se opetovala stara pojava: da je poturica gori od Turčina, to jest da srpski za nevolju rinegati postali su najboIji Hrvati, najvatrenije propagandiste hrvastva, n. p. Smičiklaš, ali sve ti je to jedna zgragja na pijesku gragjena, jedna vatra niti stalna, niti trajna, koja će pasti — da, mora pasti ta zgrada nenaravska i neprirodna, kao i svaka druga slična stvar, što vigjamo iz povijestii iz iskustva, mora ustupiti mjesto pojavima prirodnijem i sličnijem zahtjevima novije kulture, nadahnutijem pravijem duhom slobode, načelima narodnosti bez utjecaja vjere ili crkve, već duhom liberalizma i moderne demokracije, snošljivosti vjerske i gragjanske, jednakosti pri zakonu. Takim duhom i načinom je samo moguće stvoriti i sjediniti u jednu duševnu bracku zajednicu naš troimeni i trovjerski narod, bez potlačenja i bez uništenja ničijega dijela njegova. Mi nijesmo još dozreli za uski centralizam, nego treba još za dugo slijediti i štovati pokrajinske i plemenske i vjerske osebnosti i osobitosti, a u opće vigjamo po svemu svijetu kako teže k tomu, da uz tiji samo centralizam puštaju svuda mah i izlijev svakomu pohvalnomu samovladanju i decentralizaciji u svakome pogledu, svakoj emancipaciji, svakomu self-gouvernement-u, to u obitelji, to u općini, to u društvu, bilo to u kotarskoj ili u pokrajinskoj, ili u državnoj i u općenarodnoj sferi; dakle niti dušiti hrvastvo na štetu srpstva, niti ovo širiti na štetu onoga, veće puštati vremenu, iskustvu, a najviše većoj pravoj prosvjeti i kulturi, što će znati sve izravnati i izgladiti. Rodoljubna i slobodoumna struja uzdržati ima pobijedu nad klerikalnom obskurantističnom, bilo koje mu drago strane, zapadne ili istočne, sve su ubitačne za pravu slobodu, bilo iz sjevera ili iz juga! „brat je mio koje vjere bio, samo bracki kada misli i postupa". 

Jedan Srbin Katolik na ime svoje i sumislenika.

1893.