Trebinjski Hrvati

 

Trebinje, 11. Aprila 

(Trebinjski Hrvati. —- Društvo „Slavulj“. — Gdje je vjerski fanatizam? — Nekada i sada. — Pohvalna naredba). — 

Evo me u Trebinju, gdje zdravo i veselo stigoh. Prva mi je briga bila da se spoznam o trebinjskijem Hrvatima, koji su, kako kaže „Crvena“ probudili hrvacku svijest u Trebinju da je divota. Grehota je samo što g. Supilo nije odgovorio još dopisniku iz Trebinja biće jedno tri mjeseca, kad ga je pitao da mu kaže imena hrvacke trebinjske inteligencije, koja mu je kitu cvijeća poklonila. Barem danas bi ih i ja poznao a ovako molio sam Petra i Pavla, da me njima prestave, pa dobio odgovor da trebinjskijeh Hrvata nema, a ako ću pridošlicama se prestaviti da otidem po krčmаmа, po konjušnicama i po radionicama i da ću ih tu naći. Dakako moje dostojanstvo nije mi dopustilo da se toliko ponizim, jer ne želim da me takvi ni pogledaju a kamo li da se sa mnom rukuju, i prodivane. 

Propitao sam ipak da me izvijeste o hrvackoj zabavi datoj na 12. Februara o. g., o kojoj neki dopisnik iz Trebinja piše u „Crvenoj” Br. 11. taman poslije mjesec dana. Rekoše mi da su je izveli sve zgoljni Hrvati kao Picek, Šejcar, Klein, čisto hrvacka imena. Ne znam da li i ovi dovode svoje porijetlo iz kojeg kraja ove naše kršne Hercegovine. Htio sam što doznati o hrvackom pjevačkom društvu „Slavulj“, ali mi niko ne znade ni riječ kazati, a blaženi dopisnik “Crvene“ još muči a dao je riječ otragu mjesec dana, da će g. Supilu moći o ustroju tog društva potanje pisati. 

Taj dopisnik reče, da će se tome društvu priključiti i mnogi muhamedanci. Željeli bi, kad bude, da nam imena njihova obijelodane te da nas svečano u laž utjeraju, jer mi kažemo da ne će ni jedan, kao ni pravoslavni, ne radi vjerskog fanatizma, kako dopisnik kaže, nego radi svoga dostojanstva. Da je kod trebinjskijeh Srba pravoslavne vjere takav fanatizam ne bi se nijedan izmegju njih našao da iza smrti u oporuci ostavlja i katoličkoj trebinjskoj crkvi. Neka pridošli katolici Hrvati jedan takav primjer dadu, i vjera im je tvrda da ću pokloniti stotinu kruna fondu hrvackog “Slavulja“. 

Pitao sam prijatelja, koji je još star bio prije okupacije, da li zna on što god o tom hrvastvu u Trebinju, pa mi reče: „е moj sinko, čujem da govore da je Hrvat ko je god katolik. Koliko je istine tu ne znam. Znam samo da mjesec dana prije okupacije, da ne idem dalje, u Trebinju bio je samo jedan katolik i taj iz Dubrovnika, te ako je istina što prije napomenuh, otkud hrvastva u Trebinju? Pravoslavni dakako svi su se Srbima priznavali, muhamedanci u to se pačali nijesu, znam toliko da od njih ko je god znavao pisati, pisao je ćirilicom, a ovo je obilježje „ostanak srpstva ovijeh krajeva”. — Ja bih želio da pobije ovo „Crvena” preko svog dopisnika, jer pravo je da se oba zvona čuju; pak tada da gosp. Supilo zavapi: „Zivjeli junaci! Živjeli Hrvati trebinjski”. 

Dakle što sam mislio naći u Trebinju našao nijesam. Naprotiv našao sam nešto, čemu se nijesam nadao, i što je pohvale vrijedno. Od starine ovdje je bio pazarni dan Nedjelja. U ovaj dan dolazili su iz obližnjijeh sela u grad. To je dakako s kršćanskog gledišta bilo neuredno, po onoj: šest dana radi, a sedmi počini i posveti ga Bogu. Po prijedlogu Mostarskog Mitropolita g. Serafima vlada je ukinula taj običaj, a za pazarni dan odredila je subotu. Ta je naredba u djelo prešla već od 1. Marča o. g. Vrlo dobro. 

Ovoliko napisah na brzu ruku, da ti, dragi „Dubrovniče“, na vrijeme stigne, a ako Bog da, brzo ću ti se opet javiti. 

Putnik

1893.