Hrvati i slava na Obodu

 

Hrvati i slava na Obodu

Nije lako slaviti obljetnice kakvog velikog istorijskog dogagjaja! Ljucki vijek i suviše je kratak, da se takove slave mogu lako prenebregavati i preko njih mukom prolaziti.

Mi smo Srbi u pošljednje doba bili sretni, što smo u njekoliko godina mogli da proslavimo pestoobljetnicu Kosovske bitke; a da naš narod nije klonuo poslije te pogibije, dokazom nam je slava i uspomena, koju prije njekoliko dana proslavismo u orlovu gnijezdu, u Crnoj Gori.

Crna Gora, koja je kroz više vijekova umjela da sačuva krvavijem oružjem svoju slobodu na političkom polju, imala je vremena da radi i za prosvjetni napredak naroda svojega, jer su njezini vladari bili uvjereni, da uz političku slobodu stopu u stopu mora zajedno da korača i narodna prosvjeta. Narodna prosvjeta i politička sloboda bila je cilj crnogorskijeh vladara, oko čega su oni uvijek radili neumornijem svojijem trudom. I ta misao poučila je crnogorskog gospodara, da nabavi svojoj zemlji rasadnicu srpske knjige i prosvjete, te ono, što ne nalazimo još kod nijednog drugog slovenskog naroda, vidimo u malenoj, ali junačkoj Crnoj Gori; ono, što još ne imagjahu u ono doba narodi mnogo veći i mnogo silniji od nas Srba, imao je srpski narod, te danas sa ponosom možemo da pogledamo i u tom pogledu na svoju kulturnu prošlost; možemo da pokažemo učenom svijetu, kako je maleni dio našega naroda nabavio prvu štampariju u velikom slovenskom svijetu, dok je ostali dio srpskoga naroda čamio pod okrutnijem turskijem gospostvom, koje nije htjelo da znade ni za knjigu ni za prosvjetu. A kad je junačkijem sinovima stare Zete, a današnje Crne Gore, prijetila najveća opasnost, da će im azijacka sila oteti njihovu slatku slobodu, oni se nijesu ustručavali, da skoro cijelu svoju štampariju preliju u puščana zrna, pa da š njima brane kuću svoju, šlobodicu svoju.

Nije dakle čudo, što je cijeli izobraženi i svijesni svijet osobitom radošću i odobravanjem pozdravio namisao, da se četiristoobljetnica prve srpske i slovenske štamparije što svečanije i dostojnije proslavi. Cim se čuo glas, da se priprema ta slava, najveći svjecki učeni zavodi odlučiše, da šalju u skromnu i malenu Crnu Goru svoje prestavnike, koji će svojom nazočnosti da pokažu saučešće u tom velikom dogagjaju.

Sveučiiište u Oksfordu, stara slavna Sorbona, ruska Akademija, švajcarska njeka sveučilišta, svi srpski kulturni zavodi poslaše svoje prestavnike, da budu prisutni toj velikoj slavi. Veliki engleski narod, jaki i učeni Francuzi, smatrali su za osobito zadovoljstvo, da i oni sudjeluju toj rijetkoj svečanosti, te da pokažu kako i oni znadu štovati ono što je veliko u narodu, koji se ni brojem ni naukom ne može mjeriti š njima.

I u toj velikoj kulturnoj svečanosti naroda srpskoga i svijeh Slovena, morala su naša nesugjena braća da umiješaju čašu žuči. Hrvati koji su nam najbliži od svijeh slovenskijeh plemena, neopravdanijem i djetinjskijem razlozima odbiše srpsko gostoprimstvo, koje ih je pozivalo u svoju kuću, kao što brat brata pozivlje. Odbor na Cetinju pozvao je na slavu sve bez razlike učene prestavnike svijeh naroda, a samo se po sebi razumije da su se Sloveni morali najviše odazvati, te nas je toga radi u velike iznenatio glas iz Zagreba, da Hrvati ne će prisustvovati ovoj velikoj kulturnoj slavi srpskoj.

Odbor „stranke prava“ njekoliko dana prije slave, izdao je zaključak svoje sjednice, da Hrvati — jer poslije sjedinjenja nestalo je „neodvisne stranke“, koja se je pretopila u pravašku — ne će sudjelovati svečanosti u Crnoj Gori, pravdajući tu svoju nebracku odluku smiješnijem razlogom „isključivog hrvastva“. Naša braća Hrvati ne mogoše, a da ne zabadaju trn u zdravu nogu; ne mogoše, da se dajbudi za trenutak utišaju i da zaborave megjusobne razmirice; ali oni su znali, da u Crnoj Gori ne će moći napijati svojijem prvacima, niti da će se moći razmetati svojijem uobraženijem državnijem pravom; znali su, da u Crnoj Gori ne će moći izazivati onako, kako su izazivali u Makarskoj i u Dubrovniku, jer ne bi imali s kime i za koga, te bi ih Crnogorci i gosti na svečanosti gledali kao ljudi, koji ne znadu što rade; znali su, da u Crnoj Gori ne će naći plaćene fukare, koja će za dobar bakšiš da isuši svoje grlo vičući kojekakve besmislice.

Hrvati, koji u svakoj prigodi znadu riječima da se razmeću i nikakovijem djelima da ne dokazuju svoje slovenske osjećaje, svoju slovensku solidarnost; koji uvijek umiju da ističu, kako je ćirilica i njihovo — hrvacko — blago, otugjuju se od ostale svoje braće, kada se ova sastaje, da proslavi lijepu uspomenu od kada je štampana prva knjiga ćirilskijem slovima. To njihovo ponašanje njima ništa ne smeta, da osnivaju školska društva pod pokroviteljstvom slovenskijeh apostola Ćirila i Metoda, od kojijeh je prvi i izumio ćirilicu, a u isto doba da proganjaju ćirilsko pismo gdje samo mogu i gdje njima treba kao nedostojno oružje u političkoj borbi protiv nas Srba, ukidajući ga lupeški u Kotoru a nazivajući ga porugljivo rišćanskijem recte vlaškijem pismom u Dubrovniku.

Ni zagrebačko sveučilište, koje srpski narod u Hrvackoj i Slavoniji svojijem znojem više izdržava, nego li Hrvati; ni jugoslavenska Akademija u Zagrebu, koju je Srbin podigao i u učenom joj svijetu glasa stekao, a Hrvati lijepo umjedoše da sami zagospodare u tijem prosvjetnijem zavodima; ni „Matica Hrvatska“ za čija izdanja i Srbi troše dosta novaca; pa na pošljetku niti jedno od ostalijeh hrvackijeh prosvjetnijeh društava, nije našlo za vrijedno, da u Crnu Goru pošalje svoje prestavnike, te da slovensko kolo bude potpuno, već u pošljednjem času ne mogoše da odole grižnji savjesti. Da pokriju tu golemu sramotu svi listom obolješe a njekoliko njih poslaše brzojavne pozdrave, koji kipte šupljijem frazama, te izjavljuju, kako „ushitom i pravom brackom radošću u duhu prisustvuju ponosnoj uspomeni, kulturnog nastojanja staroslavne Zete“, pak čak se žicom „pridružuju velikoj slavi i šalju bracki pozdrav“!

Mi ne bismo znali, kako da okrstimo dostojnijem riječima ovo ponašanje naše braće Hrvata, jer kad ih slušamo, kako po svojijem listovima pričaju svijetu o slovenskoj uzajamnosti i slovenskoj ljubavi, a kad ih vidimo na djelu, gdje rade sa svijem protivno, mi ne možemo, a da ne dogjemo do zaključka, da su oni poslušno oružje u tugjoj ruci, koja i njima i nama ne radi o dobru. Kada se na taj način ponašaju s nama Srbima, oni zaboravljaju, da tijem nama ništa ne će i ne mogu naškoditi, nego prave štetu svojemu ugledu i još više šire onu provaliju, koja ih dijeli od nas.

Da bracka hrvacka jabuka pri velikoj kulturnoj svečanosti naroda srpskoga bude što slagja, onaj slatki i medeni zagrebački “Obzor“, koji ima više programa, nego li dana u godini, koji danas miluje a sjutra bezobzirce grdi srpski narod i sve ono, što je Srbinu najsvetije, koji sad uzimlje pod okrilje njeke Srbe, a kasnije ih policijski denuncira svojijem pokroviteljima; taj list, koji danas liže i ljubi ono, što je jučer grdio i mrzio, baš njekoliko dana prije svečanosti na Obodu, bez ikakvijeh dokaza počeo je tendecijozno da tvrdi, kako prva slovenska štamparija nije bila u staroj Zeti, nego u Krakovu. Za čudo veliko, da ta gospoda ne bijahu toliko smjela, pa da utvrde, kako je prva slovenska štamparija bila u kakvom hrvackom gradu čistoga pravca. Hrvati, koji naopako izvrnuše i srpsku i hrvacku istoriju, samo da njima bude pogodnije, mogli su i to da urade, ali ako ne uradiše do sada, možemo se s dana na dan toj iz prsta isisanoj novosti i nadati, ako se smiluje i onaj jedan, koji je pri riječkome kongresu oborio prijedlog da se i na Crnu Goru protegne državno hrvacko pravo.

Nu šalu na stranu. Mi dobro znamo, što se je htjelo s tijem tvrdnjama. Nije u tome poslu rukovodila hrvacku gospodu niti želja k istini, niti ljubav k nama Srbima, da nas bajagi pouče u nečemu, i da nas izvedu na pravi put. Tu je igrala svoj zadatak ona stara i ničijem neopravdana mržnja hrvacka prema svemu onome, što je srpsko; ona pusta nenavist, koja je prirogjena zlobnijem golićima, kada svoje bližnje vide gdje plamte od sjaja i veličine, poučila je Hrvate, da tijem putem vrijegjaju Srbe, kada nijesu mogli da dogju na Cetinje s tijem željama i namjerama, kao što su došli u Dubrovnik, pa da i na Cetinju, po svojem starom običaju, pokažu svoju bracku ljubav prama srpskome narodu!

I baš taj isti “Obzor“, koji je pokušao da na taj način vrijegja Srbe, u isto doba nije mogao, a da opet ne puca iz prazne puške „hrvatskoga državnoga prava“ i da pod zastavu toga “prava“ pozivlje srpski narod, te mu je obraz podnosio, da i na sami dan svečanosti žicom čestita na Cetinje, ističući, kako je on „vjeran svojijem tradicijama i zagovaranju duševne bracke solidarnosti“ izmegju Srba i Hrvata! Gospoda oko “Obzora“ mislila su, valjda, da su Srbi, koji su otišli na Cetinje, zaboravili u jedan mah s kim imadu posla, a oni, koji žive na Cetinju, da ne čuju, ne vide i ne znadu ništa, jer se inače takova drskost ne može ni zamisliti.

Kolika je pak ta njihova mržnja prema svemu, što je srpsko, najnovija pojava hrvackog novinarstva dokazuje. Svi hrvacki listovi kao da su se dogovorili, istakoše svoje zaglavno mnijenje, biva, da je, slava na Obodu ispala u posve crnogorskom duhu. Red nam je bilo da i ovu zabilježimo, kao očiti dokaz njihove mržnje prema Srpstvu uopće.

A sad da svršimo.

Na čast Hrvatima sve ono, što uradiše o slavi na Obodu. Ko što ima to i dava; a nama Srbima učiniše samo uslugu u dva smisla: svečanost je prošla mirno i dostojanstveno, a to bez sumnje ne bi bilo, da su Hrvati otišli u Crnu Goru, jer vuk mijenja dlaku ali ćud nikada; a druga nam je usluga, što smo još jednom imali prilike, da bolje provirimo dušu tijeh Hrvata, te će nas ovo iskustvo moći poučiti za skoriju i daljnu budućnost.

1893.