Dubrovčani su Srbi - Stranica 7

  Luko Zore - "Dubrovčani su Srbi"

nekijem čakavskijem knjigama, koje su štampane u 16. vijeku

Njemačkoj stoji u natpisu n. p. ovako: „Catechismus mit Auszlegung in der Syrvischen Sprach (1561). ¹)

Budi dakle da su štokavci i Srbi i Hrvati, što tad luči Srbe od Hrvata u jeziku? -- Ako su štokavci i jedni i drugi, ipak ima i u tome razlike, jer se štokavci dijele na ikavce, ekavce i jekavce po izgovoru staroga slova ъ; dakle n. p. cilo, celo, cijelo! lito, leto, ljeto. I u tome je prijepor, jer Miklošić govori da su ikavci Hrvati,²) a ikavci i jekavci Srbi; Jagić pak veli, da se je jekavština razvila od ikavštine, a da isprva nije bilo nego ikavaca i ekavaca od kojijeh ikavci su Hrvati a ekavci Srbi.

Ta nesloga u mišljenju glavnijeh našijeh učenjaka dovodi nas na misao, da i mi rečemo o tome svoju, dok je za to lis sub judice. Poreći srpstvo štokavskijem ikavcima čini nam se neosnovano. Da ne govorimo o srpskijem spomenicima Miklošićevijem, u kojima su njeke štokavsko-ikavske isprave krštene srpskijem od samijeh pisaca tijeh isprava, osvrnimo se na kasnije vrijeme. Fra Matija Divković, bosanski franjevac, piše ikavski a govori da je to srpski, n. p. , “плач блажене Дивице Марие кои плач исписавши сарпски “. A da ne bi ko rekao, da fratri bosanski nijesu ćirilovo pismo smatrali svojim rogjenijem pismom, već ga za to zvali srpskijem, što njim pisahu i Srbi u Srbiji, evo i za to primjera. Fra Stipan³) Jajčanin, koji je pisao istijem pismom kao i fra Matija, veli u pristupu svojoj knjizi: „ Исповиед карстианска и наск " Ovo: „веома су потребите кьниге с Босни с наша слова и с наш иезик " ⁴) A gdje je fratar Jukić Banjalučanin, bliži nama po vremenu, koji u svomu Kolu veli⁵), da Bošnjaci u Krajini ne znadu za ime hrvatsko? A ipak su štokavski ikavci. Po tome mislimo, da štokavština sviju triju govora harakteristika je srpska, a Miklošićeva teo-

¹) V. О Српском имену, написао В. Ђ. у Београду 1900,obr. 46, 5.

²) Za čudo je, kako Miklošičeva teorija o oblasti ikavštine gagja od prilike s vijestima Porfirogenita, koji, kako je poznato, proteže prama jugu do Cetine granice hrvatske.

³) I ime mu je ikavsko, a on veli da je Srbin.

⁴) Ta je knjiga štampana u Mlecima 1704. g.

⁵) “Od Harvatah ne znaju ni imena“ v. Kolo V. (1847) obr. 20.

Dubrovčani su Srbi - Stranica 6

  Luko Zore - "Dubrovčani su Srbi"

gdje god ih je, štokavci, eto prve harakteristike srpstva u Dubrovniku, i Dubrovčani su po tome Srbi.

A ima li i Hrvatà štokavaca? To je kazao i Daničić¹) ma da nije lako oborit tvrdu Miklošićevu teoriju, kojom je ograničio Hrvate na same čakavce. Za ovo bi trebalo da Hrvati viču prvo na svoje ljude, koji su istoga Miklošićeva mnijenja. N. p. Stanko Vraz²) kaže: „Po (pravu) jeziku to dakle ide ime (hrvatsko) jedino Hrvate čakavce, tj. onu granu južno-slavensku, što treba u svom govoru ča m. šta ili kaj, a ti Hrvati stanuju od starina u Primorju, po većoj strani primorskih varoših, Zadarskom okružju, i po otocih primorskih i Dalmatinskih”. - N. Nodilo veli³): „Srbi zar štokavci, a Hrvati čakavci." -- Vežić:⁴) “Hrvati, kako rekoh, uvedoše i sami jezik štokavski, akoprem im je od svagdanjega domaćega govora, dosti daleko”. - A napokon poredi što kažu A. Tkalčević⁵), i Iv. Kukulević⁶), pa i drugi, megju kojima Ljudevit Gaj,⁷) pa ćeš uvidjet, da veći dio rečenijeh pisaca izjavili su svoje mišljenje prije Miklošića, koji je naučno obradio tu misao. No ipak Daničić govori da ima štokavaca Hrvata i osniva svoju teoriju na tome, što ima naroda, koji, štokavski govoreć, kaže da je Hrvat.⁸) O tome će presuditi s vremenom zdrava kritika. No kad se osvrnemo i na to, da je još prijeporno pitanje, koji je bio govor Srbâ i Hrvata, dok su još bili u zajednici, i koji je dijalekat (ča ili što) stariji⁹), nije čudo, pošto su Srbi i Hrvati dva slovenska najbliža plemena, da je nastala zbrka u vijestima o njima bilo kod stranijeh bilo kod domaćijeh pisaca. Jagić spominje njekoliko književnika iz 18. vijeka, koji su pisali štokavski, a jezik su svoj zvali hrvatskijem;¹⁰) a naprotiv na

¹) Dioba slovenskih jezika (iz lekcija prof. Velike škole u Biogradu, d.ra Gj. Daničića), v. Vidov dan 1874 g. br. 192 i 193.

²) Kolo, III. (1843) obr. 13.

³) Rad CI (1890) obr. 58.

⁴) Neven 1855, obr. 190.

⁵) Danica 1847, obr. 203.

⁶) Arhiv IX, 318.

⁷) Danica (Hrvatska, Slavonska, Dalmatinska) 1846. g. br. 31, obr. 124.

⁸) Ko zna da nijesu u ovome pobrkani pojmovi politički i etnografski !?

⁹)Za jedno smo samo na čistu, a to je, da je akćenat čakavski najstariji,

¹⁰) Književnik I.

Dubrovčani su Srbi - Stranica 5

  Luko Zore - "Dubrovčani su Srbi"

dubrovački pisac nazvati svoj jezik hrvatskijem. Ali za gotovo tri duga vijeka ima toga samo 5-6 putâ: i po tome se vidi, da je to njekako sporadično a ne sve sebe (passim), kako bi se imalo očekivati u tri vijeka, jer druge nas literature svojim narodnijem imenom zablještuju sve mahom gotovo na svakom obrazu pojedine knjige, kao što je n. p. u francuskoj, talijanskoj, njemačkoj književnosti i u drugijem. No ipak nema kud ni kamo, jer stari dubrovački pisci svoj jezik kad i kad nazivlju hrvatskijem; a to je činjenica, s kojom treba računati. A trebalo je, da oni pisci zovu tako onaj jezik, i inače nije moglo ni da bude. I evo zašto.

Pošto su Dubrovčani, kako je već rečeno, uziruć se u crkvene knjige prispjele sa sjevera, uzeli čakavski dijalekat za književni jezik, a pošto čakavski dijalekat nigda nije bio pučki u Dubrovniku, nije čudo da su stari dubrovački pisci slabo i umjeli čakavštinu, a to se vidi iz samijeh njihovijeh pjesničkijeh djela, što je Jagićev Arhiv¹) izvrsno dokazao. Po tome ako su nazvali hrvatskom svoju naučenu, pak za to pokvarenu čakavštinu, pravo su imali, jer srpskom je nijesu mogli nazvati, pošto se čakavsko narječje uzdržalo isključivo u hrvatskoj jezičnoj oblasti. Za to mi možemo pripisat ovu pojavu našega književnoga razvitka prilikama onijeh vremena, a neoborivijem razlozima prosto konstatovati ovu jezičnu stramputicu²), s koje su svratili počinjući od Čubranovića na pravi put naši najbolji pisci, jer n. p. u Gundulića, Palmotića, Gjorgjića i u drugijeh boljijeh nema nigdje da nazivlju svoj jezik hrvatskijem, a kamo li sebe Hrvatima.

Dakle Dubrovčani su od pamtivijeka bili štokavci, a čakavština u knjizi njihovoj bila je meteora; pošto su pak Srbi,

¹) V. Jagićev Arhiv (für Slav. Philologie) sy. XIII. g. 1889, i poredi opasku 4 na obr. 5

²) Ibidem.

Dubrovčani su Srbi - Stranica 4

  Luko Zore - "Dubrovčani su Srbi"

Štokavski je dakle bio pučki govor u Dubrovniku, a to dokazuje sva proza pisana u Dubrovniku počinjuć od XV. vijeka.¹) A ako nas ko zapita, kako mi nazivljemo taj jezik, čisto odgovaramo „srpskijem", a za što? Kasnije će se razumjet.

                                                          *

Kad je to tako, čemu su stari dubrovački pisci zvali svoj jezik ”hrvatskijem“? čujemo da nas protivnici pitaju, napojeni na rečenoj anonimnoj knjižici. - Neosporna je istina, da u Dubrovniku XVI, XVII i XVIII vijeka pojedini su pisci nazvali naš jezik hrvatskijem,²) ali to su uradili ponajviše u dopisi vanju s dalmatinskijem pjesnicima, kao Nalješković s Brtučevićem (Hvaraninom), ili Vetranić s Hektorovićem (Starogragjaninom), ili opet kad su poklanjali svoje radove Hrvatima, kao Zlatarić Banu Zrinjskomu.³) No i bez toga mogao je kojigod

¹)Poredi opasku 3. na obr. 4 - G. Prof. N. Nodilo usporegjujući stare anale i kronike, što su talijanski napisane, veli: „Doduše srpski idiotizmi nijesu rijetki u talijnskome jeziku sviju ljetopisaca dubrovačkijeh; ali tima idiotizmima umočeno je, njima je uprav probijeno, sve ljetopisno govorenje, koje siže do posljednje četvrti vijeka XV.”

²) Od starijeh pisaca, koji su nazvali naš jezik hrvatskijem, jedan je Bruer Francez i ako dugo nastanjen u Dubrovniku. On je bio lijepo naučio naš jezik postao našijem književnikom. Pa ni Pavlović (1747) nije bio Dubrovčaniu; to je omaška Kukuljevićeva (Hry. bibliograf. br. 1426-1427). St. Zlatović (Eranovel obr. 473) kaže (bez potvrde), da je bio iz Stona; ali se ni to ne može vjerovati, jer je u Stonu i u njegovoj okolici južni govor (Rad CIII. obr. 69), Bernardin Pavlović piše zapadnijem.

³) G. Akad. T. Maretić Hrvat (Rad, knj. 89, obr. 236) pobijajuć svog zemljaka Broza kaže: „Na str. 160-161 navodi pisac potvrdu, da su još u drugoj polovini XVI vijeka zvali i Dubrovčani svoj jezik hrvatski. Ali trebalo mu je tražit jaču potvrdu od one, koju navodi. Ispisujući na ime riječi iz posvete Zlatarićeve Elektre nije držao na umu, da je Zlatarić samo iz kurtoazije prema hrvatskom velikašu Gjurgju Zrinjskomu mogao reći: „stavih se za tijem s jednakom požudom učinit hrvatsku Grkinju Elektru Sofoklovu”. Da je to bila samo kurtoazija, to se vidi in riječi: “Spjevanja od vrijednijeh Latina i Grka, koji vam i u vaš hrvatski jezik govore”, dakle je Dubrovčaninu Zlatariću hrvatsko ime dobro poznato, ali s tim je hotio samo toliko reči, da će njegovu knjiga i Hrvati veoma lako čitati i razumjeti, jer izmegju dubrovačkoga i hrvatskoga govora nema velike razlike. Za to ne možemo iz Zlatarićevijeh rječi izvesti onoga zaključka, što ga je izveo g. Broz veleći:

“po tome jasno izlazi da je Dubrovčanin Dinko Zlatarić zvao svoj jezik hrvatski”. Veoma bi nam drago bilo poradi same stvari, da je g. Broz naveo koju jaču potvrdu tomu, da su Dubrovčani svoj jezik zvali hrvatskijem, a sebe Hrvatima; a

ako su navedene potvrde iz Zlatarića jedine ili bar naj jače, onda se treba ogledati za drukčijim dokazima o hrvatstvu ili nehrvatstvu Dubrovčana.”

A naš Budmani (Stari pisci XXI., 1899. Djela Dominka Zlatarića, život i djela D. Z. obr. XXX.) o tome kaže ovako: „Ovo svoje književno djelo (Elektru) a i druga s njima naštampana pokloni knezu Jurju Zrinjskomu, te s obzirom na njega piše na naslovu: iz veće tugjijeh jezika u hrvatski izložene“, a u pismu na njega: „Stavih se za tijem s jednakom požudom učinit Hrvaćku Grkinju Elektru Sofoklovu“, i ,od vrijednijeh Latina i Grka, koji vam u vaš hrvatski jezik govore.”

ako su navedene potvrde iz Zlatarića jedine ili bar naj jače, onda se treba ogledati za drukčijim dokazima o hrvatstvu ili nehrvatstvu Dubrovčana.”

Dubrovčani su Srbi - Stranica 3

  Luko Zore - "Dubrovčani su Srbi"

Zlatarića i ost. u pjesničko čakavsko pisanje. A ko je njih uputio u taj strani način pisanja, kad je u Dubrovniku bio od vajkada pučki govor štokavsko-jekavski? Mislilo se na uranku gragjanske knjige, da su se Dubrovčani ugledali u Marulića i druge dalmatinske čakavske pisce: ali po svoj prilici Držić i Menčetić nijesu ni znali za Marulića. Istom kasniji pjesnici Vetranić, Nalješković, Bobaljević i ost. znali su za dalmatinske pjesnike i dopisivali su se s njima. A ko je dakle prvijem umjetnijem dubrovačkijem pjesnicima put ukazao? Niko drugi nego crkvene knjige, koje su došle u Dubrovnik sa sjevera i bile prepisivane u našem gradu.¹) Iz tijeh pak prijepisa lako se razabira, kako su dubrovački prepisači pravi štokavci, jer ih pučki jezik zavodi u prepisivanju čakavskijeh knjiga. Kako je uprav prilično, prvi su se stari naši pisci obazirali na uzvišeniji jezik od pučkoga, a taki im se svigjao ovaj jezik u crkvenijem knjigama, jezik crkveni; pa onda i kao neka novost, taj je jezik pjesmi prionuo kao izraz svečani i izvanredni, koji se od pučkoga govora odvajao, po onom Horacijevom načelu: Odi profanum volgus et arceo.²) Nije čuda da je tako davno bilo, kad se i u novije vrijeme isto ponavlja³)  

Mislimo da je ovo prilično bistro; a koga je volja, lako može po gornjim navodima razabrati da: prije tobožnje čakavštine u dubrovačkijeh pjesnika, za njezino vrijeme i poslije nje, nije bilo u Dubrovniku čakavštine.⁴)

Ovo koljence završujemo riječima iz Arhiva: “Čakavština nije nigda do Dubrovnika doprla, i ovaj grad bio je od početka štokavski”.⁵)

¹) Poredi Lekcionare: Spljetski (V. knjiga djela Akad.), pa Zadarski i Ranjinin (XIII. knjiga djela Akad.), a suviše poredi Rešetar (Rad Jugosl. Akad. 134 i 136.). Ovo pišemo u kratko ne gubeći se u velike navode, jer list „Dubrovnik” nije organ kakve Akademije, a uz to granice su mu tijesne.

²) „Zazirem od prostačke svjetine i suzbijam je“.

³) U naše vrijeme pok. Rafo Šarić, farmacista, poznati šaljivac, počeo je njeku svoju smiješnu pjesmu “Kuljen”: “Vazmi” (recipe; ovako su se počinjali latinski liječnički propisi); jer mu se činilo da pučki ,,uzmi” nije dosta svečano.

⁴) Oblici tega, temu, ovega, onemu i ost, novijega su vremena, jer u starijeh pisaca Držića i Minčetića ima i toga, ovomu i ost. Za ostale tobožnje čakavštine nije mi potreba razbijat glave, jer je već dokazano, da je to hvatat muhe po vazduhu. Da ne ponavljam iste stvari, poredi: Die Čakavština und deren eiustige und jetzige Grenzen von Milan Rešetar" (Archiv für slay. Phil. Band XIII.)

⁵) Archiv für slav. Phil. Band XIII. obr. 385.

Dubrovčani su Srbi - Stranica 2

  Luko Zore - "Dubrovčani su Srbi"

ipak nakanismo se na ovaj posao u nakani da poučimo nevješte i neuke, jer ima i kod nas lakovjeraca kao i svud, koji nasjedu ne misleći svojom glavom, nego kako što pročitaju ili čuju. Po tome smo uvjereni da će donijet ploda ovaj naš trud u kome ćemo osnovanijem razlozima odbijati smjer spomenute knjižice a pobijati njezine zaglavke historijskijem tvrgjama i najnovijim stečevinama trijezne nauke, te ćemo tako nastojati da Dubrovčanima iznesemo pred oči istinu. A to je i posao današnje nauke, pa u to ime: Bože, pomozi!

                                                             *

U prvom dakle dijelu svoje knjižice anonimni pisac bavi se starijem Dubrovnikom i starijem Dubrovčanima. I naprijed tu raspravlja o jeziku u Dubrovniku i u staroj dubrovačkoj književnosti, pak se onda hvata istorijskijeh dokumenata, da tobože dokaže dubrovačko hrvatstvo.

Čakavska književnost u Dubrovniku nije samonikla, nego presagjena; a pošto je čakavština naprama štokavštine gori oblik govora u našem jeziku, po tome mi velimo, da je čakavska pojava u dubrovačkoj književnosti stramputična, jer u prozi savremenoj onom čakavskom pjevanju nema čakavštine, a po tome je nema ni u pučkom onadašnjeni dubrovačkom govoru.

Jagićev arhiv sa svijem je obalio taj hrvatski oslon na staru Dubrovačku knjigu, pak sami primjeri pučkoga govora u Dubrovniku za čakavskoga književnoga vremena i ostali izvori potvrgjuju nas u toj misli.¹) Prvi dubrovački umjetni pisci, naši dioskuri čakavski pjesnici, bjehu Gj. Držić i S. Menčetié. Oni su uputili naše kasnije pjesnike Vetranića, Ranjinu,

¹) Poredi Archiv für Slav. Phil. Band XIII. (Rešetar), za tijem Ban XXII ček): onda dalje „Prilozi k istoriji književnosti” (1868) (Jagić); pak iz treće knjige “Gragje za porjest književnosti hrvatske” (Rešetar). Napokon priviri u sudbeni arhiv, ili, ako se ne ćeš prašiti i mučiti, u štampane protokole iz našega sudbenoga arhiva, što je bivši predsjednik dubrovačkoga tribunala g. Milić iznio na vidjelo u Zagrebačkom Vijencu. Da imaš pak pravu sliku dubrovačkoga pučkogs govora XVI. vijeka, dosta ti je pročitat ulomke komedije M. Držića “Pjerin-a”, što je g. prof. Pero Budmani lani (1902) objasnio u Radu Jugosl. Akademije. Odatle ćeš razabrati da pučki dubrovački govor za vrijeme čakavske književne pojave bio je čisto štokavsko-jekavski. Da je pak to očitije, poredi pristupe čakavskijem pjesmama napisane od istijeh pjesnika, koji su pristupi štokavsko-jekavski.

Dubrovčani su Srbi - Stranica 1

  Luko Zore - "Dubrovčani su Srbi"

G. 1892. pečatana je u Pretnerovoj štampariji ovdje u Dubrovniku knjižica, kojoj je nadjenuto ovo ime: „Dubrovčani, jesu li Hrvati“? preštampano uz njeke promjene i dodatke iz “Crvene Hrvatske 1892“. Knjižica je anonimna, a na kraju je štampano: „Hrvati u Dubrovniku“.¹) Ona se dijeli:

I. Stari Dubrovčani.

A. Narodnost Dubrovčanâ.

B. Politično-vjerske prilike staroga Dubrovnika.

C. Stara dubrovačka književnost.

II. Današnji Dubrovčani.

A. Današnji odlični Dubrovčani.

B. Današnji narod dubrovački.

C. Dubrovački „Srbi".

Mi ćemo se pozabaviti ovom knjižicom i ako nerado, jer je ona polemične naravi; to su članci iz političnoga lista, skupljeni u jednu svesku na po se. Namjera je knjižice očita, no

¹) Potpis odgovara istini, jer nije rečeno Hrvati Dubrovčani kad ih nema, nego Hrvati u Dubrovniku, biva nastanjeni. A takijeh je bilo, pa ima ih i sad. Za vrijeme republike, kako ćemo tokom ove raspravice vidjeti, bilo je najmljenijeh hrvatskijeh četâ za obranu našega grada; od kada smo pak minuli pod sadašnju vladu, dolazilo je k nama u veće navrataka ć. i k. pukovnija hrvatskijeh za gradsku stražu, pak raznijeh činovnika, koji su se priznavali Hrvatima. Inače Hrvata nije k nama dolazilo osim na mahove radnikâ trbuhom za kruhom, ili koji niži obrtnik te se i naselio u Dubrorniku, pa napokon kakav siromah, osakaćen u vojničkoj službi, s organetom. Promislili smo u prvi mah, da od nabrojenijeh vrsta Hrvata biće kakav činovnik ono napisao, koji je bio nastanjen u Dubrovniku. I nijesm se prevarili, jer javna je sad tajna, da je pisac rečene knjižice jedan ć. k. profesor, rodom iz hrvatskoga kraja. Pošto se nije potpisao, znači da neće da ga na glas iznose, a to za razloge, koje on nikomu ne kaže, a nije ni potreba da kaže. Za to nije ni skladno otkrivat pisca, kad se on sam krije; kako nije skladno srnut na maškarano čeljade i htjet mu skinut obrazinu. Pak nije potreba znat ko je napisao, nego što je neko napisao. To i nas rukovodi u ovom našem odgovoru, koji će ostati anoniman; no ne će na kraju bit potpis Srbi u Dubrovniku, kao da nas je samo njekoliko Srbâ nastanjeno u Dubrovniku, nego Srbi Dubrovčani, jer smo to svi. Tako je isto odlučan i naslov naše raspravice: Dubrovčani su Srbi. Sve ce pak čitalački svijet prosuditi.