Don Niko Luković - Uz sedamdesetogodišnjicu Krivošijskog ustanka

Uz sedamdesetogodišnjicu Krivošijskog ustanka

Prilikom sedamdesetgodišnjice prvog Krivošijskog ustanka pravo je da se istakne znatan udio koji su imali u tom ustanku i katolici Boke Kotorske, koji su srcem i dušom pristajali uz svoju hrabru braću ustanike u Krivošijama, Grblju, Mainama, Braićima i Poborima. Stoga se punim pravom može kazati, da je taj ustanak, kao i drugi Krivošijski, bio opći izliv nezadovoljstva našega kraja sa tudjinskom upravom, koja je Boki otimala stare povlastice, svečano obećane g. 1797 i 1814. To priznaje i jedan Nijemac, pisac članka o bokeljskom pitanju u » Wehrzeitungu«, ondasnjem glasilu austrijske vojske, koji je bio objavljen u prevodu u “Narodnom listu” u Zadru 10 maja g. 1875. Kao dokaz, da su u spomenutim ustancima učestvovali svi Bokelji bez razlike, služe slijedeće činjenice.

U knjizi, koju je malo godina prije Svjetskog rata napisao, na osnovu podataka iz arhiva austriskog ministarstva rata i objelodanio u Beču viši austrijski oficir, pod naslovom “Die Aufstände in Krivoschien”, koji je učestvovao u tim ustancima, stoji, da su katoličke općine Dobrote i Prčanja u svojim tajnim sjednicama g. 1869 donijele zaključke, iz kojih se vidi, da se pučanstvo tih općina potpuno solidarisalo sa ustanicima.

U tajnom odboru za sabiranje prinosa u cilju podržavanja ustanka spominju se i ondašnji narodni vodje u Boki katoličke vjeroispovesti: kap. Luka Tripković i kap. Pavo Kamenarović iz Dobrote, kap. Jozo Gjurović, kap. Ferdinando Sbutega, kap. Federiko Bellavita i kap. Mato Filipov Luković iz Prčanja. U tome se osobito isticao kap. Jozo Gjurović, koji bi bio došao kao veleizdajnik pred prijeki sud, da nije namjesnik dalmatinski baron Gavrilo Rodić, Srbin iz Like, obustavio istragu, koju je protiv njega i ostalih bio započeo raniji namjesnik podmaršal Wagner, koji je radi neuspjeha u Krivošijama bio smijenjen. Ali uza sve to kap. Jozo Gjurović je bio od tada sve do svoje smrti (1883) stalno pod policijskom paskom. Ovaj istaknuti rodoljub bio je obdaren pjesničkim darom. Opjevao je sve faze budjenja narodne svijesti u Dalmaciji, pa su njegove pjesme važnije sa toga gledišta, nego li sa gledišta književne vrijednosti. Kao praktični katolik spjevao je g. 1872 krasnu himnu “Zdravo Marijo”, koja odiše istinskom pobožnošću i djetinjom odanošću prema Nebeskoj Kraljici i koja spada u najljepše Bogorodičine pjesme, koje se pjevaju u crkvama Kotorske biskupije. Prikaz o životu i radu kap. Joza Gjurovića napisao sam u “Glasu Boke”g. 1932, prilikom pedesetgodišnjice njegove smrti. G. 1882 u drugom Krivošijskom ustanku, shrvan od teške bolesti, bio je prisiljen da odustane od svake akcije. Gledajući očajnu borbu herojskih gorštaka protiv moćne imperije, duboko potresen i znajući da je njihovim porazom ugušen svaki dah slobode u Boki, dao je labudov pijev, pjesmu pod naslovom “Krivošijanin na rastanku sa svojom domovinom”, u kojoj je izlio svoj neizmjerni bol, i stojeći na pragu vječnosti, zapečatio svoju ljubav prema narodu. “Krivošijanin” opraštajući se sa svojim dragim liticama i vrletima, natopljenim suzama i krvlju, a potlačenim nogom osvajača, veli:

,,Zbogom kršni zavičaju,

Rodna zemljo, zbogom!

Trudno li je srcu biednu

Rastati se s tobom!

Al te volim pregoreti,

Neg’ li podleć većoj šteti.

Krvlju našom natopljena

Zgrabljena Turčinu

Hoće li si ikad više

Na tu pustošinu

Očajano kakvo pleme

Sagraditi stan i šljeme?

Na litice tvoje gole

Na oporne zime

Kakvi ljudi da prione

Da ti dadu ime?

Ol’ da prime ime tvoje

Ko će ostavit stane svoje?

Kršna zemljo, u tvom kutu

Postati ćeš pusta,

Pribjeg, leglo vukovima!

Neće marva tusta

Vrh neplodna tvog zemljišta

Nać pašnjaka nit plandišta.

Ko za tebe da već haje?

Dal’ komu stalo je

Za djecu ti zapuštenu?

Nit se sjeća prije

Već kad ih gladne, glupe

Pozva u vojnu da se kupe!

Hteć nam otet tu jedinu

Povlasticu davnu,

Da nas tobož u teretu

Po ustavu sravnu,

Pak stenjali dok je svijeta

U varvarstvu što nas gnjeta!

- - - - - - - - -- - - - - - - - - - - -

Od nemila do nedraga

Ja ću prosit hljeba,

Tudja će mi pružit zemlja

I krova i greba.

Od ljudske mi ti pakosti

Roditelja čuvaj kosti;

Pa im šapći: u progonstvo

Da sam biro pasti

Neg’ nasilje trpeć tudje

Odreći se časti,

A djecu ću spravljat rodu

Na osvetu i slobodu.

Iz prednjih se redaka jasno vidi, da su svi krajevi Boke bez razlike bili istih misli i osjećaja kadgod se radilo o odbrani narodne slobode i starih narodnih povlastica.

Don Niko Luković

"Гласник Народног универзитета"  Котор   број 14       г. 1940.