Gundulić i Hrvati

 

Gundulić i Hrvati

Često se sa strane našijeh protivnika čuje prijekor da su Hrvati bili oni, koji su tako rekuć iskopali iz praha sve naše klasike pa i Gundulića, te ih predali potomstvu na amanet, dapače da je Hrvat bio i onaj, koji je nadopunio onaj umotvor, radi koga najviše danas slavimo Gundulića, te da nije bilo Hrvata, njegov “Osman“ bio bi još i sada razdrt i bez onoga čаrа kojim otsijeva kao jedna harmonička cjelina (v. C. H. br. 23. o. g.).

Kad bi stvari tako tekle, mi bismo zbilja imali uzroka, da se iskažemo zahvalni prema brižijivljem Hrvatima, te su se trudili da svijet obazna za najznamenitijeg našeg pjesnika, kao što i za ostale naše pisce, što su, vaj žalosti! ležali kao Erkulan i Pompej zakopani pod gustijem prahom, dok ih milostiva hrvacka ruka ne iskopa, očisti i trgne vječitoj zaboravnosti. No vidimo tiho i nepristrano je li to upravo tako.

Očevidna je istina, da ko što nema, ne može da to drugome poda. Pa kako su se Hrvati mogli baviti o našijem piscima, kad se izmegju njih i nas sterao, u pogledu jezika, strahovit jaz. Ta svak zna da su oni stoprv 1835 god. počeli čistiti svoj vlastiti jezik, i da su tek onda prionuli k svomu preporogjenju. Ovo niko pametan ne će niti može zanijekati, e je tu narodnu evoluciju već istorija zabilježila. Nego zbilja stari dubrovački pisci, a poglavito Gundulić, bijahu za Hrvate sjajne zvijezde, koje im rastjeraše gustu maglušinu, te im put rasvijetliše, što ih je vodio k narodnom preporogjenju. Oni bo se ugledaše na naše klasike, te ih na svoju korist stadoše proučavati i svoj jezik prema našemu sve to više i više uglagjivati i čistiti. Kao što je malo modernijeh talijanskijeh pisaca, koji nijesu svoje siromašno ruho oprali u rijeci Arno, tako gotovo svi hrvacki pisci dogjoše u Dubrovnik da svoj još neuglagjeni jezik poprave i očiste. Gaj bi kod nas i pokupi dobru rpu dragocijenijeh rukopisa, što sa sobom odnese u Zagreb (srav. Slovinac, 1883. br. 2.). Pošteni Kukuljević sam ovako piše o svom boravku u Dubrovniku: „Neobičajna prijaznost, naobraženost i plemenitost onijeh ljudi, s kojimi obćah; divni ustroj i položaj grada i njegove okolice; bogate zbirke, iz kojih crpijah nauku i podatke za svoja književna istraživanja; napokon blago podnebje u kasno jesensko doba: sve to opojilo me njekim sladjahnim čustvom; sielom mladjahnih svojih uzora (Putna uspomene, 92). Kurelac, Smičiklas, Broz, Šrepel, Kišpatić i mnogi drugi hrvacki pisci napojiše se na bistrom izvoru dubrovačkijeh zdenaca, a kamo li da je Dubrovnik Hrvatima dužan, ako svijet zna za njegove stare pisce.

Dubrovnik je slovio kao oaza civilizacije, kao srpska Atina još onda, kada se nije ni znalo za kulturnu Hrvacku, dapače on se ponosio svojijem Gundulićem mnogo i mnogo prije nego su se Inglezi mogli podičiti svojijem Miltonom a Francuzi Voltairom. Mogli bismo ovdje iznijeti cijelu legiju učenijeh tugjinaca, koji su dubokijem poštovanjem pisali o našijem velikanima čak prije nego je hrvacka noga stupila na klasično ovo srpsko zemljište. Ali sve to ne smeta našoj braći, da nam se danas nameću kao kulturtregeri u pitomom Dubrovniku.

Gundulić je bio poznat narodu slavjanskom po radnjama drugijeh dubrovačkijeh pisaca (Volantić, otac Marković) još u početku ovog vijeka, a Italija i vas učeni svijet dozna za njega po prijevodima Appendini (1827.), Vidovića (1838.), Getaldića (1865.). Pa i za ona dva pjevanja (XIV. i XV.), kojijeh nestade, nijesu dubrovčani čekali da ih hrvacko pero nadopuni, e i to bijaše već davno dovršeno od Pjerka Sijerkovića, prije nego se Mažuranić toga posla latio. Pa sve da je to Mažuranićevo nadopunjenje i najsavršenije, zar se s toga može tvrditi, da su stoprv Hrvati postavili Osmana u potpunu svjetlosti, da su ga oni svijetu otkrili, da bi bez toga nadopunjenja bio ostao razdrt i lišen onoga čara kojim otsijeva kao jedna harmonička cjelina? Ako su se njemacki učenjaci (knez Ivan Saksonski i Blanc) stavili da rastumače Danta, može li se za to rijeti, da su Njemci izvadili iz praha ”La divina commedia” i s njome svijet upoznali? Nego na suprot onomu što C. H. tvrdi, valja nam spomenuti, kako je baš hrvacko pero nastojalo da sniži i umanji Gundulićevu literarnu vrijednost i slavu dokazujući, da u njegovoj glasovitoj epopeji nema harmoničke cjeline ni jedinstva, vee da je skrpana od dvije zasebne pjesni, čemu se, uz druge duševne pisce, junački protivio naš dični sugragjanin Prof. Luko Zore.

Mi ne namjeravamo s ovim da omalovažimo rad hrvackog naroda u ovo zadnje vrijeme, na književnome polju, dapače mi rado pripoznajemo da su u tome pogledu Hrvati vrlo zaslužni, ali ne možemo da dopustimo da nas snizuju, i da nam se nameću kako učitelji i prosvjetitelji.

Zdur

 

Оpet Gundulić i Hrvati II

Premda se rado ne povraćamo na isti prijedmet i da nam je odurno i mrsko upuštati se u polemiku s ljudima, koji tugje ako i istinito mnijenje krste za naduto ludovanje, koji nazivlju nadutijem i bezobraznijem piskarima sve one, što ne izvrću povijest po njihovu čejfu, ipak ćemo, samo za ovaj put, odgovoriti C. H.. ili tačnije onomu g. profesuru, koji se udostojio da uzme u kritično pretresanje naše zdurovetanje. Da, mi zdurovetamo, a tako se Zduru i pristoji; ali žalosno je i zazorno kad se učeni ljudi, kao što bi imao biti jedan profesur, ne drže dostojanstvenosti i uljudnosti, već se blatom bacaju na protivnika, te od jezika grade lopatu, da grde i ruže sve one što ne misle kao i oni, a to sve da prostome svijetu utjeraju maglu u glavu, pa da ovaj promisli da je s njihove strane pravica i razlog.

Mi smo u svom članku kazali u glavnome ove dvije istine:

a)   da se Hrvati nijesu mogli baviti klasičnijem proizvodima starijeh Dubrovčana, jer oni ne bijahu još dorasli za taj posao, pošto im jezik do 1835. god., pak još i docnije, bijaše neprikladan i nespretan, a da onda, kada su se na taj rad stavili, da su to učinili za svoju zasebnu korist;

b)  da su stari dubrovački pisci, a navlastito Gundulić, bili poznati svjeckijem učenjacima mnogo i mnogo prije neg se znalo za kulturnu Hrvacku.

Na to će nas C. H. da upita: što razumijemo kad spominjemo Hrvate. — E bogme, ne tobož Samojede ili Eskimeze već prave, vollblütige Hrvate, ili tačnije one, koji su, kako C. H. uči, prihitili i razvili dalmatinsko-dubrovačku kulturu, kad je s primorja
nestalo(!?) Tu se dakle razumiju i oni Zagrepčani, za koje C. H. veli da im je jezik iskvaren njemačkijem uplivom, što ako nehotice, ipak dosta jasno potvrgjuje onu našu, da se izmegju njih i nas sterao u pogledu jezika strahoviti jaz. Jedino nam je opaziti, da smo mi govorili o Hrvatima i o nama kao Srbima, a ne nipošto o „narodu dubrovačkome”, kako je valjda krivo shvatila C. H. Da pako naša tvrdnja nije pretjerana ili s temelja izmišljena, molimo naše protivnike, da zavire časkom u Voce dalmatica br. 19. od 1862. god., a tu će naći ove riječi N. Tomasea: „Mentre i Croati da quasi trent’ anni confessano e in fatti e in parole, che il ripulimento della rozza loro e informe lingua e debito allo studio di scrittori dalmati” (google prevod: Dok Hrvati već gotovo trideset godina priznaju – i djelom i riječju – da profinjenost svoga grubog i neoblikovanog jezika duguju proučavanju dalmatinskih pisaca). Nego Crvena će se okoristiti nazivljem — scrittori dalmati — pa će nam opet doviknuti: A što je sva dalmatinsko-dubrovačka književnost ako ne kultura hrvatska. Na to mi joj odvraćamo, da je toliko hrvacka, koliko li češka ili slovačka. Dalmatinsko-dubrovačka literatura, to je čisto srpska književnost obzirom na njezine osebine i na zemljište na kome je nikla. Ta svaka baba zna, da Dubrovnik nije nikada pripadao ni velikoj, ni maloj Hrvackoj, a za Dalmaciju evo kako se u pogledu školskijeh knjiga izrazio zemaljski odbor g. 1862: “Quei pochi (libri) che furono fatti per le scuole croate, e recentemente introdotti nelle
dalmate, non intendono allo scopo che la Griunta propone ne (pazite dobro!) al dialetto serbo, in Dalmazia predominante, pienamente si conformano“ (Voce dalma-
tica, br. 9).

C. H. opaža nam dalje, da bi za učenje jezika Hrvati ragje bili izabrali koje drugo mjesto u Bosni i Hercegovini, a ne Dubrovnik, gdje su talijanizmi izgrdili onako čisti naš jezik. Mi cijenimo da je svakako lakše i sigurnije bilo doći k nama, nego li krenuti put Bosne i Hercegovine, gdje prije okupacije nije bilo baš tako lasno putovati. Ali ima i ta, da su oni Hrvati, što su k nama hrlili, dobro znali da će u pitomome Dubrovniku naći i bogatijeh knjižnica, i rijetkijeh rukopisa, i svakovrsnijeh starina, a uza sve to ро školama nijesu ni Budmani, ni Castrapelli, nego skromne i vrlo čedne sile a i t0.... tugjinci.

Mi pak izrično kažemo, da se ne samo ne protivimo i ne zamjeramo, da učitelji po školama razvijaju kod djaka narodno čustvo, već nasuprot držimo, da im je to jedna od najglavnijeh cijelji, kao no ti onijeh, koji su pozvani ne samo da poučavaju već da i uzgajaju. Ali razvijati narodno čustvo u opće, nije jedno te isto, kako razvijati ekskluzivno bilo hrvacko, bilo srpsko narodno čustvo, već i učitelj ima učiti djaka da ljubi svoju narodnost, pak ako je Hrvat, neka slobodno postane dobrijem Hrvatom, biće nam milo, ali ako je Srbin, neka postane dobrijem Srbinom.

Treći faktor rekosmo, to je vjerski fanatizam. Kod svakoga naroda ima elemenata učenijeh, inteligentnijeh, ali ih ima na žalost dobrijem dijelom, osobito kod nas, praznovjernijeh.

Kad tijem elementima ljudi, u koje oni imaju povjerenja, kao n. p. popovi neprestance lažno dovikuju: Srpstvo to je pravoslavlje, zar se je čuditi, ako ih ima izmegju njih, koji zaziru od Srpstva, koji u svojem praznovjerju misle, da im Srpstvo vjeri prijeti?

Zaglavimo: otugjenje nekijeh političkijeh ličnosti od omladine, propaganda tugjinaca po školama, vjerski fanatizam, to su faktori, kojima imamo da zahvalimo, ako od nazad pet godina, ima kod nas nekijeh, koji se Hrvatima nazivlju a tijeh povici i tarlabuci što čine, reklo bi se da ih ima mnogo, ali im je faktično neznatan broj.

Ovijem smo razbistrili odakle je u ovoj čisto srpskoj zemlji nastalo do tu nedavno posve nepoznato Hrvatstvo. 

 

Opet Gundulić i Hrvati III 

(nastavak i svršetak).

U br. 27. C. H. nastavlja svoje kritično pretresanje našeg člančića u podlisku ovog lista br. 4., te započinje ovako: „I mi znamo za Valentića (recte Volantića) i Markovića i Sijerkovića. Nu sva njihova nastojanja nijesu cilj postigla”. Ali je g. kritičar zaboravio da nam kaže, koju su cijelj ti ljudi imali pred očima. Ako je valjda taj, da se naš narod upozna neumrlom radnjom našeg Gundulića, mi cijenimo da su taj cilj potpuno postigli, tim više što još i prije, nego su se oni toga posla latili, “Osman“ je vazda od svakoga, a navlastito od ljudi naučnijeh bio u velikoj cijeni i časti uzdržan i po mnogijeh država i kraljevind, ne samo slovinskijeh iskan, prepišivan i pomnjivo čuvan; ovako nam sam 0. Marković pripovijeda u predgovoru dubrovačkog izdanja od 1826. g. Tugjem svijetu pak Gundulić je bio poznat po talijanskijem i latinskijem prijevodima, a bogme i Francuzima omiije ta divna epopeja po onijem alomcima, što je na francuski preveo vojvoda Sijerković.

Da je gotovo dvjesta godina prošlo prije neg su Dubrovčani bili u stanju da ga štampom objelodane, to nam se razborito ne može upisati u grijeh, ni tobož pripisati našem nehajstvu i nemaru, e je stoprv 1783. g. Dubrovnik otvorio svoju prvu štampariju, a silno mnoštvo rukopisnijeh egzemplara, što se još nalaze, jasno dokazuju u kolikoj su cijeni stari naši držali Gundulićev glavni rad.

Što se Sijerkovićeva popunjenja tiče, i mi smo priznali, kao što i sada priznajemo, da će imati po koji nedostatak; no ipak stoji, da su Dubrovčani prvi popunili Osmana prije neg su u nj Hrvati stali zabadati ruke. To smo mi tvrdili i to sada ponavljamo.

C. H. postavlja nam pitanje: „А što su igda Srbi učinili da u stranome svijetu, najpače u našemu narodu, rašire slavu književnosti dubrovačke a Gundulića napose? Zdur na ovo pitanje nije odgovorio“. — Polako, g. profesure, ako su brzi volovi, zemlja je davno podijeljena. Ja se nijesam nikada hvalio da sam chiaroveggente, pa kako sam vam mogao da odgovorim na što me do danas nigda ne upitaste? No, pošto mi sad upravljate taj upit, evo vam i odgovora.

Prije svega da Srbi nijesu baš ništa u tom pogledu učinili ne bi bilo čuda, e je i tako Gundulić njihova slava, te je srpski narod dobro znao za Osmana i rado se podvrgavao mučnom poslu da ga prepisuje i na pamet uči. Ipak godinu dana kasnije kako štampom izagje na svijetlo prvo potpuno izdanje latinicom (1826. g.), Srbi se požuriše da ga i ćirilicom preštampaju (u Budimu 1827); pa kao što Talijanci imadu svog Danta ne samo u toskanskom narječju, nego su ga preveli i u napulitanski i još u koji dijalekat, tako su i Srbi preveli Osmana iz jekavštine u ekavštinu, da bude pristupan i onijem Srbima koji se tog govora drže. Tomu se g. profesur čudi i snebiva, e mu se čini čudno prevagjati iz jednog narječja u drugi, te nas sve jednako goni onom: šta su Srbi učinili da u našemu narodu rašire slavu Gundulića i drugijeh starijeh dubrovač. pisaca. Čujte dakle, g. profesure, kako je Srbin G. Nikolajević pisao o našijem starijem pjesnicima još 1835. g., dakle nekoliko prije nego je L. Gaj sakupio po Dubrovniku starinske knjige i rukopise: „Isti Rusi, kao Lomonosov, Sumarokov, Heraskov i proči, ne spominjući poljske i pemske (česke) stihotvorce, mnogo su docnije svoja stihotvorenija štampali nego li Minčetić, Držić, Cavčić i drugi, kojijeh sočinenija već su u 1500 gdjekoja na svijet izdana“. Isti Nikolajević, vas zanesen ljepotom našijeh starijeh klasika, kliče: „Kamo sreća da se hoće koji Srbin naći, da ova sočinenija, ako ne sva zajedno, a ono bar jedno po jedno, ili koje mu se bolje dopada, u svijet izda“. — Nije li tijem riječima Nikolajević možda potaknuo braću Hrvate na izdavanje starije našijeh pisaca? Taj isti rodoljub u životopisu Iva Frane Gundulića ne krije da je “Osmana“ popunio Petar Sorgo (Sijerković), dočim o tome „hrvatska čitanka za gornje gimnazije” Mažuranića, Webera i Mesića (Beč, 1856) mukom muči, a samo znade spomenuti Mažuranićevo popunjenje. I u pjesni na čast Kaznačića Nikolajević spominje stare naše velikane;

„Čubranović, Gondula, Minčetić,
Gjorgji, Giman, Ranjina, Palmotić,
Osim svoga tugj jezik su znali,
Talijanski, latinski pisali.
Аl’ tugjinci malo za nji kažu
Slaveni im spomenike dižu.

Srpsko-dalmatinski Magazin od 1844. g. objelodani Ferićeve pričice, a još iste godine izagje na svijet „Аntologija iz rukopisa dubrovačkijeh pjesnika” od našeg M. Pucića. A gdje su u zadnje vrijeme učene radnje jednog S. Novakovića, jednog Boškovića, jednog Živanovića? No, sve da Srbi nijesu ništa uradili u prilog stare dubrovač. literature, nijesu barem omladinu stramputice vodili, kao što se može reći da su gore spomenuti sastavljači „Нrvatske čitanke”, u kojoj stoji, da se Ivan Gundulić rodio po svoj prilici u samostalnome Dubrovniku!! Krasno li ti je ono „ро svoj prilici” u knjizi što je namijenjena omladini za nauk! Da ne bude po sreći Gundulić iz Like?

Eto kako su Hrvati nastojali da u našemu narodu rašire slavu dubrovačke literature. Nego, pošto je prvi dio spomenute čitanke napisan po primjeru Subotićevog „Cvijetnika srpske slovesnosti” (od 1853. g.) to bi se lasno moglo promisliti, da su hrvacki sastavljači izribali onaj famozni „ро svoj prilici” iz Subotićeve knjige. Ipak na našu utjehu to nije slučaj, jer Subotić započinje ono malo riječi, što je napisao o našem pjesniku, ovako: Ivan Gundulić dika i slava dubrovačke literature, rodio se u Dubrovniku ….. Pak sasvijem tijem, C. H. ipak napada na nas i hoće da obori našu tvrdnju, da je hrvacko pero nastojalo da sniži slavu Gundulićevu, te se u tu svrhu
oslanja na nekakvo privatno pismo Svetozara Vulovića, pismo što je izvadila iz Brozova izdanja „Osmana” (1887.). Mi žalimo njezin izlišni trud, e cijenimo, da, ko ima i malo soli u glavi, ne će zaista držati privatno pismo, koje obično potiče iz udvornosti i obzira prama drugomu, i koje je bačeno currenti calamo, za kakav literarni dokumenat od ma koje vrijednosti. To privatno pismo dakle, ne slabi ni za dlaku našu tvrdnju, o kojoj C. H. ipak veli, da je neslana i da drugo ništa ne kaže nego neznanje i izvrtanje činjenica(!!)

Mi se ne hvastamo dubokijem znanjem, pa ćemo drage volje pretrpljeti kad nam g. profesur prebacuje naše neznanje; ali kad nas na pravdu božiju hoće da bijedi da izvrćemo činjenice, dužni smo utjerat mu u žvalo to ljuto klevetanje, jer mi se nijesmo tome navikli, a je li to tako, neka sude nepristrani čitatelji s jedne i s druge strane. Nek nam C. H., nek nam Hrvati u opšte izagju na dvor s tijem našijem izvrtanjem činjenica, a u toliko nek znadu, da se to zove mjeriti druge svojijem aršinom. Mistifikacije i falsifikati nijesu naše oružje. Nama je samo do istine i pravice, pa s toga ne mutlovarimo, već gdje nagjemo da stoji „hrvatsko” ostavljamo hrvatsko, a ne mijenjamo riječi, da vodu na svoj mlin navedemo, kako to čine neki od njih. Eno čuvenog vam Pavlinovića, koji svijetu prišiva, da „Lukarić (Dubrovčanin) pripovijeda kako su Dubrovčani jur prije jedanaestoga vijeka pjevali junačke pjesme o slavi hrvatskih vladara” (Različiti spisi, str. 373), kad Lukarić o Hrvatima ni snijevao
nije. Lukarić piše: „da već prije god. 1000 knezi od Neretve vele ljubjahu Dubrovčane, jerbo oni u pjesmah slavljahu junačtva slavjanskih vitezova" (Srav. Pucić „Antologija”*).

Eno vam takogjer „Danice”, koledara (od 1881. g.) što izdaje Svetojeronimsko društvo, pa tu stoji, da je

Tommaseo najbolje označio svu važnost i slavu Dubrovnika veleći: „Dubrovnik je možebit jedini grad, gdje su se gojila tri jezika: talijanski, tako da ga Dubrovčani bolje
govore nego većina Talijana; hrvatski, stvarajući posebnu književnost, i latinski, u kojem jeziku Dubrovnik je stvorio više glasovitih spisatelja nego li cijela Italija skupa“ — dočim iz Tomaseova pera nije mogla da izagje, niti je izašla ona riječ “hrvatski“, pošto je on taj jezik vazda smatrao kao lingua rozza e informe **). No, evo vam
do riječi kako je Tomaseo napisao navedeni ulomak: Ragusa e forse l’ unica citta, сhе ad un tempo coltivo tre lingue; l’ italiana, da parlarla meglio сhе in molte citta. d’ Italia; la slava, da formarsi una propria letteratura; e la latina da produrre piu famosi scrittori сhе tutta insieme l’ Italia. (Sravni i Skurla: Cenni storici, str. 50).

Eto vam, ljudi okolo C. H., s koje se strane izvrću činjenice; no to vama ipak ništa ne smeta,

Сhе tra la gente arguta e disinvolta
Questo si chiama accomodarsi ai tempi.

Zdur

 

*) „Il Conte de’ Narentani” ……… intendendo ehe a Ragusa si serbavtmo le memorie e l’ imprese illustri de’ Capitani Slavi, volentieri abbraccio l’ amicizia de’ Ragusei”. Luccari „Copioso ristretto degli annali di Ragusa”; Ragusa, 1790 str. 39.

**) „Сhе diro de’ Croati, i quali, dopo lo sforzo animoso tentato dal 1835 al 1845 per purgare la lingua, sforzo riusoito imperfettamente e a pochi, si sfogarono in vanti di mal augurio, ohe sono indizii o di btrbarie, o d’ infanzia de’ popoli“ (Seeondo esilio, II. 6).