Nikša Matov Gradi - Dualizam i narodnost

 

  

Ko zbori u ime čovječanskog prava nalazi svoje opunomoćenje u vječnim zakonima prirode, i njim ga opravdava. 

Mazzini

Razgledajući tek uljudnosti, uvigjamo da se ona razvijala s početka sa velikom mukom, pa malo po malo  svegjer lakše i sve to brzijem korakom, dok napokon u ovo zadnje, a osobito u današnje doba, rekao bi da će stignuti skoro do idejalnoga svoga vrhunca. Njoj se opirahu interesi pojedinaca i kasta. Pojedinci i kaste, budi da se lukavštinom, iliti srećom posiliše, i ako znadijahu za hristovu nauku, ne razumješe joj duha, te je zanijekaše u djelu: ljudi smatraše ko stvari, a narode kano stoku bez razloga i prava, što je prosto kupovati, prodavati, strići i klati bez najmanje odgovornosti. To je sve bilo, a govore da se sad spominje samo: blažena im majka! Šta više? Upliv napredujuće uljudnosti zateče i prostranu državu, kojoj mi pripadamo, pa u članku XIX zakona 21 Dekembra 1867 B. 142 c. z. 1. čitaju se ove zlatne riječi: svi narodi opstojeći u državi imadu jednako pravo, i svaki narod ima neovriedivo pravo da brani i razvija svoju narodnost i svoj jezik. Jednopravnost svijuh jezika, kojim se služe pomenuti narodi, priznata je po državi u školi, uredu pa u javnonie životu — Ovo je zbilja slobodoumno načelo, ali ipak da se potpuno izvrši stoje mu na putu Njemci i Magjari. Sami slučaj dovede Njemce o davna, a malo po malo i Magjare do političkoga prvenstva u Austriji nad ostalijem narodima, pa su se navikli da ove smatraju ko da im moraju, po samoj naravi, biti potčinjeni za svegj. Bože dragi! velika ti je sila navade! a zdruge strane i ako je milo čovjeku razvijati se bez zaprjeke i težit k savršenstvu, još mu je milije nad drugim gospodovati, premda i bez ikakvog prava a na svoju korist izključivu. Nije pak ni čuda da se Magjari, izobražem samo po skorupu, priprodavaju za slobodoumne, i tim teže, gdjegod ž ali Bože! i sa uspjehom, da obmame svjetinu, ljuljajući se potajno u ćustvima, koji bi se jedino dali izgovarati da smo još u punom srednjemu vijeku; no im može podnijeti, i veli­ka je ljaga čovječanstvu, da većina duboko izobraženih Njemaca, sveudilj se puštava zaslijepiti navadama i strastima. Toga svega žalosna je posljedica da, ko što s prva centralizam, sad smeta dualizam da se potpuno udjelotvori već zakonom priznata ravnopravnost naroda, koja ne može naći mjesto već jedino u federalnome sustavu. Dualizam inače i ne spominje Slavene t. j. ne spominje narod najači po broju u čitavome carstvu. Svakako u koliko se š njim razbio led neumitnog centralizma, te su se usporedili Nijemcima i Magjari, mora se  priznat da je naš ustav za korak napredovao; ali pošto jedan korak je sami posve malo, i pošto jednostavna načela ne mogu se bez protuslovlja stranom primati a stranom odbijati, dualizam koji to radi, ko što vigjosmo, nema unutrnje životnosti te su mu dani opstanka već pribrojeni. Mi Srbi ljubimo i počitujemo opstojeći ustav kano dragocjenu svetinju, ne, e bismo mislili da je bez ikakve mane, što je posve nemoguće u čovječjem djelu, no jer uz sve njegove mane, ima u sebi toliko dobra, da zakonitim putem dopušta, gdje je potreba, popravljati, pa postepeno izvagjati sve što iziskuje napredno i pravedno društveno živovanje, koje po svojoj naravi teži te mora težiti potpunome savršenstvu. Mi se ne klanjamo ustavu sljepačkim odanjem kano divljaci svojim drvenim ili kamenim nepromljenivim kumirima, no ga ljubimo i poštujemo razložito kano pravi organizam, komu je postepeno razvijanje i usavršavanje bitni uvjet života. Njemački ustavovjerei i Magja­ri kad govore o dualizmu, reko bi da govore o kakvom kumiru, ali je to sve prividno. Njima je dualizam Prokustov odar gdje oni po sreći mogu se pružit i počivat po volji, pa što im je stalo ako drugi narodi emogu na njemu naći zgodnoga mjesta.? Ako su prem dugi, treba da se osakate: ako su kratki, mogu im se kosti malo protegnuti. Prilijepo zanago! ali za koliko vremena, pitamo ih mi, biće vam moguće protezati i sakatiti osamnest miliona Slavena, u kojima se odavna probudila savijest svoje narodnosti, i koji dobro znadu da im pripada, ne samo po razlogu, no i po gori pomenutome zakonu 21 dek. 1867, posve jednako pravo ko što i vama? 

Budi dakle da su, ko što zbilja i jesu, zle navade i strasti goleme sile, ne treba za to klonuti duhom. Mi ćemo im se protiviti junački bez prestanka, u krepkoj vjeri da će do brzo istina i razlog održati na nji­ma konačnu pobjedu; borićemo se riječju i štampom na zemaljskome saboru i na carevinskome vijeću. Mi Srbi smo najviši neprijatelji svakog fizičnog nasilja, i uzdamo se jedino u nedobitnu silu prava, na koju se osnivaju sve naše težnje, jer smo uvjereni po riječima Sv. Augustina da države, gdje pravo ne vlada, nijesu drugo no velika hajdukovanja*) i da sve što se naslanja na samu fizičnu silu ne može da za dugo opstoji. Naše nade nijesu inače bez temelja. Na početku prošloga vijeka ljudi su se stavljali na muke i bilo je još robova u Evropi; no obe te dvije goleme sramote čovječanstva, napredujuća uljudnost već je za svegj pomela e se svak uvjerio o unutrnjoj im nepravdi, pa kako bi bilo moguće da pošto sad i samo dijete, netom počme razložit, uvigja da svijem uarodima pripada jednako pravo, pa pošto je to načelo već priznato i pozitivnim zakonom; kako bi bilo moguće da još za dugo ustraje, u uljudnoj državi, faktično i neopravdano preimučtvo ma koga naroda nad drugom? — 

Nikša  Matov Gradi

*) Remota iustitia quid sunt regna nisi magna latrocinia Aug. d. cio. 4.

 

 

Br. 2 1885