Dopis i otpis
Primili smo ovu kńigu (pismo) od običnoga našega
dopisnika, i eto je iznosimo na javnost.
Dragi Srđu,
Velika ti hvala na tvomu obilnom i temeptom odgovoru u br. 7 tvoga
kńiževnoga
lista. Ugodilo mi je sve ono, što si ondje raspravio, i uvjerilo me, jer je sve
bistro, čisto i na istini osnovano, pa sad sam ti mirniji. No još me nešto
tišti, pa evo ću ti da izvalim svoju žeju. Uzdam se da ne ćeš glavu obrnut i
ako ti dosta zanovetam, jer u tvome potońem odgovoru na koncu ti
mi se sam nudiš, da ćeš mi po voļi učinit, ako me još što ometa; za to nukaš me
da ti pišem. Evo me dakle. Bićeš čuo za neku kńižicu prof. Kušara
„Dubrovčani, jesu li Hrvati?“, koja je ovdje u Dubrovniku na svijet izašla g.
1892. Eto pozabavi se ńom, pak mi što o njoj kaži, jer, kako znaš, ima i kod nas
lakovjeraca, koji odma nasjedu ne misleći svojom glavom nego kako što pročitaju
ili čuju. To će mnogo ploda donijeti, ako mi se srčano odazoveš kao pređašńi put. Nemoj mi se dakle
oglušiti.Oprosti i unaprijed ti lijepa hvala.
U Dubrovniku na 1 Maja 1902. Tvoj odani
.............................
Dragi prijane,
Bićeš se uznemirio što ti nijesam odma odgovorio. Ali što ćeš; dok
sam našao kńižicu, za koju me pitaš; dok sam je
pročitao i učinio svoje opaske, proteklo je vremena. I evo me na migu. Kńižici, o kojoj govoriš, ovaj je naslov: —
Dubrovčani, jesu li Hrvati?, preštampano uz ńeke promjene i dodatke
iz „Crvene Hrvatske“, (cijena 50 novč.). U Dubrovniku nakladom
uprave „Crvene Hrvatske“ 1892. — Ti govoriš da je kńižicu napisao prof.
Kušar. Biće, ali toga na kńižici nema, nego na kraju stoji: Hrvati u Dubrovniku; pak pošto je
stvar anonimna, znači da pisac nije htio, da ga na glas iznose za razloge, koje
on nikomu ne kaže, a nije ni potreba da kaže. Za to nije ni skladno otkrivat
pisca, kad se on sam krije; kako nije skladno srnut na maškarano čeļade i htjet mu skinut obrazinu. Pak nije potreba znat ko je
napisao, nego što je napisao.
Kńižica se dakle dijeli:
I. Stari Dubrovčani. A. Narodnost Dubrovčana,
B. Politično-vjerske prilike staroga Dubrovnika. C. Stara Dubrovačka kńiževnost
II. Današńi Dubrovčani. A. Današńi odlični Dubrovčani. B. Današńi narod Dubrovački. C. Dubrovački „Srbi“.
A sad da ti istinu kažem, nerado se laćam ovoga posla, jer rečena kńižica polemične je naravi; to su članci iz političnoga lista, skupļeni u jednu svesku na po se; a ti znadeš da se u političnijem
listovima obično mute pojmovi i brka historija. Ne može se odatle očekivat
trijezno i ozbiļno raspravjańe sine ira et studio. Namjera
je kńižice očita, no ipak evo me da ti
pogodim. *
U prvom dakle dijelu svoje kńižice anonimni pisac bavi se starijem Dubrovnikom i davnijem
Dubrovčanima. I naj prije tu raspravļa o jeziku u Dubrovniku i u staroj Dubrovačkoj kńiževnosti¹), pak se onda hvata historijskijeh dokumenata, da tobože
dokaže Dubrovačko hrvatstvo.
Ja sam ti u „Srđu“ ²) na dugo raspreo niti stramputične čakavske
pojave u Dubrovačkoj kńiževnosti, pa kako i ti
sam kažeš, ono te je smirilo i ugodilo ti. Sad ti opet naglašujem, da u prozi
suvremenoj onom dubrovačkom pjevańu nema čakavštine, a po
tome nema je ni u pučkom govoru.³)
Rekao sam ti ondje u „Srđu“ , da su se Dubrovčani ugledali u
Marulića i druge dalmatinske čakavske pisce. A sad ću ti to u kratko boļe razjasnit. Ono bi moglo gađat donekle za kasnije pjesnike, kao za
Vetranića, Radinu, Zlatarića i ost,., biva da su u čakavskom pisańu bili im
primjer dalmatinski pisci; ali kažiput su im bili sami stariji Dubrovčani, naši
dioskuri pjesnici, Držić i Menčetić, koji po svoj prilici nijesu ni znali za
Marulića.
¹) Pisao anonimne kńižice navodi iz starijeh
Dubrovčana što mu prija, a izostavļa što mu ne ide u prilog. Tako n. p. iz
Zlatarićeve posvete prijevoda Elektre Banu Zrinskomu izostavio je što je
poglavito, biva riječi: Spjevańa od vrijednijeh Latina i Grka, koji vam u vaš
hrvatski jezik govore³), iz čega se vidi da Zlatariću nije bio svoj hrvatski jezik“.
²) V. br. 7. (biļeška).
³) Poredi Arhiv für Slav. Phil. Band XIII (Rešetar), pak B ant X X
I (Jireček ); onda daje: „Prilozi k istoriji kńiževnosti (1868) (J a g ič );
pak iz treće kńige „građe za povjest kńiževnosti Hrvatske“ (Rešetar). Napokon
priviri u sudbeni arhiv, ili ako se ne ćeš mučit, u protokole iz našega arhiva,
što je bivši predsjednik našega tribuuala Milić iznio i štampao u Zagrebačkom
Vijencu.
A ko je ńima put ukazao? Niko drugi, dragi moj, nego crkvene kńige,
koje su nam došle sa sjevera i bile prepisivane u našem gradu.¹) Iz tijeh pak
prijepisa lako se razabira, kako su Dubrovački prepisači pravi štokavci, jer ih
pučki jezik zavodi u prepisivańu čakavskijeh kńigâ.
Osim ovijek razloga tobožńe čakavštine u pjesnika Dubrovačkijeh ima
i taj, da su se pisci obazirali na uzvišeniji jezik od pučkoga, a taj im se sviđao ovaj jezik u crkvenijem kńigama, jezik crkveni; pa onda i kao neka novost, koja se od puka odvajala, taj je
jezik pjesmi prionuo kao izraz svečani i izvanredni.²)
Mislim, dragi moj, da sam te za ovo uglavio; a ako ti je do toga,
po gorńijem navodima razabraćeš lako, da i prije tobožne čakavštine u Dubrovačkijeh pjesnika, za nezino vrijeme i poslije ńe, nije
bilo u Dubrovniku čakavštine.³)
Ovo ti koļence završujem riječima iz Arhiva⁴): „Čakavština nije
nigda do Dubrovnika doprla, i ovaj grad bio je od početka štokavski.
“Štokavski je dakle bio pučki govor u Dubrovniku, a to ti dokazuje sva proza pisana u Dubrovniku počińuć od XV. vijeka.⁵)
A ako me zapitaš kako ja nazivljem taj jezik, odgovoriću ti čisto
„srpskijem“; a zašto? Razumjećeš kasnije.
¹) Poredi Lekcionare Spļetski (V . kniga djela
Akad.), pa Zadarski i Ranjinin (XIII kńiga djelâ Akad.), a suviše poredi Rešetar
(Bad. Jugosl. Akad. 134 i 136). Ovo ti pišem u kratko ne gubeći se u velike
navode, jer Srđ nije organ kakve Akademije, a uz to
granice su mu tijesne.
²) U naše vrijeme pok. Rafo Šarić, farmacista, poznati šaļivac,
neku svoju smiješnu pjesmu „Kuļenu” počeo je: „Vazmi“ (recipe); jer mu se činilo
da pučko „uzmi“ nije dosta svečano.
³) Oblici tega, temu, ovega, onemu i ost. novijega su
vremena, jer u starijeh pisaca Držića i Menčetića ima i toga, ovomu i ost. Za
ostalo vidi : Die čakavština und deren einstige und jetzige Grenzen von Milan
Boietar (A rliiv für Slav. Phil. Band XIII).
⁴) Band XIII. s. 385.
⁵) V. opasku 3 na obr. 570 — Prof. Nodilo uspoređujuć stare Anale i
Kronike, što su talijanski napisane, veli: „Doduše srpski idiotizmi nijesu
rijetki u talijanskome jeziku sviju ļetopisaca Dubrovačkijeh; ali tima
idiotizmima umočeno je, ńima je uprav probijeno, sve ļetopisno govoreńe, koje
siže do posjedne četvrti vijeka XV .“
A ima li i štokavaca Hrvata? To je kazao i Daničić,¹) ma da nije
lako oborit tvrdu Miklošićevu teoriju, kojom je ograničio Hrvate na same čakavce. Za ovo bi trebalo da Hrvati prvo viču na
svoje ļude, koji su istoga Miklošićeva mnijeńa. N. p. Stanko Vraz²) kaže: „Ро
(pravu) jeziku to dakle ide ime (hrvatsko) jedino 1Harvate
čakavce, t. j. onu granu južno-slavensku, što treba u svom govoru ča m. šta ili kaj , a ti Harvati stanuju od starine u
Primorju, po većoj strani primorskih varoših, Zadarskom okružju, i po otocih primorskih
i Dalmatinskih“ . — N. Nodilo veli³): „Srbi zar štokavci, a Hrvati čakavci“ . — Vežić⁴): „Hrvati, kako rekoh,
uvedoše i sami jezik štokavski, akoprem ih je to stalo i stoji neizmjernoga
truda, jer im je od svagdańega domaćega govora dosti daleko.“ — A napokon poredi što kažu A. Tkalčević⁵) i Iv. Kukujević,⁶) pa i drugi,
među kojim Ļudevit Gaj u svojoj Danici, Hrvatskoj, Slavonskoj i Dalmatinskoj od
godine 1846 u broju 31 a na obrazu 124, pa ćeš uvidjet, da veći dio rečenijeh
pisaca izjavili su svoje mišjeńe prije Miklošića,
koji je znanstveno obradio tu misao. No ipak Daničić govori
da ima štokavaca Hrvata i osniva svoju teoriju na tome, što ima naroda, koji
štokavski govoreć, kaže da je hrvat.⁷) 0 tome će presuditi s vremenom zdrava kritika. No kad se
osvrnemo i na to da je još prijeporno pitańe, koji je bio govor Srba i Hrvata,
dok su još bili u zajednici, i koji je dijalekat (ča ili što) stariji,⁸) nije
čudo, pošto su Srbi i Hrvati naj bliža dva slovenska plemena, da je nastala
zbrka u vijestima o ńima bilo kod stranijeh bilo kod domaćijeh pisaca. Jagić⁹)
spomińe nekoliko kńiževnika iz 18. vijeka, koji su pisali štokavski, a jezik su
svoj zvali h r v a t s k i j e m; a naprotiv na nekijem č a k a v s k i j e m kńigama,
koje su štampane u 16. vijeku u Nemačkoj stoji u natpisu n. p. ovako:
„Catechismus mit Auszlegung in der S y r n i s c h e n Sprach (1561).”¹⁰)
¹) Dioba slovenskih jezika (iz lekcije prof. Velike
Škole u Biogradu dra Đ. Daničića), v. Vidov Dan 1874 g. br. 192 i 193.
²) Kolo, III. (1843) obr. 13.
³) Rad Cl (1890) obr. 58.
⁴) Neven 1855, obr. 190.
⁵) Danica 1847, obr. 203.
⁶) A rhiv IX, 318.
⁷) Ko zna da nijesu u ovome pobrkani pojmovi politički i
etnografski!?
⁸) Jedno je samo čisto, da je akćenat čakavski najstariji.
⁹) Kńizevnik I.
¹⁰) v. o српском имену об р . 46. 5.
Budi dakle, da su štokavci i Srbi i Hrvati, što tad
luči Srbe od Hrvata u jeziku — Aко su jedni i drugi štokavci, ipak ima i u tome
razlike, jer se štokavci dijele na i k a v c e, e k a v c e i j e k
a v c e po izgovoru staroga slova Ѣ;
dakle n. p. b i l o, b e l o, b i j e l o; l i t o, l o t o, leto. I u tome je
prijepor, jer Miklošić govori da su i k a v c i Hrvati a ekavci i j e k a v c i
Srbi; Jagić pak govori, da je jekavština nikla od ikavštine, a da isprva nije
bilo nego i k a v a c a i e k a v a c a , od kojijeh ikavci su Hrvati a
ekavci Srbi.
Eto i tu je nesloga u misleńu glavnijeh našijeh učenaka; dakle dok je i tu lis sub judice, slušaj, dragi prijo, da ti i ja
rečem svoju.
Ovdje ću ti samo naglasiti, da sam tvrdo uvjeren da Jagićeva
teorija jako hranile, jer nema nikakvog fiziološkog temeļa, a ni inoga. Mislim
da drugom prilikom Jagić ne bi bio ovoga mneńa, kad bi se povratio na ovo
pitane.²)
¹) Za čudo je kako Miklošićeva teorija o oblasti ikavštine gađa od
prilike s vijestima Porfirogenita, koji, kako je poznato, proteže prama jugu do
Cetine granice hrvatske.
²) Poredi Rad Jugosl Akad. CXXXIV obr. 132-133.
*
Po Platonu i Aristotelu s o f i s t i k a je umjetnost, kojom se
istina s neistinom miješa krivom dialektikom, a na sve rasprostire lažna
svjetlost. Tako su s o f i s t e radili u staro grčko doba navlaš krivijem
zaglavcima i zavodlivijem upitima, kojima bi svoje protivnike zabuńivali i
smetali. I u naše doba ima sofistike, koja se može na zvati
nadri-znanošću prama pravoj znanosti, a ogranak je prave znanosti zdrava kritika, koja ustaje proti lakoumnijem ili zloumnijem
ocjenama i presudama.
Ovo sam ti za to, dragi prijo, premetnuo, jer anonimni pisac rečene
kńižice drži se Jagićeve teorije, da se od i k a v š t i n e razvila
j e k a v š t i n a , te po tome, veli on, izvrćuć i prevrćuć i po Miklošiću,
kojemu su ikavci Hrvati, i po Jagiću, koji iz ikavaca izvodi jekavce,
Dubrovčani su plemenski Hrvati.
Polako! Da je i Jagićeva teorija neosporna, što nije, mi u Dubrovniku nemamo tragova ikavštine p a s s i m nego s p o r a d i č
n o ³).
³) Za to i u štokavskijem krajevima, gdje čakavština ni privirila
nije, a ma nigda, ima cakavskijeh oblika, kako n. p. gospoja za gospođa.
Jedan od tijeh tragova jesu prijedlozi p r i d za p r
e d , i p r i za
pré.¹) P r i d se i sad samostalno govori, a p r i vazda
u složenijem
riječima. No kad se promisli da p r i d imamo u
ekavskoj formi u
riječi n. p. s p r e d ń i , a p r i u složenijem riječima p r e t i o²) i
p r e t ļ a t i , očito je da ni p r i d ni p r
i nije se isprva govorilo u Dubrovniku,
jer i u složenijem imali bi i dan danas s
r i d ń i, p r i t i o p r i t ļ a t i kao što ikavci govore. No ovo su prave sitnice,
na koje se ne treba obazirati nego po stečevinama prave znanosti konstatovati: 1
) da je
ekavski govor najstariji³); 2) da su se iz ekavskoga
govora razvijali
u različitijem krajevima ikavski i jekavski⁴); 3) da
se u Dubrovniku,
može specialno konstatovati jekavski govor u naj
starijim negovijem
ćirilskijem listinama XIII vijeka⁵), i kasnije u
prozi XV i XVI vijeka latinskijem slovima⁶).
Kad je ovo ovako, a ne inako⁷); i kad je opće priznata čińenica da,
gdje su Hrvati, govor se razvio i k a v s k i , a gdje su Srbi j e k a v s k i ⁸),
logično sila nam je zaglaviti da i po tome Dubrovčani
su Srbi.
Trijezno razložeći i raspravļjajući moći ćemo kad li tad li
uskliknuti, da smo iznašli glavne niti u zamršenomu klupku. Ali tako ne misli
pisac anonimne kńige nego očito svojata Hrvatima j e k a v š t I n u, a posve
je poriče Srbima, i kao dokaz tomu navodi što je Vuk kazao⁹): „da sam sve
(pjesme) napečatao H e r c e g o v a č k i (štokavsko-jekavski), onda bi rekli
Sremci: pa što ovaj nama sad nameće H o r v a t s k i j j e z i k . . . . “ I ove Vukove riječi činile
su da pobijesne od veseļa V. K laić¹⁰), a s ńim i anonimni pisac¹¹).
¹) Kńiževnost se nameće pučkom govoru; i ko pročita
radńu prof. Budmani (Rad Jugosl. Akad. LIV. 155-179) „Dubrovački dijalekat kako
se sad govori“ , lako se uvjeri, kako kńiževni jezik može zavesti pučki govor.
²) Puk je i izgubio svijest da je to složeno.
³) V. Rad Jugosl. Akad. obr. 122-123.
⁴) Ibidem obr. 124.
⁵) V. Arhiv für slav. Phil. X V I 352-353.
⁶) Rad Jugosl. Akad. C X X X IV obr. 133.
⁷) v. Rad Jugosi. Akad. CXXXIV i CXXXVI (primorski
lekciouari X V vijeka, Rešetar).
⁸) O tobožńem izuzetku na Lastovu vidi daje.
⁹) Narodna srbska pêsmarica II, 1815 (u predgovoru).
¹⁰) Hrvati i Hrvatska obr. 47-48.
¹¹ ) V. obr. 42 kńižice „Dubrovčani jesu li Hrvati“.
Treba se uprav čudom čuditi prama ovakijem pojavama!
Naj prije u onom navodu Vuk govori: „da sam sve (pjesme) napečatao
Hercegovački“. Pod tijem imenom on razumijeva štokavsko-jekavski govor ¹), naj
boļi srpski dijalekat, jer ga je on sam s Daničićem prisvojio za kńiževni
srpski jezik, kako je svakomu urbi et orbi poznato. Dakle Vuk nije mislio da je
hercegovački govor H o r v a t s k i j j
e z i k , nego su to mislili Srijemci. A što on nije za obzir od prostodušnijeh
Srijemaca sve pjesme onda napečatao jekavski, da mu ne
kažu da im nameće H o r v a t s k i j jezik, ko će razuman iz toga zaglaviti:
Vuk je mislio da je jekavština
H o r v a t s k i j jezik i da je ta jekavština h r v a t s k a?
Ako Srijemci,
zaļubļeni u svoju ekavštinu, nijesu vidjeli daļe od
nosa, i mislili da izvan ekavštine srpskoga jezika nema; ako je Srijemcima bilo
tako uzano obzorje, zar odatle ex c a t h e d r a javit svijetu, da jekavština
nije s r p s k a nego h r v a t s k a? A nijesu li i danas Srijemci, a i
Biograđani, i to učeni (uđi, radi praktičnosti u pisańu i od ļubavi prama
domaćem dijalektu, upiti tako u svoju ekavštinu, da sve novine i politične i kńiževne, i pa sva učena i kńiževna djela pečataju
ekavski?²) I za to kazat da nema Srba izvan ekavštine? Ima neznalica i
licumjeraca, koji kažu da nema Srba izvan Pravoslavļa. Ali ko će pametan po
tome istisnuti ostale vjere iz Srpstva? kao da je vjera narodno obiležje, a ne
jezik i ostalo?
¹) To je ńegov rodni govor u selu Tršiću u Srbiji.
²) Jedan nam je kńiževnik poslao za neku radńju napisanu ekavski
iziskujuć da se tako štampa. Na naše temejite prigovore, evo što nam je
odgovorio: „Kad vam je već draže da moja stvar izide južnim narečjem, neka vam
bude; pristajem da moj prilog (i sve od sada) izide južnim narečjem.
Čudnovato da se kod vas ne trpi u književnosti naše istočno narečje!? Vidite, a
ja čvrsto verujem da je njegova budućnost! Pa, onda, istočno je narečje i mnogo
točnije; južno je više za razvučene, epske stvari.“ — Mi ovo ne ćemo pobijati,
nego ćemo prosto naglasiti da će onaj dijalekat napokon održati slavu i
zavladati nad ostalijem za svagda,
koji poda svome narodu naj boļa književna i učena
djela, kao što se zbilo kod Grkà.
*
Ali da baš ni u granama štokavštine, biva u ikavštini, ekavštini i
jekavštini, nema nijedne razlike u jeziku između Srba i Hrvata, ima za cijelo
između ńih plemenske razlike, koja se je zazvila u toliko vijekova samostalnog
o sebi živovana nihovijeh dvaju plemena, i razlučila se u
protivne pravce. Tako se i dva brata, recimo Petar i Pavao, otuđe kad izišavši
iz očine kuće, svaki se o sebi okuci i zapaše svoju imovinu. Tako se dogodilo
Srbima i Hrvatima. Rastadoše se, osnovaše svoje posebne države,¹) ne stopiše se
više nigda²); a kad su im se države razbile, oni se tad prilično izmiješaše³). Ali
pošto su Hrvati ispred srpske seobe⁴) izmicali svagda put sjevera i zapada,
kako je i naravno, jer kamo će u vučje zvalo, od koga Srbi bježe; tako je očito
da se u Dubrovnik i okolo nega nijesu mogli naseļavati, jer k jugu put nas od
Cetine i naj daje od Neretve nije ih nigda ni bilo, kako ćeš se do malo, dragi
prijane, potpuno uvjeriti. Međutijem ti napominem, kako je kod nas odavna
zavladalo mišjene, da Neretva dijeli; a što dijeli, izrijekom se ne kaže; ali,
kad se navali upitima, čuje se svakojakijeh; biva da su amo druga čeļad, drugi
običaji, druga nošńa, drugi nagoni, a
napokon da amo drugačije i govore. I to je tako bez pogovora, jer zaludu
kńige prevrtale i izvrtale, N e r e t v a dijeli naše primorje.
No anonimni pisac rečene kńižice nije toga mišļeńa, nego plemensko
Hrvatstvo proteže amo preko Neretve na Dubrovnik, pak daļe na Kotor, i još daje
na Crnu Goru i čak na Podgoricu. A na što to svoje mišļeńe osniva? Na jetopis
popa Dukjanina i na riječi u ńemu „Crvena Hrvatska“, koja bi se protezala „od
Duvanskoga poļa niz čitavo primorje do grada Drača“.⁵)
¹) V. Daničić u gornjem citatu.
²) Ibidem.
³) Ibidem.
⁴) Tu se razumije n. p. seoba srpska u Ugarsku, Dalmaciju ispred
Turaka i ost. Tako se dogodila mješavina, a u malenu to se dogodilo po našijem
otocima, gdje su se bjegunci s kraja sklanjali, kao n. pr. na Braču, Korčuli,
Lastovu i ost. Tako se n. pr. na Lastovu stvorio osobiti dijalekat s nekijem harasteristikama
čakavštine, a u ostalom je škokavsko-jekavski. I akćenat je ondje čakavski. Tu
su se jedni pomiješali s drugijem i stvorili čudnovati jezik. To se n. pr. na
Korčuli nije dogodilo, jer se uskoci nijesu smiješali s urođenicima, nego
osnovali svoja osobita sela, kao n. pr. Kačiščani. — Otok Mļet čisto je
štokavsko-jekavski, a nije kako Lastovo, ko što misli anonimni pisac knjižice u
pretresu. — U ostalom poredi Menis u djelu „Il mare adriatico“ Zara
1848; i Goracucchi u knjizi „D ie Adria
und ihre Küsten, Triest 1863.“ Oni iznose etnografske
razlike između Srbâ i Hrvata u Dalmaciji.
⁵) V . Ime Hrvat [1890] V. Klaić, obr. 9. — Odavle vadi pisac
rečene kńižice.
Ja ti ne ću, dragi pobro, ovdje pretresat o popu Dukļaninu,
ni pobijat ga, jer bi to bilo suvišno, pošto su to učinili tri zlamenita
Hrvata, biva Kukuļević, S. Ļubić i Rački; a u potońe vrijeme nadošao je i akademik srpski g. Ļ. Jovanović.¹) To ću ti samo kazati
da je ļetopis popa Dukļanina smatran b a j k o m kod ozbiļnijeh kńiževnijeh
historika. A do malo ćeš se o tome uvjerit. No da u opće naši čitaoci shvate
što je ļetopis popa Dukļanina, evo ćemo im to u kratko iznijeti.
Do sada u učenom svijetu općenito se je mislilo da je ļeotopis popa
Dukļanina, u kome je glavna historijska građa za srpsku prošlost prije Stevana
Nemańe, napisao neki katolički svećenik u Baru (u sadašńoj Crnoj Gori) krajem
prve polovine XII vijeka. Neki su uzimali da je taj spis jednostavna cjelina,
ali su drugi mislili da je početak toga djela tako zvani „libellus Gothorum“ (kńižica
o Gotima) napisan nešto ranije, bilo da ga je napisao sam pisac Dukļanin
u mladosti, bilo neki negov zemļak.
U potońe vrijeme naprotiv dokazao je akademik g. Jovanović, da u
takozvanom Dukļaninovu ļetopisu, osim jednoga sredneg, po svoj prilici
Dubrovačkoga odjeļka, imaju još dva glavna dijela: jedan Hrvatski ļetopis
(libellus Gothorum) i jedan Zećanski. Nadaļe je akademik dokazao, da je
hrvatski ļetopis napisan u XV vijeku u sjevernoj Dalmaciji u primorju, u nekomu
hrvatskom kraju, a Zećanski u Zeti u XIII ili početkom XIV vijeka, i da je na
posletku XVI vijeka neko u Dalmaciji sve te česti sastavio u cjelinu, koju su
poslije nazvali D u k j a n i n o v o m h r o n i k o m.²)
¹) Ne će bit suvišno da ti u primjedbi kažem mnijenje
još kogagod pisca. —
Evo što je Otac Basić pisao o popu Dukjaniuu, i što
se između ostaloga čita u Zibaldunu Oca Mattei na str. 648: . . . „se pure si
debba dar credito ai Diocieate Autore del X III secolo, che conta dei sogni”-'.
— 0 istomu piscu ovako se izrazio prof. Brunelli u svom djelu o Filipu
Dediversis-u: „Ma la critica moderna ha trovato la fonte di tutte queste favole
nella Cronaca dell’ anonimo prete di Dioclea le cui inverosimiglianze, gli
anacronismi e le narrazioni prive affatto di fondameuto, perohè non avvalorate
da altri scrittori e da documenti, fanno ragionevolmente dubitare dell’
autorità sua, come fonte storica“ . — Asboth u svom djelu „Bosnien und
Hercegovina [Wien 1888] piše na str. 35 ....Nach den Aufzeichnungen einer übrigens wenig verlässlichen Chronik, welche der
Presbyter von Dioclea, wie der croatische Historiker Rački glaubt, zu Anfang
des 12. Jahrhunderts in Antivari verfasst hat.
²) v. Коло, књижевни и научни лист y Биограду г. 1902 о б р .
331-332.
Za ovaj dakle ļetopis Rački kaže¹): „Odgovarajući
dakle na pitańe o vrijednosti historičnoj prvoga diela Dukļanskoga ļetopisa,
možemo bez svakoga okolišala reći : d a t aj l
i b e l l u s G o t h o r u m
z a h r v a t
s k u i s r b s k u p o vi e s t l i c i m a b a
š n i k a k v e
v r i e d n o s t i n i t I u m a t
e r i a l n o m n i t i u f o r
m a l n o m o b z i r u –
S. Ļubić veli²) da bi trebalo da se taj ļetopis „n a l o m a č i s p a l i “ ; a I. Kukuļević³) isto tako od
prilike misli. Po ovomu, mili pobratime, bistro vidiš kakva oslona ima historijsko
hrvatsko državno pravo na srpske zemje između Cetine i Bojane, a ono se osniva
j e d i n o na tijem podacima i vijestima. „Crvena Hrvatska“ spomińe se samo u
ovom izvoru⁴) (u prijevodu je izostavļeno), pa u tome j e d i n o nalaze hrane
jadna razmahivańa i sańarije nekojih zaneseńaka. Eto dakle na čemu su!
Pošto se dakle „n a l o m a
č i s p a l i “ , kako Ļubić veli, ļetopis
popa Dukļanina, padaju po sebi sve vijesti crpene iz toga ļetopisa. A zanago su
iz ńega crpali neki kńiževnici, pa i katolički bokeški, (ali ne svi), i nazvali
se H r v a t i m a , a svoj jezik H r v a t s k i , jer s r p s k o ime koje je
bilo svezano s vjerom, nije im na ruku išlo. I sam anonimni pisac govori da je
S. Sava po primjeru bizantinskom vjeru prozvao državnijem imenom, biva v j e r
o m s r p s k o m , te su se sļedbenici
te vjere nazivali S r b i za razliku od K a t o l i k a , koji su se ponajviše
zvali L a t i n i.⁵) Nije čuda dakle da se i koji bokeški
pisac, ne moguć se zvati Srbinom, naslonio na bajku Dukļaninova ļetopisa.
¹) Ocjena starijih izvora 1865 obr. 60 i 65. — V. i Književnik I.
222, pa Kad
Jugosl. Akad. L I. 207.
²) Rad Jugosl. Akad. X L III (18 7 8 ) 148.
³) Arkiv I. 2.
⁴) Po Račkomu prvi je dio ļetopisa libellus Gothorum, koji
je pop Dukļanin
preveo sa slovenskoga jezika, i u kom se jedino pomińe
Crvena Hrvatska. A što je taj libellus Gothorum? Evo što: „Gotski
kraļ Svetopelek (koga nije bilo) razdijeli
u vrijeme Ćirila i Metodija u skupštini (koje nije nigda bilo) svoju
državu (koje nije nigda bilo), i jedan dio te države od Dalme do Drača
nazva (vocavit) Crvenom Hrvatskom. Na ovo nadodaje Iv. Crnčić (Popa Dukļanina Ļet.
11 a ): „A li prava historija ne zna ni da je Svetoplek . . . bio ni tada ni
drugda Hrvatskijem knezom ili krajem, a ni Srbskijem. Moravskim knezom biaše
tada Svatoplk, pak naj brže da je to smutilo ovoga pripovedalca.”
⁵) V . Dubrovčani jesu li Hrvati? obr. 29.
A da je to baš tako, dokazuje omaška našega čuvenoga pučkog pjesnika Andrije Kačića, koji sve zemļe od Trebińa do Drača
zove „krajine hrvatske“, a Boku Kotorsku „diku od Hrvata¹). To je pogreška,
koja je potekla iz onakvijeh basana kao što su popa Dukļanina. Treba imat na
umu same Ivačićeve riječi: „Različiti pisci različito kažu i kako oni pisaše,
onako ti ja pridajem“. Kad bi se na Andriju Kačića gledalo kao na i s t o r i k a, onda bi bilo istinito ono što kaže o ńemu Iv.
Kukujević: „Bunca vriedni naš Kačić“.²)
Eto na što dovodi izrabļivat glasovito ime kako je Kačićevo u
stranačke svrhe, ne osvrćući se na rodoļubļe starca Milovana, koji je i s r p s
k o ime smatrao s v o j i m , jer je kazao: „Smederevo, srpsko stolno misto,
gdi stari n a š i kraļi i bani pribivaše“.³)
Hoćeš li, mili brajane, čut i daje? Čuj dakle. Što da sudim o kńižici,
koja temeļi Hrvatstvo Dubrovčana na poznatoj izjavi Dubrovčanina
Gundulića, sina pjesnikova, koji je bio pukovnik u vojsci Leopolda I, i koji se
ponudio g. 1670 franceskomu poslaniku na Bečkomu dvoru, vitezu de Gremoville-u,
da će poći, ako poslanik želi, u svoju zemju, biva u Dubrovnik, da ondje sakupi
3000 H r v a t a i A r b a n a s a za službu Franceskoga Kraja.⁴) D a je
anonimni pisac trijezno stvar razmislio, bio bi odista zastao na tomu, da se ta
Gundulićeva vojska imala sastojati ne samo od Hrvata nego i od
Arbanasa. Odakle opet i Arbanasi u Dubrovniku?! I
toliki broj?! No pisac anonimne kńižice izvrće i kaže da je Hrvate imao Gundulić
sakupiti u Dubrovniku, a Arbanase u Arbaniji. Ali to Gundulić nije kazao, nego
da će „u svojoj zemji“ sakupiti vojsku od Hrvata i Arbanasa, biva „u
Dubrovniku“ . Uzimļući stvar a d l i t t
e r a m , po ovome bi dakle Dubrovnik bio nekakva h r v a t s k o - a r n a u t
s k a d r ž a v a. Risum teneatis!!!
Ali očito to nije tako, nego naprotiv ko trijezno razabira, doći će
do uvjereńa da je Gundulić, ono nudeći, htio da kaže da će poći u Dubrovnik i
odanle kao iz središńe tačke između Hrvata i Arbanasa kupiti vojsku od sjevera
i od juga.
¹) V. Razgovor 1889 obr. 408.
²) Putne uspomeno 1873, obr. 64. — Poredi i: „О С р п с к о м и м е н у, написао В. Ђ у Београду 1900, обр.
40, опаска 4.
³) Korabjica 1782, obr. 432 kod 1438 god.
⁴) V. rečenu kńižicu na obr. 39, i v. Bogišič, acta conjurationem
Petri a Zrinio et Francisci de Frankopan nec non Francisci Nadasdy
illustrantia. (Izd. Jugosi. Akad. 1888 na obr. 20-5). — Tekst franceski glasi:
,,d’ aller lever en son pays, qui est Raguse, un regiment do trois milles
Cravates et Albanois pour le servicede Votre Majesté“ .
Tako se jedino može razumjeti smjesa vojske
hrvatsko-arbanaške. Tako uči zdravi razum da se misli. A kad se pak tomu doda,
da je tako republika dubrovačka i radila, onda ti
je sve ovo još bistrije. Treba se dakle obazrijeti na historične dokumente, po
kojima je dokazano da je Dubrovačka republika i izvan svoje oblasti kupila
vojsku za svoju obranu. Dosta bi samo bio jedan dokumenat da svakoga uvjeri.
Ali evo ih tri.
Serafin Razzi u svojoj povijesti Dubrovnika kaže ovo:¹)
,,Le porte sue (della citta) sono continuamente guardate da soldati Un g a r i;
e la notte altresi si fanno perpetue guardie d’ ogni intorno per le mura della
citta dalla plebe e dal popolo a vicenda e per vigilie. Et in certa loggia su
la piazza, sempre le notti fa soggiorno un corpo di guardia de i prefati
soldati U n g ari . I quali dal Senate sono benissimo trattati, per la loro
fedeltà, e sempre al mezzo del mese, tirano le loro intere paghe e salarij“ .Da
su pak i u Arbaniji i drugda kupili Dubrovčani vojnike eto dokaza: „Domino
Romanorum et Hungariae regi (omišsis) ut nunc omittamus incumbentes graves et
inportabiles nobis expensas, quas p a t i m u r i n s t
i p e n d i a r i i s d u o b u s m i l l i b u s, p a r t
i m I t a l i c i s e t p a
r t i m A l b a n e n s i b u s, quos ad n o s t r a s t i p e n d i a c o n d u x i m u s et habemus,
ut nos ab ipso hoste tueamur.²)
I topģije su naravno kupili iz vana „ad inveniendum et soldandum
ballistarios“ ³).
Eto dakle kako je Gundulić htio skupiti 3000 Hrvata i Arbanasa !
Da pak kod Razzi pod riječi „U n g a r i“ razumijevaju se Hrvati⁴),
o tome nije sumńe; ta i Gundulić, pjesnik, nabrajajuć pokrajine n a š e g a jezika veli:
¹) Storia di R a u g I a in Lucca, per Vincentio Busdraghi
obr. 126. Navod u pri jevodu glasi ovako: „Ñegova vrata (grada)
neprestano čuvaju Ugarski vojnici, i također noćno neprekidno čuvaju straže
svud naokolo po zidinama od grada puk i građani na izmjence i na razmake doba
noći. I u nekoj luži na placi vazda je obnoć na straži četa rečenijeh vojnika
Ugarskijeh. Nih vijeće miluje za ńihovu vjernost, i vazda na po mjeseca oni
primaju cijelu svoju platu u novcu.
²) Lettere e Comm, di Lev. 1430 Aug. 31 (Diplomatarium etc. Gelcieh
—
Thalloczy obr. 349), gdje se kaže da Dubrovčani su
natovareni troškovima za dvije hiļade vojnika iz Italije i Albanije, koje drže
za svoju obranu.
³) Die XX Oktobris 1378 (v . Diplom, ut supra obr. 700).
⁴) Tako misli od prilike i pisac anonimne kńižice, v. obr. 70.
Krune u g a r s k e veći dio a stanovnike u g a r s k e slovenske
krvi zove često Ugričićima; h r v a t s k o pak ime ne
ulazi uopće nikad ni u poznatijem „p a c t i o n e s“ nego se vazda spomine
„Ugarska“. I hrvatski akademik Matković kaže¹): U to isto doba kad je Dubrovnik
došao pod
U g a r s k u zaštitu, nije prestao plaćati dohodak
od 2050 perpera u zlatu kraļu srpskomu“ ; a daļe²) isti Matković zove ovu
nagodbu — nagodbu s Ugarskom — a ne s Hrvatskom.
I po ovome, moj dragane, bistro vidiš, koliko temeļa imaju tobožńi
dokumenti Dubrovačkoga Hrvatstva u kńižici anonimnog pisca.
Što god je pak na uhar S r p s t v a u Dubrovniku, to poznatome
piscu ne vaļa i svakako se izmotava: n. p. za s r
p s k e pisare veli on, da su to bili izvańci, koji su pisali ć i r i l o v i c
o m u dopisivańu
republike s vladarima srpskijem. — Ali to nije tako. I evo dokaza:
G. 1550 piše Dubrovački pisar na „srpskom jeziku“ :
Subscriptio(nem) l i n g u e s e r v i a
n e feci hic scriptam per Шс. Pasq. de
Primo, cancellarium dicte lingue, de mandato d(ominorum) c(onsulum).³)
Za g. 1564 imamo sličan dokumenat, a prof. Rešetar dokazuje da su
srpski Dubrovački pisari bili pravi Dubrovčani a ne izvańci.⁴)
¹) V . Trg. polit. hist. obr. 15.
²) Ibidem obr. 17.
³) Arhiv für slav. Phil. XXI (1899) obr. 500.
⁴) Ibidem XVI (1 8 9 4 ) obr. 336-7.
A da sve ovo ne hramļe, eto je poduprto od zapisa g. 1638 iz našega
arhiva, koji glasi:
A di p.mo Nbre 1638
De cnto de Sig.n T Offli si grida e proclama l’ infrsto tenore in
lingua S e r v i a n a p maggior
intelligenza d’ ogniuno alla Loggia del Col p Ivan Kiviero plagente me Florio
Stay quanto segue:
Po zapovijedi Gospode Off.ST od Pramatike dava se na znanje svakomu
od kojemugodi drago jes vrste, da su došle bile zabranjene i u naprijeda se
zabranjuju haljine vezene iliti malo iliti veļe, izvan čeljadim zdvora za deset
godina samo, i druzijem u gradu po kući i po gardinu i na dvoru izvan kuće, ma
pod haljinam skrovito za pet godišta samo. — Također zabranjuju se libe i
izbrizi od kojemugodi drago vrste i razplijet izvan mjere i njegova kosta,
kakono u Pramatici, i to zabranjuje se iliti po kući iliti na dvoru iliti u
gradu u svako vrijeme. — Za to svak u tri dni od danas bit će pokušat rečeno odzgara,
inako će bit kastigan i stavjen u pienu
bez nijedne skuše.¹)
Hoće li na ovo kazat pisac anonimne kńižice da su razglasivali ove
naredbe i vikali ć i r i l o v i c o m! ?
A ne dokazuju li ovo isto i spomenici izvan arhiva?U jednom
rukopisu u biblioteci Male Braće u nas u Dubrovniku
br. 3,12 obr. 185-6 ima ovo: „In un libro S e r v i a n o dove visono l’
Epistole e li Vangeli che si leggono per tutto l’ anno in s e r v i a n o ,
dopo poi pur in s e r v i a n o si legge
cosi: „Neka sc zna kada se počeo Dubrovnik graditi od Zaptata na 626 godišta
Isukrsta na XKS“.²)
Za okolicu pak Dubrovačku imamo nebrojenijeh dokaza s r p s t v a, za koje treba poredit osobito knižicu “0 српском имену” već
dosta puta spomenutu, jer u ńoj ima dosta toga na uhar istini.
Da je pak sve to tvrđe, uzgred ti spomińem, dragi prijo, našega glasovitoga Dubrovčanina Anselma Banđuri, koji g. 1711 u
Parizu u svomu djelu „Imperium Orientale“³ ) riječi Porfirogenitove0 Konavlima τῶν
τῇ Σκλάβων διαλέκτῳ prevodi S e r b l o r u m i d i o
m a t e. Ako ti to još nije dosta, eto ti još mnogobrojnijeh dokaza
srpstva naše okolice u srpskijem spomenicima Miklošića, M. Pucića i Jirečka.
Nego mislim da ti je dosta, dragi prijane, i da ćeš se bit već
uvjerio o vaļanosti kńižice anonimnog pisca što se Dubrovnika tiče, a za Bosnu
i Hercegovinu, za Boku Kotorsku, Crnugoru i ost. budi miran, jer te zemļe ne
trebaju moje obrane; one se brane po po sebi.
¹) V. „0 ср п ск о м имену и ост . В. Ђ. обр. 19. — Dobavili smo potpuni
tekst, koji je pisan latinicom, a jezik je nazvan srpski. Samo smo promijenili
ortografiju.5) V . Makušev: Изслѣдованія одъ историческихъ
памятникахъ и бытописателяхъ
Дубровника (1867) обр. 1-2. I danas imamo još
tijeh kńigâ, gdje su Epistole i Vanđeja za katolike. A da su te kńige baš bile
za katoličke srpske župe dokazuje riječ Isukrst, koja je forma iskjučivo
katolička. — Ovo isto potvrđuje i Mattel (Zibaldone
N. 267).
³II (I — И). Tu je Banduri naštampao s popravcima i kńigu Konst. Porfirogenita
„de administrando imperio“ s komentarom “animadversiones in Constantini
Porphyrogeniti II de thematibus et de administrando imperio“.
No ako ti je do čega da i o tome se uvjeriš, eto ti
srpskijeh spomenika Miklošića, Pucića, Jirečka; eto ti povijesti srpske
Kalajeve i Majkovļeve; eto ti fratra Jukića i ńegova „Kola“; eto ti kńižice „о
srpskom imenu V. Đ.“ ; eto ti Račkoga, Matkovića, Kukuļevića, Nodila i ost.,
pak ti ne će ostat ni sjene dvoumļena u srpstvo rečenijeh zemaļa.
Da kad je sve to tako, zašto pisci Dubrovački nijesu zvali svoj
jezik srpskijem? Čujem da me pitaš. A ja ti odgovaram što sam ti već rekao u Srđu,¹)
i što pisac anonimne kńižice priznaje,²) da ime srpsko osim što je bilo
plemensko bilo je i vjersko; Srbin je bio pravoslavni hrišćanin, a i sad
postoji donekle ta zbrka. To je jedan od glavnijeh uzroka, za što stari
Dubrovčani nijesu nazivali svoj jezik s r p s k i j e m . Osim toga srpsko ime
bilo je i državno, a Dubrovčani nijesu se htjeli pretopit u Srbe, biva u državu
srpsku. To je i razložito, ali ne za to da nijesu bili plemenski Srbi. Za to je
i Bosna čuvala svoju osobitost od straha da se ne pretopi u državu srpsku.³) No ipak to nije izbjeglo opreznom oku istorikâ
Kalaja i Majkova, koji u svojijem poznatijem djelima govore o razvijańu srpstva
sredńega vijeka u Srbiji, Bosni i Dubrovniku.
Mislim, dragi prijane, da ti je ovo sad bistro i da te u ovome pitańu
ništa ne smeta. A ako ćeš još jednu primjedbu, slušaj. — Dubrovčani su (grad,
razumije se, a ne okolica) bili do poznijeg sredńega vijeka r o m a n i; nije
dakle čuda i za to da su se otimali imenu srpskomu. Ali i oni kao i svi gradovi
na obali našega mora klonuše ispred okolice, koja pružajuć se do grada i
prodirući u ń, promijenila je staru fizionomiju u tijem zatvorenijem tvrđavama⁴).
Gradovi se posloveniše malo po malo; naš grad i Kotor specijalno se posrbiše, a
ostali sjeverni gradovi se pohrvatiše, ili idu da se
pohrvate, sve kako je koga plemena okolica pojedinoga
grada.
Ovo ti je, dragi moj, istina; a ti promišļaj i presudi.
¹) V. br. 2 (biješka).
²) Obr. 29.
³) A nijesu li i Crnojgorci Srbi, ali ipak ńjeguju svoju Crnugoru;
pa da smo u sredńjemu vijeku, i Crnogorci bi se uklanjali od svake napasti, da
sačuvaju svoju nezavisnost.
⁴) V. Die Romanen in den Städten Dalmatien vährend des
Mittelalter’s von Constantin Jireček (Denkssebriften der
kaiserlichen Akademie der Wissensehalten in Wien, philosophisch-historische
Classe. Band XLVIII).
No kad smo na okolici na ino mi se ne može; a da se
časom ne dotaknem onijeh česti srpske stare postojbine, koje su prodajom ili
darom pripadale Dubrovniku.
Sve zemje oko Dubrovnika dopale su Dubrovčanima od srpskijeh
vladara¹). Ali anonimni pisac nečuvenijem sofizmom govori da u titulaturi
srpskijeh vladara napose su spomenute Travunija i Humska
zemļa, a odatle su ocijepļene česti Dubrovačkoj republici darovane ili prodane; dakle one nijesu srpske. On to raspravja po V.
Klaiću²), i ja ću ti ovdje navesti mišļeńe ovoga, što je isto kao u anonimna
pisca, da lakše shvatiš stvar. Dakle Klaić kaže, govoreći o srpskom kraļu
Stefanu Prvovjenčanom: „Veoma je zanimjivo promatrati
titulatum novoga kraļa u to doba. U jednoj poveļi, kojom dariva samostanu sv.
Marije na otoku Mļetu neka sela, imade on naslov: az g r e š n i j S t e f a n, v e l i j kr a lj , n a m e s t n
i k i g o
s p o d i n v s e s r p s k i j e z e m l j e i D i o
k l i j e i D a l m a c i j e i Tr a
v u n i j e i h l m s ke z e m l j e, a potpisuje se na koncu poveļe: S
t e f a n po m i l o s t i b o ž i j o j v e n č a n i j k r a l j i s a m
o d r ž ’c v s j e s r p s k e z e
m l j e i p o m o r s k i j e. Stjepan dakle razlikuje u
potpisu točno „vse srpske zemlje“ i onda opet „pomorske“, zemļe, koje nisu
srpske. No koje su to pomorske zemļe, a nisu srbske? To nam tumači sam naslov
kraļev u istoj poveļi, gdje najprije spomine „vse srpske zemje“ i onda p o i m e n c e nabraja
zemļe, koje nisu srbske, a te su
D i o k l i ja, D a m a c i j a, T r a v u n j a i H l m s k a zemļa. Prvi dakle
kraļ od porodice Nemańića jasno priznaje, da pomorske
zemje ńegove, poimence Dioklija, Dalmacija, Travuna i Hum nisu srbske zemńe,
jer ih inače ne bi posebice izbrajao, nego bi ih naprosto zvao srpskimi i
uvrstio medju ,,vsu srpsku zemlju“³). Da to točno razlikovane
srpske zemje od nesrbskih nije možda slučajno, svjedoči namah druga poveļa
Stjepanova, kojom osniva Žiču.
¹) V. Monumenta Ragusina, libri reformationum, Tornus
II. Zagrabiae 1882, — ile dividendo totum terrenum et vineas et arbores
plantatas in dieto terreno, nobis donato per dominum imperatorem Schlavonie
. . . Tako je rečeno od prilike tri puta u protokolu sjednice velikoga Vijeća
Dubrovačkoga na 20 Maja 1357. — Osim toga V. Mon. Serb. Miklošićeva, Puciéeva i
Jirečkova passim.
²) V. Ime Hrv. obr. 28-9.
³) Tako je učinio na mnogijem mjestima, kako ćemo kasnije vidjeti,
ali historik Klaić to ne iznosi, jer mu ne ide u prilog.
U toj poveļi imade on naslov „v e n č a n i p r v i k r a l j v s e s
r p s k i j e z e m ļ j e, D i o k l i j e i T r a
v u n i j e i D a l m a c i j e i Z a h
l m i j e, pa se tako i opet konstatuje da ća i prvi Nemańići nisu Dioklije,
Travunije, Dalmacije i Zahumļa (pomorsku zemļu) smatrali srpskimi“. Onda opet
Klaić kaže¹): „Nasļednici Stjepana Prvovjenčanoga
neprestano razlikovahu točno s r p s k e ili
r a š k e zemļe od p o
m o r s k i h. Tako primjerice Stjepan Vladislav (1231-1243)
imade u jednoj poveļi naslov „hral vseh raških zem’l i Dioklitije i Dalmacije i
Travunije i Zahlmije“ , a u drugoj se podpisuje opet „hral vseh srbskih zem’l i
pomorskih“. Jednako rade redom svi Nemańići. Napokon i sam D u š a n S i l n i (1331-1455)
radi tako, te se naročito prije krunisana za cara redovito zove „kraļ vsijeh
srpskih zemalj i pomorskih“ ili u latinskih spisih „гех Servie, Dalmatie,
Dioclie, Albanie, Zente, Chelmenie et maritime regionis rex“.
Evo ti, dragi pobro, ovako razloži glavni hrvatski historik, a za ńim
i ostali p o z n i j i, među kojijem je
i pisac anonimne kńižice. A ja ti kažem da ovo Klaićevo tumačenje ne gađa ni
malo. I eto ću ti to i dokazat.
Treba najprije premetnut da su vladalački naslovi v r l o n e p o u z d a n a građa za
istoriju. Pogledaj titulatum našega cara, pak n. p. kraļeva franceskijeh,
španolskijeh i ost., i odma ćeš se uvjerit da je tako. N. p. naš Car je kraj
Dalmacije, a u isto doba naslovnik gradova Zadra,
Dubrovnika i Kotora, koji su u Dalmaciji. Eto uput zbrke. Za tijem što bi
kazali Hrvati, kad bi im se reklo da D a l m a c i j a i S l a
v o n i j a nijesu h r v a t s k e zemļe, er se na pose nižu u titulaturi uz H r
v a t s k u ? U titulaturi bosanskijeh kraļeva
spomine se U s o r a i S o l i na po se, ali ipak to je sve Bosna. Ovo ti
kažem primjera radi.
Da pak boje razumiješ stvar, treba znati da se Srbija u
starovrijeme zvala S r p s k a z e m ļ a
i prosto S r b ļ i 2), n. p. u naslovu despota
Stefana ima jedno i drugo. Prema tome je : Kraļ „sve srpske zemje i pomorske“ , u današhem jeziku kraj „sve Srbije i
primorja“, a to nas uči zdrav razum, pa i latinski i talijanski prijevod tijeh
naslova, n. p. „Stefano Radoslavo . . . re de Servia e de Marina“; „Stephanus Vladislavus . . . . rex totius terre de Bassi a,
Dioclitie, Dalmatie, Tribunie, Zahulmie“;
¹) V. Ime Hrvat obr. 30.
²) Za ovo povedi Monumenta Serbica Miklošićeva, Pucićeva i
Jirečkova na nmogijem mjestima.
„Ego Stephanus Uros dei gratia rex totius terre Rassie et Marine“¹)
i ost.
A značeńe se ne mijeńa ni onda, ako je u množini „Srpske (Raške) zemļe“,
kad se zna da se stvar nije promijenila, nego se upotrebjava jedno pored
drugoga. I danas se kaže n. p. on ima m n o g o z e m ļ e (kolekt.) ili mnogo
z e m a ļ a (biva mnogo komada zemļe). Jedno je s r p
s k a z e m ļ a,
S r b i j a, S r b i, a drugo je s r p s k i n a r o d. No savjesni historik navodi sve
naslove i upoređuje. N. p. Stefan se prvovjenčani potpisivao i ovako: „Stefan’
kraļ i s’ bogom samodrž’c’ srbski“ , a drugi put: „Stefan’ кгаļ srbski“ ²);
Stefan Vladislav: „Stefan’ Vladislav pomokiju božiow’ kraļ srbski“³); tako i
„Stefan’ Uroš’ kraļ’ vse srbske zemlje⁴); i „Stefan’ Uroš’ кгаl’ srbski“⁵), i
„Stefan’ Uroš’..............кгаl’ vsêh sr’bskie zem’l“ ⁶). Ovi naslovi dokazuju
baš sveprotivno od onoga što hoće Klaić poričući srpstvo Trivuniji, Zahulmiji i
ost., jer se granice srpske kraļevine nijesu bile promijenile.
I naš Car je nadvojvoda gorńe i dońe Austrije, pak kraļ Češki,
Ugarski, Dalmatinski i ost. i ost” ali i onda kad je gdje potpisan
prosto „ A u s t r i a e i m p e r a t o r “ , tu se razumijevala i
Ugarska i
Hrvatska i češka i ost.
Kad se ovomu doda feudalno ustrojstvo sredovječnijeh država i
položaj vasalnijeh vladara i nihove sveze prama feudalnom gospodaru; pak suviše kad se zna da Zetom, starom djedovinom Nemańića,
kojoj je u širem smislu pripadao i Kotor, upravjao je obično nasjednik srpskoga
prijestoja; da n. p. Vukan sredńi sin Stjepana Nemańe vladao je Zetom i Humskom
zemjom, i da se on u latinskijem listinama nazivļe „rex Dalmatiae⁷) et
Diocliae“ , tad je. bistro kao dan s r p s t v o i Zalumja i Travunije i
Dioklije i ost.
Istina, može nam pisac na sve ovo reći: Ali ja ne poričem da su
Zahulmija, Travunija, Dalmacija i Dioklija bile česti srpske države, ali poričem srpstvo tijeh zemaļa.
¹) V. Ead Jugosi. Akad. I. 130-1(141); Mon. spect.
hist. slav. Merid. I. 38-59 i I. 398, II. 111, 278.
²) Miklošić Mon serb. 16. 17.
³) Ibidem 27.
⁴) Ibidem 50.
⁵) Ibidem 53.
⁶) Ibidem 76.
⁷) Ne u starom rimskom smislu, po komu je Dalmacija osim primorja
zapasivala svu Bosnu i Hercegovinu, nego Dalmacija ovdje se razumije samo
primorje Zahumja i Dioklije (v. Rački, Rad Jugosl. Akad. I. 125-127).
A mi mu odvraćamo da o srpstvu tijch zemaja u staro
vrijeme, dok su nepobitni historijski dokazi Miklošića, Pucića, Jirečka,
Račkoga, Majkova, Kalaja, Novakovića i drugijeh, nema sumńe; a za sadašnost,
naj boji je dokaz srpstvu rečenijeh zemaļa svojatańe hrvatsko i srpska svijest
u onijem zemļama.
*
Nije dosta piscu anonimne kńižice protezati p l e m e n s k o
h r v a t s t v o na Dubrovnik, Boku Kotorsku i još
daļe, no rekao bi
da ou osniva na te krajeve i p o l i t i č n o h r v a t s t v o na temeļu
čuvenijeh „pactiones“ s Ugarskom. Mi smo već o tome
govorili u Srđu¹) i u ovoj istoj radńi malo prije, a svi razboriti učenaci u
tijem ugodbama ne vide ino nego prostu zaštitu Ugarsku nad Dubrovnikom bez uticaja Hrvatske²). Za to ti o tome ne ću daļe govorit,
jer bi bilo suvišno. No pisac se hvata drvļa i kamena, pa mu i riječ „ban“
služi kao tobožńi dokaz, da su Hrvati vladali daļe od Neretve put juga. Ali čuj
me, moj dragane. Riječ je „ban“ zamjenična i Hrvatima i Srbima, upotrebļavali
su je i bosanski vladari, kao n. p. Kulin, Ninoslav i ost. I Bańaluka to nam
napomińe³).
B a n se čuje i u Konavlima u zdravici „ban domaćin“,
pa tu ima i selo B a n i. I kod Slanoga u Dubrovačkom primorju imaju sela B a ń
a i B a n i ć i. U Bokama ima manastir pravoslavni
Ba ń a. U narodnijem srpskijem pjesmama ima B a n kao sjajni gospodar, n. p.
Kada kńige B a n i
razumješe.
A ima i narodna poslovica: „Gdje mu je b a n, tu i stan“ . I srpskijem velikašima dolikovao je taj naslov; n. p . — b a n Ugješa i
vojvoda Gojko; netko bješe Strahińiću bane. — A i srpskijem kraļevima pjesme su
dodavale taj naslov, n. p. b a n M
i l u t i n, b a n V l a d i m i r. Nijesu zajsto bili Hrvati U g j e š a, G o j k o, M i l u t
i n i drugi. A nuti planina B a n i č i n a (banice, gospođe) u Šumadiji, gdje
dopuštaju i hrvatski zaneseńaci da Hrvata nije nigda bilo, i da su
ondje čisti Srbi. Tu ima i B a n o v o p
o ļ e neko selo. Pak i u Staroj Srbiji ima n. p. selo B a ń e u Suhogrъle (Mon.
Serb. 564, Miklošić).
¹) v. Srh, obr. 317-19.
²) V. u. p. Matković, Trg. polit, historija. — Također poredi Rad
Jugosl. Akad. VII obr. 191, gdje isti akademik Matković izrijekom ovako k a že
: „Republika Dubrovačka stupa pod zaštitu kraja Ludevita“ i ost.
³) V. Daničič, rječnik hrvatski ili srpski Jugosl. Akad.
Napokon i glagol b a n i t i s e rasprostrańen
po srpskom narodu
kaže očito da je riječ b a n svoja i Srbima. A što bi kazao naš Matija B a
n da po svome prezimenu on nije Srbin?¹)
Dakle zaludu je širit Hrvatstvo i to političko na srpske zemļe
osnivajući se na riječ b a n.
Ali pisac anonimne kńižice ne odustaje za to, nego znajući da mu
sve to ne vaļa, potkopava Porfirogeneta i ne vjeruje mu ondje, gdje mu nije u
prilog, (a Porfirogenit je jedina zubļa u debeloj onoj tmini zaglušnijeh
vremena); pa vadi svjedočanstvo svojoj namjeri iz drugijeh usporednijeh
bizantiskijeh pisaca, kao što je K e d r
e n, S c y l i t z e s i drugi. A kakva su oni osnova za našu povjest, čujmo
Račkoga:⁴) “Nu ako pomenuto mjesto kod K e d r e n a sravnimo s drugim mjestom kod S c y l i t z e
s a po priobćenom izvoru dolazimo do neke dvojbe, koja još ne bi do sada na
svjetlo iznesena. S c y l i t z e s na ime m i e š a Hrvate i Srbe, držeći ih
za jedan narod ne samo po jeziku nego i po poviesti i državnom biću. Ova
se p o m e t n a kod S c y l i t z e s a ističe
osobito u opisu bugarskoga ustanka“ .
Ove je p o g r e š k e upotrebio V. Klaić, a za ńim i pisac anonimne kńižice kao d o k a z e za izvrtańe istorije i za
zaslijepjivańe neuka svijeta. U ńih je d o k a z o no što je u Račkoga z b r k
a; zato oni ne pomińu, da su te pogreške ponajviše nastale tako, što su pisci
prepisivali jedni od drugijeh i to ne samo misli nego i riječi i rečenice. Da
bi boļe zaslijepili neuki svijet, ispisuju oni i riječi Račkove o toj stvari,
ali s a m o o n a j d i o, u kom Rački kazuje ili tumači ono, što
stoji u pisca, a izostavjaju onaj dio, u kom Rački kazuje kako je ova ili ona p
o g r e š k a nastala.³)
Eto, dragi, vidiš čisto da i političko Hrvatstvo kod nas nije nego
dim, koji se razmeće ispod sunčanijeh zdrakâ prave historije i zdrave kritike.
*
U drugomu dijelu svoje kńižice bavi se anonimni pisac sadašńijem
Dubrovnikom i novijem Dubrovčanima. Osobito pak nabraja one Dubrovčane, koji su
se bavili kńigom i naukom, pak raspravļa na svoj način i zaglavļa da i ovi kao
stari Dubrovčani osjećaju se H r v a t i m a i
H r v a t s k i misle.
¹) Poredi riječi ban i baniti se u rječniku Jugosl.
Akad.
²) Rad Jug. Akad. LI 166-71.
³) V. 0 Srpskom imenu. V. Đ . Obr. 44-45.
A što da mu na ovo odgovorim?
Eto, moj prijo, pročitaj kńiževne radńe oba Adamovića, pa Banove, Bogišićeve, Bunićeve, Budmanijeve, Kastrapelijeve, Gradine,
Kazalijeve, Kaznačićeve, Pucićeve, Rešetarove,
Stojanovićeve, Vodopićeve,¹) Vučetićeve, Vuličevićeve, Vuletićeve, Zorine i još
koje, pa
ćeš iz sabrane te kite razabrati kako su mislili već
umrli i misle neki još živi između rečenijeh Dubrovčana. Oni nagińu na srpstvo
i srbima se u opće priznavaju, naglašujuć ipak slogu između dva naša bratska
plemena. To je bio i naravni zadatak grada Dubrovnika na vratima od istoka, a
Dubrovčanima, zapadńacima po vjeri a istočńacima po narodnosti, naj boļe je
dolikovao taj posao. Za to neki od ńih, koji su se i u politiku miješali, bili
su u narodnačkijem redovima, gdje se pripoznavala ravnopravnost
obojemu plemenu.
No pisac anonimne kńižice izmotava se i veli da ti Dubrovčani²) bili su za sjedińeńe s Hrvatskom, čemu je nova omladina
protivna.
¹) Istina, Vodopić je kao biskup u jednoj
poslanici na pravovjerne kazao da piše hrvatski. Pa je tako naivan pisac
anonimne kńižice, i odatle izvodi hrvatstvo Vodopićevo i Dubrovačko. Zar bi iko
pametan od katoličkoga biskupa Vodopiča tražio da kaže srpski? A da je
to Vodopić učinio, bi li bio pametno postupao?! Ali može na ovo ko opaziti, da
je mogao kazat slovinski ili naški. — Nije mogao, jer bi svak
kazao da se izmotava, a oba ta naziva u poslanici i и ono vrijeme nijesu već prstojala
ni gađala, pa je trebalo da kaže ili srpski ili hrvatski. Kao biskup katolički
kazat srpski nije nikako mogao, pa je kazao hrvatski, isto tako kao oni
Crnogorci i Bokeļi u Carigradu, pokle je zazorno bilo turskijem vlastima ime
srpsko, uzeli su hrvatsko, jer su tako mogli živovati, i bit' suviše pod moćnom
zaštitom Austrijskoga poslanika. Tako su oni postupali kao praktični ljudi.
Dakle
Vodopićevo hrvatstvo može se pripisati oportunizmu, a
tako isto još koga Dubrovačkog katoličkog svećenika kao n. p.
Kazali; ali za Pulića, Kukujicu i Skurlu znamo pozitivno da nijesu bili
prikloni imenu hrvatskomu i ako se Srbima nijesu krstili. Kanonika pak Stojanovića
ništa nije smetalo da se očito ne nazove Srbinom i srpski ne osjeća. Ovo će
potvrditi svaki razumni Dubrovčanin, koji od strasti nije slijep kod oči. A
hvala Bogu imamo još svećenika mirskoga i redovničkoga čina, koji srpskijem
svojim osjećajima potvrđuju ove naše riječi.
²) Osim gore spomenutijeli Dubrovčana kńiževnika i učeńaka spomenuo
je pisac kao politične ļude Nika velikoga Pucića, Rafa Pucića, Klaića, Čingriju,
a mogao je ne izostavit Marinicu Giorgi, Jera Natali, Matijevića i još koga od
novijeh, koji nebi bili nagrdili kitu, nego je dapače i začinili. Pa i ta druga
piščeva kita sveđ je svoje Hrvatstvo smatrala političnijem a nikako
etnografskijem.
Postulat rodoļubļa u svakog građanina jest da
nastoji, e da se narod sabere u što veću skupinu. Tako se može lakše odupirat
navalama i najezdama tuđinskijem. Za to su oni rečeni Dubrovčani, i već umrli i
koji su još živi, zanosili se i radili za sjedińene Dalmacije
s Hrvatskom i Slavonijom, a to je jedino narodno sabirańe moguće u našijem
prilikama. Ali su oni žeļeli to sjedińene u trojednu kraļevinu, gdje bi ravni
bili Srbi i Hrvati, a ne gdje bi jedno pleme dušilo drugo. Pa baš da u toj
skupini vodi prvu riječ h r v a t s k o pleme kao mnogobrojnije i kao starosjedalačko,
Bogom prosto, ali
samo bratski kao što je u našoj zadruzi, gdje su n.
pr. dva brata ožeńena s porodicom, a jedan je od ńih domaćin i vlada duševno i
pravično kućom i imovinom, imajući pred očima dobrostańe sviju ukućana. Tako su
mislili već umrli novi Dubrovčani i koji su još živi.
Nadaļe pisac osniva hrvatstvo nekijeh Dubrovačkijeh kńiževnika na
to što oni šiļu svoje radńe u Zagreb i štampaju ih u kńige Jugoslavenske
Akademije. Istina je, da Dubrovčani šaļu u Zagreb svoje kńiževne radove, i to u
opće, a to se zaklańa za pravac i ime Jugoslavenske Akademije u Zagrebu, pa to
je i ńihov program. A da toga i nije, po tome ih krstit hrvatima, čini nam se
ne samo malo ozbijno nego i malo pametno, jer i pravoslavni Srbi učeńaci, n. p.
Daničić, Novaković i još koji, nijesu postali Hrvatima, što su pečatali u kńigama
Jugoslavenske Akademije u Zagrebu svoje radove.
Pisac anonimne kńižice osvrnuo se je pri koncu na puk Dubrovački i zaglavio je da u svoj oblasti nekadašńe Dubrovačke Republike općine su h r v a t s k e. A mi nadodajemo da je to sad i u
samom gradu Dubrovniku. Ali odatle izvodit h r v a t s t v o Dubrovčana čini mi se nesmisao.
Mi smo još imali prilike da o tome progovorimo u Srđu, pak ćemo eto
ponovit to isto za one naše čitaoce, koji nijesu ono pročitali¹).
Mi se postariji sjećamo kad su sve naše općine bile A u t o n o n o
m a š k e, a sad su Hr v a t s k e. To je svakako narodni napredak, a u n a š i
j e m p r i l i k a m a nije za sad ni moguće drugačije; to je
njekakav oportunizam i praktičnost, što će prestati netom se uklone protivnosti
i m e n u s r p s k o m u, koje jedino ima pravo na
Dubrovnik i ńegovu okolicu.
¹) V. Srđ br. 1 (bilješke).
Među tijem hrvatske općinske uprave spravļaju zemjište i utiru
stazu budućnosti.
Na svrhu pisac anonimne kńige, pokazujuć na svoje tobožnje dokaze,
pitańu postavļeńu iz početka „Dubrovčani jesu li Hrvati?“ oblo odgovara
„Dubrovčani jesu Hrvati.“
Potom je pisac smatrao potrebnom ovu kńižicu, znak je da nije sve
čisto, kako bi on htio. On je htio ovom kńižicom osvojit Dubrovnik i ńegovu
okolicu za Hrvatstvo. Nije čuda da i iza ńega, o Gunđulićevoj slavi u
Dubrovniku, došlo je političara iz Zagreba, koji su kazali da su došli osvojit
i otet Dubrovnik. Otimļe se i osvaja samo ono što se nema i što je tuđe.
Ja mislim da ni pisac učene kńižice ni političari iz Zagreba nijesu
oteli Dubrovnik. Preko ńega je promahalo i bijesnijih bura od ove, a on starac
na hridini još čuči i u otegnutoj pomrčini vjekove
broji što je presukao u slavnomu putu, a kad ter kad osmijehne se put zaleđa
svoga izgledajuć zoru s istoka. Među tijem smirene
mu zahvati grudi i upirući oči u rodno brdo Srđ nad sobom, uzdiše i kliče svom
staromu svecu:
S v e t i S r đ u, n e d a j g
r đ u!
Sad bi bilo već vrijeme da izrečeni svoju presudu o rečenoj kńižici¹).
Ali to nije potreba, jer po mojim riječima svak, ko ovo čita, zna što ja o ńoj
mislim. Nego, dragi brajane, na ino mi se ne može, a da opraštajuć se od tebe
ne iznesem ti što o njoj misle dva naša glavna učenjaka Jagić i Bogišić. Počeću
ti s Jagićem; on je blaži prama piscu, a razumije se i zašto.
Jagić dakle veli:²)„Počastili su me pošiljkom ove polemične kńižice
(Dubrovčani jesu li Hrvati?) koja tiče politička, etnografska, historijska i filološka
prijeporna pitańa, po svoj prilici za to, da mi pruže priliku da 0 ńezinoj
sadržini nešto kažem.
¹) Mi smo se osvrnuli na poglavite tobožńe dokaze
anonimnog pisca za hrvatstvo Dubrovčana, a na sitnice nijesmo se
ni obazirali, jer i tako smo mnogo otegli ovu radńu, o kojoj više od jednoga
čitaoca kazaće: „Grehota! Čemu prodiranje kroz zidine, kad su gradska vrata ra
stvorena?!“
²) Arhiv für Slav. Phil. Band X V . s. 144. Mi o .d je prevodimo iz
njemačkoga Jagičevo mišljenje.
Da, dobro, šta da kažem? Da me je anonimni pisac
uvjerio? Trebalo bi da rečem neistinu kad bih to htio tvrditi. Dakle imaju li
pravo oni, proti kojima ondje se polemiše? Ni to. Ja mislim da cijelo pitańe
kako je postavļeno ne vaja. To ne bi u opće ni pomolilo, da mir i sloga u kući
gospoduju, da zavađena braća većijem razborom a mańom strašću hoće da urede
svoje domaće posle.
Bilo je vrijeme, a to je žalibože pošlo u nepovrat, kad se je
razumijevala sveza među onima, koji se nazivļu Hrvatima i onima koji se nazivļu
Srbima, posve drugačije, nego se to sviđa naraštaju koji sad na riječ dolazi.
Onda se bjehu dobro uputili da se snose i sporazumiju, jer su osjećali, da su
jedni drugima pozajmice upućeni. Sad se je na obje strane potegao nekakav zanos
za veličanstvom, koji nikako ne odgovara stvarnijem prilikama nihovijeh sila;
svaki hoće na troškove drugoga ne samo da živi nego uprav da gospoduje.
Hrvatima nije dosta da plod nihove pregalačke radńe na poļu kńiževnosti i
prosvjete počińe da zori; oni hoće pomoću svakojakijeh starodrevnijeh vijesti
da istisnu silom osjećaje prikladnosti. Srbi zaboravļaju
jako brzo da ńihovom prilično nezavisnom političkom
položaju imala bi istom sad uz bok stojati naprezna prosvjetna radńa, da
postignu cijenu, koju oni prerano sad bi već htjeli za se da imaju. Ele, s obje
strane jako premeću iznad ciļa, tako se čini kao da svakojake neuspjehe, koji
vazda zlovoļu uzrokuju, hoće uprav da nadoknađuju od onoga, koji se nalazi u
istom stańu slabosti ili neuspješnosti. Nije nikako veliko junaštvo napanuti na
hrvatstvo ili srpstvo onijeh, koji to jesu ili hoće da budu. Tu nema nikakva
rizika, dapače je u mnogočem i korisno. U takijem prilikama naj boļe pustit
stvari da teku kako hoće dok se izviču;
znanost, kako je ja shvatam, nije se od toga ništa
okoristila. U i s t i n u u o v o j k n i ž i c i
z a m a n s a m s
e o b a z i r a o n a k o
j e n o v o z r n c e, n a k o j i n o v i p o g l e d. S v e o n o š
t o s e t u r e
k l o o j e z i č n i j e m r a z l i k a m a, k o j e t o b o ž e l u č e H r v a t e o d S r
b a, o d a v n a s m o z
n a l i, a n e š t o za n a
j m a ń e i b a c i
l i u m o r e, j e r ne g a
đ a. Mi se i ne obaziremo na nove dokaze, po kojima jedno ili drugo ime ima bit
istisnuto.“
A evo što govori naš Bogišić:¹) „Vaļa mu priznati
(piscu) da je vrlo vješt u izvrtanu istine; ta je kńiga jako pogibeļna u rukama
jednog neznalice, jer u ńoj ne ćeš naći nego istinu umjetnički izvinutu.“
I ovijem završujemo.
A sad, dragi prijane, da si mi zdravo i veselo
Tvoj Srđ.
¹) V. Bogišić „Dubrovnik“ br. 14 g. I
Срђ : list za književnost i
nauku / Antun Fabris ‐ бр. 13, јул 1902.
