Nikša Matov Gradi - O jeziku u Dalmaciji i Dubrovniku

 

  

Populum falsis dedocet uti vocibus

Horat.

Poučava narod da se kani lažnih imena.

Is Horatija.

 

Po svoj Dalmaciji, ako izuzmeš otoke, svud se govori sa neznatnim razlikama Srpski. *) Pišu skoro isključivo ćirilicom svi koji su kršteni pravoslavnim obredom, a katolici nasuprot latinicom; prem ako, u ovo zadnje doba, neki od njih iz domoljublja, i uvigjajuć koliko je nepametno dijeliti se rad posve ispraznih razlika, služe se zamjenice latinskim i ćirilskim pismenima.

*) To jest,: po mome mnjenju, najčišće nariječje Jugoslavenskog jezika.

Stanovnici gornje Dalmacije do Neretve, nazad po prilici četiri vijeka, pripadaše doista za koje vrijeme trojednoj kraljevini; ali za to ne bijahu nikada Hrvati, ko što i Slavonci, koji i sada pripadaju pomenutoj kraljevini, niti se zovu, niti su Hrvati. Da si prije šezdesete i druge godine rekao komu Dalmatincu da je Hrvat, on bi se bio zagledao u te kano zablenut, pa bi se bio krstio, ko što vele, lijevom nogom. Samo pošto preuzvišeni biskup Strossmajer i koji drugi imućni domorodac u Hrvackoj poželješe da se ponovi zastarala zajednica; pa u tu svrhu, nešto uljudnošću i časti a nešto, ko što sam čuo, a ne bi htio vjerovati, baš i gotovim novcem, dobiše nekoliko privrženika; ova potonja fela ljudi, da se valjda sve to bolje udvori svojim velikodušnim pokroviteljima, pobrine se kako bi pokrstila i sebe i sve ostale Dalmatince s obije strane Ne­retve krasnim do duše, ali svakako nezasluženim imenom Hrvata. Od tada se poče kod nas da se zbori o tobožnjim Hrvatima u Dalmaciji, u Dubrovniku i po Bokama. Ali ne samo da ovo bijaše dotle nečuvena novost i čudo, no je uprav u sebi laž, e se ne sudara sa gori navedenim stvarnim odnosima, koji su svakomu pred očima, pa je suviše posve nepotrebna stvar i od štete narodu. Mi svi osjećamo da smo srodni s Hrvatima; da smo ko što i oni, grane jednoga te istog Jugoslavenskog naroda, ali opet da smo grane, koje imaju svoju osobitu posebnost i općenitiji harakter Srba, koji nas od njih po nešto luči; pa i ako se, kano Srbi *), ne možemo odreći tih posebnosti i tih naravnih razlika što nas luče i od nas stvaraju podregjenu, no svakako po sebi stojeću etnografsku individualnost u Jugoslavenskom narodu, ipak smo voljni i pripravni da stupimo s braćom preko Velebita, u političku zajednicu, netom i kakvu bi je zaiskala naša, a suvremeno i njihova korist, ali svegjer pod uvjetim slobodno ugovorenim i stvarno zajamčenim, te uzdržavajući sve pomenute pose­bnosti, što nam davaju posebni život, koga se ne ćemo odreći nikad i nipošto. Hoćemo dakle kad i ako bude potreba, združit se sa Hrvatima, no se u njih pretopiti, ne ćemo nigda za nigda. A pošto je to tako, ne možemo nikako razumjet koja je potreba da nam se nameće ime što nas ne ide. Ne samo da nije potreba, no nam se čini da je od velike štete.

*) Neumrli nаš pjesnik grof Medo Pucić g. 1867 u Talijanskoj Antologiji nazivlje Dubrovnik Srpskom republikom.

 A kako ne? Mnogi od nas vele: „zašto privrženici Hrvacke nazivlju Hrvatima Dubrovčane i Bokelje, kojim se nije nikad ni u snu prikazalo da su Hrvati ? Nemojte se čuditi nimalo. Imadu rašta da tako rade. Čim bi Dubrovčani i Bokelji bili pravi Hrvati; moralo bi ih se za nago ćerati u tor na silu i bezuvjetno kano zagubljene ovce. No moji mili! mislimo da ste udarili posve krivim putem. Nijesmo, hvala Bogu, ovce ni zagubljene ni pobjegnute iz tora; pa zašto pri kakvoj budućoj sadruzi sa Hrvatima, ne bismo mogli tražiti i dobiti zbilja nešto bolje uvjete nego nam nametnuše tugjinci ne samo, no uvjete uprav dostojne naše i njihove prošlosti? Što vam se čini ? — S druge strane očevidna laž sluti na druge lažice za koje se za sad i ne zna. Oni doista mute vodu, da što i za se ulove u mutežu, a za korist naroda nije im stalo, ko ni psu „za petu nogu.“ — Ove sumnje što se naravno pojavljaju bude malo po malo preziranje i mržnju ne samo na gori pomenute privrženike, no i na njihove vjerojatno sasvijem nedužne pokrovitelje s one strane Velebita, pa tim uzmnožavaju broj važnih zaprijeka i razloga što nas za sad odvraćaju od svakoga pojama združenja sa Hrvackom.

Osim bezumnog nametanja, na silu i prevaru imena Hrvackog, ima zbilja i drugih, a ne malih uzroka prekomjernome i izvanrednome antagonizmu, što se sad pojavi u Dalmaciji izmegju Srba i Hrvata. Nije vele da o nekim tih uzroka bi govor u listu naše zemlje, i to plemenitim primjerom e skoro se za prvi put u njemu zače rasprava o načelima, te pokuša da se prenese iz meteža niskih i osobnih strasti u vedri predjel, gdje samo razlog svijetli a umjerena ljubav i čista, ogrejava duše žedne da se napoje istine, ljeposti i dobrote. Ove će se staze nepomično držati i „Glas Dubrovački” ako Bog da! Njemu je zadaća uskoravati za sad vrhu svega moralno jedinstvo svoga milog naroda, ali pod imenom toga i ma koga drugoga s vremenom tijesnijega jedinstva, ne podrazumijeva ni pošto onu nezgrapnu smješu ljudi, koju bi zahtijevali naši tobož vatreni a u dnu srca posve ledeni zanesenjaci, no slobodnu sadrugu i živi organizam, u kom svako udo imalo bi svoju osobitu djelatnost i svoje ime posebno. Za to će budit s jedne strane neophodno osjećanje narodnog jedinstva a spominjati z druge sa sinovljom ljubavi sve svetinje i slave pojedinih plemena, da na svrhu ukupni narod bude izgledati kano četa plemenitih junaka, a ne kano divlji čopor bezimenih robova, koji po želji Hrvackih privrženika, morali bi se zvati samo Hrvat Br. 1, 2, 3, itd. ne drukčije od osugjenih u Sibiru, što lišeni za svegj svog krštenog i porodičnog imena, samim se brojevima razlikuju jedan od drugoga.

Nikša Matov Gradi

Br. 1 1885