Šišano kumstvo
Srpski
narodni običaj iz Južne Hercegovine
U našoj srpskoj Toskani
(Hercegovini) ima običaj tako zvanog „šišanog kumstva“.
Kad se u jednoj obitelji rodi
dijete (osobito muško), otac djeteta traži sprijateljiti se tješnje sa kakvijem
znancem, koji mu je blizu srca stajao od kad se poznadu. U opće, kad se djetetu
navrši treća godina, otac će zazvati u kuću znanca da se kumuju. To kumovanje
postaje ovako: budućemu kumu metne se dijete u krilo, i kum treba da nôžicama
ostriže djetetu kosu, a kad to svrši, sjedne dijete kraj sebe, poljubi ga i
nazivlje kumčetom. Za tijem se obraća ocu i materi djeteta, pruža im ruku,
poljubi se s njima i za zdravlje ispitâ: „kako si kume i kuma: sretno nam
kumovanje bilo da Bog da, i dugovjeko, ne mogli nam dušmani nauditi, a mi se
vazda veselili.“ Kad se promijeni nekoliko riječi radovanja sa jedne i druge
strane, kum djeteta, oblači malome novu košuljicu, ustiče mu lijepu novu kapicu
a obuva na noge papučice. Tijem kum dariva svoje kumče.
Ocu i materi djeteta šalje kašnje
kakav dar, a oni kumu opeta zajam vraćaju. Otac djeteta spravio je lijep i
masan ručak da se s kumom kod svoje kuće porazgovori i uz čaša dobra vina
proveseli. Preko ručka, drži kum dijete na svome krilu, i pita ga, jedi sinko:
„da Bog da ti sreća priskočila pa bio kô su ti i stari bili: junak i poštenjak,
da ne budeš nikada gledati preda se, nego vazda: čela vedra a poštena obraza sa
ljudima se sastajati“, a tad čašom u ruci napije ocu i materi djeteta: „zdrav
kume i kuma: i do sad smo se sastajali, ali nijesmo ni dosle megju sobom nikada
grke imali, unaprijed sve bolje i ljepše ako Bog da. Ako nam ko htjeo nauditi,
ne dao mu Bog, kô bi nam htjeo nauditi, ne mogao to uraditi. već se on o sebi
zabavio, okrenuo se tamo doli kud niz lugove da naplaćuje dugove; niti dugovâ
naplatio, niti se kući vratio: smela ozgar drača a ozdal ploča, niti mu drača
dala gori, ni ploča doli, on se smeo pa ne mogo tamo ni amo, a mi vazda ostali
kao pravi i izabrani prijatelji“.
Otac djeteta zahvaljuje kumu na
zdravici: „eh zlatom ti se kovala, kume i prijatelju, fala ti kô pravome i
izabranome prijatelju: sve nam cvalo, sve nam sretno i čestito bilo: kô na nas
mrzio, u kući mu čedo ne plakalo, u toru mu blago ne blejalo, a pred kućom
pijevac ne pjevao, sve mu pusto ostalo, a mi se veselili i u junačko čelo
ljubili“.
Od toga časa postaju takovi
kumovi megju sobom veliki prijatelji: jedan drugoga pomaže, dijele grke i
slatke, jedan drugoga u nevolji tješi i sokoli.
Šišano kumstvo postaje osobito
megju katolicima i pravoslavnijem, negdje megju katolicima i muhamedancima. Ako
hoćemo dublje razmatrati zašto se takovo kumstvo želi, zašto se takovijem
načinom sprijateljuje katolik i pravoslavni, ja mislim da ne ću daleko od
istine biti kad tvrdim: e se to dogagja s uzroka, što narod jednoga jezika,
jednijeh običajâ, jedne narodnosti Srpske, premda različite vjere, traži ipak
sebi neku unutarnju utjehu, po kojoj će postići ono, što bez prijateljstva
nikako u spoljašnosti imati ne bi mogao, a to je pošten glas i pribranost kod
svakoga čoeka.
Zabilježio:
Don Ivo Rajič
Нема коментара:
Постави коментар