Uspomene

о ustanku u dubrovačkoj zemļi g. 1813. i 14

Eto nije još projurilo stotinu jeta otkad je nestalo republike u Dubrovniku, a mi po gotovu danas i ne znamo što se u ono doba dogodilo: dà, čujemo mnoga pričańa, jer je predaja još živa, neki od nas i vidjesmo i govorismo s ļudima te su živjeli za doba republike; ali sasma slabo do nas dopre što pisana, što bi nama potomcima predočilo i predstavilo pravu sliku, ili dajbudi priličnu sliku i pojam onog doba, kada je propadala dubrovačka vlada, kada je naime taj dični starac izdisao. Možemo, reći da od g. 1806. do 1813. gojena, je bila stavna nada, da će umirući starina, opet u boļe krenuti, te na noge skoknuti. Izgledalo je, da ima još nešto duha u kostima; i doista malko se prene, pak mu se prsa nadimati stanu, a neki životni duh poče ga pokretati uprav spomenute g. 1813., i ako je dotle kao mrtav na samrtnoj steļi i ležao i kao pokojnik smatran bivao. Izlazim iz alegorije, te velim, dai je nekojim patrijotima Dubrovnika bilo puklo pred očima g. 1813., pak stadoše da dižu ustanak, koji je loše sreće u potońi kraj bio, te svi napori u batal pogjoše radi nesloge i ambicije pojedinijeh, kako će se uvidjeti, što se možda došle nije ni znalo, iz uspomena, koje neki savremeni učesnik napisa na talijanskom jeziku, što ja na srpski danas prenosim.

A. P.

***

1806. General francuske divizije Lauriston sa svojom vojskom, pod izlikom kratkog počinka u prolazu iz Dalmacije za Boku Kotorsku, zaposjede vojničkim redom cijelu dubrovačku oblast (27 Maja 1806). Po tom isti general dade proglas u ime svoga cara Napoleona, u kome govori, da će francuska vojska ostaviti Dubrovnik kad zaposjedne Boku Kotorsku i Jonske otoke; ali da će se uz to sačuvati vlada, zakoni i politički
odnošaji Dubrovnika sa svijem vlastima te su prijatne Francuskoj.

Francuski vođe, vavijek odlučni u svojemu prevratnom sistemu, stadoše da prave bunu i spletke protiv a stare vlade Dubrovnika, bilo u gradu bilo vanka.

1807. Mjeseca decembra g. 1807. dozna se, da je g. Federik Chirico, generalni konsuo republike dubrovačke, pred visokom Kapijom u Carigradu, po nagovoru ministra francuskoga Sebastiani, predao arhive i kancelariju svojega konsulata rečenom francuskom ministru. Senat odmah odredi, da se strogo i bez obzira bude raditi, i na vas mah bi opremļen vlastelin Karlo Natali, vijećnik, kao poslanik pred Visoku Portu, da bi se tužio radi povrijeđenijeh prava naše republike sa strane francuskog poslanika, te da bi se arhivi i kancelarija naša povratili. U Jedreni susrete se Natali s velikim vezirom, kojemu kaza о svojemu poslanstvu, i tu se neko vrijeme ustavi, i ako je imao uprav da putuje u Carigrad. Uz to je francuski poslanik na vrijeme za to poslanstvo saznao, to sve intrige i prijetńe upotrijebi kod Porte; i za to je Nataliju naređeno bilo, da se u Dubrovnik povrati. U to doba u Dubrovniku nije već bilo republike, te Natali ne imađaše pred kim da se opravda, i dosjedno da dade razlog о svome boravku u Jedreni. General Marmont zavidnim je okom gledao na ovo poslanstvo Natalijevo, te je odmah upotrijebio sve najzlobnije varke, e da bi vlastelu, te su sačinavali republiku, prisilio na ostavku. Svaki je od ńih uza sve varke i spletke nepomičan ostao na svome mjestu.

1808. Tada general naredi, da se sakupi Senat (a to baš na 31. januara 1808), da francuska vojska opkoli palaču vladinu, da se s tvrđava svi topovi prema gradu okrenu, a da uz to u Senat pođu nekoji francuski oficiri i nekoji mutikaše iz Dubrovnika, da bi se pročitala nekakva drzovita odluka, kojom se je raspuštala aristokratska vlada Dubrovnika.

Privremeno osta Dubrovnik podvržen kralevstvu talijanskom, ali pokučen pod tegotnim jarmom vladavine, sastavjene dijelom od nekojih Dubrovčana i Dalmatinaca, koji su prijahali uz Francuze, a to sve pod vlasti nekoga Domenika Garagnini iz Trogira, koji je onda bio generalni upraviteļ Kotora i Dubrovnika.

Napokon iza rata s carevinom austrijskom g. 1809. dubrovačke zemļe s Bokom Kotorskom sačinavale su jednu pokrajinu u francuskoj Iliriji, premda Dubrovnik nije zaokružen bio odlukom, koja je sastavļala pokrajine Ilirije na ugovoru u Prezburgu, kada su ustupjene bile te pokrajine. Eto, kako su na silu Francuzi zaposjeli vladu u Dubrovniku. Eto kako je senat vavijek čuvao svoja prava u korist republikanske vlade, čekajući da kucne čas, da bi se nanovo služio istim svojim pravom.

1813. Mjeseca februara (1813) pobudi se nada u Dubrovčanima glede dobijańa svoje slobode. Eto se engleska vojska iskrca na otok Lastovo, koji je Dubrovniku pripadao, te protjera francusku stražu a povješa engleske zastave; nu uz to stanovnicima onoga otoka povrati stare dubrovačke zakone.

Tako isto engleska vojska zaposjedne tri druga dubrovačka otoka, t. j. Šipan, Lopud i Kalamotu, i tu svoje zastave poredaše, a zakone dubrovačke opet uspostaviše. Po tom prvijeh dana oktobra 1813. nekoji engleski brodovi usidriše se pod Cavtat, a na ńima je bio Ab. Brunazzi, austrijski komesar. Vlaho Brńa Kaboga, vlastelin dubrovački, otrag neke dane sretao je engleske brodice po moru, u zalijevu župskome, i iskazivajući se neprijateļem francuske vlade (premda je do onda služio kao potkonsuo Napuļa pod vladom Joakima I.), stane se dopisivati i dogovarati s engleskim vođom, eda bi saznao kakovu novost о ratu.

Mnogo su se puta već Englezi iskrcavali u Cavtatu, ali za malo časa, jer su se bojali 0stati duļe na onoj zemļi, gdje prostrani dio Konavala gospoduje, te bi na oružje mogla podignuti silan broj narodne straže i pandura.

Neko doba pošto se brodovļe engleško onamo usidrilo, zapovjednik istoga kradimice pošaje Kabozi, koji je stanovao u Cavtatu, proglas, koji potpisa isti zapovjednik engleške vojske s kopna, Lowen, sa datumom s Lopuda 10 oktobra, a proglas je upravļen bio Dubrovčanima. Evo mu sadržaja: “Eto se vama približaju austrijske i engleške zastave, da vam povrate slobodu i narodnu neodvisnost. Združite se s nama, e da se vaša zemja oslobodi pritiska Francuza; spomenite se, Dubrovčani, svojega slavnoga imena, i borite se za sebe same, kako su radili Špańolci i Rusi za slobodu svojega doma.”

U istom smislu bio je sastavļen i proglas na Dubrovčane austrijskog Maršala Hillera, upravļen narodima Ilirije.

Pošto nam je dao taj proglas, brodovjo englesko otplovi put Boke da je osvoji, jer su se onamo već borili Crnogorci protiva Francuza, prijeteći, da će navaliti na Konavle.

Već se sigurno držalo da će engleska i austrijska vojska poduprijeti naša prava, da bi se obnovila republika. Onda Kaboga, pošto tajnu povjeri Markizu Franu Boni, stade hrabriti Cavtaćane, a drugi Konavļane, da bi se trsili francuske vlade.

Trebalo je nadjačati prirodni strah puka, koji je vavijek jači pod samosilničkom upravom.. Trebalo se je opriječiti te izbjegnuti istodobno pažńi činovnika vladinijeh u Cavtatu i u Konavlima. Trebalo se je uprav izložiti, te na kocku i život metnuti, pripremajući ustanak u Konavlima, gdje je pod oružjem bila narodna straža i panduri, koji su radi platâ i slobode privrženi bili francuskoj vladi, i gdje su obigravah svako mjesto oružnici za veću pažńu i strah.

Već danom 29 septembra prosu se lažna uzbuna zbog dolaska Crnogoraca na Debeli Brijeg, na međašu Konavala. Vas taj narod stane da bježi iz svojijeh domova. Koristio je taj strah, da uvjeri iste Konevļane, da će Englezi, koji su zaposjeli Boku Kotorsku, sasvim lasno Crnogorce suzbiti.

Ali je još straha bilo u onome puku, dok je neprestano pak oko ustanka radio Markiz Bona, koji je stalno na Grudi stanovao, te se sastajao na dogovore s Magudom, Pajetkom, Tvrtkovićem, Banom, Tarašem i ostalijem prvacima. Na 18 Oktobra jedva se trefi zgodno vrijeme, da bi buknuo toliko snovani ustanak. Obilatost jela i pića zgrijalo je dobro glavu vođa mnogobrojnog naroda, jer se taj dan slavio sv. Luka, krsno ime Bačeva Dola i Radovčića. Smatralo se, da je to zgodan čas, te se u isti mah stane širiti glas о novoj uzbuni; viče se, da su Crnogorci već stigli na Debeli Brijeg: „Dižite se, о Konavjani, na obranu i na oružje!“ Svi iz Bačeva Dola i iz Radovčića hitaju put Debelog Brijega, mećući iz pušaka, a stanovnici ostalijeh sela, preplašeni radi puškarańa, brzaju i oni put istog mjesta, kamo se silan narod uputio. Pandure pak, koji su na međašu bili, uz kapetana Moretti, začudi ta nenadana pobuna. Više od hiļade Konavļana u čudu se gledahu, kada nijednoga Crnogorca ne nađoše; oni pak, koji su znali za izmišļenu osnovu, stadoše u glas vikati, da su puku već dodijalo ove strahotne pogibli i nevoļe, te da se daje snositi ne može jaram francuskog vladańa, i da ga se mora narod trsiti, a od dušmana se braniti. Pak uz to viču: Sami nas Englezi mogu da spase, spas nam eto nuđaju i obećavaju. — Brzajmo do nih, odgovara narod.

Onaj čas se odabraše dvadeset i pet Konavļana, kapetan Moretti bi prisiļen da nakiti pismo odanosti na zapovjednika engleskoga, te odmali krenuše put Boke Kotorske. Lijepo ih primiše na engleskom brodu „Baccante“ i otpustiše s obezbjednijem pismom zapovjednika Hoste-а i kapetana Lowen-a.

U tom je pismu bilo kazano, da su Konavli pod zaštitom vlasti, koje su se združile da rade u zajedničkom poslu. Obećaše također Konavjanima, da će poslati oružane vojske, da čuva kotar konavoski, i napokon ih nukahu, da im predadu žandarme francuske, koji su bili u konavoskom manastiru. Vratiše se Konavļani na Debeli Brijeg i činiše pročitati kapetanu pandurskomu što su odlučili i postigli od zapovjednikâ engleskiјеh. Naložiše kapetanu, da s te stope krene sa svojijem pandurima; raspustiše sve straže zauzete od narodne obrane; ali velikodušno obavijestiše žandarme francuske i pukovnika narodne straže Petra Papi, koji je bio s ovijem, da prtļaju na miru iz toga kraja. Doista pukovnik Papi povede odmah sve žandare natrag u Dubrovnik.

Više u Konavlima nije bilo ni sjene vlade ni oružane sile francuske. Sve bijaše mirno; ali Englezi nikako da se prekažu u Konavlima, kao što bijahu obećali. Već Konavļani počeše klonuti duhom, i sam markiz Bona uviđaše pogibao, u koju se bijaše s nima uvalio. Četiri dana docnije vlada francuska htjede da tačno upozna namjere Konavļana, i doznavši da ni jedan Englez nije tamo stigao, opremi opet u Konavle pukovnika Papi.

Ovaj odmah izda naredbu, da se obnavļa narodna straža i panduri; neki se Konavļani pokoriše toj naredbi. U isto doba civilna uprava naredi kaznacu od Pločica, da radi utjerana zemjišnog poreza proda neke stvari vlasnika Konavļana, te pošaļe oglase za tu dražbu u ime cara Napoleona.

Stanovnici kaznačine Pločica ne znaju više na koju će stranu, te hoće još da čuju mnijeńe markiza Bone. Ovaj sveđ postojan u preduzetom pothvatu stavi im živo pred oči, da bi se Englezi rasrdili i da bi bili kadri poharati iz osvete cijele Konavle, kad bi se Konavļani, pošto su zaiskali zaštitu saveznijeh vlasti, usudili lijepiti i nadaļe ime Napoleonovo i dopustiti da mu se plaća i pare poreza na zemļu u Konavlima. Gospodin ih Bona dakle uputi, da obavijeste zapovjednika engleskoga о tom novom dogođaju i da pošaļu k nemu još koga, da mu predoči pogibao u koju su pali.

Taj svjet bi prihvaćen; odmah se na Grudi sasta zbor poglavica konavoskijeh, da se dogovore о novom poslanstvu.

Predloži se gospodinu Boni, da pođe on glavom na sastanak zapovjedniku engleskomu, kao vođa poslanstva konavoskoga, i da mu razloži potrebe i žeļe svega onoga naroda. On se poboja, da Francuzi ne svale bijes svoje osvete na ńegovu porodicu, te bijaše još ostala u blizini grada Dubrovnika, te iz slabosti se ne primi. Konavļani ne će da se prignu na te razloge. Mi smo već jednom išli, vele oni gospodinu Boni, ali zaludu ; mi ne znamo s nima govoriti, dođite dakle, i mi ćemo moliti zapovjednika engleskoga, da vi budete imenovan namjesnikom u Konavlima. Markiza Bonu ganu u živo tolika privrženost Konavļana; zahvali im i ne umjede se primiti; na svrhu obeća, da će napisati spomenicu zapovjedniku engleskomu u ime naroda konavoskoga a u smislu kako su oni žeļeli. Na svaki lijepi način na svrhu ih nagovori, da je to dovojno, te da oni sami ponesu i predadu.

Sastavivši doista spomenicu u duhu engleskoga proglasa od 10 oktobra, markiz Bona pošaļe to novo izaslanstvo konavosko zapovjedniku Hôste-u u Boci Kotorskoj. Tom je spomenicom cio narod konavoski otvoreno tražio: „da bude primļen pod zaštitu saveznijeh vlasti; zahvaļivalo se Englezima na ńihovom zauzimańu za obnovļene drevne slobode Dubrovnika; spomińalo se još, da se naša republika nije nikad odrekla svojijeh prava, i tražilo se na svrhu, da se u Konavlima opet uvedu stari dubrovački zakoni, dok cijela država ove republike ne preuzme stari ustav.

Među tijem u Cavtatu zadavaše straha potmuli glas, da će mladi judi narodne straže bit odvedeni u Dubrovnik, da čuvaju one tvrđave. To silno uznemiri sve stanovnike; svi, čak i starci, svojevoļno pograbiše oružje, podvostručiše se straže, varoš uze prevratno lice, ma da se nije kazalo što je predmet te uzbune. Doista vodila se i nadaje prepiska između toga mjesta i grada Dubrovnika, a vlasti francuske bile su slušane i štovano. U toliko grof Vlaho Kaboga, čuvši od Engleza za uspjehe saveznog oružja, govoraše odviše slobodno protiv Francuza. Vlada posumńa, da je u prepisci s Englezima, promisli da političke vijesti, koje on širaše, utječu na stanovnike u Cavtatu, i pošaļe onamo žandarme da ga dopotežu u Dubrovnik.

Svi Cavtaćani skočiše oružani da ga brane; žandarmi biše pošteđeni, ali vidješe da im treba uzmaći u Dubrovnik. Grof Kaboga, kojemu bijaše pošlo za rukom da se spasi sakrivši se, ode u Boku Kotorsku, samo da se zakloni na brodove engleske. No sreća je vodila negove korake. Prispje na fregatu, te je zapovijedao kapetan Hôste, malo časa iza izaslanstva konavoskoga.
Isti kapetan Hôste kaza mu, što su iskali Konavļani, i pokaza mu spomenicu pisanu mu od markiza Bone. Grof Kaboga umjede se okoristiti tom zgodnom i nepredviđenom prilikom; uvjeri zapovjednika Hôste-a, da su jednake žeļe Cavtavćana i da i oni žude zaštitu oružja britanskoga.

Hôste tad opozva naredbu, te bješe već dao kapetanu Lowenu da pođe u Konavle, te da udovoļi usrdnom nastojańu grofa Kaboge, a pošto je već bio uvjeren о cijelom narodu Konavala, koje vladaju nad položajem u Cavtatu, vrati onamo grofa Kabogu uz pratńu oružanijeh brodova pod zapovijedi poručnika Macdonalda.

Na 28 Oktobra bi izvješena u Cavtatu zastava engleska. Zapovjednik engleski ukide kako u Cavtatu tako i u Konavlima vladu francusku i povrati na snagu stare zakone republike dubrovačke; no na mjesto obnoviti i vladu, grof Kaboga uspje, nakon malo dana, da bude on sam imenovan privremenijem namjesnikom Cavtatskijem i Konavoskijem. To imenovańe, koje je Kaboga ispod mukla izradio, iznenadi svu vlastelu, koja su bila u Cavtatu, kao i dobre rodoļube Cavtatske i Konavoske.

Među tijem i grad Ston i poluostrvo peļeško biše osvojeni od Engleza udruženijeh s nekoliko Hrvata, te bijahu ostavili stijegove francuske. U tom preduzeću imao je učešća i jedan naš vlastelin, gospodin Pijerko markiz Bona. No u Stonu izvjesišo austrijsku i englesku zastavu; namjesnikom u Stonu i Peļešcu bi postavļen grof Antun Marinica Kaboga i bi mu naređeno od Engleza, da brani to mjesto proti svačijoj oružanoj sili izim vojske austrijske, kad bi tu došla.

I stanovnici naše primorske pokrajine htjedoše stresti jaram francuski, te markiz Bona bi tu postavjen namjesnikom od zapovjednika Hôste-a, pa i tu biše povraćeni stari zakoni dubrovački.

Bijaše došao čas, u kome je sam narodni ustanak prisilio silu francusku, da se zbije u okolicu grada i tvrđave Dubrovnika. Pa ipak još ne gledahu da se viju barjaci nihove stare slobode republikanske, niti da se obnovila vlada u obliku republikanskog ustava.

U prvijem časovima kad je vojska engleska stala nogom u Cavtat, markiz Bona predloži grofu Kabozi i ocu mu, starom i čestitom senatoru, da se odmah obavijesti gospodin Miho Božović, Dubrovčanin u Carigradu, sa strane one vlastele te su bila u Cavtatu, koliko о oslođenu ispod jarma francuskoga, toliko о žeļama naroda za obnovļeńem republike.

Moglo se je nadati, da će onaj ministar pruski, ali porijeklom Dubrovčanin i vrlo revan rodojub, probuditi u Otomanske Porte interes i staru zaštitu, koju je uvijek hranila za neodvisnost Dubrovnika. Grofovi Kaboge ne bijahu mnijeńa da se pokuša taj korak, navodeći kao razlog, da bi se mogao naći uvrijeđen zapovjednik engleski.

Tada neka vlastela, te boravļahu u Cavtatu, navališe neposredno molbama na engleskog zapovjednika Lowena, koji bijaše već stigao u Cavtat, da se obnovi vlada i izvjesi zastava naše republike. „Ja za to nemam nikakova naputka, odgovori on, obratite se admiralu, koji zapovijeda silom britanskom u Jadranskom Moru.”

Isti gospodin Löwen uputi ih, da tu misiju povjere gospodinu Franu markizu Boni, i vlastela, te bijahu u Cavtatu, pristadoše jednodušno. Grof Kaboga nije mu se mogao javno protiviti, ali privatnijem putem odvraćaše gospodina Bonu, da se ne primi toga posla. Kad pak ona vlastela htjedoše da prihvate zgodnijeh odluka i da se dogovore među sobom о predloženoj misiji, zaiskaše da se u tu svrhu sastanu u kući grofa Kaboge, koji je bio namjesnik u onom kraju. Ovaj odbi to, govoreći, da ńemu, kao predstavniku vlade britanske, ne ide u račun da se promisli, e on nije zadovojan onom vladom. Pored svega toga nije gospodin Bona oklijevao, snabdjeven samo pismima zapovjednika Lowena, krenuti put Trsta, gdje se nalažaše engleski admiral.

U to je doba poručnik Macdonald također predlagao, da se pokuša pobuniti narod i povesti ga na grad Dubrovnik. Grof Kaboga neprestano isticaše poteškoće, na koje bi se moglo naići. Grof Ivo Natali, pukovnik republike dubrovačke, i markiz Frano Bona ne prestajahu nukati i izmišļati sredstava, i političkijeh i ekonomskijeh, kojijem bi se moglo navesti narod, da se lati oružja i podržava ustanak.

Kaboga ne hoćaše da pristane na to, nalazeći da su svi ti prijedlozi, te bi se imali iznijeti pred Engleze, suvišni.

Malo docnije dođe u Cavtat kapetan Hôste, i spoznavši duh, kojijem je bio zadahnut vas puk dubrovački, i ńegovu privrženost staroj vladi, naredi, da se na 15-og Novembra na najsvečaniji način razvije barjak dubrovački, a bojna lađa La Baccante, koju je on zapovijedao, pozdravi je kraļevskijem hicima.

*) Ove je memoare na talijanskom jeziku pod naslovom „Ein Gedenkbuch der Erhebung Ragusas in den Jahren 1813-14.“, objavio već g. 1882. prof. J. Gelcich u „Arhivu za austr. povjest“ sv. LXIV, u Beču, i, po ńegovoj tvrdńi, oni su bez sumńe potekli iz pera dubrovačkog vlastelina markiza Frana Bone, onoga istoga te se u ovim memoarima spomińe. — Ured.

U isto doba ponuka grofa Kabogu, da naoruža puk i da ga povede na podsjedańe grada i tvrđava dubrovačkijeh. Doista Kaboga nije se više mogao otimati, da predloži ustanak Cavtaćanima i Konavļanima. Poručnik Macdonald, žeļan da se proslavi u tom pothvatu, podsticaše ga neprestano. Izda se naredba, da se Konavļani pod oružjem i s hranom krenu na opsjedańe Dubrovnika. Prije toga ne bijahu se uzele nikakve prethodne
mjere potrebne u takvim pothvatima. To je dovoļno iskazivalo, da Kaboga ne želi ustanka, već da je izdao onu naredbu samo da ga Englezi više ne podstiču, uvjeren da puk konavoski, koji se ne bješe nikada izložio bojnijem pogiblima, za cijelo ne će poslušati.

No Konavļani onaj čas planuše bojnom vatrom; zgrnuše se pod narodne zastave i zahtijevahu, da se ide na osvojeńe domovinskijeh zidina.

Upozna tada grof Kaboga, da on sam nije dorastao za upravu tako teškog pothvata, te se odluči da savlada duh egoizma, koji ga držaše u neprestanoj surevńvosti proti svakomu, te bi razvio revnosti i talenta. Tekar tada роčе se dogovarati s grofom Ivom Natali. — Bilo je dosta spomenuti tu stvar
Nataliju: s mjesta uze on na se zadaću, da pođe buniti svijet i nagovarati Župļane i Brgaćane, u blizini samoga grada Dubrovnika, da se i oni naoružaju i pridruže ustašama, koje će voditi grof Kaboga. Taj pothvat pođe sretno za rukom srčanome Natali.

Na 23 Novembra vas puk konavoski, cavtatski, župski i brgatski, pod vođstvom grofa Kaboge, pukovnika Natali i druge mlade vlastele dubrovačke, banuše iznenada na vrhuncima brda to se izdižu nad gradom Dubrovnikom; usudiše se napasti na Carsku Tvrđavu, koja je izviše ńih, i dopriješe do samijeh vrata; ali što mogahu učiniti oružani samo puškama? I ako bijeni od svijeh baterija gradskijeh, s Lokruma i s Carske Tvrđave, ipak zataknu barjake republikanske na tvrđavi Delgorgue, koju bjehu Francuzi napustili, i zauzmu selo Bosanku. Cijeli sutrašni dan (24 Nov.) ostadoše u tim pozicijama izloženi bez straha vatri neprijateļskoj.

Dne 25. Nov. u jutro general francuski Montrichard koji je zapovijedao u Dubrovniku, opremi četu dobrovoļaca pod pukovnikom narodne straže knezom Mihom Đorđi, da dovede u grad svu vlastelu i ńihove porodice, te su ļetovale u Gružu i Lapadu. Upozna on na svrhu i poboja se od uticaja, te ga uzdržaše nad pukom stari gospodari.

Kakav je to prizor bio vidjeti stare vijećnike i vladike u sred. bajoneta ustaškijeh?! A kakva srģba pobuđivaše ti se u srcu vidjeti glavom jednoga vlastelina, da opkoļuje takvijem pustahijama drugu vlastelu, pa i samu svoju porodicu!

Srce ustaša živo se gane na tako žestoku pogrdu. Od ńih se odvoji jedna četa i side u dolinu riječku, uđe zatijem u Gruž, i pod vođstvom gospodina Pijerka markiza Bone prodre u predgrađa dubrovačka, natjera one stanovnike da im se pridruže, i gordom smjelošću i mahnitom srčanošću, pod narodnom zastavom, usudi se nasrnuti na zidove i sama vrata od grada i od tvrđava dubrovačkijeh.

Od toga dana posada se francuska drža zatvorena u ogradi zidina, i tvrđave i grad ostaše sa svake strane okruženi, a poglaviti stan ustaški smjesti se u varoši gruškoj.

Bi poslan zatijem u Primorje markiz Pijerko Bona na čelu šake Konavļana. Proleti on u malo dana sav onaj kraj, noseći razvijen barjak republikanski, da ga zatakne u svakome selu i digne na oružje onaj narod, e da i on poteče na obranu stijega svoje slobode. Svugdje bi dočekan s radosnijem uzvicima i sa suzama od dragosti.

Ipak on ne mogne proslijediti u Ston ni na poluostrvo peļeško, jer malo dana prije austrijski generô Tomašič, s naslovom privremenog namjesnika Dalmacije, države dubrovačko i Boke Kotorske, bješe poslao iz Knina načelnicima krajine stonske i primorske naredbu, da primaju prisege odanosti i pokornosti ćesaru austrijskomu Franu I. To se izvrši u kotaru stonskomu i peļeškomu; ali namjesnik primorski ne posluša, veleći da je ńega postavila ondje vlast engleska, i da su već u ńegovom kotaru opet postavļeni zakoni i stijeg republike dubrovačke. On također krene u Gruž i spoji silu primorsku s drugom ustaškom.

Kapetan Höste slijedio je naše ustaše, te se bijaše usidrio u konalu kalamotskom. Kapetan Lowen upravļao je vojnijem pohodom i odredio podsjedańe grada i utvrda dubrovačkijeh. Oba hoćahu da imaju glavno vođstvo u preduzeću, i ni jedan ne hoćaše zavisiti od drugoga. Već izbije na javnost surevńivost između ta dva zapovjednika. U isto vrijeme žeļa da se istakne nad ostalijem namjesnicima države dubrovačke osvoji srce Kabožino. Cijenio je, da će lakše postići od Lowena nego li od Hôste-a kakav stepen viši; zaiska ga, a Löwen, zadovoljan da može tako pokazati e je on vrhovni zapovjednik, imenuje tad grofa Kabogu „vrhovnijem upraviteļem kopnenijem dubrovačke republike“ i ujedno podijeli mu naslov „glavnog zapovjednika ustanka za opsjedańe Dubrovnika“.

Mogao je lijepo razumjeti Kaboga, da taj korak nerazmišļenog častoļubļa bijaše u opreci s ńegovom dužnošću i s politikom, koje su se Dubrovčani imali držati. On je bio postavļen od Hôste-a, a ne od Lowena, upraviteļem Cavtata i Konavala; od Hôste-a je, a ne od Lowena, primio barjak dubrovački, kojim je imao dići ustanak. Lowen pak nije imao već malo vojnika i dvije male ubojne lađe, dok je Hôste mogao raspolagati i topovima i tobġijama i ġebanom i svijem onijem te je nužno za opsjedańe kakvog utvrđenog mjesta. Doista, kapetan Hôste smatrao se jako uvrijeđen takvijern postupkom.

Evo, kakvijeh je to posjedica donijelo:

U noći između 8 i 9 Decembra cijela posada francuska pokuša da iznenada zaskoči naš glavni stan u Gružu. Grof Kaboga bi obaviješten о tomu tekom onoga dana. Javi on to i pukovniku Natali, koji se s poručnikom Macdonaldom i sa četom ustaša, kojom je zapovijedao, držao na visovima bosanskijem proti carskoj tvrđavi, jer se nije znalo hoće li proti nemu ili proti onijem u Gružu biti upravjen onaj napadaj. U smrknuće uputi se upraviteļ Kaboga put grada i porazmjesti svu svoju vojsku u predgrađe Pile, da dočeka neprijateja. Nije se umio domisliti, da će Francuzi po svoj prilici izaći s protivne strane, to jest kroz vrata od Ploča, gdje je promislio staviti samo jednu stražu i odakle je neprijatni svakog dana bio u saobraćaju s carskom tvrđavom. Oko ponoći Kaboga povuče svu svoju vojsku natrag. Kad je došao u Gruž, pusti da svak ode u svoj konak, a on sam s onijem, te bijahu ostali u glavnom stanu, zavali se mirno u posteju i zaspi.