Ljetopis popa Dukljanina

  

1892.

Ljetopis popa Dukljanina

I.

Teorija, Kvaternikovom krvlju osveštena a srpskijem odrodom, Starčevićem, proglašena, biva da sve zemlje na Balkanu: Hrvacka, Slavonija, Bosna-Hercegovina, Dalmacija, Štajerska, Kranjska, Dubrovnik, Boka, Crnagora i t. d. imaju stvoriti veliku, (nezavisnu i slobodnu) hrvacku državu, regbi da s dana na dan dobiva sve to više zemljišta. Iz početka ta je teorija kod mnogijeh Hrvata bila očita utopija, ali danas ona je postala Vade mecum kod svijeh Hrvata sa veoma malom iznimkom. Da je bolje osnaže, ti veliki Hrvati počeše od nekog vremena osvajati zbilja te zemlje, ali ne nožem, ni puškom, ni Kvaternikovom politikom, nego nesmislenijem člancima i netemeljitijem dokazima. Ta ih je teorija zaslijepila, te ne mogu dublje da zavire i da prouče starostavne knjige, koje nepristrano i istinski pišu o ovijem zemljama i jasno iznose na vidjelo njihovu prošlost. Ta im je teorija um pomutila, te nijesu više sposobni da razluče laž od istine.

Ta je teorija postala njima sveta i izvedljiva, premda joj nema nikakova temeija u prošlosti, nikakova razloga u sadašnjosti, nikakova izgleda u budućnosti. Sljepilo ih je obuzelo, pa im je sve ravno do Carigrada: ne vode brigu o srestvima, sve je sveto i čisto što im u prilog ide. Bože, oprosti im, jer ne znadu što čine!

Naša namjera nije, da ovaj prijedmet obuhvatimo sa svijeh strana, da zar dokažemo svestrano, da ta mlohava teorija ne će i ne može da osvoji pomenute zemlje, jer joj je poluga: prazne riječi, živa pohlepa, izvrnuti i nesmisleni dokazi. Ne, za to nijesmo pozvati, niti smo sami; nas amo teže priteže; kuća nam gori, pa valja da joj vatru gasimo. Zapomagala je i mi smo joj se drage volje odazvali.

Našijem velikijem Hrvatima za oko zapela naša kuća. Pružiše ruku i na tu našu starinu. Hoće da nam pohrvate pitomi, lijepi i slavni srpski Dubrovnik: čarobni srpski Bosfor, stari ljetnikovac srpskijeh vladara, junačku Boku; kršnu ali junačku postojbimi srpskijeh junaka, milu Hercegovinu. Ala su ti pohitnijeh ruka, ala su grabežljive prirode ti Hrvati! S neba pa u rebra, oni pohrvatiše ovu našu kuću; ali da su je prebrali s temelja pa do krova, ne šćahu se jamačno latiti ovog teškog i zamašnog posla; ta vidi se da im je jadnicima rožac na očima.

Najveći slavenski i ne slavenski stari i novi istorici i filozofi, koji izrično kazaše, da su pri dolasku Srba i Hrvata sa karpackijeh gora Srbi a ne Hrvati naselili Dubrovnik, Boku i Hercegovinu, ti su ljudi velikijem Hrvatima nezreli i nenaučeni, ljudi šupljoglavi na koje se ne valja osvrtati niti o njima računa voditi, a samo im je zrio i naučen jedini pop Dukljanin, koji je napisao neku hroniku, kojom se danas služe za ostvarenje svojijeh pretjeranijeh težnja. Da, ta je hronika u njihovijem rukama kao Sv. pismo i jedini oslonac u povijesti, kojijem bi htjeli da neznalicama pokažu svoje tvrdnje. Jesu li u tome srećni vidjećemo u nizu ovijeh članaka, koji, Bože sakloni, ne će biti izvor naše strasti ili neprijateljskog duha, nego jedino izlijev istine i pravice. Ispovijedamo sada za uvijek da smo sinovi onijeh otaca, koji nijesu mrzili srodna i najbliža slavenska plemena i koji nijesu nikada ništa radili na štetu jednokrvne braće svoje. Mi smo njihovi zakoniti našljednici, pa kao takovi slijedićemo njihove stope, braneći i čuvajući baštinstvo što nam je od njih u dio pripalo, kaonoti najsvetiji amanet i svagda ćemio se dok nam god srce uzblje, pokazivati pravi potomci svojijeh pradjedova.

Dok je velikijem Hrvatima zujala još u ušima ona Košutova izreka: Gdje je Hrvacka? — ne mogu je naći na karti. — Dok su Hrvati pomoću Srba jedva životarili i koprcali se, dotle su oni poznavali svoje nekadašnje granice i baš one, koje je naznačio Porflrogenit još u X, vijeku. biva: “od rijeke pak Cetine poćinje hrvacka zemlja i proteže se uzduž mora do granica Istrije ili do varoši Albone; a uzduž planina u nekoliko zasiže u istrijsko zemljište,“ sa strane Cetina i Hlijevna dotiče se srpske zemlje. Ali čim Srbi izvojštiše održanje i jedinstvo Austrije, a Košuta odagnaše preko granice; čim Srbi oslobodiše Dalmaciju od nenarodnog gospostva, velikijem Hrvatima ostade polje slobodno da se po njemu šire i žire. Nu Srbi su im velika prepona da ostvare poznatu teoriju, i mješte da im odvrate milo za drago, pružiše im šilo za ognjilo. Ustade Starčević s jedne strane a Pavlinović s druge. Oba od jednom proždriješe Srbe da namjeste Hrvate. Pukao glas u Zagrebu, odjeknuo u Zadru: valja da svrši u ovijem našijem krajevima. U početku posao im se prikazao mučan, jer nije bilo lasno ući u ove naše klance jadikovce a iznijeti glave zdrave. Stadoše izvrtati Porfirogenita, koji im je najveću muku zadavao; nasjedoše kad dobiše dostojna odgovora od D.ra J. Subotića u 88. knjizi ljetopisa poslije poduljeg istraživanja izvukoše iz prašine hroniku popa Dukljanina, pred kojom se obeseliše više nego Kolombo pred Amerikom ili krstonosna vojska na domak Jerusalima. I ako se u starije i u novije doba dokazala suhoparnost tog ljetopisa ipak veliki Hrvati nšavši u pokret tako ogromne političke misli, tjeraju i danas vjerno objavijena načela do krajnijeh pošljedica, ma da lično nalaze u tijem pošljedicama mnogo što šta, što ne odobravaju. Ostavljaju na stranu svoje primjedbe i tugje prijekore radi onoga što im se vidi u opće praktično i dobro. Njima je pred očima prost i neuk narod, koji je lasno varati, pa se nadaju dobrom uspjehu. Ali mi koji tako ne mislimo, ustali smo, da baš poučimo taj prosti i neuki narod, da ga odvratimo od takijeh lažnijeh učitelja, da mu pravdu i istinu otkrijemo, da mu čisto i bistro kažemo, da je na krivu putu, ako je slučajno zabašao.

Naša stara kuća ne trpi nove ljude, koji donose nove misli jedino u njihovoj glavi začete. Istina je, da promjena čovječanskijeh misli ide neprekidnijem redom: nove misli niču iz starijeh popravljajući ih ili razvijajući; ali nikada ne niču same od sebe; svakoj misli kao i organskijem stvarima treba neka klica, neko sjeme. Naši veliki Hrvati to uvidješe, trebalo je naći tu klicu, to sjeme, da svoju novu misao, pohrvaćenje ovijeh našijeh srpskijeh zemalja, prestave da nije nikla iz njih samo. Prihvatiše se hronike popa Dukljanina. Da ne bi te hronike, ostadoše crna obraza pred prostijem i neukijem pukom, koji, oni misle, da su zadobili. Pjevaju pobjedu; srpstvu je odzvonilo u ovijem krajevima. Pop Dukljanin razmrsio je svaku sumnju; kazao je čisto i bistro da smo mi Hrvati a ne Srbi; to je on kazao još u XII vijeku, kada nije bilo ove proklete raspre.

Vidjećemo koliko ima istine u svemu tome. Valja da se bistre pojmovi.

 

Ljetopis popa Dukljanina

II.

Hroniku, koja nam pred očima stoji, napisao je dakle u polovici XII. vijeka neki pop Dukljanske ili Barske nadbiskupije, On priča da je oblast od Duvanskoga polja pa na jug do Drača prozvana „Crvena Hrvacka“ ili „Gornja Dalmacija", — Croatia rubra quae et superior Dalmatia dicitur, — a da su u toj oblasti bile utemeljene biskupije u Baru, Budvi, Kotoru, Ulcinju, Skadru, Trebinju, Zahumlju i t. d. Po tome nazivu ova naša kuća znojem i krvlju našijeh srpskijeh praotaca podignuta, nije drugo nego plijen u lupeškoj ruci; biva, Srbi je oteše Hrvatima. Sve što je u njoj, jezik, krsno ime, narodno kolo, pjesme, javorove gusle, narodnu nošnju i badnjak, sve je to Srbin silom i prijevarom oduzeo Hrvatu, pa kako da on to danas gleda hladokrvno? Što je hrvacko bilo, treba opet da bude hrvacko; tu je hronika, pop Dukljanin ne laže; ta nije bio ni gluh ni ćorav.

Dovoljno bi bilo navesti, što je Porfirogenit napisao u X. vijeku (912-959), pa sve to pobiti. Ta svi pametni ljudi vjerovaće više njemu, kao gospodaru zemalja, u kojijem su živjeli Srbi i Hrvati, te najbolje znao dokle su im granice dopirale, nego li popu Dukljaninu, koji je napisao hroniku po pričanju starijih ljudi. Ali naša namjera nije da pokažemo ono što jest, nego ono što nije, biva, da dokažemo da u toj hronici nema nikakve istorijske istine, Da to dokažemo, ufamo da nam ne će mnogo znoja isteći, jer se ne ćemo oslanjati na šuplje i besmislene zamisli kao neki popovi a la Biankini, i neki profesuri a la Spinčić — koji varaju jadan narod i to više ga u opskurantizam zatrpavaju, eda bi tako bolje svoje svrhe postigli. Mi se ne ćemo oslanjati na takove neznalice i varalice, na takove licumjerce i samoživce, nego ćemo se držati znanijeh i glasovitijeh ljudi, koji su zborili i pisali temeljito i nepristrano. Pa kad dokažemo što rekosmo, tad ćemo proždrljivijem Hrvatima, navlastito onijema, što malo prije spomenusmo, zaglaviti sa onom dubrovačkom poslovicom: svega ljeta jedna repa pa i ta crvljiva.

Naši veliki Hrvati uvidješe da im je bolje poći za starijim povjesničarima, koji su tu hroniku krivo shvaćali, pa iz nje crpli istorijsku laž. Prave se nevješti, kao da se njih ne tiče, onomu što su najnoviji učenjaci o toj hronici rekli, i baš sami Hrvati, kojima nije do novinarskijeh fraza, niti do toga da naučna pitanja raspravljaju deklamacijama, nego da ozbiljno pogledaju na ta pitanja s pravoga, naučnog i istinitog gledišta, kao najjačeg oružja u svakoj intelektualnoj i kulturnoj borbi. Ti na glasu Hrvati, koji idu putem, koji im je nauka odredila a ne šovinizam i separatizam, ili slijepilo Velikijeh Hrvata, jesu poznati istorik Dr. Frano Rački, presjednik Jugoslavenske Akademije u Zagrebu, Vatroslav Jagić profesur slavistike na universitati u Beču i još neki, koje ćemo na svome mjestu spomenuti.

Rasprava D.ra F. Račkoga o istoj hronici pružiće nam potke da osnujemo ovu našu tezu, biva, da ta hronika nema nikakve istorijske istine; a tumačenje Jagićevo o samoj hronici daće nam gradiva, da pokažemo kako hronika Dukljanska zauzima znamenitije mjesto u istoriji naše književnosti, navlastito narodnog pjesništva, kao literarni spomenik, nego li kao dokumenat istorijski.

Drugi pak služiće nam primjerom, da i oni misle kao ova dva naučenjaka. Našli smo shodno da ovo prije kažemo da nam ne bi rekli s protivne strane da mi naše dokaze crpemo iz srpskijeh izvora, ili da su ti dokazi prosto naši nazori i naše doskočice, pa da nam a priori kažu da smo bizantinci ili što slično. Ustrpite se dakle zvani i nezvani, dok zapučimo, pa prosto vam bilo da nas otpravite kako ste navikli. Mi se krijemo iza legja Račkoga i Jagićevijeh; eto njih, s njima se pravdajte, ta živi su, Bogu hvala, jošte. Sve ono što ćemo sad kazati, to kažu oni kroz naša usta. –

 

Ljetopis popa Dukljanina

III.

 

Prije nego prijegjemo na dokaze označene, valja da razgledamo, kako je ta hronika postala i kako se je poslije razvila, jer će nam i ovo razbistriti položaj.

Izvorna ova hronika bila je napisana u najstarije doba na starosrpskom jeziku i taj prvi književni oblik zametnuo se u jednome manastiru u staroj Zeti ili Diokleciji, još prije XII. Vijeka; ali se nekuda zametnuta a po svoj prilici zapela je nekome za oko, kada je papa Aleksandar II. godine 1067. opominjao nadbiskupa Dukljanskoga Petra da pazi na slavjanske Manastire. Ona nezrelice pogibe, a nadomjesti je bezimenović pop Dukljanski latinskijem prijevodom. Jamačno je zadesila ista sudbina kao i one književne starine Bogomilske pod Nemanjom, da bude spaljena kao nečastiva knjiga. Svakako latinski se je prijevod sačuvao te nam je i danas pred očima. Je li taj prijevod vjeran svome originalu? Nije, jer isti bezimenović pop Dukljanski u uvodu uvjerava ljubeznu braću svoju i časne popove nadbiskupije Dukljanske, da nije ništa pisao ni prevodio sa slovinskoga na latinski jezik, što ne bi čuo da se potvrgjuje istinskijem pripovijedanjem njihovijeh otaca i davnijeh staraca. Dakle u latinskom prijevodu ima izmjena i nadodataka.

Iz ovog latinskog prijevoda izniknu i hrvacki prijevod, pa ni ovaj nije vjeran latinskom originalu; prohtjelo se prevodiocu da po svojoj uvigjavnosti nešto izmijeni i nadodade. Da je to tako isporedimo oba teksta, latinski i hrvacki, te ćemo naći da se podudaraju u prvoj starijoj polovici, a da se razilaze u drugoj poznijoj. Po tome se je hrvacki prijevod odmakao još više od nekadašnjeg oblika starosrpske hronike.

Zanago ovaj prijevod ne bi nekome po ćudi jer i njeg nekud nestade. Tek godine 1510 na molbu nekog Dujma Papalića, taj hrvacki ljetopis prevagja na latinski jezik Spljećanin Marko Marulić; ali i on kaže da je ispuštao, što mu se činilo suvišno, te služeći se slobodnijem prijevodom, sam nešto dodao ili ispravio, što mu se vigjaše pogrješno u hrvackom prijevodu. Za ovijem dolazi Jerolim Kaletić god. 1546, koji kaže da je tu hroniku prepisao rič po rič te iste godine iz jedne stare knjige pisane hrvackijem jezikom. Te stare knjige danas nema a sačuvao se je Kaletićev prijepis, koji se čuva u Vatikanskoj knjižnici u Rimu. Je li taj Kaletić baš prepisao rič po rič kako kaže, ili je on štogod svoga pridodao ili izmijenio, to nam najbolje svjedoči taj njegov prijepis, iz kojega razabiramo da jezik ne odgovara znakovima jezika XIV. a još manje XIII. vijeka, i da mu slog nije prost od talijanizama. Dakle Jerolim Kaletić, kao knez Poljički, prepisao je po jeziku i po duhu starijeh Poljičana Hrvata. Da li je pak prepisao ili iz latinskog prevodio, te po svome načinu krojio, pa da se slučajne buduće primjedbe ne na njega nego na tu staru knjigu okrenu, to će se dati s vremenom razbistriti; sada znamo toliko, da taj prijepis ne odgovara ni staroj hrvackoj redakciji ni latinskome prijevodu. Nama ipak ne smeta da današnji tekst bude tačan prijepis te stare knjige ili hrvackog prijevoda latinske Dukljanove hronike. To nam dapače služi da dokažemo na kakove je promjene nabasala starosrpska hronika. Koliko ljudi, toliko ćudi; svak navodi vodu na svoj mlin. Tu je sreću doživjela i ova naša hronika. Obzirom pak na progonstvo slavenskog jezika u najstarije doba u ovijem našijem krajevima, obzirom na vjerske nesnošijivosti srednjega vijeka, obzirom na grabež današnjijeh velikijeh Hrvata, nije čudo, što je starosrpski ljetopis toliko oblika dobio i danas služi neoborivijem temeljem Hrvastva, gdje mu mjesta nema.

Ali sada kada smo doznali početak te hronike, razvitak i svršetak njezin, ne će nam mučno biti, da nas put, koji smo preduzeli, dovede do prave istine, pa da oni, koji ščahu povjerovati varavom hrvackom piskaranju, uvide da nije zlato sve što sjaje, kako bi željeli veliki Hrvati.

Hajdemo da vidimo.

 

 

Ljetopis popa Dukljanina.

IV.

Pred nama stoji latinski tekst ovoga ljetopisa, jer je potpuniji i јаmаčno samoga popa; hrvacki tekst ne odgovara latinskome, biva, izopačen je, jer, kako vidjesmo, pozniji prepisivači iskvariše ga i preinačiše.

Dr. F. Rački odbacuje od ovoga ljetopisa prvi dio (od latinskoga teksta do Prelimira i Krešimira, a od hrvackoga teksta do smrti Zvonimirove) sa svijem, jer bez ikakve vrijednosti za povijest; a drugi dio, veli, da se može upotrijebiti, ali s velikom opreznošću. Ovaj veliki hrvacki istorik nije za majdeš taku osudu izrekao; kad on tako veli, mi treba da mu vjerujemo. Ovo bi već dovoljno bilo da i mi ne govorimo više o tome ljetopisu sa istorijskoga gledišta, jer kad taki veleum govori tako, prestaje svako razlaganje.

Ko bolje od Račkoga? Ipak mi ćemo sabrati nekoliko stavaka iz toga ljetopisa, koje ne odgovaraju istini, kako je najnovije istraživanje dokazalo, a kad budemo gotovi, i naši će se čitateiji uvjeriti, da je Račkoga osuda pravedna, i da su veliki Hrvati na krivu putu, kada se služe tijem ljetopisom, da tugje osvajaju. Da vidimo.

O potomstvn Bele-Pavlimira imamo dva rodoslovja, biva u Porfirogenita i u popa Dukljanina. Prvi je pisao u polovici X. vijeka, te je dakle napisao Beline potomke do svojega doba; drugi je pisao u ХII. vijeku i zabilježio je Beline potomke čak do Stevana Nemanje. Zabavimo se oko Dukljaninova rodoslovja. Od Bele-Pavlimira do Sv. Vladimira ima 8 koljena. Ako se svaki od ovijeh potoniaka u 18. godini oženio, i odmah prve godine dobio muškog našljednika, to ima od rogjenja Tješimirova do rogjenja Sv. Vladimira 152 godine. Ako se Bela 867. oženio a Tješimir 868. rodio, onda bi se po tome računu Sv. Vladimir mogao bio roditi tek godine 1010.; a to već nije istina, jer je on te iste godine bio već na prijestolju. A kad dodamo da je u Dukljanina kumuliran Bela-Pavlimir i Porfirogenitov (Φαλιμέρης ??) dakle izostavljen Krajina i Hvalimir I., onda je taj rodoslov pogriješen. Ne smijemo izostaviti Krajinu i Hvalimira I., jer ih je zabilježio Porfirogenit, njihov suvremenik. Odakle bi ih uzeo da ih nije bilo?

Po Dukljaninovu ljetopisu puče glas megju Srbima da je Bela došao iz Italije; poruče mu odmah da dogje megju njih, i da zauzme prijestolje svojijeh praotaca. Bela primi poruku, iskrca se iz lagje i sagradi kod Gruža kulu, te se u njoj nastani. Ovamo dogjoše i Latini iz Cavtata, koji su se dotle po gorama potucali, sjediniše se s njegovom družinom i podigoše na tome mjestu grad Dubrovnik. — Bela je zbilja došao iz Rima u Dalmaciju; ali kada? Pri koncu IX. vijeka; a dogagjaj o razorenju Cavtata i o gragjenju Dubrovnika pada u VII. vijek.

Po Dukljaninovu ljetopisu pobježe srpski kralj Radoslav od nasilja svojega sina Česlava u Rim. — Radoslava nije prognao u Rim Česlav, nego mu sin Prosigoj. Česlav nije bio sin Radoslavljev, a prognao je svoga stričevića Zahariju u Hrvacku.

Po Dukljaninovu ljetopisu Bela-Pavlimir osvaja Bosnu i Rašku i bije se s Magjarima na Savi. — Nije to bio Bela nego njegov unuk Hvalimir (Phalimerus).

Pop Dukljanin kaže da je Tješimir, Belin praunuk, rogjen sedmi dan po očevoj smrti; načinio ga posmrče. — Danas se zna da je Tješimiru moglo biti 10—11 godina kad mu je otac umro.

Pop Dukljanin priča, da je Ležo (Legel), nezakoniti sin Krešimirov, potakao ustanak proti sinovima brata svoga Prelimira, i da je u tome ustanku poginulo sve potomstvo Prelimirovo, osim Silvestra, koji je pobjegao s majkom u Dubrovnik. — Nijesu Prelimirovići svi bili pobijeni: Hvalimir II., gospodar Zecki, Prelimirov najstariji sin, javlja se kasnije kao gospodar od čitave Petrarhije. Nije dakle sam Silvestar.

Po Dukljaninovu ljetopisu Ležini sinovi, sedam na broju, obladaju zemljom ujedno s ocem svojijem: ali ih Bog pokara radi njihova krvničkog djela, te pomriješe svi od kuge. — Sudeći po starosti Ležinoj nijesu baš svi njegovi sinovi godine 992-993. bili tako odrasli. Ako je ustanak zatekao najstarijega sina u 17. godini, moglo mu je biti 16-17 godina; a svi ostali mlagji; mogla su sudjelovati dvojica ili trojica a ne više; da li su pak svi od kuge pomrli, današnja povijest ne govori o tome ni crno ni bijelo.

Pop Dukljanin priča da po smrti Leža i njegovijeh sinova zavlada Travunijom Silvestar Boleslavić, a za njim odmah sin mu Tugomir. — Kako je Boleslav na smrti oca svojega Prelimira mogao imati 32-33 gpdine, tako je i Silvestar, kad ga pozvaše na vladu, mogao imati 16 godina. On nije mogao ni punu godinu vladati, jer po godinama sudeći, teško da je imao Silvestar od srca poroda. Nego je taj Dukljaninov Tugomir morao biti ili mlagji brat Silvestrov ili sin Dragoslava ili Svevlada, Boleslavljeve braće. Svakako nije mogao biti pradjed Sv. Vladimira, kako bi htio pop Dukljanin.

Pop Dukljanin i iz Dobroslava načinio posmrče kao i iz Tješimira i priča da je proveo djetinjstvo kod ujaka svoje majke u Bosni; kad je dorastao, da su ga dali u Dubrovnik na knjigu i ovdje da se je oženio — Poznato je, da se Dobroslav rodio oko 998-997. godine i da je za života svojega oca Dragomira učio u Dubrovniku knjigu, gdje se i oženio. Njegov je boravak u Bosni ili fantazija našega popa, ili je poslije pogibije oca svojega išao tamo da ište pomoći u Bana bosanskoga, i kad vidje kukavičluk njegov, nije mu preostalo ništa, nego se predati Grcima.

U Dukljaninovu ljetopisu čita se, da su Goti s Totilom došli u Dalmaciju u vrijeme vlade vizantijskog cara Anastasija (491-518.). — Zna se da je Totila vladao nad Gotima u Italiji od godine 540-553. i borio se je proti Vizantiji, i na pošljetku podlegao sili rimskijeh legija, ali u Dalmaciju nije nikada dolazio.

Pop Dukljanin kaže da je Dioklejski Episkop postavljen bio za Mitropolita još u X. vijeku. — Kako se to slaže s pismom pape Aleksandra II. k Dioklejskom Mitropolitu, iz kojega se zna da je oko 1062. godine osnovana Dioklejska Mitropolija?

U narednom broju iznijećemo još nešto iz tog ljetopisa, što se ne slaže s istorljskom istinom i mnljenje akademičara Račkoga o istom ljetopisu.

 

 

 

Ljetopis popa Dukljanina.

V.

Nastavimo dakle s dokazima kako ovaj naš ljetopis nema nikakve istorijske vrijednosti. Pop Dukljanin navagja biskupije, koje su bile pod Solinskom ili Spljeckom mitropolijom, podregjene tobož na saboru Duvanskom. — 0 ovom saboru povijest nam ništa ne govori, pače nije se nikada ni držao, kako najnoviji istorici tvrde.

Ljetopis je naveo ninoge zgode, koje su se zbile kod drugijeh naroda ili kod drugijeh plemena slavenskijeh iza propasti Gocke vladavine u Dalmaciji. Tako je ljetopis prenio na prijestolje gocko-dalmatinsko moravskoga kneza Svatoplka i podmetnuo njemu preustrojenje Ostrojilove poganske države na temelju hrišćanskome. Pripovijeda takogjer o dolasku Bugara od Volge u Makedoniju, o dolasku Magjara, te ove zgode meće u savez sa Ostrojilovijem potomcima. — Slaže li se sve ovo sa današnjom poznatom istorijom?

Pop Dukljanin nazivije knezove Zecke “Reges“ a mogao je znati da nijesu bili kraljevi nego knezovi ili župani. Po svoj prilici poveo se je za papom Grgurom VII, koji je pisao dne 9. Januara 1078: „Michaeli Sclavorum Regi“, koji bijaše dukljanski župan ili knez; ili za biskupom Tirskijem Vilhelmom, koji pišući god. 1096. o krstonoscima veli: „Pervenientes ad locuin, cui Scodra uomen, Sclavorum regem ibi reperunt.“ Zar su mu oni bili izvori njegova ljetopisa?

Ovaj ljetopis sastoji se iz dva dijela od kojijeh, kako kaže Rački, jedan je preveden, a drugi sastavljen samostalno po usmenom predanju, a megju njima pak vlada nekakva razlika u duhu povjesnom. Što se tiče prvog dijela, malo ima ljetopisa u kojima bi vladala takova anarhija u starom narodopisu, u staroj povijesti, u starom zemljopisu i t. d. kakva vlada u ovome dijelu. Goti su za popa Dukljanina Slaveni. Da Su Goti bili pleme germansko, a ne slovensko suvišno bi bilo dokazivati u ovo naše doba. Za ovaj dio kaže veleučeni Rački: “Za hrvatsku i srbsku povijest nema baš nikakove vrijednosti niti u materialnom niti u formalnoin obziru“?

Što se tiče drugog dijela toga ljetopisa, što ga je sam pop sastavio evo doslovce kako kaže Rački: „Dočim indi prvi dio dukljanskoga ljetopisa, t. j. libellus Gothorum, nije povijesti našoj od nikakove koristi, razborit povjesnik moći će se drugijem dijelom poslužiti za povijest Duklje i Raše XI. i XII. vijeka, nu svakako najvećijem razborom i to cum grano salis. Povijesniku je dužnost pored toga biti tim opreznijim, čim je ljetopis dukljanski do naših ruka došao dosta iskvaren“.

Da je iskvaren do nas dopro dokazali smo još prije, ovdje ćemo samo još nešto dodati. U Papalićevom prijevodu nema spomena o Crvenoj Hrvackoj, jer kaže da: “Do Bandalona, ča se zove sada Drač, dotla prozva dožju Dalmaciju“. Da je Papalić bio Hrvat vidi se iz toga, što mu je sve i svuda hrvacko: Hrvatska zemlja, hrvatsko Kirilovo Sv. Pismo, hrvatska knjiga, hrvatski jezik, i što je poslije Seislava — Časlava udario u hrvacku provincijalnu istoriju. Za čudo nam je ipak kako je on, pišući tijem duhom izostavio Crvenu Нгvacku. Jamačno je onog dana ili onog sata, kada je tu stavku prevagjao, ili prepisivao zaboravio da piše, kao što je pisao pop Dukljanin, a to ćemo kasnije vidjeti, ad usum Delphini.

O istoj hronici i o hronici hrvackoj eto kako sudi i hrvacki naučenjak Ivan Kukuljević Sakcinski: “U obadvije te hronike ima veoma malo historičke istine i njihovi spisateiji nisu se držali niti potrebitog razdjeljenja, niti tečaja historije. Tu ima tako smješnih anakronizama i tako poremetjenog nagomilanja imena raznih ………….. da bi se čovjek morao začuditi, kako si je mogao tako truda uzeti za bilježenje ovakovih neistinih i pomješanih stvari“. A o istoj hronici pak veli Gfrörer u ovoj knjizi: Byzantinische Geschichte II. B. Graz 1873. Strana 137. da je posve fabulozna: „Dieses Buch meldet unter allem sehr fabelhafte Dinge“. Izostavljamo pak sve ono što je o istoj hronici napisao Hilferding, jer bi smo s puta zašli.

Nu ne prekidajmo, svedimo na jedno, biva: istorijska vrijednost dukljanskdg ljetopisa, je neznatna, a ona, našijeh prijevoda baš nikakova. Da ljetopis ovaj ima književne vrijednosti, nema sumnje, jer glavno vrelo, iz kojega je pop Dukljanin crpio svoje pripovijedanje, bijaše narodna predaja, biva narodne pjesme i priče, što ćemo dokazati u narednom članku.

 

 

 

 

Ljetopis popa Dukljanina

VI.

 

Po primjerima, koje istakosmo, vidjeli smo da ovaj ljetopis nije nikakav istorijski dokumenat. Red nam je sada, da dokažemo, da on drugo nije nego književni spomenik.

Ovaj ljetopis sačuvao je filologu tragova nekadašnjeg pjevanja i pričanja našega naroda i, kao što kaže Jagić, ovaj ljetopis nije drugo nego kompilacija književna, a izvor te kompilacije bijahu bez sumnje većijem dijelom narodne pjesme i pripovijetke. Na naslonu istijeh riječi popa Dukljanina, da nije ništa pisao ni prevodio sa slovinskoga na latinski jezik, što ne bi čuo da se potvrgjuje istinskijem pripovijedanjem otaca i davnijeh staraca, filolog izvodi i dokazuje, da je u staroj Zeti, gdje se upravo i zametnuo prvi oblik ovoga ljetopisa, do konca XII. vijeka bilo najviše narodnog života i narodne kulture, a puno gragje za narodno pjevanje i pripovijedanje, i da se pod onijem jezikom slovinskijem razumijeva jezik starosrpski. Da vidimo.

Da je bilo narodnog života i kulture, kaže nam i sam pop Dukljanin, jer on veli da je prevodio sa slovinskoga jezika; bilo je dakle još više starijeh, pisanijeh ljetopisa, koji su propali. Pa opet isti pop veli, pripovijedajući o Vladimiru, srpskome knezu XI. vijeka, da se je poslužio nekom pisanom knjigom, u kojoj knjizi, kaže pop, da je bio upisan život ovog Vladimira. Nu i ta je knjiga propala, a danas je imamo u grčkom prijevodu. Pa isti Dukljanin priča i o nekoj knjizi Slavena, koja se zvala Metodija i upućuje svoje gragjane da je čitaju. — Te je knjige nestalo, niti joj ima traga u kakvome prijevodu. Pa gdje je Bogomilstvo, koje ima veliko značenje u istoriji naše kulture i književnosti? Ono je baš cvalo u srpskijem zemljama od X. do XII. Vijeka i njemu imamo zahvaliti, što se naš jezik razvio i što se uveo u našu književnost. Nu bogomilske knjige biše spaljene od Sv. Simeuna Nemanje, kao nečastive knjige i tako propade sila književnijeh, starosrpskijeh starina.

Da je bilo puno gragje za narodno pjevanje i pripovijedanje naći ćemo mnogo primjera u istome ljetopisu, što će najbolje razbistriti i naš položaj.

O nekakvome kralju Stjepanu Vladislavu pripovijeda pop Dukljanin ovako: Kraljujući nepravedno i proti božijim zapovijedima, pogje jednog dana u lov po svojoj navici i loveći, podiže se jedna zvijer po božijoj volji, a on za njom; konj ga nanese na jednu jamu, u nju upade i pogibe, te ga izniješe mrtva. — Nema li u ovome episodiju pjesničke sadržine?

Tjehomil bijaše ljubljen od svojega gospodina Kneza Budislava, jer je bio mlad i dobar lovac, snažan a brz i dobar na nogama; zato kadgod bi njegov gospodin išao u lov, pozivao bi i njega sa sobom. Jednom slučajno Tjehomil udari palicom jednu kučku, koja se zvala Paluzija, ubije je i bojeći se gnjeva svog gospodina, uteče Kralju Česlavu. Toga radi zametnu se rat megju ovijem i knezom Budislavom, u kojemu se Tjehomil hrabro podnio; ubio nekadašnjeg svojega gospodina Budislava i glavu mu ponio na dar kralju Česlavu. Ovaj vrlo radostan daruje Tjehomilu županiju Drinu i kćer raškoga bana za ženu. Pripovijest se nastavlja i završuje osvetom udovice poginulog Budislava. — Nije li ovo gotovo junačka pjesma, kojoj bi se mogao dati naslov: junaštvo hrabroga Tjehomila?

Ta priča je i onaj postanak imenu: „Radoslavov kamik“, što je još u XII vijeku u narodu življelo. Pop Dukljanin pripovijeda ovako: To je onaj kamen, na koji se sklonio kralj Radoslav bježeći pred svojijem sinom Česlavom.

Priča je o postanku imena: „božija milost“. Pop Duldjanin pripovijeda, da je na vapaj kralja Dobroslava: „bože pomiluj, bože pomiluj“ upoznao sin Gojislav oca svoga po glasu i tako se otac spasao, te on iz zahvalnosti nadjenu onome mjestu, gdje se to dogodilo, ime: božija milost, Dei misericordia.

O jednom mjestu prozvanom: “Civedino“ pop Dukljanin naravno, po narodnoj priči, pripovijeda, da je Tjehomil porazio mnogo Ugara i da se to mjesto tako prozvalo za to, što se tuda čulo cviljenje Ugara kao svinja.

Na osnovu je čega pop Dukljanin dovukao i svoj ljetopis gocke kraljeve Totila i Stroila, pa silnoga kralja moravskoga Svatopluka, ako ne kao književni kompilator po zamršenoj književnoj kombinaciji?

Bez sumnje bijaše pravi izvor u samome narodnom pripovijedanju ili pjevanju i u onome, što Dukljanin govori o Vladimiru, srpskome knezu XI. vijeka, koji vladaše današnjom Crnom Gorom, sjevernom Albanijom sve do Drača; jer je divno pjesnički iskićena ona lijepa romantička pripovijest, kako se u nj u tamnici zaljubila Samuilova kći Kosara.

Priča je, ili da bolje kažemo pjesma sve ono, što pop Dukljanin priča o pobjedi Gojislava, sina Dobroslavova nad knezom Lutovidom.

Priča je takogjer i ono što pop Dukljanin kaže o mjestu blizu Skadra na ravnici gdje se nalazi jedan krst, biva da se zove „kursilijev krst“ po tome što je ovdje preminuo grčki vojvoda Kursilius, bivši ranjen u Zeckom ratu.

Ko će reći da nijesu to razbacani elementi narodnog pričanja i da nijesu tijem putem ušli u Dukljanski ljetopis ? Ko će reći da je pop Dukljanin pravio kritična ispitivanja a ne pisao po pričanju otaca ljubezne braće svoje i časnijeh popova nadbiskupije Dukljanske i davnijeh staraca?

Sad da vidimo po čemu filolozi izvode, da je taj slovenski jezik, kako nazivlje pop Dukljanin, bio jezik starosrpski.

Vidjeli smo da se je taj ljetopis zametnuo u staroj Zeti ili Diokleciji; znamo da je stari grad Duklja ležao blizu današnje Podgorice; poznato je da je pred Nemanjino doba upravo po gornjoj Dalmaciji, uz jadransko more, najbudnijim životom živio narod srpski; nalazimo potvrde u popa Dukljanina po latinskom tekstu; pa sumnje nema da se pod onijem slovenskijem jezikom razumjeva jezik starosrpski. Ta najtvrgji nam dokaz pruža onaj petrahilj u manastiru Banji blizu Risna u Boki, izvezen na svili zlatom, srebrom i biserom, na kojemu se čita najstariji do sada poznati srpski natpis od godine 1114. te po tome i najstariji, ćirilicom zapisani trag srpskoga jezika.

Dukljaninov ljetopis dakle nije drugo nego latinski prijevod narodnijeh priča i pjesama onoga doba. Pošto pak priče i pjesme nе mogu služiti osnovom povijesti, treba da zaključimo da taj ljetopis nema istorijske znamenitosti kao što ima književne. Pop Dukljanin bio je skupljač narodnijeh umotvorina, samo u drugoj formi. Pišući dogagjaje, koji su se zbili 300. godina prije njega, po narodnijem pjesmama i pričama, pao je u pogrješke našijeh novijeh pjevača, kao što ćemo dokazati u narednom broju.

 

Ljetopis popa Dukljanina

VII.

Najnoviji su pjevači i pripovjedači mnogo stvari izvrnuli i hronologijski poredak pomrsili; mnogo promijenili, izostavili, pridodali. Ko bi se danas usudio, da na osnovu tijeh pjesama i priča piše istoriju srpskoga naroda? Ko bi se usudio, da kojem njihovom dogagjaju od prve vjeruje, a da ne zaviri u najnovija istraživanja, da li je baš to tako? Mi smo te pjesme i priče gledali u rukama marljivijeh filologa, ali nikada u rukama valjanijeh istoričara; zato je pametno rekao Ivan Broz da je „najnovije doba iznijelo narodnu poeziju iz njezine skromnosti i odredilo joj časno mjesto u književnosti“. Današnji umni razvitak daje zaslugu, kako kome pripada. Istina Bog da jedan drugome rasvjetljuje tmine i da jedan drugoga pomaže, ali oba idu različitijem putem, dok otkriju istinu, koja obojici služi. Sumnja je dobra, rekao je Dr. Ante Starčević, ali to samo na početku i ako je kratka. Duga sumnja ubija duh.

Ако čovjeka ne potakne da istinu traži i nagje, sumnja je najžešći duhovni otrov.

Da vidimo iz narodnijeh pjesama srpskijeh od doba Nemanjića ovamo, koliko one vrijede za istoriju srpskoga naroda.

Po jednoj narodnoj pjesmi ženi se Dušan Silni sa latinkom iz „Legjana grada bijeloga“, a istorija nam kaže, ona magistra rerum, da je Dušanova žena bila Bugarkinja Jelena. Ovdje je pjevač izvrnuo, jer se je zbilja jedan od najsilnijeh srpskijeh kraljeva prije Nemanjića oženio s latinkom, a to je car Bodin, a njegova ljuba bila je Jakvinta, jamačno kći ili bliža svojta duke Apuljskoga, koji je godine 1804. oteo Vizantincima južnu Arbanasku ujedno sa Epirom, Kefaloniju i Krf. Da je megju onijem dukom i Bodinom bilo veliko prijateljstvo, koje samo srostvo može proizvesti, vidi se otuda, što je Bohemund sin duke Roberta 1085. poklonio grad Drač Bodinu.

Jugovići hoće da ubiju Dušana, kako nam kaže pjesma, kada je zaprosio sestru im Milicu svojemu sluzi Lazaru za ženu; ali kad Jug prouči stare knjige, nagje da je Milica sugjenica Lazareva, jer knjige kažu, da će na Lazaru ostati carstvo. — Ko bi po ovome znao, da nije istorija po srijedi, da je i Lazar od loze Nemanjića? Zna se, da je Lazar bio naravni sin Dušanov, a u ono doba nije se pravila velika razlika megju zakonitijem i nezakonitijem porodom.

Visoki Stefan, kako pjesma poje, vraća se s vojskom iz Moskovije preko Budima, pa u Budimu obljubi kćerku kralja Budimskoga. — Po istoriji znamo da se je vraćao s vojskom iz Anatolije preko Carigrada i u Carigradu obljubio kćer cara Manojla, s kojom se i oženio. Po tome pada i ona druga, što se pjeva o Sibinjanin Janku, da je nezakoniti sin Visokog Stefana, pa zato da je išao u Srbiju i s Turcima se bio, da dobije očevinu.

Mnoge pjesme pjevaju o drugovanju Kraljevića Marka sa Sibinjanom Jankom, a istorija nam kaže, da nijesu bili suvremenici. Tako isto u pjesmi „Ženidba Gjurgja Smederevca“ djever je Kraljević Marko, barjaktar Toplica Milan a vojvoda Miloš Obilić. — Kako sastavi pjevač Gjurgja Smederevca s Milošem Obilićem, s Markom i s Milanom, koji su davno prije njega izginuli?

U pjesmi „Магко Kraljević i Filip Madžarin“ Marku je pobratim Zmaj Despot Vuk. — Zar je Kraljević Marko bio suvremenik sa Zmajem Despotom Vukom?

U pjesmi „Kraljević Marko i Vuča Gjeneral“ spominje se, kako pucaju na gradu topovi, na tvrdome gradu Varaždinu. — Zar su i u Markovo vrijeme bili Srbima poznati topovi i gjenerali?

U pjesmi „Obretenije glave Kneza Lazara“ kaže se, da se je odmah iza kosovske bitke našla Lazareva glava i da se sama na Kosovu pripojila tijelu i da su 12 velikijeh vladika i 4 stara patrijarha čitali velike molitve da vide, kud će svetac poći ili u taj ili u onaj manastir, taman 9 na broju. Ne samo da je ovo pripovijedanje pjesnička mašta, nego otkuda svi oni srijemski manastiri u vrijeme Lazarevo?

A kakva bi bila po nauku stečevina, kada bi neko opisao Kraljevića Marka po narodnijem pričama i pjesmama? Zar bi se znalo da je Marko služio u turskoj vojsci, da je podbadao Murata da na Lazara zavojšti, da je s turskom vojskom zauzeo Prilip i druge strane svoje nekadašnje vlade, da je morao za to preći Bajazitu, da je na 10. oktobra 1394., kada je Bajazit boj vodio u Maloj Vlaškoj na Rovinama, Marko tu bio kao saveznik njegov i tu poginuo, i da je mnogo doprinio, te je srpsko carstvo propalo?

Eto mi smo istakli nekoliko primjera koliko vrijede današnje priče i pripovijetke narodne za povjesničara, i koliko istine možemo dokučiti, kada bi htjeli po njima govoriti o našemu narodu. Pošto smo dakle dokazali, da se ljetopis popa Dukljanina
služio pričama i pjesmama tadašnjijeh vremena, ne nameće li nam se po sebi zaključak, da hronika popa Dukljanina zauzima znamenitije mjesto u istoriji naše književnosti imenito narodne poezije, kao literarni spomenik, nego li kao dokumenat istorijski?

Zaista je čudnovato, da su neke pogrješke toga ljetopisa stekle pravo gragjanstva kod nekijeh ljudi, koji bi bili u stanju na čisto izaći i zabunu ukloniti. Kad to oni ne rade, moramo kazati da ih je upilo ono jezuicko načelo: la fine santifica i mezzi. Taki su i naši veliki Hrvati, koji su našli u ljetopisu Croatia rubra, pa udrili da osvajaju, što je uvijek srpsko bilo. Ne će da čuju što im kaže Hrvat Dr. T. Maretić u knjizi „Slaveni u davnini; evo što im kaže: „Hrvati istina imaju svoga popa dukljanskoga, kojega je latinski spis brzo preveden i na starohrvatski jezik, ali iz ovoga možemo vrlo malo što doznati o najstarijoj istoriji našega naroda, jer je o njoj već i sam Dukljanin vrlo malo znao sigurno, a što je i znao to je tako iskvario, da ne zaslužuje vjere.“ Ne će da zavire bolje i u sam ljetopis i u najnovija nepristrana istraživanja, pa bi znali, po čemu je pop Dukljanin uveo ove naše krajeve u Croatia rubra, kao što mi znamo i kao što ćemo prikazati u narednom broju i zaglaviti.

 

Ljetopis popa Dukljanina

VIII.

Da bolje razumijemo, kako je bezimenović uveo ove naše zemlje u svoju Croatia rubra, treba da pregledamo za čas stanje našega naroda XI. i XII. vijeka, biva kada je Rim radio da Srbe k sebi pritegne.

Iz povijesti doznajemo, da je gornja Dalmacija, koju su Hrvati naselili iz početka, čas Rimu čas Carigradu naginjala i da je ona imala veliki uticaj na Slavene, jer je pomogia na pošljetku da je Rim u mnogome uspio, dok nije konačno pokorio i samu Hrvacku svome prijestolju. To je bilo 9. oktobra 1076., kada se je Zvonimir zakleo Rimu, da će uvesti katolicizam i konačno iskupsti sve narodne običaje; kao što je i uradio, ako ne baš kako je želio, a ono koliko je mogao. Kada je Rim gotov bio s Hrvatima, okrenuo je tada na Srbe.

Vas život Srba u X., XI. i u prvoj četvrti XII. vijeka bijaše usrjedotočen na jugozapadnijem krajevima jadranskog mora. Raša, Zaholmije i Travunija izgubiše svoj značaj, a njihovo mjesto preduze Diokleja, današnja Crnagora. Ona se podiže i postade prva megju svijem srpskijem oblastima; u nјој se pojavi novi veliki župan i pokori svojijem uplivom snsjedne župe: Travuniju, Zaholmiju i Podgorje. Dioklecija zavojšti za nezavisnost srpsku i obrani Srbiju od Bugara i Grka; ona prva podiže svoj glas za ujedinjenje naroda srpskoga; ona se je za dugo nazivala zemljom slovenskom. U njoj žive svi veliki župani do Nemanje i prvi arhijepiskop zemlje srpske. Ne čudimo se dakle, ako je Rim na nju svu pažnju obratio, i okrenuo da radi kao i s Hrvatima u gornjoj Dalmaciji.

Papa Aleksandar II. šalje godine 1062. palium mitropolitu dioklejskom Petru, ali mu ga ovaj povrati. Papa Grigorije VII. godine 1078. pozivlje ovog istog mitropolita u Rim, ali mu ovaj ne ide, premda je godinu prije knez srpski Mihajlo, pohlepan za kraljevskijem vijencem, primio kraljevsku krunu, koju mu posla papa po naročitom legatu. Ne pomaže ni to; narod ne pristaje; ali Rim pregnuo te ne odustaje od namjere, već tajno pripravlja zemljište za sebe do svršetka XII. vijeka. Kucnuo najzgodniji čas da se požnje, što se tajno posijalo. Častoljubivi Vulkan pomoću Madžara otme od Stefana Dalmaciju i Duklju i da vlast svoju utvrdi, zaiska pomoć od Rima. Papa Inokentije III. sve mu obeća; posla godine 1196. u Duklju svoje legate Jovana Kapelana i Simeona Ipodjakona s nalogom da „isprave, istrijebe i iskorjene iz Srbije sve što je rgjavo i preko mjere, te postave sve ono, što je polezno i čestito“. Arhijepiskop Dioklejski Jovan dobi palium, Vulkan kraljevski vijenac, a žene Vulkana i Stefana pismenu preporuku. Ishod svega toga bio je, da se je sazvao sabor u Diokleji; presjedavaju ga isti papini legati; dolaze Vulkan, mitropolit Jovan, svi episkopi i sveštenstvo mitropolije Dioklejske. Prijedloge papinijeh legata niko ne odbacuje, episkopi se ne usprotiviše tome, što je u saboru bilo riješeno. Što je bilo riješeno, to može već svak razumjeti po pošljedicama. Starosrpski jezik ustupa mjesto latinskom jeziku, a „superior Dalmatia“ postade „Croatia rubra“, i to tako ustraja do dolaska Sv. Save iz Atonske gore. No prije njega starosrpskog ljetopisa nestade, zamijeni ga drugi u latinskome prijevodu, koji napisa pop Dukljanin, a čiji se original kasnije našao u Rimu.

Pri takijem prilikama, zar je mogao bezimenović inače a da ne krsti ove srpske zemlje novijem imenoin „Croatia rubra“ ? Zar nije moguće, da su mu isti sveštenici svete stolice arhijepiskopalne dukljanske crkve, koji su ga molili da piše ljetopis, rekli da tu zemlju tako prozove? Sic volo, sic jubeo bila je već lozinka kod tijeh sveštenika još od godine 1067, kada je iz Rima došla naredba pape Aleksandra 11., da se strogo pazi na slavjanske manastire. Ta Crvena Hrvatska ne nalazi se ni u Papalićevom hrvackom prijevodu niti kod kog drugog starijeg spisatelja; svuda se po stranijem i domaćijem spomenicima nazivlje imenima, koja se nalaze kod Porfirogenita.

Evo dakle, kako postade ta Croatia rubra i gdje se ona samo nazivlje. Je li se pak gornja Dalmacija kadgod zvala baš u narodu crvenom Hrvatskom ili nije, to za stalno ne znamo; ali svakako znamo, da su se u njoj Srbi naselili. Ta i papa Aleksandar II. naziva Krešimira Regem Dalmatiarum, dakle Hrvacku Dalmacijom zove; pa ako su u Crvenoj Hrvatskoj zbog toga, što je Dukljanin tako nazivlje, Hrvati živjeli a ne Srbi, to su u Dalmaciji za Pape Aleksandra II. Morali življeti Rimljani a ne Hrvati.

Nu kažu veliki Hrvati da se Croatia rubra nalazi i kod nekijeh grčkijeh spisatelja. Pa što to znači? Zar se nijesu mogli i oni povesti za Dukljaninom? Zar nijesu mogli i oni biti pod istijem uplivom, pod kojijem je bio pop Dukljanin? Mi znamo iz povijesti, da je i Carigrad postao drugi Rim, kada je njim zavladao novi latinski patrijarh i latinski Imperator; kada su ovi gledali da zavladaju i Srbijom, te utvrde u njoj papinsku vlast. Zbiija bili su i uspjeli pomoću žene Stefanove, jer Stefan godine 1220. kaže Papi  Honoriju III., da će biti sin rimske crkve. Nu za kratko, jer poslije dvije godine okruni ga opet Sv. Sava, pomaza ga Sv. mirom i ogrnu ga porfirom i od tog doba Stefan Nemanja II. prozva se i „prvovjenčani kralj srpski“.

Evo nas pri samome kraju. Ispovijedamo da svoga nijesmo ništa nadodali, a tugjega još dosta ostavili, eda bi što kraći bili. Ako nam se s koje strane odgovori, da smo na krivu putu, eto nas opet da osim Račkoga i Jagića još druge svjedoke prinesemo, da nas oni opravdaju. Tada ćemo i sve drugo dodati, što smo ovaj put izostavili, eda ovo bude nešto tvrgje i našu današnju zabludu ostrani. Nepomični smo na biljezi. Čekamo.