Luko Zore - Konavli

Piše + prof. Luka Zore.

uredio A. Vučetić.

Konavli

Stara knežina od Cavtata do Sutorine u duljinu, a od površja, gdje su sela Stravča, Duba, Brotnjice i ost. do mora u širinu, zove se Konavli. Stari oblici što se nalaze u spomenicima¹ Konavlam, Konavlami, Konavlah izumrli su, a sad se čuju samo ovi oblici i to u pluralu: Konavli, Konavala, Konavlima, Konavle, od kojih Konavli je nom., Konavala gen., Konavlima dat. instr. i lok., Konavle ak.² Riječ je žen. roda³ kako je i prije bila.⁴

Naj prvi put pominje ovu knežinu Konstantin Porfirogenet⁵ i zove se Καυαλή. Latinski prijevod kaže Canale, a ima bit Canali po bizantinskom izgovoru. I veli tuj Konstantin : τό δè Καυαλή έρμηυεται τή τώγ Σχλάβωγ δταλέχτω άμαξα, a u prijevodu : A Konavli znače u slovenskom jeziku kolovoz (kolni put). Na to naš Dubrovčanin Anselmo Banduri⁶ dodaje ovu bilješku: Canale seu Canalis sub dominio reipublicae Ragusinae, olim ager Epidaurus, neque Canale seu Canalis regio illa dicta est, ut putat hic Porphyrogenitus, quod Canale serblorum idiomate viam plaustri significet: nam, inquit ille, propter loci planitiem servitutes omnes plaustris praestant i ost. I znači: Konavli u oblasti dubrovačke republike, njegda polje Epidaurijsko, a Konavli nijesu dobile to ime kako ovdje misli Porfirogenet, što Konavli znače u srpskom jeziku kolovoz (kolni put); jer, veli on, prama ravnini onoga kraja sve radnje vrše kolima. Ne gađa dakle ovo Porfirogenetovo tumačenje u koliko u srpskom jeziku te riječi nema da znači kolovoz, nego je riječ po svoj prilici od Καυαλή (Canali) prokop, žljeb, vodovađa,⁷ što su tu naši našli kad su se naselili, i nazvali tako onaj kraj, ali su ga i inače zvali, n. p. primorje, donja gora, a po tome je bilo i gornje gore, što se sad zove vrh, a stanovnici (Stravčani, Jaseničani i ost.) površani. No lakše bi se opravdao ovaj oblik Konavli, da ima gdje u spomenicima, što nijesam mogao iznaći, Canauli ili Canabli, jer uspoređujuć druge slične riječi, tako bi se očekivalo. N. p. čavó (čavao = čaval) = clavus, navó (navao, naval) navali, đavô (davao-đaval) διβσλσς, pavô (pavao = paval) paulus. Naravnije je bilo očekivat od Καυαλή = konô (konao =konal), kako je narod nadio ime i vodovadi nad gradom Dubrovnikom.

III.

Kako su Konavli dopale srpskijeh rukâ, evo što nam pričaju spomenici: Na Captatê pri mori jesti bilь gradь stari Dubrovnikь polagь župe konavalske, kojemu gradu pristojaše župa konavaoska .... Kada se onь stari gradь rasu i opustê, tьda gospoda rašьka i humьska po sili uzeše konavalьsku župu⁸

Konavljani Srbi

Osim što su Konavljani kao pripadnici stare Travunje bili Srbi po državi, oni su bili i pravoslavne vjere, dok ih republika dubrovačka nije polatinila.

Konavljani su bili dakle:

I.                 državljani srpski,

II.             II. Oni su Srbi etnografski,

III.         III. bili su stare ruke.

I. Sandalj Hranić i Pavlović bili su velikaši Bosanske države, a ova je bila srpska, kako sve isprave potvrđuju. Ali od staroga državnoga uredenja ostalo je nešto što se još pomiče i nije utrnulo. Još se čuje, ako ništa u pjesmama, za knežinu konavosku. Ova se dijelila u kaznačine, biva u oblasti, u kojima je vladao kaznac. To i danas postoji, te se obično tako i zovu po starinsku seoske starješine, i ne samo u Konavlima, nego i u Župi pred vratima gradskijem. - Zborovi koji se često spominju u starijem listinama, kao i stanak, žive su i danas riječi u puku. Osim toga braća ili bratstva ima svako selo. Svi domaćini u selu čine društvo; porežu se na glavu po nješto i plaćaju na godinu, te tako svako selo ima malo glavno. Jedan je od domaćina starješina i traje mu vlast godinu dana. Skupe se negdje jeseni, goste se, mijenjaju ili potvrde starješinu. Novci što se skupe služe za seoske pute, međe i ost. To je bratstvo i porota, jer upućuju, kore i kazne prijekorne seljane. Ženska glava nema dijela od imanja, nego prosto ruho. Žene za svoje naprave prodavaju kokoši i jaja, pa i dignu od kućnoga imanja ponješto ploda, te prodaju, a to domaćin gleda kroz prste, jer kuća se ne misli za ženske nakite. - Zadruga je temelj konavoske kuće, i ako su se podobro već razdijelili i neprestano se dijele. I muški koji iz zadruge izađe te se iseli ili pođe na ulaz, biva udomazeti se u kuću, gdje je na djevojci ostala loza i uzme prezime kuće, gdje je došao, izgubi pravo po običaju na dio imanja. Zadruzi je glava domaćin. Zadruga razdijeljena u više porodica zove se inokoština, a inokosan je ko pripada toj užoj porodici.

Po ovome se vidi da Konavljani i danas žive po svojim srpskim pravnijem običajima. Istina, ima primjera da se sadašnji zakoni prizivlju u pomoć, ali to je posve rijetko. Sve je ovo ovako u Boki Kotorskoj, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Srbiji i ost. To se sve može očigledno vidjeti u „Pravnijem običajima” što ih je naš Bogišić napisao.

II. Osim što su Konavljani bili državljani srpski, oni su Srbi po etnografiji. Svi običaji srpski žive još u Konavlima. Badnjaci se i danas nalažu, krsno se ime slavi, svadbe i svatovi su u pravom jeku, grapša se i danas još dogada; sve su ovo običaji srpski bez pogovora. Nošnja je srpska i ako nešto na tursku prekaljena. Ima sad saruk, fes, silah (svilaj) i ost. što prije nije bilo, pa je sad šarovito odijelo, a prije je prevladalo crno. Ženske su bolje održale staru nošnju i ako su i one nešto staro pometle i novo unijele. Konavljanima su vilaći koji nose uske gaće, biva noge su ovijem kao vile. Od Turaka su primili perčin navrh glave, ali se to već pomeće. Bradu briju a samo nose brkove; XVIII. vijeka a i XIX. bričili su i brkove po primjeru gospode gradske, i za to su podrugljivo zvali Konavljane Bricane. Dijete muško do 7 godina nosi košuljicu s pasom kao i ženske. Od petnaest godina je od puške, sve kako je u ostalog srpskog naroda. U grad ne idu nego za poslom, jer još postoji u Dubrovniku stara pregrada između sela i grada. Nije kao u Spljetu i Šibeniku gdje i u gradu ima seljačkog života. Cavtat zovu male kolače, a grad (Dubrovnik) velike.

Pjevaju narodne srpske pjesme uz gusle, a možeš i danas čuti:

Kad se ženi srpski car Stjepane.

I zdravica konavoska na krsnom imenu i na svadbama i ako je pretrpjela radi vjere preinaka, ipak ima jednakijeh rečenica, kao što se čuje usred Srbije: n. p. “Ne pada snijeg da pritisne svijet, nego da svaka zvijerka pokaže rad svoj.”

I srpsko ime unatoč vjeri katoličkoj koja je to ime istisla, jer skopčano s vjerom, još se čuje. Kad se u mlinu nagone i sokole, da bolje upru, kliču jedan drugome: “Ej Srbine!”

Osim toga nadgrobni (ćirilovicom) i stari stećci⁹, koji su još preostali od zuba vremena i zlurade ruke¹⁰, dokazuju bjelodana da nigdje bolje do u Konavlima nije se održalo obilježje srpsko.

III. Konavljani su bili stare ruke. Dubrovčani su ih po malo polatinili. To je išlo onda lakše, jer je samo obred dijelio. Pa i ako su crkva i stara država nastojali da izbrišu davne uspomene, još i danas se pomiču i žive. O tome je bilo već prije pisano u Srđu.

Nije neumjesno da ovdje napomenem kako su Vlasi (Rumunji) prodirali i u Konavle i svud po oblasti našega jezika na Balkanu¹¹. Da i ne spominjem riječi koje su nam ostavili, lotar, vatra, arhat, carymi (saatfeld), koliba (od grč. preko Rum.) turma i ostalo, ima jedno selo u Konavlima, u komu su za cijelo nastavali Vlasi, jer mu je ime vlaško (rumunjsko), a to je Vatasi.¹² U Hercegovini ih je bilo mnogo na službi gospodara, te su bili po naj više čobani, a upotrebljali su ih za glasnike i knjigonoše; zato u Dubr. spomenicima ima često: venit Valachus de domino Sandalj ili Pavlović i ost., a po Dalmaciji bilo je naseobina crnijeh Vlahâ, biva Maurovalaha (Morovlahâ), a odatle su brđani Dalmatinski nazvani od Talijana Morlacchi. Pošto su Rumunji latinske loze, latinska knjiga i talijanska zove se kod nas vlaška.

Konavli kad su pale pod Dubrovnik

U tri glavna razdjela sadašnje Konavli su se cijepale. I. Župa Konavoska, II. Župa Vitalinska (Vitaljena) i III. Donja Gora.

I. Župa je konavoska zauzimala od prilike gornju stranu Konavalâ od Zvekovice do Debeloga brijega, i zauzimala je ova glavna sela : Uskoplje, Sv. Mratinj, Mrcine, Gruda i Pločice. Pridvorja onda nije bilo, to je ime postalo od dvora gdje je sjedio Dubrovački knez, a prije se zvalo po crkvi sv. Mratina. Tako selo bivalo je i u Rijeci: Sv. Martin, a u Lapadu i sad se zaton tako zove. Još se Mratinj dan svetkuje krsno ime u Pridvorju, a mjesto gdje je bila stara crkva zove se i sad Crkvine, gdje je staro srpsko groblje. Mrcine mislilo se da je staro Vrsinje, ali ovo je uprav IV. dio Konavala na brdu, na vrhu, a stanovnici zovu se sad Površani i nastavaju u selima Stravči, Dubi, Jesenicama, Brotnjicama i ost., gdje ima staro srpsko groblje sa stećcima¹³. Gruda se obično zvala Bačev dô, a i sad ima Gruda zaselak toga imena. Pločice su starinsko ime i znači malo trgovište. U ovome odjeljku Konavala kasnije bila su glavna mjesta Pridvorje i Pločice, a u potonje vrijeme Gruda je središnje glavno konavosko mjesto, a tu joj zlamenitost dao carski put, pa sad gvozdani, koji je kroza nju prokrčen, pa i razne politične pojave koje su i u Cavtatu, glavnom mjestu sadašnje općine, dosta štete nanijele.

II. Župa Vitalinska odgovara obama Vitaljenama sadašnjim, gornjoj i donjoj, sa pristaništem na moru, Moluntom.

III. U donjoj gori bila su četiri glavna sela i protezala su se od Močića do Radovčića. Sadašnji Čilipi dobili su ime od poznate Dubrovačke, davno izumrle, vlasteoske porodice Čilipi, ali još se čuje ime Donja Gora. Popovića nije bilo, nego se zvalo selo po crkvi sv. Đurđa, valjada Đurđevo brdo, kako se i sad vrh zove, na kome je crkva. Zaseoci oko Đurdeva brda bili su Kokoti i Zore, kao i sad što se zovu. Oko crkve, koja je na vrh brda, ima razvalina i omirina. Te razvaline narod zove ,,Na polači“ ili „Polača”. Za nje neki kažu da je davno bio kaluđerski manastir. U crkvi i pred crkvom ima starijeh srpskijeh natpisa, a i sadašnje je groblje pred tom crkvom. Novo selo što je nedavno postalo u dolini zove se Popovići¹⁴, naj pitomija konavoska naseobina; tu ima novija crkva, imenom Kosovjenac.¹⁵ Ovo se selo upitomilo bolje od drugijeh u Konavlima morem i brodarstvom. Bilo je iz toga sela vlasnika brodova i pomorskijeh kapetana. Za vrijeme republike na glasu su bili Kljajići pomorski kapetani i vlasnici brodova. Još se i sad spominje Pulaka¹⁶ kapetan Marka Kljajića¹⁷. Kasnije bilo jo kapetana i iz kuća, kao što su Bronzani i Stanoši. I iz ostalijeh Konavala bilo je u zadnje vrijeme pomorskijeh kapetana, kao što su Dropci, Skurici, Mijatovići i ost.

Jezik u Konavlima.

U Konavlima je isti govor kao i u Hercegovini. To je i Vuk pripoznao i kazao. Tako je u glavnome, ali ipak ima njeke razlike od Hercegovačkog do Konavoskoga govora. Pošto u Konavlima nije bilo turskoga gospostva, nema u konavoskomu govoru vele turskijeh riječi nego ono što se iz Hercegovačkoga susjestva uvuklo. Ta turska mješanija naj više se nalazi u odijelu unesenu iz Hercegovine kao n. p. fes, džamadan, saruk, silah (što Konavljani zovu svilaj), i ost.; u nazivlju različitijeh časnika u četi kao arambaša, barjaktar, buljukbaša (buljuk), barjak, čauš i ost.; u svatovima kao đuvegija, buktija, buktijaš i ost. Osim toga ima u Konavlima grčke, latinske i talijanske primjese što je potekla iz Cavtata i Dubrovnika, a čega u Hercegovini nema. A to je opet radi položaja Konavala na primorju i od doticaja s Cavtatom i Dubrovnikom. No i ako se čuje u Konavlima: punjestra (finestra), škanatica (?), kordun, bareta, pogača, kerostac (χερσυτάτης) gustijerna, peč, spila, šipun i ost., ipak čuju se i narodne riječi prozor, prijesnac, pećina i ost. No sva je burokratična i sudbena nomenklatura talijanska, kako je i bio vas burokratični i sudbeni aparat austrijske uprave. Kakvijeh se riječi čuje izopačenijeh iz talijanskoga, dosta je spomenuti inzimin (esáme), kad su ispiti svijedoka, te Konavljanim kaže: Bio sam na inziminu. Kako Konavljani prekrajaju tuđe riječi, dosta je spomenuti prtabonjke, a to su njeke jabuke talijanske presađene u Konavle, koje su se u Italiji zvale: brutte buone.

Inače vas govor za seljačke posle i narodni život čisto je hercegovački, a to je naj bolji srpski dijalekat, što su Vuk i Daničić književnijem jezikom proglasili, a što je idiotizama u Hercegovini, popravili su Cavtajskijem izgovorom, gdje se još jedino pravilno hercegovački govori, jer i grad (Dubrovnik) otišao u tome hercegovačkijem tragom, n. p. skupine tj i dj u riječima potjera i nedjelja, što se izgovaraju kako su upisane, a ne poćera i nedelja kako je u Hercegovini.

Dosta je pročitati Vodopićevu „Mariju Konavoku”, pripovijest Konavosku, pa će svak imati pravu sliku divnoga srpskoga jezika u Konavlima, u komu je sve prosto i narodno, a prirodno, bez manijere, bez nakita, samoniklo, nenavrnuto, kao što se diviš jeziku grčkomu u Ksenofonta ili latinskomu u Jul. Ćesara.

Grehota što građanska knjiga i škola svojim barbarizmima prijete da pokvare konavosku prirodnost i prekinu junačko doba, koje još udilj traje u Konavlima, jer se još ondje narodne pjesme sastavljaju, netom se dogodi štogod vrijedno spomene. Ta narodna historiografija opada netom se pisani zakoni uvedu i uredba gradanska, a prestanu pučki običaji i narodni život. Svakako sve ide svojim tokom, te će se i u Konavlima dogodit, što se je zbilo u selima naj bližijem gradu. Što kasnije to bolje.

Srpsko doba.

Naj bolje je za ovo poglavje da donesemo ono što je profesor Vučetić iznio u programu dubrovačkog gimnasija 1875. pod naslovom: „Odnošaji Dubrovčana s bosanskijem velikašima za stečenje Konavala”, a profesor Jireček u Slovincu 1879. g. pod naslovom: „Nastojanje starijeh Dubrovčana oko raširenja granice.”¹⁸

Konavle su sada južnoistočna strana političkog kotara dubrovačkog i sastavljaju s Cavtatom i Obodom općinu Cavtajsku. Od Dubrovnika do zapadne granice ove općine ima oko 6 pomorskijeh milja; duljina je Konavala od Cavtata do naj istočnijeg kraja (Oštrog Rta) od 18 pomorskijeh milja; naj veća im je širina od 6 milja a prostor im je po prilici 200 km².

Konavle sastoje iz dva nejednaka kraja: iz većeg sjevernozapadnog valovitog visočja i iz manje južnoistočne strane. Veće se visočje uspinje s pojedinimi vrsima do preko 500 i 600 m visine. To je ono što se prije reklo da je gornja strana Konavala, od Zvekovice do Debelog brijega i da je zauzimalo sela: Uskoplje, Sv. Mratinj, Mrcine, Gruda, Pločice (sad i Pridvorje). Jedan dio visočja zauzimlje sela Mrcine (Vrsinje), Stravča, Duba, Jesenice, Brotnjice a stanovnici ovijeh sela zovu se Površani. Manja južnozapadna strana ne uspinje se mnogo iznad površine Jadranskog mora. Ona je ono što se prije kazalo, da je Donja Gora i Župa Vitalinska. U Donjoj su Gori sela od Močića do Radovčića. Župa Vitalinska ima pristanište na moru: Molunta. More oblijeva Donju Goru i Župu Vitalinsku i osim malog i velikog pristaništa Molunta čini na sjeverozapadu dva zatona, koje dijeli poluostrvo, gdje je Cavtat. I na jugoistoku je zaton kod Oštrog Rta.

Posred južnog ruba sjevernog visočja diže se Sniježnica, najviše konavosko brdo (654 m); na njegovom istočnom rubu nalazi se Bijelotin (522). Visočje se spušta prema jugozapadu u konavosku kotlinu, odasvuda zatvorenu: Konavosko polje, kroz koje teče Ljuta s više potoka. Prama sjeveru se spušta u Hercegovinu. Zubci i Sutorina dijele Konavle od Boke Kotorske.

Sada, 1907. god., ima u cijeloj općini oko 1400 kuća i 11.619 stanovnika; malo ne svi su rimsko-katoličke vjere, latinskog obreda. Sam Cavtat s Obodom ima 904 stanovnika.

Kad imamo da pripovijedamo, kako su Dubrovčani stekli Konavle, kazaćemo u kratko, kako su prije dobili sve zemlje od Cavtata do Pelješca.

Oblast slobodne dubrovačke općine prostirala se u naj starije doba samo stotinjak koračaja ispred gradskijeh vrata. Sve zemlje naokolo bjehu s istoka srpskijeh knezova u Travunji a sa zapada srpskijeh knezova u Zahumlju. Ali Dubrovčani svojijem bogatstvom i sadeći vinograde zapremiše sve zemlje pod vrsima od Župe, od okolice cavtajske u Konavlima do Zatona i Poljica plaćajući godišnje danke srpskijem vladarima. Tek Uroš, sin cara Dušana Silnoga, priznade 1357. godine dubrovačko gospodstvo nad svijem ovijem zemljama od mora do vrha i to od Ljute u Župi do Kurila (Petrovasela) u Rijeci, što su Dubrovčani mogli zapremiti tek nekoliko godina kasnije. Te zemlje su oni zvali Astarea (možebit od aestuarium što znači nisko primorje). Ali već XIII. vijeka imali su Mrkanu i Elafitska ostrva (Kalamotu, Lopud i Šipan) i tako se dubrovačko zemljište dijelilo na: a) grad, b) astareu, c) ostrva. Oko polovine XIII v. ostrvo Lastovo se samo predade Dubrovčanima. Oni stekoše Ston i Stonski rat 1333. god. a Mljet oko polovine XIV. v. a dobiše 1399. Terre nove, t.j. Primorje od Astaree do Stona. Posljednji kraj, što stekoše Dubrovčani, bjehu Konavle i to kupnjom, prije južni dio, pak sjeverni sa razvalinama Epidavra, napokon Vrsinje 1451. god. - Korčula, Brač i Hvar ostadoše pod dubrovačkijem gospodstvom samo za kratko doba. - Iza posljednjeg stečenja Konavala Dubrovčani sačuvaše nepromijenut prostor svog zemljišta do pada republike.

Prije no što Dubrovčani započeše ugovaranja sa Sandaljem za Konavle, Župan Belijak i vojvoda Sanković zapisaše im ovu župu već 1391. god. Za ovaj posao bjehu Dubrovčani odredili kao poslanike Žuna Sorkočevića i Palka Gundulića. Belijak dakle i Sanković odobravanjem svojih porodica i poveljom 15. aprila 1391. god. ustupiše Dubrovčanima ovu župu, t.j. Konavle sa Donjom Gorom (južnozapadnu čest) i s gradom Sokolom (u južnoistočnoj strani) do granica trebinjskijeh i do Dračevice (kod Hercegnovog), do mora od Cavtata do Molunta; okrom toga i Vitaljinu do pristaništa i ostrva Molunta i predvidajući možebit da Konavljani ne će biti zadovoljni, obvezaše se da će im zapovjediti da priznadu Dubrovčane za svoje gospodare, te ako ne bi poslušali, da će ih smatrati za neprijatelje i da će čuvati Konavle od svakog nasrtaja. Kao razlog ustupljenju navode prostodušno da oni tijem vraćaju svakome svoje, jer da su Konavle u staro doba bile Dubrovčana, to jest „starog Dubrovnika”, biva Epidavra, pa kad se rasu ovaj grad, da gospoda raška i humska osvojiše nepravedno ovu župu. A kako su Dubrovčani potomci starog Dubrovnika, njihovo treba da bude ono što je bilo njihovijeh pređa. Kao drugi razlog navode se i usluge, koje su Dubrovčani učinili gospodi humskoj, bosanskoj i raškoj a nadasve porodici Sankovićevoj i ocu Sanku.

Kasnije, 1399. god., Radič se tuži Dubrovčanima da su mu kupili zemlju njegovu „plemenitu” bez njegova “savjeta”. Oni mu odgovoriše da to nije istina i da su im kralj bosanski i sve njegove velmože bili potvrdili to imanje. Poslije se izmiriše. Ali se razmirica ponovi, te Dubrovčani ostadoše bez Konavala, sve dok im ih ne ustupi Sandalj 1419. godine, ma i da im kralj bosanski Tvrtko bješe 1405. g. potvrdio sve njihovo imanje.

(Konačno stečenje istočne polovine Konavala)

Početkom XV. vijeka nastojahu Dubrovčani iz petnijeh žila da dobiju sve Konavle. To im pođe za rukom tek pregovorima, koji trajahu više no trideset godina a započeše 1415. godine.

Istočnu polovinu dobiše konačno 1419. g., jer tada Konavle nijesu bile jednog gospodara. Istočnu polovinu sa Sokolom imao je bosanski vojvoda Sandalj Hranić, zapadnu s Cavtatom vojvode Pavlovići. Sandalj je bio iz porodice Hranića u Humskoj. Otac mu je bio Hranje Vuković i zato se Sandalj zvao Hranić; imao je dva brata: Vukca i Vuka. Stric Sandaljev, Vlatko, upravljao je 1389. g. na Kosovu bosanskom vojskom od 20 hiljada momaka i poslije Kosova spasi Bosnu od navale Turaka. Knez Vukac, brat Sandaljev, imao je sina Stjepana, poslije Hercega. Hranići (vojvoda Vlatko) bili su od kraljeva bosanskijeh dobili Humsku uz uvjet da priznavaju njihovo vrhovno gospodstvo, a Sandalj dobi Humsku iza smrti Vlatkove i zvao se veliki vojevoda kraljevstva bosanskoga; imao je i drugih zemalja, kao n. pr. polovinu Konavala. Sandalj ne bješe dobar čovjek i više se puta nade u svađi s Dubrovnikom. Svada jednom nastade zbog prodavanja soli u Sutorini a to postade prijepornijem pitanjem izmedu njega i Dubrovčana, jer je on imao milost od kralja bosanskoga da ondje prodava, a Dubrovčani su imali isto pravo po povelji kralja Tvrtka. Druga prilika svađi bješe dubrovačka trgovina po Konavlima. Nova zgoda svađi bješe rat izmedu kralja bosanskog i Dubrovčana; tomu se ratu pridruži Sandalj kao kraljev saveznik i tada

1403. Dubrovčani pretrpješe od Sandalja mnogo. Napokon i rat izmedu Ladislava i Sigismunda, kralja ugarskoga, svadi Dubrovčane sa Sandaljem, jer su oni bili uz Sigismunda a on uz Ladislava. U toliko dođe 1415. godina. U ovo cijelo doba nije ipak Sandalj bio sveđ u neprijateljstvu s njima, što više oni su bili god. 1405. upisali u svoju vlastelu njega i Vukca i njihove potomke i poklonili mu onu palaču i onu zemlju u Primorju, što su negda bili dali Senkoviću. Napomenute 1415. godine Pavao, otac Petra Pavlovića, koji je imao drugi dio Konavala, pratio je sa Sandaljem i drugijem velmožama kralja bosanskoga negdje blizu Sutijeske. Sandalj iznenada zaostade, pozva na stranu jednog vojevodu pa on i svi njegovi ljudi povadiše sablje. Nastade boj a Pavao poče bježat. Jedan od Sandaljevih ljudi stigne ga i osiječe mu glavu. To prouzroči velike nemire i nerede, za kojijeh Konavle biše oplijenjene. Petar Pavlović, sin ubijenog Pavla, naslijedi očeve Konavle.

Tada Dubrovčani počeše ugovarati za Konavle i sa Sandaljem i sa Pavlovićima. Posao bješe mnogo teži sa Pavlovićima a lakši sa Sandaljem. Zato se Dubrovčani riješiše da uzmu u toliko jedan dio Konavala bez drugoga. Oni naj prvo predobiše Sandalja slatkim riječima i darovima; pošalju mu dva svoja poklisara i dar od 180 dukata, a kad poklisari Sandaljevi početkom 1419. godine dođoše u Dubrovnik, vlastela ih naj srdačnije primiše i darovaše. Tako dogovori uspješe vrlo dobro i Dubrovčani 1419. kupiše Sandaljev dio Konavala. Na Ivanj dan ove godine Sandalj „na Stipanu polju pod Sokolom“ izruči Dubrovčanima povelju, kojom im uz odobravanje braće mu, kneza Vukca i kneza Vuka, ustupi svoju polovinu konavoske župe, Vitaljenu i Donju goru sa selima, ljudima, pašama, vodama i sa svijem pravima. Zato mu Dubrovčani obećaše 18 tisuća perpera, drugu palaču u Dubrovniku, blizu one koju su mu bili dali prije i da će načiniti mu obe; okrom toga dadoše mu baštinu u Župi, koja je vrijedila 3000 perpera i obvezaše se da će njima i potomcima plaćati 500 god. perpera, dok budu mirno uživali Konavle. To ustupanje potvrdi 4. decembra kralj bosanski ali uz uvjet da Dubrovčani plaćaju i kralju bosanskome danak od 500 godišnjih perpera na dan sv. Vlasija.

Ali kad republika pošalje svoju vlastelu da prime Konavle i da podijele zemlju, Konavljani se pobuniše. Stoga republika vrebaše da pošalje vojsku od 800 ljudi a osim toga da unajmi i oburuža 100 Luštičana i 12 ratnih lađa. Ali u isto doba po nalogu vladinu zapovjednici vojske darovaše novaca Sandalju i poglavicama Konavljana, a ostalijem obećaše da će im vlastela učiniti polakšica i da će im dati 10 dijelova zemlje. Sada se Sandalj poče izvinjavati, da ne može izručiti Konavle, ali ga Dubrovčani sklonuše da obeća da će on umiriti Konavljane i dopustiše mu da pridrži za se nešto zemalja. Konavljani se umiriše, ali septembra se iste godine pobuniše; ali nakon malo dana neki položiše prisegu vjernosti. Kad pak dubrovačka vlastela dođu 1423. da razdijele Konavle, Konavljani se opet pobuniše. Pored toga se izvrši razdijeljenje mjeseca juna te godine. Ova polovina bi razdijeljena u 10 desetaka, svaki desetak u 10 česti a svaka čest u četiri četvrtine. Kralju bosanskomu i Sandalju ostavljen je po jedan dio a poglavitijem Sandaljevim ljudima kuća i nešto zemlje. Tako se izvrši stečenje ovog dijela Konavala.

(Konačno stečenje zapadne polovine Konavala)

Stečenje zapadnog dijela Konavala, Cavtata i Oboda, što je pripadalo prije Petru, pa njegovu mlademu bratu Radosavu Pavloviću, bješe mnogo teže.

Iza umorstva vojvode Pavla 1415. god. naslijedi mu imanje stariji sin Petar Pavlović. Otac im Pavao bješe od stare bosanske gospode, imao je Trebinje i Popovo i zapadnu polovinu Konavala. Pavla od djetinstva držaše kralj bosanski, Tvrtko, kao svoje dijete u svom dvoru i tako Pavao postade poslije vješt bosanskijem državnijem poslovima i življaše s Dubrovčanima u prijateljstvu sve do 1413. godine, dvije godine prije smrti, kad naredi da se navali na Osojnik, dubrovačko selo, i da ga plijene.

Sin mu Petar nastupi imanje, kako rekosmo, 1415. god. i Dubrovčani počeše odmah ugovarati s njim za zapadni dio Konavala, koje je uživao sve do svoje smrti 1419. godine. Iza svađe 1416. godine, koja je trajala kratko vrijeme i za koje Petrova vojska bješe sašla na dubrovačko Primorje, Dubrovčani nastaviše ugovaranje i u tu mu svrhu poslaše dar i poslanike. On im napokon obeća svoje Konavle, jer kralj bosanski, Stjepan, poveljom u Sutjesci 4. decembra 1419. bješe potvrdio Dubrovčanima obe polovine Konavala. U toliko se Petar i Sandali svade, a kad Dubrovčani poslaše u konavoski Soko posadu, Petar je ne htjede primiti u svoju polovinu a Sandalj navali na Soko. U toliko se Petar zarati i s Turcima, te Isak, zapovjednik turski u Bosni, navali s vojskom na njega, ubije ga i dade zapadnu polovinu Konavala Sandalju, koji je ustupi Dubrovčanima uz obećanje palače, baštine i novaca.

Ali stoga Radosav Pavlović, brat ubijenog Petra, postade sada neprijatelj Dubrovčanima, što prije bješe inače. On im odmah pobuni Konavljane, a kad se oni primiriše, posla Trebinjce na Konavle i na Dubrovčane. Ali ne ufajući uspjeha zaželi mir i od Dubrovčana i od Sandalja. Dubrovčani stoga odazvaše posadu iz Sokola da se mir lakše ugovori i Radosav im ustupnom poveljom 3. novembra 1420. potvrdi imanje svijeh Konavala. To oporeče poslije; ali im aprila 1421. potvrdi Sandaljevu istočnu polovinu. Sada Dubrovčani počeše iznova raditi oko Radosava, Sandalja i oko Radosavljeva poslanika, Braila Tezalovića, da im Radosav ustupi zapadnu polovinu nudeći mu vrlo povoljne pogodbe: novaca, baštinu i kuću. Ali se poslije Radosav svadi s Dubrovčanima te 1421. godine posla svoju četu da navali na kuću dubrovačkog kneza u Konavlima; napokon se umiri i ugovori prodaju Konavala. Ali se po drugi put oporeče. Dubrovčanima pode napokon za rukom da mjeseca februara 1427. godine ugovore s njim način razdijeljenja Konavala, te ustanoviše da se njegova zapadna polovina razdijeli na desetke a poluotok Cavtat i Lug na polju da se razdijeli na priloške. Tako Radosav 31. decembra 1427. dade Dubrovčanima ustupnu ispravu a oni mu zato isplatiše 13 tisuća zlatnijeh dukata i dadoše kuću i obećaše da će mu plaćati 600 godišnjih perpera i upisaše njega i porodicu mu u vlastelu dubrovačku, a za šest hiljada zlatnijeh dukata, što ostavi u njih na kamatu, obvezaše se da će mu plaćati pet po sto. Zatijem svrhom 1428. godine bi razdijeljena ova zapadna polovina. Nešto zemlje dadoše Radosavu, Sandalju, kralju bosanskome, Brailu Tezaloviću i drugijem Radosavljevijem plemićima; ostalo bi razdijeljeno između općine, vlastele i pučana.

Ali nakon malo počeše prepirke i bune, koje je podupirao sam Radosav iz Trebinja i Zubaca i do skora dođe i do rata. Prigodu rata dade gradnja široka prijekopa, što su Dubrovčani bili počeli graditi oko Cavtata, jer su ga tijem htjeli obratiti u ostrvo da tako bude utvrđen i nepristupan i da bi se u ratno doba mogli spasti stanovnici Konavala s porodicama, pokućstvom i blagom i već 22. novembra 1429. vijeće umoljenika ustanovi pravilnik za gradnju ove jame (posata). Prijekop imao je biti širok deset koraka a toliko dubok, da u njemu bude do dva lakta (metar) vode a preko njega imao se sagraditi most. Svi ljudi od 16 do 60 godina iz Konavala popisani su za radnju. Po 50 ljudi radilo bi po tri dana, pa bi ih izmjenilo drugo 50 i tako dalje. Radilo se i kad nastade rat, a već 2. januara 1431. Cavtat bješe otok.

Radosav pošalje svoje poslanike u Dubrovnik da protestuju protiv te gradnje kao da im je samo dao te zemlje, ali ne da grade na njoj utvrde. Poslanici predadoše neuljudno protest i oko podne iznenada otidoše bez oproštaja iz grada, a da ih niko nije vidio, put Trebinja, gdje počeše odmah kupiti vojsku.

Prije no što su se Dubrovčani mogli prepraviti na rat, čete Radosavljeve počeše pljačkati sve od Konavala do Zatona. Ali u toliko protiv Radosava Dubrovnik nađe za saveznika kralja bosanskoga, Stefana Tvrtka Tvrtkovića i vojevodu Sandalja, koji je bio moćniji od samog kralja, a oba dvojica bjehu od davna neprijatelji Radoslavljevi. Uvjeti saveza bjehu, da, kad bude nadvladan Radosav, Dubrovčani imadu dobiti Trebinje i Lug s cijelom okolicom. Lug je bila zemlja kod Trebinja sa 60 i nekoliko kuća u kutu medu zemljom dubrovačkom s južne strane i zemljom Sandaljevom sa sjevera za naknadu od štete u iznosu od 15 tisuća dukata, koju je vojska Radosavljeva bila učinila na dubrovačkom zemljištu i ratnijeh troškova u iznosu od 4 hiljade dukata.

Ali nije bio lak posao protiv Radosava, jer je on bio pod zaštitom cara turskoga Amurata II. Stoga Dubrovčani odlučiše prosto kupiti tu zemlju u Turaka. Dubrovački poklisari pođoše u cara nudeć za Trebinje, Lug, Vrm, Klobuk i Bileće 20 hiljada dukata. Ali tu nađoše Radosavljeva poklisara kneza Ostoju Paštrovića, koji poveljom u ruci tvrđaše da je Radosav samo u zalog dao Konavle Dubrovčanima. Ali se nađe da je ta povelja bila podmetnuta. Tada naročito dođe u Dubrovnik carski komesar, pregleda povelje, razvidi štete, a između njih 250 kuća popaljenih u Župi, ispita Konavljane iz svakog sela o prodaji Konavala i zapovjedi im da budu vjerni Dubrovčanima, jer mu sami potvrdiše da su Konavle prodate.

Tad bješe u Dubrovniku i drugijeh poslanika. Iz Trebinja dva Radoslavljeva: Paštrović i Budisav Bogavčić, jedan kralja ugarskoga Sigismunda, jedan Sandaljev, Pribisav Pohvalić. Pročitane su im sve povelje Konavoske, te oni izjaviše da je Radosav gotov da se pomiri. Ali s naknade šteta od 40 hiljada dukata, što Dubrovčani zahtijevahu, pregovori se prekinuše i poslanici otputovaše.

Zatijem Dubrovčani pisaše svojijem poslanicima u Drijenopolje da nastoje da dobiju od Amurata Trebinje s Lugom, Vrm i Klobuk; ako ne, sedam sela, kao Uskoplje, Glavsku i druga. Njima pođe za rukom da im Amurat II. potvrdi Konavle uz danak od 500 dukata i darova Trebinje, Vrm i Klobuk. Ali Radosav ne htjede poslušati cara, a Dubrovčani naložiše svome poslaniku kod Amurata da traži egzekuciju protiv Radosava. Ali i ovaj ne bješe lijen, te nagovori kralja bosanskog protiv Dubrovčana a u sultana pošalje Paštrovića sa 15 tisuća dukata da i u njega okrene stvar protiv njih. Ali dubrovački poslanik, Petar Lukarić, ne mogaše ništa učiniti, jer ga stiže smrt.

Novi poslanici u kralja bosanskoga ne mogoše isposlovati potvrdu ni jednog dijela darovanijeh zemalja, te trebujući obe stranke mira, ovaj je ugovoren sa Radosavom 25. oktobra 1432. na temelju ,status quo“ bez novijeh zemalja. Godinu koja dode iza ove Radosav iznova potvrdi mir, a to učini i sam kralj bosanski, Sjepan Tvrtko Tvrtković.

Po kasnijem poveljama od 1437. i 1439. godine vidi se da su Dubrovčani vršili uvjete ustupa a kad umrije Radosav, njegov sin Ivaniš potvrdi godine 1442. sve te uvjete ustupa.

Od kad Radosav 1432. godine ugovori mir s Dubrovčanima prode 20 godina i tada se opet pokrene pitanje ovijeh novije : zemalja. Već bješe umro Radosav Pavlović a mješte njega i njegovih sinova vladao je u Trebinju sve do Sutorine i Kotora Stipan Vukčić, sin Vukčev i sinovac Sandaljev, poznati „herceg“, po kojemu se nazvala Hercegovina. I vojvoda Stipan glede Konavala ponašaše se prema Dubrovčanima jednako kao i Radosav. Proglasivao je i on da su Konavle samo u zalogu Dubrovčana; pljačkao je dubrovačke karavane i nasrtao na dubrovačku zemlju i radio protiv Dubrovčana u Turaka i Mlečića. Juna 1451. udari s vojskom i zauze sve Konavle osim Sokola, opljačka Župu i razbije vojsku dubrovačku na Brgatu.

Dubrovčani nastojahu sada da se sporazume s kraljem bosanskijem, Stjepanom Tomašem i Đordem Brankovićem, despotom srpskijem i predložiše napokon despotu, da se njih troje združe i kupe u turskoga cara za 200 tisuća dukata Stipanovu zemlju i da je medu sobom razdijele, tako da Dubrovčani dobiju Trebinje s Lugom i Vrm s gradovima Klobukom, Mičevcem i župu Dračevicu s Novijem i da oni dvojica s njima ugovore savez protiv Stipana nudeći kralju novaca samo da im dade povelju za Dračevicu, Novi i Risan.

Kralj bosanski primi ponudu saveza i poveljom 18. dećembra 1451. u gradu Bobovcu darova im sve od Sutorine do međe Kotorske. Ali despot ne htjede, jer se bojao take osnove.

Nastajne 1452. god. dođe do velikog rata. U savez pako s Dubrovnikom i Bosnom uljeze i sam Stjepanov sin, Vladislav s majkom Jelenom. Vladislav prodre u Hercegovinu, uze grad Blagaj kod Mostara i dopre sve do Neretve. Ali s njim nije ništa bilo ugovoreno o tome da Dubrovčani dobiju Trebinje i ostalo imanje, jer je sve to hotio on imati. Ni kralj bosanski nije hotio dati Trebinje u tuđe ruke, jer ga je bio naumio dati svojijem saveznicima Pavlovićima. Zatijem između kralja i poluzavisne moćne vlastele bosanske i hercegovačke pojavi se nesloga i kralj otide a ne učini ono što je bio obećao.

U toliko Muhamed II. bješe odbio kraljevu ponudu ugovorenu s Dubrovčanima a Vladislav ih ostavio, te se pomirio s ocem, koji protiv njega bješe primio pomoć od Turaka. Dubrovčani se s toga nađoše sami protiv Hercega, koji još 1453. htjede imati polu Konavala ili tisuću dukata godišnjeg danka. Napokon 10. aprila 1454. ugovoriše mir na temelju “status quo“, to jest da Konavle ostanu Dubrovčanima.

Nakon malo Turci osvojiše Bosnu i Hercegovinu, te se Stefan, jedan od Stipanovijeh sinova, poturči i kao Ahmed Hercegović postade sultanovijem zetom. S braćom je svake godine primao od Dubrovčana danak na koji su se ovi 1419. g. bili obvezali prama Sandalju i rodu mu, dok ga bude. Iza njegove smrti, 1517. godine, nasljednici mu primahu njegov dio ovog danka, 48 dukata svake godine.

Dubrovčanima je i poslije trebalo da brane svoja prava na Konavle protiv Turaka, kad je 1523. g. Mehmed-beg Alibegović u Mostaru ispitivao i dao ispitivati o tome kako Dubrovčani imadu Konavle, koje su tako njima ostale sve do pada republike.

1 Ovijem svršuje ovaj umetak u ruk. prof. Zore.

¹ V. Mikl. Mon. Serb. 188 (1378), 229 (1397), 292-293 (1419).

² Vuk i Daničić imaju oblik Konavlje, koga uprav nema u spomenicima.

³ Akademijski rječnik kaže da je riječ sada mušk. roda.

⁴ Spom. sr. 1. 173 (1423).

⁵ Doc. hist. rad. 408.

⁶ Imperium Orientale I. II.

⁷ Rimljani su iz Ljute, Konavoske rijeke, doveli vodu u Epidavar (Cavtat). Toj se radnji još vide tragovi na mjestu. Novi stanovnici Srbi, nazvali su selo na Ljuti, odakle je voda navraćena u prokope, vodovagjom, što uprav znači aquaeductum.

⁸ Mon. Serb. 217 (1391).

⁹ na Brotnjicama, u Popovićima, na Vignjima, u Pridvorju (na mjestu koje se zove Crkvine).

¹⁰ Konavljani ove starine zovu grčkijem. Po svoj prilici taj je naziv ostao od onda, kad su se neselili prvom Konavljani i naišli na prave grčke starine, pa tako ih nazvali i ostalo i ime. Ili možebit tako označuju staru vjeru.

¹¹ Bilo ih je i u Crnojgori. Eto u sred Cetinja ima vlaška crkva, to je bila njihova; pa današnja gradska bašća prije se zvala Romanova livada. A cijela Katunska nahija bila je njima posijana, pa su oni dali njoj i ime od njihovijeh katunâ.

¹² Rum. Vьtav, vьtaf, plur. vьtasi Anführer, Aufseher (Mikl. Wanderungen der Rum.)

¹³ Vidi stećak i natpis na Brotnjicama (Slovinac i Srd). Vrsinje su uprav prijelaz i veza Konavala s Hereegovinom.

¹⁴ Kažu da se tako nazvalo od nekoga Popovića, popova sina.

¹⁵ Poredi u Dubrovačkoj župi Smokovjenac, crkvu, a u Popovićima (u Konavlima) ima pod smokovljem borje. Prije nego je bila crkva Kosovjenac, zvalo se mjesto na Lazar-docu.

¹⁶ Vrsta broda, la Polacca.

¹⁷ Puk ovako izgovara, a ne Klaić. Ime potječe od njekakvoga Kljaja (kliasta čovjeka), koji je dao ime ovoj časnoj porodici.

¹⁸ Pok. prof. Zore bio je naumio donijeti ovdje iz “Slovinca” radnju prof. Jirečeka i tu je namisao očitovao gorenavedenim riječima a poslije je mislio crpsti i iz moje radnje. Ali ga smrt zapriječi da to izvede; stoga sam ja napisao ovo poglavje da izvršim njegovu namisao. Radnje se gorenapomenute popunjuju; moja se osvrće i na veze s Belijakom i Radičem Sankovićem od 1391. do 1403., na koje se ne osvrće Jireček, jer on počinje vezama sa Sandaljem 1419. g. Okrom toga moja radnja dopire do 1442. g. a njegova do 1453. (ili još do 1528.) godine.

"СРЂ - SRĐ"  бр. 7-9    1907.