Don Ivo Rajič - Pismo iz Hercegovine (Hrvacki šovinista Marko Šešelj)

 “Dubrovnik” br. 2 i 3 1894.

Pismo iz Hercegovine

Trebinja u Januaru 1894.

 

(Ostarjela bolest u hrvackoj štampi. — Hrvacki šovinista Marko Šešelj). —

 

Prije svega izvolite, g. Uredniče, sa cijenjenijem  ljubimcima dičnoga nam „Dubrovnika” prenijeti, e pored sve moje odredbe na muk hoću da bolesnoj hrvackoj štampi u slici Marka Šešelja dostojuu poštu dadem. Nego, da se Marko Šešelj nebi pred kijem pohvalio e sam mu ove retke nа dar poslao, kazati mi je kako ja njemu ovijem ne mislim nikakova dara opremati; cijelj je: neka se malo bolje spozna kakvi ljudi gmižu po „Crvenoj Hrvackoj“. 

Prezirno je doista današnje stanje hrvacke štampe — čudno i žalosno držanje ljudi nekijeh te se istom svojevoljno, najsramnije poslužuju. Laži, opadanja, himbena kazivanja, neprestana djetinska izazivanja, smiješne pretenzije doćerali su svijet dotle da i kad bi nešto hotio uraditi čovjek po tu bolesnu štampu hrvacku spasonosna, ne može se takovijem radom baviti, s toga er je muka takovoj bolesti lijek pogoditi. Ostarjela bolest ne dade se istjerati ni najvještijoj ruci — a ta se je bolest baš skućila kod nekijeh hrvackijeh ljudi. Što je pak čudnovatije, neki Hrvati ako i vide i znadu za kakav lijek, kojijem bi se njihove boli iscijeliti mogle, oni neće da prihvate za lijek — jer su sumnjičavi — jer misle (sic) e će im se viša tuga na srce navrnuti; dakle oni ne vjeruju da im se pomoći može — s toga odbijaju od sebe svaki i najsvijesniji naputak po kome se postupati ima, koji bi im pomogao nešto. Tako oni rade i za to, jer su zar i oni osvjedočeni da koristi nije od riceta preuzme li bolovanje mah. Pa da bi u toj neizlječivoj bolesti, stečenoj u svojoj kući ostali makar mirni.... ali ne: gledajući kroz prste u daleki svijet, krive narode e su im kutnji otrovali prag; pa da nijesu čudni ti ljudi? Pa da nijesu nemoćni? 

Mi Srbi gledajući bolovanje takovo, pazićemo da se nebi i do nas od najbližijeh nam bolest njihova donjihala. U opreznosti bićemo vazda svijesni velikijeh dužnosti, koje pojedincu kao i masama nalažu: čuvati kutnji prag cd svake otrovi. Zaboraviti nećemo niti smijemo, kako današnja „nesugjena braća“ po svaki način hoće da nas darivaju onako kako samo bolestan čovjek dar probrati može. I lijepi su darovi namijenjeni: vartolomejska noć sa sjekirom po srpskome vratu.... narodu, kojeg Hrvati nazivlju „skot i pasmina“, narodu, kojeg Hrvati osudiše „е nije dostojan da žive“ smisliše se u bolje hrvacko doba(?) svi ti lijepi bracki(?) plemeniti pozivi. I može se očito kazati: ima Hrvata, koji su veći dušmani srpstva, no ikakve narodnosti na svijetu. Kad Hrvati nazivlju srpski narod „zrelijem za sjekiru, nedostojnijem da žive“, šta da više promislimo? Ali je sreća što Srbin razabire. Te prijetnje djetinske su — znak su da je nemoć shrvala one te su tijem udarili putem — treba ih s toga žaliti. Što smo mi Srbi napadnuti svakijem grdnjama, što nam se sa hrvacke strane tako oštro prijeti znak je e smo još živi e još znamo za se; ta nejači vazda će prije poletiti grdnjom na jačega, mlagji se protivi starijemu a ne obratno. Znajući kako su strašive perjanice crne klevete a slabe uzdanice gnusna izazivanja našijeh protivnika nećemo im na biljezi stati: nećemo za to, pošto oružja ne treba da se laži i denuncije sаsijeku — one same sebe utamanjuju jer su im kratke noge — ne ide daleko, nemoćno tijelo, ne žive za dugo — časom grohne. Da dušmani srpskoga imena imadu ozbiljnosti u borbi, ne bi izbirali najnedostojnije oružje i svagdanje opadanje; pa taki dušmani videći se u onome u čem prije bili nijesu siplju punom šakom sjemena po srpskijem njivama da im rodi današnja velika kultura(?). Hrvati se biva poslužujuć i najnižom klasom ljudi znadu se razmetati kako su oni samo kulturni — kulturni i onda kad idu od grada do grada ne bi li kojega silom preoteli, vičući i opeta da su kulturniji od Srba i da vikom svijet sе naobražava. Ali mala је tu galama njihova — oni znadu samo za čibukaše u Dubrovniku i toljagare u Kninu! Nego da se „nesugjena braća“ poslužuju i najnižijem klasam ljudi, koji bi se bacali blatom na svakoga te tu hrvacku kulturu ne pozna, dokazom budi što ću kazati o jednome kulturnome hrvatu(?) u Mostaru. 

Jednoga dakle megju kulturnijem hrvackijem ljudima upoznajmo i onoga dopisnika „Crvene Hrvatske“, imenom Marka Šešelja. 

Pošto se pak taj kulturni (?) hrvat Marko Šešelj u br. 48 od dva Dećembra prošle godine bavi u „Crvenoj“ nečijem što samo Šešelju i njegovoj misli veću sramotu nanosi — a nikako meni ni mojemu očitovanju, pitam Šešelja: 

1. Neka očito kaže gdje se je rodio, okle li je njegova starina, pa onda ako može, neka se nazovne „mojijem zemljakom“ — biva Hercegovcem. 

2. Neka kaže, koji su to njegovi drugovi (nema ih) u ime kojijeh mene onako „nа hrvacku” besramno vrijegja.

 3. Neka rastumači (hoću reći zamrsi) onu stavku, kojom bezobrazno hoće da svijetu prikaže e ja ne živem na zemlji — no po zraku letim — govoreć kako sam ja „mimo svoje drugove (sic) — pri Gundulićevoj svečanosti bio“ bez ikakva znaka. 

S moje strane na ovgje postavljena pitanja mogu iskazati:

Na prvo: Marko Šešelj negdašnji prodavaoc knjižare i knjigoveža u Mostaru, a sada hrvacki „pater patriae“ —  jer mu zanat propade, zašto on zna najbolje — nije po mojemu znanju Hercegovac — nego došao iz Dalmacije. 

Na drugo: Šešeljevijeh drugova u Mostaru nema ni cigloga jednoga — on malo mari da se s kijem druži (sic). Zašto — zna on. Nego ako nazivlje svoje drugove tri četiri osobe po njegovu kalupu naobražene a koje samo nadnicama životare, ne čudim se ako i o tijem dvojim jesu li Šešeljevi drugovi. 

Na treće: Ja ne znam, koji su to moji drugovi te su nosili na prsima znakove (?) biva hrvacku, po Šešelju, kokardu pri srpskoj svečanosti u Dubrovniku prigodom otkrića Gundulićeva spomenika. Za to će zanago znati bolje Šešelj. Još mi je nepoznato koga taj Šešelj ubraja u moje drugove? Možda ona dva naša katolička svećenika te nazočni bijahu Gundulidevoj slavi? Ako je tako, neka Sešelj a i ostali njemu slični znadu kako je od one dvojice svečenika iz Hercegovine samo jedan nosio na prsima hrvacku kokardu; oni drugi što sam mogao spaziti nije imao nikakova znaka kao ni ja: nijesmo se dakle u svojoj kući tugjini kazivali. Ovo je istina. Nego da Šešelju bude milije kazaću da sam se baš iz srca smijao gledajući kako se on Šešelj u fraku (?) napinjući se na prste noga majestozno kretaše po dubrovačkijem ulicama. Pred samijem pak spomenikom vidio sam u društvu Šešelja onaga baš kojeg Šešelj mojijem drugom naazivje, te о kome rekoh imadijaše na prsima priljepljenu svacku kitu. Kad je Šešelj kraj mene sa svojijem adlatusom naljego, ja sam se u sebi snebivao i pitao: je li oni njegov časoviti drug mislio da se njemu ne dolikuje ono drugovanje; tu svoju misao izrazio sam jasno istijem časom znancu svećeniku Hercegovcu, koji prolazeći kraj mene reče: da dogjem u društvo njegovo sa Šešeljem; i došao bi bio ne pazeći toliko možda šta je na prsa pripeo oni svećenik, nego bi prohodao sa istijem iz poznanstva i bracke svećeničke ljubavi, nu kad sam u njegovu društvu spazio Šešelja kazao sam jasno: ja imam otmena društva, pokazujući jednoga megju najsvijesnijem mladijem svećenicima dubrovačke Biskupije. Šta su na te moje iskrene riječi promumljala ona dvojica zna i to Šešelj dobro — delikatnost ne dopušta kazivati, a već svak zna kakvijem su epitetima Hrvati darivali Srbe.

Je li ovo istinito, je li ovo bistro?

Neka zbori kulturni (?)

 (Svršiće se.)

Don Ivo Rajič paroh

 

 

 

Pismo iz Hercegovine  (svršetak)

Trebinja u Januaru 1894.

(Ostarjela bolest u hrvackoj štampi. — Hrvacki šovinista Marko Šešelj). —

 

Ako bi se pak Šešelju nehote nadovrzlo u pamet u moje drugove ubrojiti svijesnu omladinu dubrovačku, kažem da je to ona omladina, koja je udarila taki temelj srpskijem zgradama (ne svijem poput Šešeljevijeh i t. d. u zraku) e ih slobodno najžešći vjetar ne ljuljnu lasno. Ta je svijesna omladina ona, koju propali prodavaoc knjižare u Mostaru, kroz „Crvenu“ nazivlje lijepijem hrvackijem terminom „šaka nedonoščadi“ koja je razvikala srpstvo po Dubrovniku. Bezobrazna uvrijeda nedostojne osobe a nagrgjene „Crvene“ pisanija ne može nikada dignuti omladini slave, koju širom svijeta uživa. Ja s druge strane mislim da taki dušmani kad kude hvale, a kad hvale kude. Srpskoj dakle dubrovačkoj omladini pripadajući i ja sa mnogijem našijem katoličkijem svećenicima, fratrima i popovima, prezirem svaki nepravedni nasrtaj hrvacki na srpstvo — vidim i znadem po tome kako mnogi Hrvati ne imaju u sebi toliko nabožnijeh čustava usljed kojijeh bi nas moralu naučiti mogli; mi znamo i jasno pojimljemo da se narodi po jeziku i običajima dijele, to mi svakijem časom kazujemo — al ne čuju gluhi, jer uši tada začepljuju. Nego Hrvati zbore Srbima ono baš što bi mi Srbi njima imali kazati; ja sam se u Dubrovniku razgovarao sa Srbima ekavcima: oni imadu čisti jezik kao precijegjeno zlato, oni ne previjaju naglasak — narav ga sama meće po najtačnijijim pravilima na mjesto u svakoj riječi; odrješito i bistro govorenje kao i kod nas u južnoj Hercegovini, sve u najljepšoj harmoniji slaže se. Kod Hrvata (pravijeh) nije tako. Ikavština ako im nije osobina, to se oni u izgovoru riječi mnogo razlikuju od nas Srba u južnijem krajevima; oni (Hrvati) imadu grdan naglasak po naše uho — mi kad ih čujemo zboriti tako smo delikatni da im samo kažemo e zanose jezikom — a da ne zborimo o hrvackoj liјерој konstrukciji — po njemačkome kalupu — znamo i čujemo kako je u Hrvata nekako smečen i mutan govor — to nam kaže dakle da mi ijekavci bliže mnogo stojimo ekavskoga narječja nego li ikavskoga-čakavskoga. 

Veliki kulturni Hrvat Marko Šešelj u Mostaru zaključio je svoj famozni(?) dopis u „Crvenoj” riječima „Srbi neće ni danas da pišu kako mi govorimo“ — a ne zna taj velikoulturni(!) Hrvat kazati da se danas ikavštinom i ne piše nikako! Kazivati Sešelju nešto o bogastvu srpske knjige ekavštinom napisate i k tome o današnjemu napretku iste bio bi uzaludan роsао. Tako nebi bilo mogu će pojmiti Šešelju da naše ijekavsko narječje još mlado nije take moći da od jednom obori ekavštinu. Koliko je god savršenija recimo ijekavština toliko je plodom obilatija ekavština. 

Kad Šešelj zna samo napisati nešto po čuvenju bez razmatranja, ne čudimo mu se da i u više nesmislice zagazi — on bi se i opeta smatrao veliko-kulturnijem Hrvatom — (Čestito mu! Ali to Šešelj ako piše, ne od svoje pameti, no po nagovoru onijeh, te im je zadaća mutiti pojmove; te pomućene tendecijozno od Hrvata pojmove bistri i bistriće srpska omladina sve to bolje na korist svoga naroda, svoga srpskoga imena.

Još nešto. 

Možda naobraženi Hrvat Marko Šešelj ima u pameti još jednu sretnu ideju, po kojoj bi najposlije svakog Srbina mogao pretočiti u oportunistienog Hrvata, a pri tome tražeći privrženika svojijem mislima nagje i prozovne svojijem drugovima tri četiri Mostarska nadničara; te iste svoje drugove šćadijaše bezazleno i meni pokazati, ali mu ja takovo drugovanje halaljujem, i da istijem rečem od sebe odbacujem. 

Dakle sada pozna se ko je taj Marko Šešelj u Mostaru. Nego da taj veliki hrvacki šovinista ne spominje u „Crvenoj“ osobe, koje se sa ovoga svijeta preseliše na drugi, šćadijah ostaviti nedostojnu osobu na svome visokome mjestu. Pa da ta bezobraznost nedostojne osobe u svojoj hrvackoj bolesti imati bude kakve utjehe, kazaću e je istina ono što Šešelj kaže u „Crvenoj“ da sam ja naime sa mojijem desnijem prijateljem i jednomišljenikom blagopočivajućijem Don Perom Markovićem bio u Mostaru na konaku taman u Šešelja, a to sa uzroka što nam se ondašnji prodavaoc knjižare prestavi kao kakav vogja ušijerski, nudeći nam prije svega iskreno (sic) svoj stan za konak. To je Šešelj uradio misleći da smo Hrvati. Ja sam ne poznajuć nikoga tada u Mostaru otišao u Šešeljevu kuću, nu vidio sam, netom sam u kuću uljegao, koja je nakana Šešeljeva bila: on je pri večeri pjevao hrvacke pjesmice; moj drug nije ni riječi zapjevao, ja jesam, samo one pjesme, koje nijesu bile korumpirano čatane od toga Šešelja kao ona: 

„Pre će mjesec danom sjati,
Nego što će “Hrvat“ dati
Da ga tugjin (sada Srbin) nogom tre
 
mješte:
 
Nego što će Srbin dati
Da ga tugjin nogom tre. 

Što sam ja dakle iz uljuduosti koju hrvacku pjesmicu, ako i preko volje, pjevao — mislim da neće Šešelj zaključiti odmah e sam “Hrvat“. Pjevao sam i s toga što ne držah baš, da su Hrvati samo za sjekiru dorasli, već i onda kao i sada mišljah, da se ne griješi protiv svoga načela ako se svakome dade svoje. Te ako se i pjevaše u srpskome Mostaru hrvacka pjesma, nije ona mogla imati mjesta kao u Zagrebu; to je dakle bio jedan slučaj, na koji se Šešelj eto i ne obazire u „Crvenoj”, ali ću se evo obazrijeti, ja da se pozna još nešto od one večeri. Pjevajući ja koju pjesmicu sa Šešeljem, imao sam dakle na pameti nešto drugo — doznati naime zašto se onako žalosno braća u Mostaru davljahu megju se — a kad bi Šešelj htio istinu zboriti kazao bi, da moj pokojni drug bijaše kao na vatri onu veče — u meni takogje vidio je neku protivnost svemu što on na hrvacku pjevaše i kazivaše. Nego da svijet pozna kakvo bijaše onda hrvastvo u Mostaru, evo me da iznesem na javnost jedan mali dialog te je imao mjesta megju Šešeljem i mnome; budi pak na znanje Šešelju e ovo nije prvi put da to svijetu prikazujem; neka se veseli o ondašnjemu mome hrvastvu, a u toliko neka pamti da sam ja odmah iza one večeri do malo dana prikazao svijetu sve ono što on Šešelj o hrvastvu meni kazivaše. Bude li potreba, to ću mu lasno kazivati i pod nos podnijeti gdje je iskazato bilo. Sad da kažem šta mi Šešelj one večeri zboraše. 

Kad sam ja upitao Šešelja: kako je to da se sada po Mostaru naši katolici sa pravoslavnijem slabo gledaju, te se do napokon i nožima javno sijeku? Toga ne bješe prije. 

Šešelj se je odmah sjetio sebe, te farizaički smiješeći se nadostavi: „eh malo nas je u Mostaru. Ja vidim da se ovdje ne može nikako ugnijezditi hrvastvo: nema nas (autentične Šešeljeve riječi) nego tri, ja (Šešelj) i još dvojica”. Mi — slijegjaše — idemo od Petra do Pavla, od dućana do dućana i zgodom turnemo koju o hrvackoj slavi(?). Nu slabo ti, vjeruj mi, u tome poslu prolazimo. Narod nije još nikada čuo za hrvacko ime, pa kad kome stanemo o Hrvatima zboriti, pitaju: „а ko su to ti ljudi ? Mi onda mučimo se i prestavljamo im Hrvate kao najbolje i najpoštenije (?) ljude — kao najveće junake na svijetu, te napominjemo kako bi liјеро i dično bilo da se svaki čovjek tijem imenom zove. Tu je muka (zboraše opet Šešelj) utjerati nekome u mozak ono o čemu nikada nije zboriti čuo; pa nijesu i u narodu svi jednaki: katolici opeta regbi prije će se previti, a to izlazi otole što mi trojica umijemo lijepijem načinom razjašnjivati (sic) katolicima kako oni ne mogu biti katolici pravi ako se ne nazovu da su Hrvati, jer hrišćani sami kažu da su „Srbi“ biva protivnici hrvacki: ovijem načinom nadam se ulovićemo kojeg katolika. — Za rišćane nam je teško, oni se ne dadu da su Hrvati ako mi i ne prestajemo i njih savijati. Turci su i tome najtvrdokorniji, ali ćemo iznaći i za njih koji lijepi (sic) način, te će pristati za nama“. 

Ovo je kratko kazivanje onoga što u moje uši kazivaše one famozne večeri Marko Šešelj. Kako je meni već puno srce bilo, nijesam dulje trpio, već sam Šešelju rekao: „ali to je ipak žalosno postupanje, tijem se načinom ne koristi narodu, nego vi se toga progjite — kad narod uvidi vaše prijevare proklinjaće vas“. 

Jesam li ovo u oči Šešelju zborio, neka zbori on sam, ako mu je do poštena obraza. 

Nego ovo Šešelj u „Crvenoj” ne napominje. Fakat je to, kome neka Šešelj traži dostatna prezira, a ja najozbiljnije tvrdim da je ovo sve istinito. Kad sam ja tu crnu noć kod Šešelja prečamio, odlučio sam sve na javnost dati, a to sam i uradio. Nalazeći se u Zadru Šešelj je jednom meni opremio jedno privatno pismo, i istodobno jedno drugo pismo zatvoreno, koje je bilo adresirano uredništvu „N. L.“. U privatnome pismu Šešelj je mene molio da se pismo „N. L.“ adresirano po kome god preda na uredništvo istoga. Dakle Šešelj se nije ni tada uzdao u moje hrvastvo? I nije. Ja ono pismo sobom ne šćadijah nikako opremiti da sam znao e je ono bilo napereno protiv srpstva; bezobraznost Marka Šešelja velika je: u privatnome svome pismu lizao je govoreći da u onome pismu zatvorenome nema ništa protivuo nikome; ja sam jedino i toga i to po trećoj osobi dostavio ono pismo uredništvu. Kad sam pak kašnje u „N. L.“ štio čijem se bavi oni dopis iz Mostara, uhvatio sam za pero i Šešlju napisao pismo, kojijem sam ga korio što je imao malo obraza preko mene ono pismo poslati. Drugo sam opeta iza toga pismo opremio Šešelju, te ga istijem opomenuo, da se nebi usudio nikada više preko mene dopise slati, prvo: jer bi me kao pitomca bogoslovije mogao kompromitirati — nu ne bijaše to moja glavna misao — ova druga stavka, u drugome Šešelju priposlatome pismu razbila mu je mraz pred očima: kazao sam mu očito, kako ja ne osjećam nikako po hrvacku, te da najoštrije osugjujem Šešeljevo himbeno postupanje. Kako tad, tako i danas. Niti je Šešelj meni šta slao, ni ja njemu. 

Dva privatna pisma dakle, o kojijem bezobrazno Šešelj kaže da sam ih njemu poslao, te po kojijem može dokazati kako sam ja “Hrvat“ neka izagju na vidjelo — to ja i želim — a onda će se poznati Šešeljev kukavičluk — ja sam Šešelja u oba moja pisma ružio a ne hvalio — da vidimo, ta moja pisma; — na vidjelo s njima. 

Nego ako Šešelj ona dva moja pisma prekroji na hrvacku, to će biti jedno više sokolovo pero za njegovijem klobukom, kojijem se sokolovijem perom neće kititi nikakav značajan ni pošten čovjek: laž se ne lomi ni previja, ona sama posrće. 

Da sam ja popravljao i štio onaj jedini dopis priposlat od Šešelja „N. L.“ izjavljujem: kako je to najbezobraznija laž, ja sam tek taj dopis štio u „N. L.“ tiskan; te pošto svaki čovjek pošteni u svoje ime nešto za istinito o sebi samo on kazati može — budi ovo što iskazah jedna mala pilola ne Šešelju nego onijem, koji su ga na zanat opremili. 

Pa ko se nebi smijao, kad čuje zboriti neke Hrvate o velikoj nakvoj njihovoj kulturi! Eto taj sada poznati Marko Šešelj vogja Hrvata u Mostaru (?) na vas glas viče kako su srpski istorici „potučeni do noguh“. Ovi lijepi klasicizam u jeziku može Šešelj unijeti u koje svoje remek-djelo, koje bi sadržalo tu lijepu frazu u oklopu jednijeh čvrstijeh korica koje je on na knjige udarao. Da bi Hrvat Šešelj kod svojijeh debelijeh kumova stekao dostojnu nagradu za veliko hrvacka djelovanja svoja, napućujem ga neka otvori opeta kakvu prodavaonicu ako ne više prodavaonicu knjiga a to barem prodavaonicu u kojoj njome slični jeftine laži i klevete iz njegovijeh sanduka uzmognu kupovati. 

I ovijem završujući, ovdje najposlije čestitam hrvackoj Mostarskoj(?) svijesti e je pronašla najsposobnijega u hrvackome kolu, perjanika došljaka Marka Šešelja. Stojeći u ostalome u granioama pristojnosti kao vazda tako i sada, uvjeravam tu hrvacku perjanicu u Mostaru, da ću unaprijed cijeniti niže svoje časti o njemu zboriti. 

Kome čast, čast

 

Don Ivo Rajić

Paroh