Cavtat
Piše
†prof. Luko Zore
Uredio A. Vučetić
Cavtat
je mala varošica na moru, dapače na morima, jer je uprav poluotok, i more ga
odasvud plače osim što se s južne strane drži kopna uzanijem jezičkom zemlje.
Kažu da je prije bio pravi otok, i da taj jezičak zemlje nije drugo nego
kasniji nasip da se otok spoji s kopnom, a da ne treba mostova ili lada za
općenje s otokom. To spojenje zbilo se za cijelo negdje srednjega vijeka, kad
je prestala već opasnost navale s kopna; a da je Cavtat bio otok, jamče nam i
ostanci zidinâ s kopnene strane i njekadašnja vrata od Cavtata, koja su otok
branila od kopna. To je bio udes sviju gradova i varoša na našem moru, te su se
čuvali i branili od nasrtaja divljih četa te su prodirale na Balkan i jedna
drugu sustizale. U varošima i gradovima ostao je latinski i grčki elemenat,
kojim je u prastaro vrijeme bila posijana obala duž sinjeg mora. To nam
potvrđuju i imena raznijeh mjesta grčka i latinska, a Cavtat na osob, koji
potječe od lat. civitate, jer kad se novi grad Dubrovnik podigao, stanovnici
novog grada nazvali su staru postojbinu, odakle su došli in civitate vetera, i
odatle je Cavtatu ime. Slovenska pučka etimologija izvodi mu ime iz glagola
cavtjeti, što nije nego pusta želja ili zanos za ugodnijem i slovenskijem
izvorom onoga mjesta.
Po
latinskom imenu mjesta lako je prosuditi i njegove stanovnike. Oni su davno
bili grčko-rimske krvi, a to su bili svi stanovnici Epidaura, uništene grčke a
kasnije rimske naseobine, koja je negdje bila između Konavala i Cavtata. Cavtat
je odista bio luka Epidaurova i postaja brodova, a Epidavar grad ležao negdje u
Konavlima, po svoj prilici na polju konavoskom, gdje se sad ore i sije. To nije
nikakvo čudo; i na foru u Rimu prije iskopina oralo se i sijalo.
Da
je pravi grad Epidaur bio negdje na polju konavoskom, jamči nam trag rimskoga
trgovačkoga puta, koji se dijelio od Epidaura i kosom brda vodio u gornju
Trivuniju, sadašnju Trebinjsku oblast. To se i danas golijem okom može
razabrati. Da je Epidavar bio odaljen od mora put Konavala, dokazuje i vodovađa,
biva Canalis, odakle Konavlima i ime, jer se vide još tragovi od grade rimske
vodovade, kojom su Rimljani iz gornjih Konavalâ, iz sela Vodovađe svratili vodu
kroz Epidavar na more. Da je Epidavar bio na moru, nije trebalo onako iz daleka
vodit vodu, kad glava žive zdrave i obilne vode bješe im na ruku sasvim blizu i
to na Obodu, selu više Cavtata. Pa da svijeh ovijeh razloga nema položaju
davnog Epidaura, matica Epidaura u Grčkoj i položaj ondje njegov to bi nam
bistro očitovali. Očevidac nam priča da zemljište u Grčkoj, gdje je Epidaur,
posve je slično fizionomiji zemljišta našijeh Konavala i Cavtata. Davni grčki
naseljenici, kad su obilazili ove naše obale, uvidjeli su da Konavli i Cavtat
nalikuju njihovoj matici zemlji, gdje je Epidavar, i tu su se nastanili i
nadjeli ime novom mjestu ime svoga novoga grada. Očevidac nam dalje priča da u
matici grčkoj Grad je podalje u kopnu, a na moru mu je pristanište, jednako kao
što su Pirej i Atene.
Svi
ovi razlozi kažu bjelodano da je Epidavar bio podalje od mora, a da je Cavtat
bio pristanište. Ne poričemo ovijem da nije bilo naseljenika u Cavtatu i okolo
njega ; ne poričemo ni to da je i sa njekakvoga kataklizma more progutalo i
poplavilo mnogo primorskijeh zgradâ, i da se i sad na oko vide u moru razvaline
i ribari katkad izvade ulomaka rimskoga mozaika. To sve ne uništava očite
dokaze, gore navedene, da je pravi grad rimsko-grčki bio podalje od mora.
Kad
je ovo sve ovako, čudom se je čuditi da naše vlasti za državni ugled i za
dobrobit onijeh stanovnika nijesu se još ni makle da se počne drevni Epidaur
iskopavat. Tà to nije bio mali gradić, nego veliki trgovački grad, koji kad bi
se iznašao, postigli bi za cijelo umjetnijeh i stvarnijeh stečevina.¹
Kod
crkve sv. Ivana² u Konavlima našao je i proučio znani g. Evans ovaj natpis: D.
M. Q. Fulvio I filio Il vir jure dicundo et Taurae maximae uxsori eius Taurus
maximus et fratres titulum posuere. Zlamenit je ovaj natpis, jer gdje su
duumviri sjedali tu je bio Municipium Romanum. Taj Municip rimski biće bio baš
oko crkve sadašnje sv. Ivana (masnika), a to je zabilježeno i dodano poznatom
Evansovu „Antiquarian Researches in Illyricum, Westminster 1883.
Bilo
kako bilo, Cavtat za vrijeme staroga Epidaura nije se tako zvao, nego mu to ime
siže u doba kad su stanovnici staroga Epidaura iselili i namjestili se na
ostrvo, gdje je sad grad Dubrovnik, pa nazivali Cavtat prama novoj postojbini
starijem gradom in civitate vetera, a to nanı potvrđuje i naziv talijanski
Cavtata Ragusavecchia.³
Kako
se zvao Cavtat za vrijeme Epidaura, ne znamo; može bit isto Epidaurus, ili
prosto luka (portus), ili postaja brodova (statio navium) ili inače što je
izbjeglo povjesti od zaglušne tamne pomrčine onijeh vremenâ. Ima neko mjesno
ime Prudijesi (â) što je očito grčko i još se tako zove neki položaj ispod
fratarskog manastira prama ratu. A ima i latinsko ime punta, što je ostalo u
nazivu zapadnoga dijela od Cavtata, a narod to zove rât ili punta od rata.
Svakako za stalno se ne zna, je li u starodavno vrijeme Cavtat imao osobito ime
ili ne, ali to nam ništa ne smeta u nastavljanju naše pripovijesti, koja ide za
tijem da u pravoj svjetlosti iznese sve prilike, koje su pratile mjesta i
vremena, o kojima je riječ.
Naj
prije dakle grčko-rimski je elemenat bio u Cavtatu, pak susljedno
latinsko-romanski; onda talijanski, dok osvoji srpski, koji danas je ondje
jedini.
Ali
nema baš mnogo vijekova, da se Cavtat poslovenio ; tä još nijesu izumrle posve
potonje porodice iz romanskoga vremena, a stanovništvo tokom srednjega vijeka
dobivalo je prirasta iz Italije, i tako su se množila imena talijanska, ali
poplavi slovenskoj nije moguće bilo odoljeti, jer i te talijanske porodice, bez
prirasta slovenskoga elementa, posve su se bile posobile, i ako polovinom
minuloga vijeka još je bilo u Cavtatu ljudi, koji su slabo srpski govorili.
A
da bude potpunija slika, gore nacrtana, navesti ćemo nekoliko porodičnijeh
imenâ latinskoga izvora koje su dijelom izumrle a dijelom još žive, ali posve
poslovenjene. Evo ih : Bianchi, Casilari, Fagioni, Finelli, Girardi, Lalli,
Nardelli, Natalini, Pacassi, Romano, Tobino, Zecchinelli i ost. Na mjesto
ovijeh nadošli su iz Konavala : Bijelić, Bogišić, Bratić, Brautović, Kušelj,
Letunić, Malošević, Petrić, Rajičević, Skurić, Stanoš, Vragolov, Zore i ost.
Ovi su potonji pregalaštvom i neumornijem nastojanjem navukli na sebe svu
trgovinu i promet, a oni su prvi većinom izumrli ili osiromašili. Udariše čili
na umorne, i došljaci se popeše, a starosjedioci poklekoše; to je ono prirodno
razvijanje što se i u Dubrovniku pojavilo i svuda gdje svaka borba postoji
između staroga i novoga elementa, te se vrši što je Gundulić pjevao:
A
ko doli, gori ustaje.
Sadašnji Cavtaćani su oštroumni, domišljati,
hitri i lukavi, a tako su bili i stari, ako je vjerovat nekijem poslovicama,
koje glase:
1.
Otišao u oni čas, u koji Cavtaćani k Petrovoj crkvi.
2.
Da je bilo dobro g ...., bili bi ga Cavtaćani izjeli.
3.
Pridavat razlog s Captata, i ost.⁴
¹
Kursiv je Uredništva, koje ovim svraća pažnju Povjerenstva Za Očuvanje Starih
Umjetnih Spomenika u Beču i drugih pristojnih vlasti na historičku istinu o
opstanku starog Epidavra i na ovu opasku pokojnikovu.
²
Ovo o Evansovu natpisu prenijeli smo iz opaske pokojnikove tekstu, u sam tekst.
³
Epidavar je, prije ove naseobine Raguze, davno bio izveo još jednu, jer se
nalazi i Epidaurus na Prevlaci, a to je zapadno od Oštre Punte. Po svoj prilici
to je bila naseobina velikoga Epidavra, kao što je Dubrovnik izvodio svoje
naseobine po Balkanu (Trgovište = Novi Pazar) i nazivô ih Dubrovnik. Naseobina
Epidavra na Prevlaci spadala je u Bokeške gradove.
⁴
Poslovice iz rukopisa Male Braće u Dubrovniku, što je u Zagrebu štampao
Daničić.
